Pjesma “Moje igračke” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Moje igračke”, napisana u travnju 1935. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. Dakle, ova pjesma je na samoj granici između Tadijanovićeve dvije faze pisanja, ali zbog njene teme i stila, možemo zaključiti da ipak spada u onu prvu. Jer to je bilo vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Moje igračke – analiza pjesme
Pjesma “Moje igračke” Dragutina Tadijanovića spada u njegov opus pjesama pod nazivom “Dani djetinjstva”, što jasno govori o tematici pjesama koje su tom dijelu zbirke “Srebrnih svirala” nalaze. Ova lirska pjesma napisana je poput kratke pričice kojom na pjesnik govori kako se zabavljao dok je bio dijete.
Prikazane su slike jednog jutra ili poslijepodneva u životu dječaka. Započinje prikazom situacije u kući: oca nema, djed spava, baka pere suđe, a mali dječak – pjesnički lik, iskorištava situaciju gdje ga nema tko ukoriti, pa izvlači kola (“ornice”) i igra se s njima. Čeka drugu djecu da se poigraju s njim na toj zabranjenoj igrački. Ali on zna granice do kojih smije ići u nedopuštenoj igri, pa ipak prijateljima predlaže nešto manje bezazleno – odlazak na potok gdje od vrba mogu raditi svirale. Ta igre zasigurno će proizvesti mnogo vike, pjesme, veselja i ostalih zvučnih znakova dječje igre koji će sigurno probuditi djeda.
Djed će biti mrzovoljan na buku, ali to je ona slatka ljutnja koja pokazuje djeci gdje im je mjesto, istovremeno otkrivajući sreću starijima što su djeca tako vesela i bezbrižna.
Ono zbog čega je ova pjesma posebno zanimljiva, pogotovo današnjoj djeci, je prikaz kako su se djeca nekada zabavljala, prije tehnologije i kupljenih igračaka, posebice ako su živjela na selu. Prije ništa nije zabavljalo djecu osim njihove mašte, bilo da se radi o tajnom posuđivanju oranica ili pak izradi vlastitih svirala. Djeca su imala jedna druge i bila si neiscrpan izvor ideja za igru te nepregledne mašte.
Odrasli su također bili drugačiji. Puštali su djecu da se igraju, da lutaju selom, poljima, potocima, nisu se toliko petljala u njihove igre, osim ako djeci ne bi zatrebala mala pomoć, kao kad je baka u ovoj pjesmi djeci dala “škljocu”. Odrasli nisu bili toliko zabrinuti za svoju djecu jer su znala da ih ima mnogo, da paze jedno na druge i da im treba dati dovoljno slobode da bi mogla uživati u bezbrižnoj igri.
Također, u pjesmi se spominje i veliki autoritet koji su roditelji imali nad djecom (pjesnik implicira kako se oca najviše boji i kada njega nema, može biti malo neposlušan), zatim stariji muškarci, poput djeda (dok djed spava, dječak je hrabar biti neposlušan), a kako su žene, pogotovo bake, bile blage i djeci naklonjene. Zanimljivo je da je ovo još jedna Tadijanovićeva pjesma u kojoj spominje svoju baku.
U ovu pjesmu implementirana je i jedna dječja pjesmica, za koju pjesnik navodi da su je djeca u igri pjevala. Ona glasi:
“Kreni koru, pušći vodu
Tele sisa mliko
Po dolini, po gorini
Po sljepačkoj torbetini!”
Kao i u većini svojih pjesama, pjesnik i u ovoj koristi stilsku figuru opkoračenje i inverziju. Obje stilske figure pomažu pri izgradnji ritma, koji je pomalo nestalan jer u pjesmi nema rime – što je najčešći slučaj kod Tadijanovićevih pjesama. Zbog tematike o kojoj pjesma govori, njen ritam je najprije miran i pomalo uspavan, dok priča o mirnoći doma dok djed spava, a baka pere suđe, a zatim postaje veseo i zaigran, baš poput dječje igre koju pjesnik nadalje u pjesmi opisuje.
Pjesma se sastoji od tri strofe i pisane su slobodnim stihom.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B.
Odgovori