Aforizam je riječ koja dolazi od grčke riječi aphorismos, s označava kratku, jednostavno izrečenu tvrdnju ili misao koja u sebi sadrži svojstvo paradoksa. Upravo zbog tog paradoksa aforizam je najčešće duhovit, a ponekad i satiričan. Ta kratka, humoristična izreka izražava tek jednu misao, ali svejedno ta misao mora biti mudra.
Što je aforizam?
Riječ “aforizam” nesumnjivo označava najkraću vrstu djela u prozi ili, rjeđe, u stihu s kojim se na umjetnički i humorističan način jezgrovito izražava određena misao u životu pojedine osobe.
Po tematici ga najčešće vežemo uz politiku, društvo, filozofiju, etiku, ali i druga područja proizašla iz čovjekovog stvaranja određenih djela. S obzirom na to da se skoro redovito kritički intonira, aforizam bogato koristi ironiju, sarkazam, kontrast, hiperbolu i alegoriju.
Aforizam je uvijek jezgrovit, ali nikada nedorečen. Osim toga, neki smatraju da aforizmi moraju biti i kritični. Njihova kritika je neizravna i često se odnosi na svijet, društvo ili čovjekovu prirodu. Pronalazimo je u ideji aforizma koja također ukazuje i na to da je svijet nesavršen upravo zbog toga što se jedna takva poruka uopće mora iskazivati.
Aforizmi su zapravo moderna verzija poslovica. Oni u sebi moraju sadržavati i anegdotu, šalu, ponekad i parodiju, sarkazam, ali svakako, već spomenuti paradoks, te naravno cilj da naglasi, obilježi ili izdvoji neku istinu o svijetu, životu ili čovjeku. Ta istina najčešće izaziva smijeh, ali nekada može izazvati i suprotnu reakciju.
Uspjeli oblik aforizma je onaj koji u sebi sadrži umjetničku originalnost zbog čega je pisanje aforizama težak posao. Imitiranju ovdje nema mjesta i s razlogom se uspjeli aforizam vrednuje u pjesmama u književnosti kao i u novinarstvu kao uspjela karikatura.
Aforizmi nas potiču na razmišljanje o rečenoj poruci jer se poanta poruke ne mora uvijek koristiti u obliku cijele rečenice, na primjer “Sve je u rukama čovjeka, zato ih treba često prati.” – Stanislaw Jerzy Lec, poljski književnik
Karakteristike aforizma
Aforizam je jednostavno izgovorena (napisana) kratka tvrdnja koja u sebi sadrži jednu nijansu paradoksa, a može se shvatiti i kao moderna verzija poslovice.
Važne karakteristike aforizma su:
- oštroumnost aktualnog izraza
- duhovitost
- jezgrovitost
- iznijansiranost misli
Aforizmi također mogu biti pisani i u kritičkom formatu gdje se kritika upućuje čovjekovoj prirodi (ponašanju) cijelom svijetu ili društvu, a treba biti napisan tako da krije mnoge asocijacije.
Aforističnim stilom nazivaju se tekstovi obilježeni diskontinuiranim, premetljivim poretkom rečenica ili fragmenata.
Povijest aforizma
Prve aforizme zapisao je Hipokrat u svojoj zbirci kratkih medicinskih savjeta “Aphorismoi”. Jedan od njegovih aforizama je “Najbolja akcija koja se može poduzeti, jest ne poduzeti ništa”.
Po ovom primjeru vidimo spomenutu jednostavnost i sažetost aforizma. Njime je izrečena samo jedna misao, ali ta misao puno govori. Ona je humoristična, ali i kritična. Znamo da je ne treba shvati doslovno baš u svakom pogledu, jer je dio njenog pravog tumačenje skriveno unutar sarkazma (iako ne možemo reći da je uvijek najbolje ne poduzimati ništa, moramo se složiti da je ponekad upravo to najbolje rješenje). Paradoks u ovom primjeru vidimo između izraza “akcija” i ” ne poduzeti ništa” jer se oni međusobno isključuju, a upotrebljeni su zajedno.
Iako je riječ “aforizam” poznata još od antičkog vremena, antički aforizam je prava rijetkost jer se ne fokusira na pragmatičnost života, a odlikuje ga kratkoća oblika.
U medicini ostaje karakterističan sve do kraja 16. stoljeća kada su ga talijanski povijesničar Philipo Cavirano i španjolski pravnik i političar Baltazar Alamos de Barinet prvi put koristili u pisanju svojih uputa sa savjetima o liječenju poremećaja i psihhičkih bolesti.
Neobičnost izraza i prvobitna upotreba najvjerojatnije su utjecali na to da se kao izraz vrlo brzo prihvati u prosvjetnom europskom društvu. Danas aforizme odlikuju filozofsko-književne vrijednosti, a smatra se da moderna verzija aforizma potječe iz Njemačke (16. st.) i Francuske (17. i 18. st.)
Kao izraz, također se pojavljuju i u zbirkama Erazma Rotherdamskog, Plutarha, u religijskoj književnosti (Biblija i Talamud) te filozofkim djelima Friedricha Nietzschea, Marka Aurelija i Seneke. Popularnost u njemačkoj književnosti doseže tijekom 1800. godine, a vrlo ga jasno možemo primijetiti u primjerima njemačkog autora Johann Wolfgang von Goethea. U hrvatskoj književnosti najčešće su ga koristili Antun Branko Šimić i Antun Gustav Matoš.
Aforizam u hrvatskom jeziku
U Hrvatskoj je aforistika mala književnost koja se često nađe “na čekanju” kod cijenjenih televizijskih i radio emisija, revija i književnih časopisa. Satiričko-humoristički list “Potepuh” izdaje se je jednom ili dva puta godišnje.
U listopadu 2019. godine, UHAH (Udruga hrvatskih aforista i humorista) objavila je Zbornik aforizama s ukupno 62 autora na 153 stranice izvrsnih izreka, mudrosnica, osmislica, gnoma, sentencija, epigrama, aforizama čime su obogatili hrvatsku književnu umjetnost i kulturu.
Poznati hrvatski aforisti:
Primjer aforizma
Primjeri nekih poznatih aforizama su:
- “Zla riječ i dobre čini zlima, a dobra riječ i zle čini dobrima.”
- “Čovjek je stvar kojoj se poneki put i Bog veseli, a koje se i vrag često srami”
- “Jedan dio ljudi radi a ne misli, a drugi dio misli a ne radi.”
- “Troje može čuvati tajnu samo ako je dvoje mrtvo”
Razlika između poslovice i aforizma
Osnovna razlika između poslovice i aforizma je u njihovoj nameni. Aforizam je posebna vrsta figurativnog mišljenja u kojem značenje stvara novo, dok je poslovica vrsta koja nas uči nečemu ili nam prenosi određeno iskustvo. U poslovicama nema apstraktnog izražavanja, dok se u aforizmu ono pojavljuje.
Odgovori