Pjesma “Jelena veze” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Jelena veze”, napisana u lipnju 1926. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Jelena veze – analiza pjesme
“Jelena veze” lirska je ljubavna pjesma Dragutina Tadijanovića koja govori o iščekivanju mlade žene pred udajom da joj se njen odabranik vrati ili dođe po nju, kako bi se mogli vjenčati. Njeno iščekivanje je blago i uklopljeno u njenu svakodnevicu, ali njezin prividan mir uznemiri svaki nepoznati šušanj. Iako je ton pjesme miran, baš kao i ritam, u pjesmi ipak vlada napetost potaknuta iščekivanjem. Vezenje je radnja kojom se mlada Jelena sprema za udaju, a pjesnik joj poručuje da se ne mora bojati, jer svatovi već stižu. Čuje se njihov žamor u daljini i samo što nisu ovdje.
Pjesničke slike ove pjesme su vezane sinestezijom koja spaja one vizualne slike “Pod kruškom u cvatu/ Ona maramu veze“, “Na mladoj, dragoj ruci/ Prsten zeleni” i auditivne “To vjetar ljulja grane“, “Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?“.
Motivi ove pjesme su “kruška”, “marama”, “vjetar”, “prsten”, “šuma”, “jaseni”, “misli”, “on”, “granje”, “žamor” i “svatovi”. Pjesma se na trenutke čini melankoličnom, jer prevladavaju motivi koji bi se mogli povezati s jeseni, dok je motiv “zelenog prstena” u kontrastu s ostalim motivima jer je zapravo simbol vjernosti prema zaručniku i znak čekanja, što potvrđuje ostatak pjesme, gdje je čekanje vrlo važna slika. Uz prsten, simbol ljubavi je i “zlatna marama” koja se veze za vjenčanje.
I ovu pjesmu Tadijanović je ukrasio epitetima i to “stara (kruška)”, “mladoj (ruci)”, “dragoj (ruci)”, “zeleni (prsten)”, “skrovitim (mislima)”, “zlatnu (maramu)”. Kod ovih epiteta uočavamo i nešto malo kolorizma i to boje zlatnu i zelenu. Te dvije boje značajno podižu ozračje pjesme. Pošto se čini da je sve nekako tmurno, ove dvije boje kao da rastjeraju tu tmurnost. Od stilskih figura u pjesmi pronalazimo personifikaciju u stihu “Stara kruška na vjetru glavu sagiba...”.
U drugom stihu pjesme vidimo i opkoračenje, kojim je pjesnik korigirao broj slogova u stihu, iako su svi stihovi slobodni. Pjesma ima četiri strofe i svaka je trostih. U pjesmi nema rime, pa to dodatno utječe na njenu melankoličnost i sporost.
Bilješka o piscu
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B.
Odgovori