Skinuo bih šešir pred Gospodinom

Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.

Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.

Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.

Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom”, napisana 1931. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.

Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.

Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.

Budući  da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.

Skinuo bih šešir pred Gospodinom – analiza pjesme

Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom” duhovno je religiozna pjesma u kojoj Tadijanović govori o Isusovom kipu u Rastušju, njegovom rodnom mjestu. Govori kako taj kip na istom mjestu stoji još od 1919. godine i odolijeva svim vremenskim prilikama. Kada počne rđaviti od kiše ili snijega, ponovo ga premažu zlatnom ili srebrnom bojom i on nastavlja čuvati to mjesto. Za pjesnik je taj kip poput prijatelja koji ga dočeka svaki put kada dođe u rodno mjesto iz dalekoga grada. Možda bi ga i razveselio taj srebrni kip i izvukao iz sjete koju je sa sobom donio iz tuđine. Pjesnik bi ga svakako svaki puta pozdravio. Posljednji stih “S pobožnošću skinuo šešir… kad bih ga imao.” pomalo je socijalne tematike, jer upućuje da pjesnik ponekad nema ni šešir na glavi, pretpostavljamo zbog siromaštva.

Ova pjesma je po svom tonu i atmosferi pomalo melankolična, posebno što se više primiče kraju. U njoj se osjeća motiv prolaznosti, starenja, ali i pjesnikove tuge i nostalgije za rodnim mjestom u koje se stalno vraća, ali iz kojeg i stalno odlazi.

Sve to vidi se u motivima ove pjesme, koji su: “ulaz”, “Rastušje”, “srebrna” i “zlatna” (boja), “ledenice”, “sunce”, “kiša”, “grad”, te religiozni motivi “križ” i “Isus”.
Od pjesničkih slika pronalazimo one vizualne u stihovima: “Zimi je sav u ledenicama...”, “Srebrnom bojom namaljan.” i “S pobožnošću skinuo šešir…“, te taktilne u stihu “Zimi je sav u ledenicama…“. Kod primjera pjesničkih slika vidimo da je u pjesmi prisutna sinestezija (“Zimi je sav u ledenicama…“).

U stihu „S pobožnošću skinuo šešir… kada bih ga imao.“ uočavamo asonancu, jer se ponavlja slovo “o”.

U pjesmi pronalazimo i opkoračenje koje utječe na njen ritam, s obzirom da u pjesmi nema rime. Pjesma je sastavljena od tri strofe i to peterostiha. Stihovi koji se izmjenjuju u pjesmi su dvanaesterci i osmerci.

Bilješka o piscu

Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.

Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.

Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.

Umro je 17. lipnja 2007. godine.

Autor: K.V., V.B.