Zbirka “Srebrne svirale” obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Prva fazu pisanja trajala je od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Nakon faze nostalgije i otuđenosti, slijedi faza traženja novog identiteta, koji se očituje kroz dvojakost – pjesnikova prošlost u ruralnom kraju i budućnost u urbanom gradu; njegovi korijeni na selu i stremljenje ka Europi i njenoj kulturi. On traži novo uporište svog života, kakvo mu je davalo rodno mjesto. Ipak, iako se od njega odmiče, ono ga još uvijek idealizira. Sada taj ideal prerasta u glorifikaciju djetinjstva i mjesta na kojem je odrastao do te mjere da se više ništa s njima ne može nositi. Njegova nostalgična bol budi neka nova, egzistencijalna pitanja koja se šire sve do ontoloških.
Faza koja je trajala od 1945. godine do 1951. sadrži pjesme koje su više kritične. U njima se pjesnik odmiče od sebe kao lirskog subjekta pa su tako i same pjesme mnogo ironičnije, ponekad i autoironične, skeptične, kontemplativne i meditativne. Njegovi motivi više nisu zavičajni, već postaju urbani, ali još uvijek bez imaginacije i eksperimentiranja. On u ovoj fazi pjesništva raskida s idealiziranjem, pa tako i svog rodnog Rastušja.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
S obzirom da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Gdje su mladi dani – analiza pjesme
Tema ove pjesme su sjećanja i razmišljanja o prošlim danima koji se ne mogu vratiti. Pjesnik razmišlja o prolaznosti života tako da možemo reći da se radi o misaonoj pjesmi.
Stihovi u pjesmi su podijeljeni u četiri strofe. U prvoj strofi možemo primijetiti dvostih dok u drugim strofama prevladavaju katreni.
Svaka strofa tiče se druge životne dobi i drugačijeg životnog iskustva. U drugoj strofi pjesnik se pojavljuje kao dijete i želi rukama dosegnuti zvijezde, u trećoj strofi to je Bog o kojem je pjesnik saznao iz bakinih priča, dok se četvrta strofa bavi pjesnikovom ljubavi.
Tako možemo zaključiti i da svaka strofa ima svoje vrijeme radnje. U prvoj strofi vrijeme radnje je sadašnjost jer se radnja događa za vrijeme pjesnikova pisanja. U svim ostalim strofama vrijeme radnje je prošlo, ali različito. Događa se od pjesnikovih najranijih dana djetinjstva pa dalje kroz život.
Pjesma je pisana slobodnim stihom, nema rime, a stihovi su različite dužine pa tako možemo uočite stihove u kojima su slogovi šesterci pa sve do dvanaesterca.
Za ritam su zaslužna ponavljanja glasova i riječi te tako možemo uočiti ponavljanje riječi “gdje” na početku svake strofe koja daje značenje pjesmi kao cjelini.
Možemo zaključiti da je svaka strofa pitanje te započinje riječju “gdje”. No, ne očekuje se odgovor jer se radi o retoričkim pitanjima. Pjesnik nam svojim upitima pokušava dočarati nevjericu, sumnju, tjeskobu ili nesigurnost.
U pojedinim stihovima možemo primijetiti i inverziju, odnosno obrnuti red riječi od onog uobičajenog. Tako možemo uočiti da epiteti dolaze iza imenica. Time pjesnik želi dodatno naglasiti izrečeno.
Budući da je tema pjesme neuhvatljivost vremena i njegovo konstantno izmicanje, odgovori na retorička pitanja su nepotrebni.
Stope u snijegu – analiza pjesme
Pejzažna lirska pjesma kojom nam pjesnik opisuje šetnju gradom za vrijeme snježne zimske noći. Govori nam ugođaju koji pjesnik doživljava te o raspoloženju koje ga zahvaća noću.
Pjesma ima pet strofa, a stihovi se mijenjaju kroz strofe i to od više prema manje. Tako je prva strofa peterostih, druga je već četverostih, treća trostih, u četvrtoj možemo primijetiti dvostih, dok se zadnja, peta strofa, sastoji od samo jednog stiha, tj. ona je monostih.
Autor opisuje kako pada snijeg i što se više pjesma bliži kraju tako on prestaje padati, da bi na kraju on ostao bez riječi baš kada je i snijeg prestao padati.
Nakon snijega ostali su tragovi, a nakon njih riječi, odnosno pjesma. Pjesma je jedini trag koji ostaje.
Kada razmotrimo motive, dobit ćemo bolji uvid u samu pjesmu i moći ćemo odrediti njezinu vrstu. Naslov pjesme nas već može odvesti do utvrđivanja glavnih motiva pjesme.
Tako možemo zaključiti da se kroz pjesmu pojavljuju motivi po strofama: gradske ulice, ulične svjetiljke, zvjezdice, bijeli snijeg, stope, snježne ulice, plinske svjetiljke, hladna svjetlost, snijeg, trag stopa te povratak kući i trag stopa koji ostaje u snijegu.
Kada prođemo kroz cijelu pjesmu, dobijemo dojam da nam pjesnik osim same noćne šetnje i tragova u snijegu koji ostaju, daje još neko drugo, više značenje. Tako možemo zaključiti da je cijela pjesma u biti preneseno značenje ili metafora.
Pjesnik nas navodi na to da zaključimo da je u biti prolažanje snježnim, noćnim ulicama, prolaženje kroz život, a tragovi u snijegu su u biti tragovi kojima pjesnik ostavlja svoje tragove u životu.
Pjesma je pisana slobodno, a ritam je pjesnik postigao ponavljanjem riječi i pojedinih dijelova rečenice te ponavljanje veznika “i” kojeg možemo često uočiti na početku stihova. Na ritam također utječe i ponavljanje nekih glasova, a posebno se tu ističe ponavljanje suglasnika “s” i “z” što zovemo aliteracije te ponavljanje samoglasnika “a”, “o”, “i”, a to se zove asonanca.
Također, možemo vidjeti da na ritam utječe i duljina stihova koji se kreću od duljih prema kraćima kroz strofe, a oni nam naglašavaju padanje snijega. Snijeg pada od jačeg intenziteta, na mahove, da bi na kraju padao sve slabije i skroz prestao.
Dakle, stopama nam pjesnik daje do znanja da se radi o tragovima koji mogu biti više ili manje vidljivi, zasuti ili nezasuti. Oni mogu voditi prema zamišljenom svijetu ili prema domu.
Pjesnik nam govori i o osjećaju samoće u toj hladnoj, zimskoj noći, a naglašava da nam je samoća ponekad potrebna i da je poželjna.
Na kraju, možemo zaključiti da se radi o intimnoj, osjećajnoj pjesmi. Možemo je shvatiti na više načina, zavisno u kojoj fazi života je čitamo.
Rano sunce u šumi – analiza pjesme
Pejzažna lirska pjesma koja nam govori o buđenju šume koje se događa u rano proljeće te o pjesnikovoj oduševljenosti šumskim krajolikom. Pjesma govori o prirodi, ali i o samom pjesniku.
Pjesma ima četiri strofe, a njezini stihovi su različite duljine. Prva strofa je trostih, druga i treća su šesterostisi, a četvrta je sedmerostih. Svaka strofa ima svoju temu, odnosno misao.
Misao pjesme posebno je vidljiv kroz motive. Tako kroz strofe možemo izdvojiti ove motive: zelene krošnje, proljetni vjetar, sunčeve strelice, stabla, lišće, grančice, šuma, cvjetovi, listovi, ptičice, sunce, sjene, likovi na travi i rosa.
Sve što se događa u šumi dolazi s pojavom sunca koji je glavni pokretač cijelog života i on je kao tema prisutan u svim strofama osim u prvoj.
Ritam pjesme se mijenja, on je čas miran i smirujuć, a čas uzbudljiv. Pjesnik nam njime pokušava dočarati svoju uzbuđenost i zanesenost prirodom. U nekim dijelovima pjesme pjesnik je osjeća sreću i ushićenost, ponegdje nemir i uzbuđenost, a negdje i mir, spokojnost i plahost.
Ritam je pjesnik postigao ponavljanjem veznika “i” na početku stihova kojom nam je želio dočarati nestrpljivost, zatim ponavljanje nekih riječi, ali i glasova.
Ritam se naglašava i inverzijom, odnosno obrnutim gramatičkim poretkom od onog koji je inače uobičajen. Tako možemo primijetiti u ovom slučaju da se to događa kada pjesnik smješta atribut iza imenice, a ne ispred kako je to inače uobičajeno (“cvjetovi / Bijeli”). Isto tako možemo primijetiti da pjesnik prebacuje i dijelove rečenice u novi red, odnosno stih, što se naziva opkoračenje.
Stihovi su različite duljine i prevladavaju oni kraći čime pjesnik postiže brži ritam. Ritam i živost postiže i aoristom, odnosno prošlim svršenim vremenom.
S obziroma da nam pjesnik želi prenijeti i vizualne slike prirode, koristi često i metafore, personifikacije, poredbe i epitete.
Pjesnik ovom pejzažnom pjesmom progovara i o duhovnom stanju sebe i svog odnosa prema prirodi. Sunce je za njega pokretač života.
Visoka žuta žita – analiza pjesme
Pjesnik govori o sebi i prirodi. Osjeća veliku ushićenost i sreću dok hoda poljima žita. Pjesnik najviše govori o sebi i kako on doživljava prirodu. Tako ovu lirsku pjesmu možemo svrstati u pejzažno-intimnu jer pjesnik nam kroz nju otkriva ono što osjeća.
Pjesma je stihična – stihovi nisu u strofama čime je pjesnik dobio i na većoj ritmičnosti i uzbuđenosti.
Pjesma je uobličena ovim motivima: rumena zora, jasna jutra, rosna polja, mlad vjetar, teški klasovi, žuta žita, srce, zlatan sat.
Ritam pjesme govori na o tome koliko je pjesnik ushićen i uzbuđen, a to naglašava žitom i njegovim njihanjem. Njihanje žita naglasio je i ponavljanjem suglasnika “s”, “š” i “ž”.
Kraj pjesme pjesnik je obilježio poredbom.
Ritam pjesme, pjesnikova srca i prirode su u skladu. Pjesniku je priroda bliska i kroz nju nam izražava svoje osjećaje. Glasovni i vizualni elementi su povezani te također uzrokuju ritmičnost.
Samoća – analiza pjesme
Pjesma “Samoća” Dragutina Tadijanovića na prvi pogled bi se mogla činiti kao pejzažna pjesma, zbog vizualnih slika koje su u njoj prikazane, ali nakon čitanja i analize pjesme, možemo zaključiti da tematski ima više odlika misaone pjesme.
Njena tema govori o samoći Adina Ganana, lirskog subjekta koji se spominje u pjesmi, a može se odnositi i na samog pjesnika. Njegova samoća naglašava se upravo stvarima koje se nalaze u sobi. One su lijepe, mirišljave, odišu udobnošću i osjećajem doma, ipak one su samo stvari pa su stoga prazne. Čak i tako lijepe, one nikako ne znače dom, ne čine društvo, a pošto su jedino što se nalazi u sobi osim samog Adina, samo potvrđuju njegovu samoću.
Dodatan naglasak na neizrečeni motiv samoće daje i opis onoga što se nalazi van sobe, odmah s druge strane prozora. To u također lijepi motivi, koju daju naslutiti da se s druge strane prozora nalaze ljepote proljeća. I upravo zato što su tako pozitivne, pune nade i topline, dodatno naglašavaju prazninu i hladnoću samoće. Ta samoća nalazi se simbolu kojeg sadržava motiv bijele boje, kakvom pjesnik opisuje sobu. Bijela boja je prazna, hladna, čista, ne sadržava ništa, niti odaje ikakve osjećaje. Ona odvaja lirskog subjekta od sve ljepote koja se nalazi oko njega. Bijela boja čak nije ni boja, ona je odsustvo boje i upravo je u toj spoznaji težina ovog motiva i njegove simbolike.
Osim već spomenuti motiva sobe, u pjesmi se nalazi i motivi “stolova”, “slike”, “knjiga”, “ormara”, “voća”, “dunje”, “prozora”, “voćnjaka”, “cvijeća”, “kosova”, “grana” i “kljuna”.
Pjesma ima izražene stilske figure sinestezije u kojima spaja vizualne slike i osjet njuha. Kako bi istaknuo vizualne slike, pjesnik se služi kolorizmima, naglašavajući boje raznih motiva, pa tako imamo “bijelu sobu”, “crne stolove”, “žute dunje”, “ružičasto cvijeće”, “crne kosove”, “zelene grane” i “žuti kljun”. Osim tih raznih boja koje unose radost u prenesene slike, pjesnik se koristi još nekim lijepim i razigranim epitetima kako bi naglasio motiv proljeća koji nije izravno izrečen. To su epiteti “starinske mudre (knjige)”, “lanjsko (voće)”, “(soba) mirna radosna”, “(voćnjak) rascvjetan”, “mlade (grane)” i “vesele (pjesme) ljubavi”.
Od ostalih stilskih figura u pjesmi pronalazimo kontrast “bijela soba- crni stolovi”, te interijer prve i eksterijer druge strofe, zatim inverzija između “Adin Ganan živi u bijeloj sobi.” i “U bijeloj sobi živi Adin Ganan.”, opkoračenje “Kosovi crni dolete/ Na mlade grane zelene…”, prebacivanje “Žute dunje/ Mirisavke.” i personifikacija kosova u stihu “Pa žutim kljunom pjevaju…”.
Ova pjesma pisana je distihom, ali u njoj razlikujem više vrsta stihova i to jedanaesterac, deseterac, sedmerac, četverac, deveterac… stoga zaključujemo da je pjesma pisana slobodnim stihom.
Ritam u pjesmi je živahan i ubrzan, sve dok se ne pojavi stih o Adinu Gananu koji živi u bijeloj sobi. Ti stihovi prekidaju ritam, usporavaju ga i daju pjesmi pomalo melankoličan ton, koji je u kontrastu sa svijetlim, šarenim i veselim tonom ostalih stihova pjesme.
Nebo – analiza pjesme
Pjesma “Nebo” Dragutina Tadijanovića na prvo se čitanje čini kao pejzažna pjesma, s obzirom na to da opisuje prizor neba i oblaka koji po njemu plove u raznim oblicima. Ipak, ova pjesma je intimna, jer pjesnik u njoj govori o svojoj baki, što dokazuje njegove duboke osjećaje prema njoj.
Po samoj pjesmi teško je zaključiti da li su oblaci podsjetili pjesnika na njegovu baku ili je, misleći na nju, oblake usporedio s ovcama, zamišljajući kako tako njegova baka i u drugom životu ima posao kojeg je radila i dok je bila živa. Upravo razmišljanje o baki na jedan sunčan dan, u kojem je nebo idilično prošarano bijelim oblacima, govori koliko joj je pjesnik bio privržen i kako je ovo jedna sjetna pjesma, jer upravo takvog raspoloženja govori o njoj, opisujući je epitetom “draga”. Ipak, u toj sjeti primjećujemo i tračak humora.
Humor pronalazimo upravo u neočekivanom prevratu zadnja dva stiha pjesme. Nakon lijepog opisa neba, usporedbe oblaka s ovcama, svih tih odlika pejsažne pjesme, pjesnik iznenada spominje svoju baku kako čuva goveda – ne ovce – već goveda, što bi značilo da je na nekom drugom mjestu, jer da čuva ovce, a ovce su oblaci koje pjesnik vidi, vidio bi i nju pored oblaka. To možda govori i o tome kako je njegova baka za vrijeme života bila neobična, možda uvijek suprotna od onoga što bi se očekivalo – baš kao i sada, kada bi čitatelj očekivao da čuva ovce, ona čuva goveda. Čini se da je tu odliku baka sačuvala i nakon smrti.
Motivi koji se u pjesmi pojavljuju, osim spomenutih motiva “neba”, “oblaka”, “bake” i “goveda”, su “platno”, “ruka”, “oblici”, “stado”, “runo”, “pastir” i “cvijeće”,
Stilske figure koje pjesnik koristi u pjesmi su epiteti “modro”, “nove”, “neba”, “bijelim”, “rumeno”, “nebeskim”, “draga”, inverzija (“Bez prestanka nove oblike slika”), opkoračenje (“Nebo je modro platno/Na kojem nevidljiva ruka…”), metafora (“U nebeskim pašnjacima”), retoričko pitanje (“Gdje im je pastir?”) i simboli (nebo, nebeski pašnjaci – koji simboliziraju zagrobni život ili možda Raj).
U pjesmi primjećujemo i sinesteziju, što je čest slučaj kod Tadijanovićevih pjesama, pogotovo onih s pejzažnim motivima. Ona se očituje u spajanju osjeta mirisa i vida i to u stihovima (“Rumeno cvijeće cvate/U mirisu/Do neba”). Ovdje također primjećujemo metaforu – “…cvijeće cvate/ U mirisu”), koja je samo potvrda navedene sinestezije.
Ova pjesma pisana je slobodnim stihom, a sastoji se od četiri strofe od kojih svaka ima tri stiha različite duljine. U pjesmi nema rime, osim što se rimuju posljednji stihovi treće i četvrte strofe. Zato je ritam pjesme nestalan, a varira od sjete do veselijeg ritma posljednjih stihova.
Dječak u sjeni vrbe – analiza pjesme
Pjesma “Dječak u sjeni vrbe” se prema svojoj tematici svrstava među lirske pejzažne pjesme. U njoj pjesnik najprije opisuje miris livade dok ljetni vjetrovi nose miris pokošenog sijena, te potok i vrbu koja spušta grane na ledinu, a zatim spominje dječaka u sjeni te vrbe koji pjeva. Možda su upravo ti zadnji stihovi, koji govore o dječaku koji pjeva, najljepši u cijeloj pjesmi. Oni prikazuju bezbrižnost i jednostavnu sreću jednog malog, nevinog dječaka. Sva ljepota oko njega samo upotpunjuje tu sliku dječjeg blaženstva, utkanu u tek nekoliko riječi ili čak samo jedan glagol – “pjeva”.
Kao i u većini svojih pjesma, Dragutin Tadijanović ljepotu prirode opisuje sinestezijskim slikama u kojima objedinjuje vizualne ljepote s mirisima i zvukovima iz prirode. Sve to čini sklad i savršenstvo koje može ponuditi samo Majka Priroda. Sve je u njoj jednostavno, ali sve skladno i savršeno, a skuplja se oko jednog dječaka koji u svemu tome uživa, dok svoje poštovanje odaje pjesmom. Pjesma je ujedno i iskaz njegove sreće.
Motivi koji se u pjesmu pojavljuju su motivi iz prirode i to motiv “livade”, “šume”, “vjetrova”, “sijena”, “potoka”, “vrba”, “granja”, “ledina” i “dječak”.
Pjesničke slike u pjesmi su, kao što smo već naveli, vizualne “U sjenci vrbe stoji dječak…”, auditivne “Potok teče bistar; lagano…”, te olfaktivne “I pokošenog sijena nose miris, topao.”
Stilske figure koje nalazimo u pjesmi su asonanca, u stihu “Nad livadama šume ljetni vjetrovi… “, u kojoj se ponavljaju samoglasnici “a” i “e”; onomatopeja u riječi “žuborenje”, koja daje posebnu čar pjesmi opisujući ne samo potok, nego i njegov veseli tok; te personificiranje vrbe u stihu “Vrba spušta mekane grane…”.
U pjesmi nalazimo i opkoračenje, koje joj daje poseban ritam. S obzirom da u pjesmi nema rime, jedino joj opkoračenje daje neki kontrolirani ritam.
Pjesma je napisana u dvije strofe od koji su obje katreni pisani slobodnim stihom.
Grmljavina – analiza pjesme
Pjesma “Grmljavina” Dragutina Tadijanovića još je jedna pjesma koja među glavnim motivima ima njegovu baku. Pretpostavljamo da ga je sjeta koju je osjećao slušajući grmljavinu, vjerojatno iz sigurnosti i udobnosti svoje sobe, potaknula da piše o legendi koju mu je pričala baka. S obzirom na to da ovo nije jedina pjesma koju je Tadijanović posvetio svojoj baki, zaključujemo da ju je jako volio i cijenio, te da je imala velikog utjecaja na njegov život, ako ništa, bar po lekcijama i ljubavi koju mu je pružala.
Ipak, baka je ovdje više od osobe, ona je u pjesmi simbol djetinjstva i doma. Ona označava onu sigurnost i udobnost koju kao djeca osjećaju u sigurnim rukama svojih baka i djedova. One nisu samo udobnost, već i mudrost koju od njih učimo, a dolazi upravo u ovakvim paketićima – malim pričicama koje nas prate cijeli život, kao što je i pjesnika pratila priča o svetom Iliji i grmljavini koju dijeli zločestoj djeci. Čak i u odrasloj dobi, to su priče kojih se prvih sjetimo, iako nam nova saznanja govore suprotne činjenice. Iako pjesnik zna što to grmljavina jest, neki mali dio njega, onaj zapeo u djetinjstvu, ipak najprije pomisli da je to sveti Ilija.
Motivi u pjesmi, uz spomenute “grmljavine” i “baku”, su i “sveti Ilija”, “kola”, “djeca”, “strelice”, “vatra”, “učeni ljudi”, “elektricitet”, “kiša” i “munje”.
Iako bi se naizgled moglo zaključiti da je ovdje riječ o lirskoj pejzažnoj pjesmi, kad dublje promotrimo i analiziramo pjesmu, vidimo da se radi o lirskoj intimnoj pjesmi.
Pjesničke slike u pjesmi su, kao i u većini pjesma Dragutina Tadijanovića, sinestetski izmiješane, pa tako imamo vizualne pjesničke slike “…da se sveti Ilija vozi nebom…” i “…odapne strelicu od vatre…“, auditivne “Grmi… I munje se hitaju…” i taktilne “Krupna, topla kiša“.
Od stilskih figura najprije uočavamo već spomenutu sinesteziju, a zatim i epitete: “ognjenim”, “zločestu”, “strahovito”, “učeni”, “krupna”, “topla”. Tu je i onomatopejska riječ – “zagrmi”, koja lijepo opisuje svu buku grmljavine, zatim asonanca u ponavljanju slova “i”: “I grmi… I munje se hitaju!”.
Kako bi dobio na ritmu pjesme, pošto u njoj nema rime, Tadijanović koristi opkoračenje. Pjesma ima samo jednu strofu, sastavljenu od 21 slobodnog stiha.
Moje igračke – analiza pjesme
Pjesma “Moje igračke” Dragutina Tadijanovića spada u njegov opus pjesama pod nazivom “Dani djetinjstva”, što jasno govori o tematici pjesama koje su tom dijelu zbirke “Srebrnih svirala” nalaze. Ova lirska pjesma napisana je poput kratke pričice kojom na pjesnik govori kako se zabavljao dok je bio dijete. Prikazane su slike jednog jutra ili poslijepodneva u životu dječaka. Započinje prikazom situacije u kući: oca nema, djed spava, baka pere suđe, a mali dječak – pjesnički lik, iskorištava situaciju gdje ga nema tko ukoriti, pa izvlači kola (“ornice”) i igra se s njima. Čeka drugu djecu da se poigraju s njim na toj zabranjenoj igrački. Ali on zna granice do kojih smije ići u nedopuštenoj igri, pa ipak prijateljima predlaže nešto manje bezazleno – odlazak na potok gdje od vrba mogu raditi svirale. Ta igre zasigurno će proizvesti mnogo vike, pjesme, veselja i ostalih zvučnih znakova dječje igre koji će sigurno probuditi djeda. Djed će biti mrzovoljan na buku, ali to je ona slatka ljutnja koja pokazuje djeci gdje im je mjesto, istovremeno otkrivajući sreću starijima što su djeca tako vesela i bezbrižna.
Ono zbog čega je ova pjesma posebno zanimljiva, pogotovo današnjoj djeci, je prikaz kako su se djeca nekada zabavljala, prije tehnologije i kupljenih igračaka, posebice ako su živjela na selu. Prije ništa nije zabavljalo djecu osim njihove mašte, bilo da se radi o tajnom posuđivanju oranica ili pak izradi vlastitih svirala. Djeca su imala jedna druge i bila si neiscrpan izvor ideja za igru te nepregledne mašte. Odrasli su također bili drugačiji. Puštali su djecu da se igraju, da lutaju selom, poljima, potocima, nisu se toliko petljala u njihove igre, osim ako djeci ne bi zatrebala mala pomoć, kao kad je baka u ovoj pjesmi djeci dala “škljocu”. Odrasli nisu bili toliko zabrinuti za svoju djecu jer su znala da ih ima mnogo, da paze jedno na druge i da im treba dati dovoljno slobode da bi mogla uživati u bezbrižnoj igri.
Također, u pjesmi se spominje i veliki autoritet koji su roditelji imali nad djecom (pjesnik implicira kako se oca najviše boji i kada njega nema, može biti malo neposlušan), zatim stariji muškarci, poput djeda (dok djed spava, dječak je hrabar biti neposlušan), a kako su žene, pogotovo bake, bile blage i djeci naklonjene. Zanimljivo je da je ovo još jedna Tadijanovićeva pjesma u kojoj spominje svoju baku.
U ovu pjesmu implementirana je i jedna dječja pjesmica, za koju pjesnik navodi da su je djeca u igri pjevala. Ona glasi:
“Kreni koru, pušći vodu
Tele sisa mliko
Po dolini, po gorini
Po sljepačkoj torbetini!”
Kao i u većini svojih pjesama, pjesnik i u ovoj koristi stilsku figuru opkoračenje i inverziju. Obje stilske figure pomažu pri izgradnji ritma, koji je pomalo nestalan jer u pjesmi nema rime – što je najčešći slučaj kod Tadijanovićevih pjesama. Zbog tematike o kojoj pjesma govori, njen ritam je najprije miran i pomalo uspavan, dok priča o mirnoći doma dok djed spava, a baka pere suđe, a zatim postaje veseo i zaigran, baš poput dječje igre koju pjesnik nadalje u pjesmi opisuje.
Pjesma se sastoji od tri strofe i pisane su slobodnim stihom.
Na grobu prijatelja – analiza pjesme
Pjesma “Na grobu prijatelja” pomalo se razlikuje od ostalih pjesama Dragutina Tadijanovića. Ona je sjetna i govori o gubitku prijatelja zbog smrti, što nije česta tema ovog pjesnika. Pjesma je posvećena Juri Kaštelanu, Tadijanovićevom prijatelju i kolegi pjesniku koji je djelovao u istom razdoblju kad i on.
Zbog tematike, ovo je jedna lirska intimna pjesma. Govori o boli pjesnika uzrokovanu smrću svoga prijatelja. Ovdje se ne radi samo o smrti i gubitku koje ono nosi, već i o samoj prolaznosti stvari. To se očituje u stihovima gdje pjesnik pita “Gdje li su jablani,/Oni iz tvojih pjesama,/ Da pratnja ti budu i ovdje/ U pustoj vječnosti tvojoj?“, gdje aludira na poznatu pjesmu Jure Kaštelana “Jablani”.
Ovim stihovima pjesnik promišlja kako je sve prolazno i koliko god značajni bili za života, svi završimo po zemljom – sami i tek s pločom s imenom nad grobom. Pa tako ni grob Jure Kaštelana ne krasi ništa osim spomen-ploče. Nema ni traga veličanstvenosti koju predstavljaju jablani i svojom pojavom, a i metaforički – kao Kaštelanov životni uspjeh. Ali u sljedećim stihovima pjesnik shvaća da je čak i spomen-ploča, posjet prijatelja grobu i malo cvijeća zapravo povlastica, jer mnogi nemaju ni to. Mnogi umru bezimeni i beznačajni, što je posebno bio slučaj u godinama kada je pjesma napisana, dakle 1991. godine, dok su toliki ljudi bili ubijani i masovno zakapani, bez imena, pogreba ili uopće znaka da su živjeli.
O krilatom konju – analiza pjesme
“O krilatom konju” jedna je luckasta pjesmica, koja kao da priča o svijetu mašte ili bolje – o liku iz svijetu mašte koji se odlučio pojaviti u našem svijetu. Taj lik iz mašte je krilati konj. On odjednom pojuri ulicom, ostavljajući odrasle u čudu, a djecu u sreći. Juri sve dok mu ne stade prilaziti pjesnik i onda se konj propne pred njim dok se ostali i dalje čude odakle takav stvor na ulici.
Ova pjesma je cijela metaforična. Krilati konj je simbol čudnovatih stvari na svijetu kojima se odrasli iščuđavaju, djecu oduševljavaju, a jedino im se umjetnici, poput pjesnika u ovo pjesmi, usude prići, bolje ih promotriti i onda ih iskoristiti u svojem stvaralaštvu. Pjesnici su nešto između djece i odraslih – oduševljavaju ih čudesa, ali ih ne puste da samo tako prođu, već ih zaustave i iskoriste za dobro.
Krilati konj nosi još jednu značajnu simboliku koja bi se mogla primijeniti u ovo pjesmi. Krilati konj je bio i Pegaz, biće iz grčke mitologije, a simbolika koju je nosio mijenjala se s vremenom. Od srednjeg vijeka pa sve do renesanse bio je simbol mudrosti i slave, a onda je postao simbolom poezije te izvor inspiracije, što je naročito bilo značajno u 19. stoljeću i kasnije. Dakle, u vrijeme Tadijanovićeva stvaralaštva, Pegaz je bio simbol inspiracije i upravo ga je on kao takvog iskoristio za ovu pjesmu – simbolički, metaforički, ali i u stvarnosti.
Osim motiva krilatog konja, u pjesmi se pojavljuju i motivi “ulica”, “kopito”, “pločnik”, “ljudi”, “konj”, “djeca”, “griva” i “pjesnik”.
Snove sniju stari maslinici – analiza pjesme
Pjesma “Snove sniju stari maslininici” Dragutina Tadijanovića po svojoj tematici je lirska pejzažna pjesma. To potvrđuju jasni motivi iz prirode koji upotpunjuju opis mediteranskog kraja, dok je glavno obilježje ove pjesme upravo ta slikovitost prirode koju nam je Tadijanović tako vješto prikazao. Slikovitost je postignuta prekrasnim pjesničkim slikama i to: vizualnim, u stihovima “Kamen tvrd i zelene doline.” i “Na stablima žuti limunovi…”; olfaktivnim, u stihu “Šalju miris raskošno u prostor…”; auditivnim “Vali pozaspali…”; taktilnim “Kamen tvrd…”; te gustativnim “slatke naranče…”.
Pjesma ovim pjesničkim slikama prekrasno prikazuje mediteranski kraj u svoj svojoj punini – i izgledom, mirisom, zvukom, ali i dodirom. Idilična slika prikazuje vinograde, koji simboliziraju plodnost, sunce kao izvor rodnosti, kamen koji svojom čvrstinom daje stabilnost, plodove limuna, naranče, masline kao blagodati prirode, a čemprese, ružice i rascvjetane grane kao darove koji nam uljepšavaju život. Za kraj imamo prekrasan prizor mirnog mora. Te posljednje slike kao da usporavaju ritam pjesme i nude smiraj, čiju potpunost narušava samo kliktaj bijelih galeba. Za te galebe pjesnik se pita kamo žure u svoj toj mirnoj idili.
Motivi koji se u pjesmi javljaju su “maslinici”, “vinogradi”, “sunce”, “kamen”, “doline”, “limunovi”, “masline”, “naranče”, “sjenka”, “vjetar”, “grmlje”, “grana”, “more”, “val” i “galeb”; a njih krase epiteti “stari”, “zelene”, “rodni”, “žarko”, “tvrd”, “žuti”, “slatke”, “raskošno”, “vitki”, “rumene”, “mirno” i “bijel”. Odmah primjećujemo jasan kolorizam koji pjesmi daje svu njenu ljepotu; “zelene se (vinogradi)”, “žarko (sunce)”, “zelene (doline)”, “žuti (limunovi)”, “rumene (ružice)”, “zelena (grana)”, “bijeli (galeb)”. A na njih se veže silska figura sinestezija, i to u stihovima “Kamen tvrd i zelene doline.”, “Na stablima žuti limunovi, I masline, i slatke naranče…” Jasno je vidljiva usklađenost svih osjetila.
Od ostalih stilskih figura uočavamo homoaktron i to naprimjeru “Snove sniju stari maslinici…”, zatim i retoričko pitanje unutar zadnjih stihova: “Tko će rijeti, kamo galeb leti?”.
Neizostavne stilske figure za Tadijanovićevo pjesništvo su i aliteracija (“Snove sniju stari maslinici…”, “Žarko sunce žeže…”) te asonanca (“Kamen tvrd i zelene doline.”) koje stvaraju ritmičnost i dopadljivu muzikalnost cijele pjesme.
Pjesma ima četiri strofe, sastavljene o katrena i trostiha. Pjesma je napisana u desetercu i nema rime.
Jelena veze – analiza pjesme
“Jelena veze” lirska je ljubavna pjesma Dragutina Tadijanovića koja govori o iščekivanju mlade žene pred udajom da joj se njen odabranik vrati ili dođe po nju, kako bi se mogli vjenčati. Njeno iščekivanje je blago i uklopljeno u njenu svakodnevicu, ali njezin prividan mir uznemiri svaki nepoznati šušanj. Iako je ton pjesme miran, baš kao i ritam, u pjesmi ipak vlada napetost potaknuta iščekivanjem. Vezenje je radnja kojom se mlada Jelena sprema za udaju, a pjesnik joj poručuje da se ne mora bojati, jer svatovi već stižu. Čuje se njihov žamor u daljini i samo što nisu ovdje.
Pjesničke slike ove pjesme su vezane sinestezijom koja spaja one vizualne slike “Pod kruškom u cvatu/ Ona maramu veze“, “Na mladoj, dragoj ruci/ Prsten zeleni” i auditivne “To vjetar ljulja grane“, “Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?“.
Motivi ove pjesme su “kruška”, “marama”, “vjetar”, “prsten”, “šuma”, “jaseni”, “misli”, “on”, “granje”, “žamor” i “svatovi”. Pjesma se na trenutke čini melankoličnom, jer prevladavaju motivi koji bi se mogli povezati s jeseni, dok je motiv “zelenog prstena” u kontrastu s ostalim motivima jer je zapravo simbol vjernosti prema zaručniku i znak čekanja, što potvrđuje ostatak pjesme, gdje je čekanje vrlo važna slika. Uz prsten, simbol ljubavi je i “zlatna marama” koja se veze za vjenčanje.
I ovu pjesmu Tadijanović je ukrasio epitetima i to “stara (kruška)”, “mladoj (ruci)”, “dragoj (ruci)”, “zeleni (prsten)”, “skrovitim (mislima)”, “zlatnu (maramu)”. Kod ovih epiteta uočavamo i nešto malo kolorizma i to boje zlatnu i zelenu. Te dvije boje značajno podižu ozračje pjesme. Pošto se čini da je sve nekako tmurno, ove dvije boje kao da rastjeraju tu tmurnost. Od stilskih figura u pjesmi pronalazimo personifikaciju u stihu “Stara kruška na vjetru glavu sagiba...”.
U drugom stihu pjesme vidimo i opkoračenje, kojim je pjesnik korigirao broj slogova u stihu, iako su svi stihovi slobodni. Pjesma ima četiri strofe i svaka je trostih. U pjesmi nema rime, pa to dodatno utječe na njenu melankoličnost i sporost.
Skinuo bih šešir pred Gospodinom – analiza pjesme
Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom” duhovno je religiozna pjesma u kojoj Tadijanović govori o Isusovom kipu u Rastušju, njegovom rodnom mjestu. Govori kako taj kip na istom mjestu stoji još od 1919. godine i odolijeva svim vremenskim prilikama. Kada počne rđaviti od kiše ili snijega, ponovo ga premažu zlatnom ili srebrnom bojom i on nastavlja čuvati to mjesto. Za pjesnik je taj kip poput prijatelja koji ga dočeka svaki put kada dođe u rodno mjesto iz dalekoga grada. Možda bi ga i razveselio taj srebrni kip i izvukao iz sjete koju je sa sobom donio iz tuđine. Pjesnik bi ga svakako svaki puta pozdravio. Posljednji stih “S pobožnošću skinuo šešir… kad bih ga imao.” pomalo je socijalne tematike, jer upućuje da pjesnik ponekad nema ni šešir na glavi, pretpostavljamo zbog siromaštva.
Ova pjesma je po svom tonu i atmosferi pomalo melankolična, posebno što se više primiče kraju. U njoj se osjeća motiv prolaznosti, starenja, ali i pjesnikove tuge i nostalgije za rodnim mjestom u koje se stalno vraća, ali iz kojeg i stalno odlazi.
Sve to vidi se u motivima ove pjesme, koji su: “ulaz”, “Rastušje”, “srebrna” i “zlatna” (boja), “ledenice”, “sunce”, “kiša”, “grad”, te religiozni motivi “križ” i “Isus”.
Od pjesničkih slika pronalazimo one vizualne u stihovima: “Zimi je sav u ledenicama...”, “Srebrnom bojom namaljan.” i “S pobožnošću skinuo šešir…“, te taktilne u stihu “Zimi je sav u ledenicama…“. Kod primjera pjesničkih slika vidimo da je u pjesmi prisutna sinestezija (“Zimi je sav u ledenicama…“).
U stihu „S pobožnošću skinuo šešir… kada bih ga imao.“ uočavamo asonancu, jer se ponavlja slovo “o”.
U pjesmi pronalazimo i opkoračenje koje utječe na njen ritam, s obzirom da u pjesmi nema rime. Pjesma je sastavljena od tri strofe i to peterostiha. Stihovi koji se izmjenjuju u pjesmi su dvanaesterci i osmerci.
Zemlja me zove – analiza pjesme
Pjesma “Zemlja me zove” je misaono-refleksivna pjesma Dragutina Tadijanovića. Jedna je od rijetkih koja govori o smrti i zagrobnom životu. U ovoj pjesmi isprepletene su misli o povratku u rodni dom, u majčinu kuću i sigurnost njene prisutnosti, s mislima o umiranju i smrti. Pjesnikov dom je ovdje izjednačen s njegovim grobom, njegov krevet simbolizira njegov lijes, a majčine ruke ga dočekuju u nekom drugom životu. U pjesmi se osjeća nostalgija za nekadašnjim životom, za djetinjstvom i vremenima kada je majka brinula o pjesniku. Tu je naravno i čežnja za domom. Ali te nostalgične misli pjesnik ispoljava kroz prizmu smrti i tako nagovještava da će vratiti onome što smatra svojim domom tek nakon što umre.
U pjesmi je vrlo je snažan motiv majke. Pretpostavljamo da je ona u trenutku stvaranja ove pjesme već umrla, pa pjesnik nagovještava da će se tek u njegovoj smrti ponovo vidjeti. Ona će ga dočekati i otvoriti velika tamna vrata (pretpostavljamo zagrobnog života), kao što mu je otvarala vrata kuće. Poleći će ga u krevet i ušuškati, kao što je to radila za života ili u vrijeme pjesnikova djetinjstva, ali ovoga puta taj krevet biti će pjesnikov grob, a umjesto pokrivača, pokriti će ga lišće. Pretpostavljamo da će taj grob biti upravo pored majčinog i to po, pomalo bizarnom stihu “Crvi zemlje, moje matere,/ Dugo će se mnome naslađivati“.
Motivi ove pjesme su: “Zemlja”, “mati”, “vrata”, “odaja”, “sunce”, “pokrivač”, “lišće”, “crvi”, “gozba”, “lijes”, “trava”, “sag” i “zvijezda”.
Pjesma ima dosta pjesničkih slika koje su tako slikovite prikazane da ih je lako zamisliti kao stvarne prizore iako su oni pomalo fantastični i nadrealni. Vizualne pjesničke slike nalazimo u stihu “Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna…“; auditivne u stihu “Majka me zove: – Dođi, lezi, usni!“; te taktilne u “…od trave mekan sag...”.
U ovoj pjesmi Tadijanović nije koristio mnogo stilskih figura, već je cijelu poruku prebacio u izraz kojim je prenio svu svoju usamljenost i tugu.
Od stilskih figura primjećujemo aliteraciju kojom postiže muzikalnost, što je vidljivo u sljedećem stihu “Zemlja me zove, zemlja me zove…” , u kojem se više puta ponavlja slovo “z”. U stihu “Vezi mi, zemljo, vezi od trave mekani sag...” primjećujemo personificiranje motiva “zemlje”. Pjesma je stilski obogaćena epitetima: “crna (vrata)”, “glomazna (vrata)”, “jednostavna (odaja)”, “tiha (odaja)”, “lakim (pokrivačem)”, “(lišćem) žutim”, “(lišćem) svenutim”, “bogata (gozba)”, “mekani (sag)” i “(zvijezda) sumorna”.
I u ovoj pjesmi možemo uočiti opkoračenje koje utječe na ritam pjesme. Pjesma sadrži četiri strofe i to katrene. Napisana je slobodnim stihom i ne sadržava rimu.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: M.L.
Odgovori