Pjesma “Dječak u sjeni vrbe” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Dječak u sjeni vrbe”, napisana u srpnju 1923. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao.
Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Dječak u sjeni vrbe – analiza pjesme
Pjesma “Dječak u sjeni vrbe” se prema svojoj tematici svrstava među lirske pejzažne pjesme. U njoj pjesnik najprije opisuje miris livade dok ljetni vjetrovi nose miris pokošenog sijena, te potok i vrbu koja spušta grane na ledinu, a zatim spominje dječaka u sjeni te vrbe koji pjeva. Možda su upravo ti zadnji stihovi, koji govore o dječaku koji pjeva, najljepši u cijeloj pjesmi. Oni prikazuju bezbrižnost i jednostavnu sreću jednog malog, nevinog dječaka. Sva ljepota oko njega samo upotpunjuje tu sliku dječjeg blaženstva, utkanu u tek nekoliko riječi ili čak samo jedan glagol – “pjeva”.
Kao i u većini svojih pjesma, Dragutin Tadijanović ljepotu prirode opisuje sinestezijskim slikama u kojima objedinjuje vizualne ljepote s mirisima i zvukovima iz prirode. Sve to čini sklad i savršenstvo koje može ponuditi samo Majka Priroda. Sve je u njoj jednostavno, ali sve skladno i savršeno, a skuplja se oko jednog dječaka koji u svemu tome uživa, dok svoje poštovanje odaje pjesmom. Pjesma je ujedno i iskaz njegove sreće.
Motivi koji se u pjesmu pojavljuju su motivi iz prirode i to motiv “livade”, “šume”, “vjetrova”, “sijena”, “potoka”, “vrba”, “granja”, “ledina” i “dječak”.
Pjesničke slike u pjesmi su, kao što smo već naveli, vizualne “U sjenci vrbe stoji dječak…”, auditivne “Potok teče bistar; lagano…”, te olfaktivne “I pokošenog sijena nose miris, topao.”
Stilske figure koje nalazimo u pjesmi su asonanca, u stihu “Nad livadama šume ljetni vjetrovi… “, u kojoj se ponavljaju samoglasnici “a” i “e”; onomatopeja u riječi “žuborenje”, koja daje posebnu čar pjesmi opisujući ne samo potok, nego i njegov veseli tok; te personificiranje vrbe u stihu “Vrba spušta mekane grane…”.
U pjesmi nalazimo i opkoračenje, koje joj daje poseban ritam. S obzirom da u pjesmi nema rime, jedino joj opkoračenje daje neki kontrolirani ritam.
Pjesma je napisana u dvije strofe od koji su obje katreni pisani slobodnim stihom.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B.
Odgovori