Tena obrađena lektira Josipa Kozarca. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Tena online >>>
Analiza djela
Tena je roman Josipa Kozarca koji je prvi put objavljen 1889. godine. Ovo remek-djelo hrvatske književnosti prvi put je ugledalo svjetlo dana u tisku “Vijenac”, književnom dodatku dnevnog lista “Agramer Tagblatt”. Odmah po objavljivanju, Tena je postigla izuzetan uspjeh među čitateljima te se ubrzo etablirala kao jedno od najvažnijih djela hrvatske realističke književnosti.
Svojom dubinom, slojevitošću likova i tematskom raznolikošću, Tena je ostavila trajan pečat u hrvatskoj književnoj baštini, osvajajući čitatelje širom svijeta svojom univerzalnom porukom i izvrsnošću književnog izraza.
U dubokim unutarnjim predjelima Hrvatske, gdje se prostriru beskrajna polja zlatne pšenice i pitomi vinogradi, tkao se složeni mozaik problema koji su oblikovali svakodnevni život zajednice. Društveno-ekonomska turbulencija, poput oluje koja neumoljivo briše stare obrasce života, otvorila je vrata nizu izazova koji su se nadvili nad slavonskim seljacima kao mračni oblaci nad njihovim krovovima.
Propadanje zadruga, koje su nekoć bile temelj ekonomske stabilnosti, postalo je simbol nemoći pred promjenama. Slavonski seljak, nekada specijaliziran za jednu gospodarsku granu, sada je suočen s izazovom balansiranja na tankoj žici višestrukog gazdovanja. Dok su se neki borili s visokim porezima i zloupotrebama stranaca koji su pohlepno grabili hrvatska prirodna blaga, drugi su se suočavali s unutarnjim čimbenicima poput lijenosti, alkoholizma i nemara, koji su djelovali kao kamen spoticanja na putu prema prilagodbi.
Ali, među tim valovima problema, kao svjetionik u noći, isticao se i moralni paradoks. U Kozarčevoj besjedi moralno propadanje jedne prelijepe seoske djevojke bilo je poput raskošne tapiserije ispunjene nijansama tuge i pokajanja. Njezina ljepota i mladost postali su roba na tržištu koristoljublja, osuđujući je na tamu vlastitih odluka.
Kazna, u obliku kozica koje su uništile njezinu tjelesnu ljepotu, postala je putokaz ka iskupljenju kroz ljubav i rad, prema Kozarčevim mjerilima jedinim pravim vrijednostima koje oblikuju čovjekov život. Tena, protagonistica priče, na koncu pronađe smiraj, obasjana duhovnom ljepotom i vizijom budućnosti utemeljene na ljubavi prema Jaroslavu Beranku i predanom radu.
Ova pripovijetka, ispričana u trećem licu, kao da je tkana od nitova stvarnosti i mašte, pruža nam višestruke slojeve tumačenja i pouka. Ona nas podsjeća da se čovjekova vrijednost ne mjeri materijalnim bogatstvom, već dubinom njegove dobrote i vrlina. Svaki pojedinac treba težiti ostvarenju svojih snova, no istovremeno poštivati tuđu sreću i pravo na nju. U svakom srcu krije se mogućnost pronalaska pravog putokaza prema sreći, a kraj ove pripovijetke postaje svjetionik koji nas vodi prema tom istinskom blagu.
Iako svojom specifičnom tematikom i kontekstom pripada hrvatskoj književnosti, može se usporediti s drugim djelima kako hrvatske, tako i svjetske književnosti na nekoliko razina.
Tematski, Tena dijeli sličnosti s drugim hrvatskim romanima realizma poput Seljačke bune Augusta Šenoe, koji istražuje složene dinamike seljačkog života u 19. stoljeću. S druge strane, na globalnoj razini, Tena se može usporediti s romanima kao što je Ana Karenjina Lava Tolstoja, koji istražuju moralne dileme, sukobe između tradicije i modernosti te život u ruralnim zajednicama.
Stilistički, Kozarčeva upotreba jezika i stilističkih elemenata usporediva je s drugim piscima realizma, kako u hrvatskoj književnosti, poput Augusta Šenoe i Ivana Mažuranića, tako i u europskoj, poput ruskih pisaca Tolstoja i Dostojevskog.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Mjesto radnje: selo u Slavoniji
Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća, razdoblje koje obilježava društvena i ekonomska previranja u Hrvatskoj
Tema: moralno propadanje, sukob između tradicionalnih vrijednosti i modernizacije te potraga za smislom života u teškim društvenim uvjetima; također, obrađuje se i pitanje položaja žene u patrijarhalnom društvu te njezina borba za autonomiju i vlastiti identitet
Ideja: pravi smisao života leži u ljubavi i radu te je iskupljenje moguće kroz ove vrijednosti, unatoč brojnim iskušenjima i nepravdama koje život donosi
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
1. dio
U prvom dijelu romana “Tena” Josipa Kozarca, upoznajemo glavnu protagonistkinju Tereziju (Tenu) Pavletić u njezinoj šesnaestoj godini. Opisujući njezin fizički izgled, autor naglašava da je Tena tanka i izgleda kao da je “iz vode iskočila” te se već tada počelo nagađati da će biti previsoka.
Njeno lice je opisano kao pomalo tmurno, ali s pravilnim crtama koje obećavaju ljepotu kad se razviju u punom sjaju mladosti. Unatoč prvotnom nedostatku očaravajuće ljepote, primjećuje se potencijal u njezinim očima, koje već sada zrače posebnim sjajem.
“Nu lice bilo samo još mrtvo, bez oživljujućega daha; samo mrke sjajne oči kao da su prerano sazorjele, poput mirisa u poluzelene voćike, te odavale, da će one pravilne crte, dok se ispune, dok se izravnaju i ožive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu, kakovom narav zna uresiti samo rijetke žene.”
Situacija u Teninoj obitelji nije nimalo jednostavna.
Njezina majka je bolesna i jedva čeka da Tena navrši osamnaest godina kako bi je udala, makar je moguće da bi umrla samo dan nakon svadbe. Tenin otac Jerko Pavletić opisan je kao lijen i nemaran čovjek, koji se prepušta sudbini i ne brine se ni za sebe ni za svoju obitelj. On je “kukavni dobričina” koji ne mari za vlastiti život.
Jerko je prikazan kao lijen i nezainteresiran za posao, a njegov odnos prema radu je ravnodušan i neambiciozan. Njegova supruga (Tenina majka) je ta koja preuzima veći dio kućanskih poslova te ga često mora nagovarati ili prisiljavati da sudjeluje.
Kad bi ga žena pitala da joj pomogne u poslovima često bi samo odmahnuo rukom i otišao u gostionicu. Bio je to čovjek kojeg je svakodnevno trebalo podsjećati na obaveze, a kada bi ponekad i radio nešto, činio je to s velikim nezadovoljstvom. Taj pristup poslu nije bio njegov izbor, već ga je na njega primorala sudbina.
Njegova nespremnost za preuzimanje odgovornosti proizlazi iz činjenice da je cijeli svoj život proveo kao svinjar u zadruzi Pavletić (čuvao je svinje). Međutim, kada se zadruga raspala, Jerko je naglo morao preuzeti ulogu kućegazde. To ga je stavilo u nezgodan položaj jer on nije znao ništa drugo raditi osim čuvati svinje. Sada je imao sve obveze gospodarenja imanjem, a to je bio teret koji nije mogao podnijeti, jer jednostavno nije znao, a nije ga bilo ni dovoljno briga da nauči.
Isto tako, njegova ravnodušnost prema obitelji nije prošla neprimijećeno, a mnogi su ga ocijenili kao nezainteresiranog supruga i oca.
Dok se Tenina majka bori s Jerkovom nezainteresiranošću, Tena sama prolazi kroz svoje osobne promjene. U svojoj sedamnaestoj godini, počinje se transformirati i postajati sve ljepša.
“Kada je nastupila sedamnaestu godinu, poče se raspupavati i to tako naglo, da je svaki dan drugačija, svaki dan ljepša bivala. Ona, sve do sada uspavana životna snaga, briznula najednom u sav mah; u visinu nije više rasla, nego se samo zaokruživala, dokle god joj nije punoća sa visinom u potpuni sklad došla.”
Time privlači i pozornost muškaraca iz sela. Iako je imala ponuda za udaju, Tena nije pokazivala posebno zanimanje prema njima, ostajući hladna i ravnodušna.
Unatoč obiteljskim problemima i izazovima, Tenina majka donosi odluku o njezinoj budućnosti i odabire Jozu Matijevića za njezinog budućeg supruga. Tena, iako ne pokazuje posebno oduševljenje, prihvaća majčin izbor.
“Tena niti se je osobito radovala, niti branila proti materinjem izboru; ta njezina hladnoća u čas, gdje bi trebala, da kipi, nije se materi baš svidjela, nu ipak joj odlanulo…”
Ubrzo joj je umrla majka, a kad se to dogodilo, Tena nije pokazivala mnogo tuge. Nije bila sklona plakanju, a i osjećala se oslobođeno nakon majčine smrti. Poput slobodnog konja koji je odjednom prekinuo sve okove i otišao u prostrane njive i livade.
Do tog trenutka, Tena nikada nije razmišljala vlastitom glavom ili osjećala vlastitim srcem. Sve je to prepuštala svojoj majci, koja je bila njezin vodič i zaštitnik. Sada, nakon majčine smrti, osjećala je kako joj se otvara čitav svijet i bila je spremna preuzeti kontrolu nad vlastitim životom.
“Tena kao da do sada nije ni mislila svojom glavom, ni ćutila svojim srcem; vođa njezin, pokojna mati, zastirala je svojom osobom, svojom naukom cio put pred njome, te ona od cijelog svijeta nije ništa ni vidjela, ni čula, doli jedine svoje matere. A sada najednom puče joj nedogledan vidik pred očima, a ta neizvjesnost salijevala se u jedan jedini pojam: ja sam ja; sve što je na meni, moje je!..”
U tom trenutku, austro-ugarske čete su bile smještene posvuda u privatnim kućama po Posavini. Pripremali su se za ulazak u Bosnu (rat). U kući Pavletića smješten je vodnik Jaroslav Beranek.
Jaroslav je bio zapanjen kada je prvi put vidio Tenu. Smatrao je da je Tena svojom ljepotom poput božanske ličnosti, koji je upravo njemu dodijeljen. Njegovo srce brzo je zakucalo od radosti, uvjeren da će imati priliku osvojiti njezino srce.
“Tena, ta bajna djevica, opčarala ga u prvi mah, i srce mu silno kucalo od radosti, jer je bio uvjeren, da je dražesna Tena nedužno djevojče, nježna ružica, kojom će okititi on svoje puste čežnje.”
Kada je Tena prvi put ugledala Jaroslava, cijelog sređenog, s cigaretom u ustima i vojničkom knjigom u ruci, odmah je primijetila kako je pažljivo promatra. Njegov drzak, ali istovremeno umiljat pristup, privukao ju je odmah te je osjetila kako joj srce brže kuca.
Jaroslav joj je odmah izrazio svoje osjećaje i to na način koji je bio potpuno drugačiji od njezinog dosadašnjeg iskustva s Jozom Matijevićem. Osjećala je kako joj srce istinski gori. Shvatila je da je ovo prvi put da osjeća pravu ljubav.
“Ona je zbilja ljubila, ljubila prvi puta. Da nije vidjela vodnika, ona možebiti za cijeloga svoga života ne bi ni znala, što je prava ljubav.”
Na selu, gdje su svi poznavali jedni druge, gdje je svatko bio svima poznat, prava ljubav se rijetko događala. Ali, u susretu s Jaroslavom, Tena je osjetila nešto potpuno novo i neizmjerno.
I Jaroslav je volio Tenu, možda ne kao prvu ljubav kao što je ona njega, ali ipak je ljubav prema njoj bila najjača njegova emocija.
“I on je nju ljubio, ako i ne prvom ljubavlju kao ona njega, ali ipak ljubavlju, od koje nije nijedno drugo čuvstvo njegovo naprama njoj jače bilo.”
Jaroslav je bio Čeh i još uvijek nije bio oženjen. Dao joj je trajno obećanje da će je oženiti čim završi vojnu službu. Bio je spreman prodati sve svoje imanje i doseliti se k njoj. Govorio joj je o svom načinu života, kako radi i štedi u svom kraju i kako bi on uredio sve njihove zapuštene posjede. Ali, Tena nije mnogo marila za značenje njegovih riječi. Ona je živjela za zvuk njegovog glasa, za miris njegovog bića, za pogled njegovih očiju. Za sve drugo nije marila. Nije se brinula za budućnost jer je osjećala da je Jaroslav uvijek uz nju, da je veza među njima jača i trajnija od bilo kakvog braka ili vjenčanja.
“Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao, ona je živjela o zvuku njegovog glasa, o mirisu njegovog bića, o pogledu njegovog oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha.”
U toj ljubavi, Tena je potpuno zaboravila na sebe. Nije ni primijetila kako je postala izuzetno lijepa, kako je sjajila od unutarnje ljepote, kako je svaki njen korak bio poput plesa. Nije ni osjećala da živi, jer je bila tako uronjena u tu duhovnu ljepotu da nije ni primjećivala svoju tjelesnu ljepotu. Svi njezini dani bili su jednaki, sretni i bezbrižni. Živjela je s Jaroslavom pod istim krovom, dijelila s njim svaki obrok, svaki trenutak. Nitko nije osuđivao njihovu ljubav, nitko im nije zavidio. U selu je bilo puno takvih parova i svi su bili zadovoljni i sretni.
No, došao je konačni trenutak rastanka. Vojsci je stigla zapovijed da čete pređu u Bosnu i svi su se morali pripremiti za odlazak. Tena je bila slomljena od tuge. Iako nije plakala, njezine oči su bile crvene, a lice blijedo od bola.
Prvog dana nakon saznanja da će Jaroslav otići bila je poput mrtvaca, ali drugog dana odlučila je živjeti. Provela je cijelo popodne u selu, a u noći prije odlaska Jaroslava, dok je spavao, prekrižila ga je tri puta, stavila mu malu sliku Majke Božje oko vrata i izmolila molitve koje nikad prije nije čula.
Nakon molitve, osjećala se lakše, kao da je iz nje ispao teret tuge. Jednako vedrog pogleda čekala je trenutak rastanka.
Kada je zora svanula, svi su se pripremili za odlazak. Vojska je krenula prema Bosni, a sela su bila ispunjena oproštajima i suzama. Tena je gledala Jaroslava posljednji put, dok su austro-ugarske čete prelazile preko rijeke Save i stupale na bosansko tlo. Sve do posljednjeg trenutka, njezini su pogledi pratili Jaroslava, a zrak je bio ispunjen jecajima i pozdravima.
2. dio
To se dogodilo negdje sredinom ljeta. Jesen je ponovno donijela život u selo, pjesma je odzvanjala, a nedjeljom su se igrale tradicionalne igre. Ali, poneka crna svilena marama podsjećala je da netko još uvijek nije zaboravio svoju prošlost. Među njima je bila i Tena, koja je i dalje nosila crnu maramu kao znak da još uvijek misli na vodnika.
Prvo ju je htio oženiti Miholj, a zatim je obitelj Matijević htjela Tenu za svog sina, ali Tena nije željela ni čuti o udaji, a Joza se oženio djevojkom iz susjednog sela.
Blizu Svih Svetih, počeli su dolaziti šumski trgovci kako bi pripremili hrastove za zimu. Umjesto vojnika, sada je selo bilo puno radnika iz Primorja i Kranjske koji su radili na pripremi drva. Među trgovcima su bili ljudi raznih nacionalnosti – Bečanci, Bavarci, Englezi i Francuzi.
Jedan od njih, Leon Jungmann, bio je zastupnik pariške tvrtke. Iako je njegovo prezime zvučalo njemačko, ime i ponašanje bili su francuski. Bio je mlad, zgodan, s vatrenim očima i tamnom kosom. Pričao je hrvatski jezik s jakim naglaskom, a njegova galantnost brzo je osvojila srca mladih žena. Ali, Leonov interes privukla je tajanstvena djevojka s crnom maramom na glavi, Tena, koja se nije pridružila kolu i samo je promatrala ples sa strane.
Leon je saznao tko je Tena i pozvao ju je da dođe k njemu, zajedno s nekoliko drugih djevojaka. Priredio im je glazbu i poslastice, ali Tena nije došla. Ostale djevojke su ogovarale Teninu tugu za vodnikom. Ipak, bile su sretne što Tena ne dolazi, jer su znale da im je ona najozbiljnija konkurencija. Leon je bio zbunjen, jer nije mogao odabrati koja mu je djevojka najdraža.
Dok su Primorci izrađivali drvene građe, siromašniji stanovnici Posavine izrađivali su hvate od jasenovine i grabovine, među kojima je bio i Jerko Pavletić, Tenin otac.
Leon se sjetio Jerkova imena i poslao mu poruku preko poslovođe i molio ga da prenese Teni da mu se ne sviđa što ne dolazi k njemu. Kada sdolaze i druge djevojke, zašto ne bi i Tena došla? Leon je Jerku dao tri kutije slatkiša kao poklon za Tenu.
Kada se Tena probudila i vidjela kutije slatkiša, iznenadila se i upitala oca odakle su. Nakon što je shvatila zašto su joj poslane, otac ju je nagovarao da posjeti Leona. Govorio da bi joj bilo dobro, jer se ne bi morala brinuti o stvarima kao što su marame i cipele, sve bi dobila od Leona. Na kraju je Tena pristala otići, a otac – on ju je sam odveo kod Leona.
Kada je stigla pred Leona, bila je previše sramežljiva da bi progovorila. Ali, kada je vidjela luksuz u Leonovoj kući i čula njegove laskave riječi, počela se osjećati bolje. Leon je promatrao kako se Tena polako oslobađa svoje sramežljivosti i počinje uživati u luksuzu oko sebe. Znao je da je mnogim ženama teško odoljeti takvom sjaju bogatstva.
Leon je primijetio da se Tena više divila luksuzu nego njemu osobno, ali je bio siguran da će je osvojiti. Kad ju je upitao kako joj se sviđa, Tena mu odgovori da joj je bolje nego njemu. Leon se nasmijao i poljubio ju u usta, na što je ona unutra osjećala olakšanje, ali je izvana pokušala pokazati da joj je taj poljubac iznenadan.
“On prasne u smijeh i poljubi ju u usta. Ona se sa toga poljupca samo lecne u duši, ali vanjština joj jedva jedvice pokaza da joj je taj cjelov nenadan.”
Leon je neprekidno razgovarao, pokazivao joj razne stvari, neumorno je milovao, tako da Tena nije imala vremena da razmišljati o tome što se događa oko nje. Bila je potpuno uronjena u njegov svijet, izgubivši snagu svoje volje, kao da tumara po poljima slatkog sna.
Kada se te noći vratila kući, nemirna i nesposobna zaspati, sjećanja na to iskustvo vratile su joj osjećaj sličan onome kad joj je majka umrla. Ali, sada je bila svjesna ljepote, smirenosti srca i dubljeg razumijevanja ljudske prirode. Razmišljala je o svom prvom iskustvu ljubavi s vojnikom i znala je da ljubav prema Leonu nije imala isti nadzemaljski čar.
Tena je pokušala pratiti razvoj svojih osjećaja od trenutka kada joj je majka rekla da se treba udati i shvatila je da nije posve sigurna što ju je dovelo u Leonov zagrljaj – je li to bilo očev pritisak, Leonovo bogatstvo ili nešto drugo što je duboko u njezinom srcu? Bila je svjesna svoje nesigurnosti. Osjećala je kako je neka nepoznata moć potiskuje naprijed, a ona se prepustila tom toku kao da pluta na vodi.
Tako je Teni prošla zima. Kao što je nekad živjela u slasti čiste ljubavi, tako je sada živjela u raskoši tijela i nezasitnih želja. Imala je sve što je poželjela, nosila se poput princeze, nije ju bilo briga je li dan ili noć, već je samo razmišljala o vremenu koje je provodila s Leonom.
“Ona nije znala, što su dani, što li su noći, ona je samo za onaj časak večeri, kada se je obukla što je znala ljepše, te pošla k Leonu; ona je samo znala za one raskalašene časove, kada je stupila u njegove tople mirisave sobe, te, osovivši junonski stas, sa onim izvjedljivim posmješkom, koji je više titrao u očima nego na usnama, stala usrijed sobe, i kao u čudu šaptala tiho tihano: a gdje si ti?…”
Svake nedjelje i svakog svetka, Tena bi dovela tri ili četiri svoje najbolje i najljepše prijateljice te bi pod zvukom ciganske glazbe slavile ljepotu i uživale u raskalašenom slavlju kao što to niti elizejske poljane nisu mogle zamisliti.
Ciganska glazba, slatka i raskalašena poput cijelog ciganskog života, budila je u njoj strasti koje još nisu bile probuđene, rasplamsavala ih u plamen i ponovo ih raspirivala, dok se sve ne pretvori u pepeo.
Pod njezinim utjecajem, Tena i njezine prijateljice, ponekad bezobrazno, ponekad tajno, prkosno bi pokazivale svoje tijelo, duh i pjevanje, oponašajući i oživljavajući slike polugolih ženskih likova s divnih slika koje su visjele na zidovima.
“A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišući ružičinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu, da vidi, koju on najviše motri.”
Dok je Leon promatrao tu blistavu ljepotu plesačica s hladnim pogledom i ocjenjivao što je na jednoj, a što na drugoj ljepše, cigan Đorđe je bio potpuno opčinjen Tenom. Nije mogao vidjeti ništa osim nje. Nju nije bilo briga, ona više nije znala što je ljubav. Samo je htjela da joj se dive.
“Njoj je bio Leon kao i Đorđe, jer ona više nije znala što je ljubav. Ona je bila u onomu sretnomu raspoloženju, te je osjećala, da joj se svatko divi, da ju svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga…
…- Budite svi bogati kao Leon, pa ću onda biti i vaša! – Takova nešto odzvanjalo je u dubini njene duše, kad god je opazila, da ju muško oko požudno promatra.”
Leon ju nije volio, samo je uživao u njenom tijelu i nije ga bilo briga voli li ona njega. Ona mu nije bila žena i takve kao ona on je imao mnogo. Tena je bila deveta koju je imao kako je htio.
“Nu njemu nije baš puno do svega toga stalo; on nije u nju zaljubljen bio, ona nije bila njegova žena, ona mu je bila gotovo kao svaka druga, s tom razlikom da mu je krasota njenoga tijela ugađala ne samo očima nego i duhu. On nije ni za to bio puno mario da li ona njega ljubi ili ne; to je njemu bila deveta, gdjeno je znao, da ju po volji može milovati.”
Đorđe je bio u potpunom transu i svirao samo strastvene melodije. Pratio ju je stalno i svirao joj o ljubavi i strasti, svaki dan tukao svoju ženu malu ciganku Marušku zbog Tene, a ona je i pored udaraca neugasivom ljubavlju ginula za njime, za lijepim svojim Đorđem.
Uskoro je Tena podlegla toj istoj strasti i privukla Đorđa k sebi, dok su njegove gusle i lučac pali na pod.
Sljedećeg dana, kada se Leon probudio – obično nije ustajao prije deset – zatekao je ženu kako ga čeka na vratima i agresivno ulazi u sobu. Iako je bio dobre volje kao i obično, žena je počela govoriti o navodnoj tajni koju već cijelo selo zna, a to je da je Đorđe izašao iz Tenine kuće kad je sunce bilo već visoko na nebu.
Žena je pokušavala naglasiti svoje riječi i uvjeriti Leaona da je Đorđe nezahvalan. Ali Leon se nije dao zavarati njenim izjavama koje su omalovažavale Teninu čast i njegovu inteligenciju.
Nakon toga, Leon je na stolu pronašao list papira s crtežima i stihovima. Iako je na prvi pogled izgledalo kao da su djeca crtala po bijelom papiru, kad je bolje pogledao, shvatio je da su to bile slike i stihovi koji su iskazivali Đorđeve osjećaje prema Teni, od trenutka kada je guslao i promatrao je s mahnitim očima, pa sve do prošle noći. Slike i stihovi bili su ispunjeni narodnim humorom zbog kojih se Leon nasmijao.
Kad je Tena došla, Leon joj je sjetno predao papir, a ona je reagirala žestoko, jer je prepoznala rukopis svojih prijateljica. Naljutila se i otišla iz kuće, ostavivši Leona samog.
Nisu se vidjeli tri dana, a kad su se ponovno sreli, Leon je primijetio da mu je Tena ljepša nego ikad prije.
“Nakon toga nisu se tri dana vidjeli: ona je htjela da ju on prvi zovne, a on opet, da ona sama skrušeno dođe. Treći dan ona već nije mogla odoljeti; prvo, jer se je utoliko navikla polaziti navečer k njemu, a drugo, jer se je bojala da je on ne bi kojom drugom zamijenio. I baš to ju je najvećma boljelo; činilo joj se da ne bi mogla preživjeti da mjesto nje druga uživa ono dobro kod Leona…”
Iako je već razmišljao da je se riješi, brzo je promijenio mišljenje kad je shvatio da će ju druga osoba voljeti kao što ju je on volio.
Uskoro je Leon dobio obavijest da mora ići u Podravinu jer je tvrtka za koju je Leon radio kupila jednu veliku šumu hrastika.
Kad je saznala za njegov odlazak Tena je pokazala svoju emotivnu stranu, a na rastanku je i suzu pustila, prvi put u životu i otišla bez okretanja.
Treći dan nakon što je Leon otišao u Podravinu, primio je pismo od Tene, u kojem mu je izrazila tugu i čežnju te mu poslala pjesmu kojom je opisala svoje osjećaje. Leon je razmišljao o sudbini slavenske poezije i srca i pitao se hoće li ikada zavladati svijetom ili će ostati samo maštarija o vlastitoj veličini i genijalnosti.
“Ej slavenska pojezijo, ej mekano srce slavensko! Tko bi dan danas još znao, da li ćeš zavladati svijetom, ili ćeš na sve vijeke samo maštati o svojoj veličini i ženijalnosti!”
3. dio
Prvih dana nakon odlaska Leona, Tena se zaposlila razgledavanjem svih stvari koje je dobila od Leona tijekom godinu dana njihovog zajedničkog života. Nikad prije nije bila svjesna koliko toga ima. Kada je pregledala sve i prebrojala novac, osjećala se lakše jer je shvatila da ima dovoljno za godinu dana. To joj je bila prva utjeha nakon Leona.
Njen otac se vratio iz šume, ali s odlaskom Leona prestao je i njegov komforan život. Sada je Jerko Pavletić morao početi razmišljati o praznoj kući. Nije bilo više obilnih obroka, vina, rakije i duhana kao prije. Jerko je zaboravio na Tenu, ali sada ju je mrko gledao, kao da mu je ona kriva što mu je prestalo dobro.
Prvih dana, Jerko se gotovo nije mogao oporaviti od dosadnog života koji je izgubio, ali ni od novog na koji se nije mogao naviknuti. Tumarao je od gostione do gostione i nadao se da će ponovno imati dobar život. Susjedi su ga ispitivali o Leonu i pitali kako će sada živjeti bez njega, ali Jerko je samo kimao glavom i pokazao da više ne želi takav život.
Kad je potrošio i posljednji novčić, počeo je tražiti načine kako bi došao do novca. Njegova zemlja nije bila obrađena godinama, a porez nije plaćao već tri godine. Kada je pokušao prodati zemlju, općina mu to nije dopustila zbog poreznog duga.
Ubrzo je Jerkova zemlja otišla na dražbu, ali kad se nije mogla prodati, općina je iznajmila zemlju kako bi naplatila porez. Tako Jerko više nije bio vlasnik svog zemljišta i nije smio ubrati ni voće iz voćnjaka koji su njegovi preci posadili.
Tena je bila svjesna i nesvjesna svega što se događalo oko nje, ali nije se previše brinula. Nije joj bilo stalo do toga da se brine o kući. Njen odnos s ocem bio je hladan; osjećala je kao da otac očekuje sad da ga ona hrani, ali ona je smatrala da je on muškarac i on se mora brinuti.
“Niti je otac mario za nju, niti ona za oca; otac ju je gledao kao da će joj reći: ja sam tebe othranio, sada hrani ti mene; a ona mu pogledom odvratila: ti si muška glava, ti se brini.”
Njoj je bilo dosadno. Prije je noć probdjela, a dan spavala, ali sada je sve bilo obrnuto. Osjećala je neki nedostatak, nešto što ju je tjeralo od kuće, ali nije znala gdje bi otišla. To nije bila ista bol koju je osjećala nakon što je vodnik otišao. Tada je njena bol tražila samoću, ali sada je bilo drugačije.
Razmišljala je o vodniku, osjećala blaženu sjetu, a kad bi se sjetila vremena provedenog s Leonom, osjećala bi se neugodno, a neugoda bi se pretvarala u bijes i pakost.
Nakon desetak dana borbe sa sobom, odlučila je potisnuti tu bol, kako god. Odlučila je da ako je mogla zaboraviti vodnika uz Leona, zaboravit ću i Leona uz nekoga drugog. Osjećaj da pripada samo jednom muškarcu sada se čvrsto ukorijenio u njoj, činilo joj se da joj je to spas. Ali gdje i s kim bi otišla?
Pomislila je na mlade trgovce i poslovođe koji su imali ljubavnice, kao što je imao Leon, ali sada su počeli odlaziti jer se šumski posao bližio kraju. Morala bi čekati do listopada da opet nađe ljubavnika, ali kako će preživjeti tri do četiri mjeseca sama? Onda je prebrojila sve oženjene muškarce u selu i shvatila da bi Joza Matijević bio najbolji izbor. Njegova kuća je bila imućna, a Ivka, njegova žena, nije bila previše privlačna, zbog čega je mislila da bi ju Joza mogao zamijeniti Tenom.
Tena je razmišljala i o Đorđu, ciganskom gudaču koji je poludio za njom. Iako je bio ciganin, imao je novca.
“Jest, tako će to biti – Joza i Đorđe! Joza će me hraniti, a Đorđe će mi novaca davati! I pritom se nasmiješila, kao da se raduje, što se je domislila pravoj misli.”
Promatrala je svoju ljepotu u zrcalu, osjećala se sretnom i zadovoljnom. Shvatila je zašto su muškarci bili tako opčinjeni njome.
Sada će to divno tijelo pripadati Jozii i Đorđu. Jozi, kojeg nije mogla smisliti prije dvije godine, kad je bio za nju bezvrijedan kao zelena jabuka! Da li joj je žao? Ne, zašto bi joj bilo žao, kad nakon vodnika više nije ljubila nikoga, ali priznaje da joj se vatreni Đorđe više sviđao nego Leon.
Razlika u statusu, obrazovanju, načinu života između nje i Leona odbijala ju je više nego što ju je privlačila. Da ju Leon sada vidi u zagrljaju Joze i Đorđa, što bi rekao? Ne bi žalio za njom, već za onim što je bilo na njoj lijepo.
Tena je razmišljala o stihovima pjesme u kojoj se muškarci bore za lijepu, mladu i bogatu ženu kako bi imali najbolji život, pa zašto ona ne bi mogla učiniti isto? Sjećala se žena u selu koje su bile nekoć ljepotice, ali su sada odbačene. Pomisao da je možda nitko ne bi želio jako ju je uznemirilo.
“To čuvstvo “lijepoga” naleti katkad i njojzi u dušu, ali njezina duša već je bila podivljali busen cvijeta, iz kojega je više trnova, negoli cvjetića isklijalo. Pa i koja joj korist da čuva to divno tijelo? Tko bi ju razumio, zar bi se možda bolje udala, zar joj se ne bi rugali, da je valjda nitko neće? To bi joj gorje bilo, nego da je živa ukopana. Zazeblo ju u dnu srca na samu pomisao da je nitko ne bi htio.”
Razmišljala je o svojoj situaciji i zaključila da bi joj bilo bolje biti s muškarcem koji će je cijeniti, čak i ako je već zauzet.
Na prvi dan Duhova, ispred gostionice se igralo kolo. Kolo je bilo veliko jer je to bio dan svetkovine. Đorđe je svirao gusle kao i obično i stalno gledao prema hrpi gledatelja gdje je bila i Tena.
Tena se obukla kao nikad prije i nije mogla odlučiti hoće li se pridružiti kolu ili ne. Kada je odlučila pridružiti se, pričekala je da Joza Matijević dođe do nje, a kad je došao, pridružila se kolu i zgrabila ga za struk.
Joza je bio iznenađen, kao da mu je guja upala u naručje. Nisu razgovarali od trenutka kada se oženio jer ga je peklo to što ga je prevarila i ostavila zbog vodnika. Sada je odjednom osjetio njezin dodir oko struka. Htio joj je izreći neku psovku ili uvredu, ali ljepota kojom je Tena zračila zagušila mu je riječi u ustima, i samo ju je mrko pogledao.
Cijelo vrijeme dok je trajalo kolo, ona ga je podbadala, a on je bio tako zabrinut da mu se znoj probijao, krv mu je zujala u glavi i petama, okretao se u kolu kao da je pijan. Nije znao kreće li se sam ili ga kolo vuče.
Kad je kolo završilo, nije znao što bi, trebao li ostati s njom ili otići, a da je ne pogleda.
U tom trenutku dođe Đorđe i ponudi joj čašu piva; ona je uzme i polako je popije, a drugu polovicu ponudi Jozi. Joza ju je zbunjeno pogledao, pa popio do dna. Činilo se kao da je tim činom prenio njezin duh u sebe i postao njezin. Osjećao je njezin dah u čaši, miris znoja s njezina lica i vrata, osjećao je vatru njezine ruke na leđima.
Kada se kolo razišlo, pitala ga je kad će se opet vidjeti? On joj je rekao sutra, ali vidjeli su se već istog dana, iste večeri.
Sljedećeg dana nije više ona nudila njemu vino i pivo, nego on njoj; a Đorđe, kao da nikada prije nije dodirnuo njezino tijelo, drhtao je na svaki njezin pokret, svaku riječ, pratio ju posvuda očima i korakom.
Od tog dana, ostvarilo se ono što je Tena htjela – Joza i Đorđe mirno su dijelili njezinu ljubav među sobom, jer je tako ona htjela. Ona je bila poput njihove sestre, koju su braća mazila i pazila. Nikada nije bilo onog osjećaja koji neodoljivo vuče ka posjedovanju jedne osobe za sebe.
Jozina žena, Ivka, nije se mnogo protivila odnosu svog muža s Tenom; taj odnos joj možda nije odgovarao, ali nije bio ništa neobično u selu jer su gotovo sve žene imale svoje ljubavnike. Bilo je bolje družiti se s Tenom nego nekom gorom alternativom. S druge strane, Ivka je znala da je Joza prvo zaprosio Tenu, i da se ne može uspoređivati s Tenom što se tiče ljepote. U tom trenutku je nosila nešto teško pod srcem, što ju je učinilo još ružnijom: lice joj je bilo posijedilo, usne blijede i otečene, oči i nos su izgledali niže.
Tena je sad često boravila kod Ivke. Zajedno su jele i pile, a Tena je rijetko odlazila kući. Praktički je postala gazdarica u Jozinom domu. Ivka, iako teška, morala je poslušno posluživati. Ispitivala bi Tenu što bi jela, kuhala joj. Joza, suprug Ivke, potpuno je zanemario svoju ženu, a često ju je i vrijeđao. Ivka je morala moliti Tenu da ju obrani od Joze i da ga zamoli da joj kupi rubac ili neku drugu potrepštinu.
Ivka je isto tako zabrinuta i zbog dolaska novog djeteta, jer se boji da će se nakon poroda dodatno udebljati. Tena je, pak, skeptična i dodaje da je u njihovom selu normalno da žene rađaju mnogo djece.
Ivka govori da je bolje imati jedno ili dvoje djece, nego se mučiti s više njih. Tena ironično komentira da će joj u starosti biti lakše s više djece, a zatim dodaje kako su danas djeca manje sklonija brizi za roditelje nego nekad.
U domaćinstvu Đorđa, Maruška je predstavlja dodatni problem jer se često miješala u odnos između Đorđa i Tene. Iako voli Đorđa, ona je privržena i onome tko joj što god donese, bilo to novac ili nešto drugo.
U bogatim posavskim selima već su dugo prisutni cigani, među kojima su neki kovači, neki koritari, ali rijetko tko se bavi poljoprivredom. Čini se da su oni sretni samo naoko, ali su zapravo nesretni. To se vidi iz činjenice da se naseljavaju samo u najbogatijim selima, dok ih nema u siromašnijim područjima. Unatoč tome, uspijevaju živjeti bez obavljanja teškog posla, za razliku od mnogih gazda s velikim posjedima. Poput cigana, i neki ljudi, poput Leona Jungmanna, žive na tuđoj zemlji. Ne mari za nju, već se zadržavaju dok im to koristi.
Slavonski cigani čvrsto se drže svojih običaja, rijetko tko odstupa od tradicije svojih predaka. Među njima je Đorđe bio izuzetak – odmaknuo se od ciganskog načina života u svakom pogledu, u načinu oblačenja, govoru i ostalim aspektima života. Čak ni izgledom nije bio sličan ostalim ciganima, pa su mu se često smijali i sumnjali u to da mu je otac zaista ciganin. Iako se dobro slagao s ostalima, cigani ga nisu voljeli jer su ga smatrali izdajnikom.
Kada je Đorđe započeo vezu s Tenom, ljubomora među ciganima je eskalirala. Kada su saznali da je Đorđe potrošio sav novac koji je zaradio na sajmu na Tenine poklone, grupa cigana se okupila pred Teninom kućom, prijetili joj i vrijeđali ju. Međutim, Tena se hrabro suprotstavila njihovim prijetnjama i pokazala im sve što joj je Đorđe kupio, izazivajući još veći bijes među ciganima.
Cigani su pokušavali na razne načine razdvojiti Đorđa i Tenu, ali nisu uspijevali. Unatoč njihovim pokušajima, ljubav između Đorđa i Tene bila je jača. Čak ni nasilni ispadi i prijetnje cigana nisu uspjeli razdvojiti par. Na kraju, unatoč svim pokušajima, Đorđe je ostao vjeran Teni, iako je to značilo da se mora suočiti sa svojom rodbinom.
Nakon dugog razgovora i šaputanja između stare ciganke i Maruške, od tog dana ni cigani ni Maruška više nisu vikali na Đorđa.
Kasnije se među Ciganima pročulo da je Maruška zatrudnjela prvi put nakon pet godina braka. Nakon te vijesti, Maruška se promijenila – nije više pokazivala neprijateljstvo prema Teni i Đorđu, već se čak sprijateljila s Tenom kao što je i Ivka.
Tena nije bila zla ni lukava, pa joj nije bilo naročito neugodno zbog prijateljstva s cigankom. Ona je sve žene smatrala jednakim, a ono što joj je bilo važno je da su se svi divili njenoj ljepoti. Njezina je suština bila u nenametljivoj nježnosti, a u njenoj duši nije bilo oštrih ili izraženih crta. Nikada joj nije palo na pamet da bi ciganka mogla imati skrivene namjere.
4. dio
Zima je prošla, a s njom i proljeće. Tena je i dalje ostala uz Jozu i Đorđa, ali se po selu šuškalo da su je tijekom zime ponekad viđali u gostioničkim sobama. Ona se branila od takvih glasina, ali je ipak kružila priča među šumskim trgovcima da nije ništa posebno, već samo lijepa, ali hladna kao kip.
Ivka je rodila oko poklada, ali je dijete bilo slabo i umrlo je nakon mjesec dana. Jozina ljubav prema Teni činilo se da je tijekom vremena popustila. Roditeljske obveze, od kojih se nije mogao izvući, brzo su zamutili osjećaje koji su ga privlačili Teni. Ono što ga je privlačilo k njoj nije bila prava ljubav, već samo sebična pohlepa za njenim tijelom i strast koju je ona izazivala.
Maruška je očekivala da će roditi oko Đurđeva, a ako bude sin, nazvat će ga Đorđe. Cigani su imali posebnu ljubav prema svojoj djeci, jer ljubav prema njima nije bila pomućena brigom za budućnost ili strahom od neizvjesnosti.
Kao i drugi cigani u okolici, tako su i oni putovali u Bosnu, neki da trguju, a neki da prevare. Susjeda Maruške vratila se iz Bosne i donijela nešto tajanstveno. Stvar je bila lijepo umotana, a ona je tvrdila da je lijepa kao za caricu. Rekla je Maruški da je to stajalo kod neke obitelji u Bosni, gdje su svi bolovali od bolesti, a jedna je žena čak i umrla. Obje ciganke su ga pozdravile kao dar od Boga.
“- Donijela sam – reče joj tajinstveno. – Lijepo kao za caricu, umotala sam dobro, da ne ishlapi; bilo je čitav jedan dan na Ljubi Bogdanovoj, – tamo su svi obolili: i Bogdanovi, i Vosilkovići i Jovanovići. Jedna Bogdanova je i umrla… Idem odmah, da joj dadem, da se obuče, pa onda što Bog dade i Mati Božja…”
Tena se smiješila nedužno i glupo dok je oblačila darove koje je dobila od Maruške. Stara ciganka nije štedjela riječi hvale, govoreći kako joj sve lijepo stoji i kako je lijepa kao paunica, ljepša od sunca i mjeseca. Tena, opijena vlastitom ljepotom i otupjela za dublja osjećanja, nije ni pomislila zašto joj Maruška kupuje te darove i zašto joj laska.
“A Teni opojenoj svojom ljepotom, otupljeloj za svako dublje čuvstvo, nije ni na um palo da promisli čemu li Maruška njoj kupuje te lijepe darove, čemu li joj stara ciganka laska, gdjeno bi ju morale otrovom napajati.”
Sutradan je Tena počela osjećati bolove u glavi i pomislila je da bi mogla imati groznicu. Mučilo ju je nekoliko dana i zaista je dobila groznicu. Koliko god pokušavala, nije se mogla izvući iz postelje. Četvrtog dana su joj se pojavile crvene, okrugle točkice po licu i čelu, a petog dana nije bilo sumnje – dobila je kozice.
Kada je prvi puta čula tu riječ, zgrozila se. Pomislila je kako će te grozne točkice uništiti njenu ljepotu, pretvoriti je iz najljepše u najružniju. Plakala je kao nikada do tada, gledajući u zrcalo i prisjećajući se svoje nekadašnje ljepote. Osjećala se kao da se rastaje sama sa sobom.
“Ona će samoj sebi biti tuđa, ona će se istom morati upoznati sa svojim novim licem, morat će pomiriti se sama sobom, obiknuti na samu sebe. To će biti početak nekog novog, ali ružnog i teškog života…”
Šesti dan nije mogla ustati iz postelje i nije mogla ni gledati. Ivka ju je posluživala, a Maruška više nije dolazila. Samo je stara ciganka došla jednom i kada ju je vidjela, odmah je otišla, pjevajući i plačući pred Maruškom. Rekla je da su se osvetili, da Tene više nema, da je krepati ciganin neće više gledati.
“- Osvetili smo se! – napol zapjevala, napol zaplakala stara ciganka pred Maruškom. – Nema je više, što je bilo – bilo, ni krepati ciganin je neće više pogledati!”
Đorđe, koji je bio u šumi, nije znao ništa o tome. Maruška ga je molila da ne ide k Teni, jer bi mogao i on dobiti kozice, a tko će se onda brinuti za malog Đorđa? To je Đorđu bilo smiješno i nije shvaćao ozbiljno, ali se uputio k Jozi da čuje što je s Tenom. Joza mu je potvrdio da je istina, i da je Tena sama poslala poruku da ne dolaze dok ona ne ozdravi.
Međutim, Tenina bolest je postajala sve teža. Ležala je sama u postelji, osjećala se napušteno i cvilila od duševne i tjelesne boli. Osoba po osoba, svi su se bojali te strašne bolesti, pa osim Ivke, malo tko joj je dolazio. Tena je molila Boga, pitajući se što je skrivila da ju je tako kaznio.
“- Jedni kažu, da si obolila, što si se miješala s ciganima, a drugi opet, da te je Bog kaznio, jer da si ohola bila na svoju ljepotu – odvraćala joj Ivka, koja ju je polak žalila, ali i polak se radovala nesreći svoje inoče.”
Tena je bila zabrinuta zbog svog izgleda nakon što su joj ospice ostavile crvene ožiljke po licu. Ivka ju je pokušavala utješiti, ali je i sama osjećala olakšanje jer je Tena sada izgledala manje privlačno muškarcima.
Tena se pitala hoće li joj i kosa ispasti te je bila uznemirena što bi mogla izgledati poput Ruže Ljubićeve, koja je također imala ožiljke. Ivka je nastojala umiriti Tenu, ali je bila zabrinuta za svoje dukate. Prije su bogatije žene davale svoje dukate siromašnijim djevojkama da ih nose da bi bile “viđene”, pa je tako Ivka bila dala Teni svoje dukate. Brzo ih je našla u škrinji i odnijela kući. Kad je razvezala maramicu imala je što vidjeti, pet dukata je bilo sjajno, a pet je bilo potamnjelo.
Tena je prodala Ivkinih pet dukata i zamijenila ih lažnim dukatima, ali joj je prešutjela.
“Ivki bilo da proplače; ali nešto, što ju je za cijele bolesti Tenine bodrilo, što joj je davalo snage da ju je u onoj strašnoj bolesti još išla dvoriti, te nada u nekakovu bolju budućnost olakšala joj bol, pa mirne duše pregorjela onih pet dukata.”
Dok je razmišljala o tome hoće li reći to Jozi ili ne, Joza je došao kući, sav u šoku jer je išao vidjeti Tenu i kroz prozor vidio kako izgleda.
Bio je šokiran njenim izgledom. Veći dio njenog lica bilo je prekriveno crvenim korama, s samo malim dijelom bijele kože ispod očiju i oko usta. Tena je izgledala kao kornjača. Joza je bio potpuno paraliziran tom slikom. Bio je zbunjen i nesposoban za bilo kakvu reakciju, osim što se okrenuo i otišao.
“Jozi se preokrenula utroba; sva njegova tjelesna i duševna snaga klonula na taj pogled; to je bilo razočaranje, kao kada misliš skočiti u toplu vodu, a ti skočiš u mrzlu kao led. On je u taj čas ostao ukočen, snebiven, bez ikoje misli; a kada je došao k sebi, onda se mrtvo okrenu i ode natrag. Sve do kuće nije došao pravo k sebi.”
Ivka je pokušala utješiti Jozu govoreći mu da će Tena uskoro ozdraviti, ali Joza je samo odmahnuo glavom. Kada je Ivka pokazala Jozi lažne dukate koje joj je Tena dala, Joza je bio još više ljut i razočaran. Ipak, dok je gledao Ivku, koja se u posljednje vrijeme uljepšala, osjećao je nešto novo prema njoj.
Kada je Đorđe ušao, razgovarali su o rođenju Maruškina sina, ali Đorđe je bio šokiran kada je ugledao Tenino lice i pobjegao iz sobe. Ta slika Teninog lica uništila je njegovu ljubav prema njoj, ostavljajući prazninu u njegovom srcu koju je ispunila ljubav prema svom sinu.
“Da Maruška nije u taj čas rodila sina, onda bi se u Đorđevu srcu, ugledav svoj ideal onakav nakažen, pojavilo ono tiho sažalenje, ona bolna pjesnička ljubav, koja bi sve polako ali sigurno izumirala. Ali ovako nasta u onaj čas u Đorđevu srcu pusta praznina, a već drugi čas ispuni se ta praznina ljubavlju za svoje prvo čedo.”
Maruška je bila žena sa svojim planovima i motivacijama, a njeni postupci su često bili vođeni vlastitim iskustvom i okolnostima u kojima se našla. U ovom slučaju, Maruška je bila svjesna da je njen sin, mali Đorđe, zapravo dijete koje nije začeto s Đorđem, ali je ipak uspjela postići da njen suprug prihvati djeteta kao svoje.
“Smijao se ciganin u sebi, smijao se lažnim dukatima, a nije jadan znao, da je i njegov mali Đorđe lažan, da nije on otac malomu Đorđu. Prevari Maruška i Tenu i njega.”
Njena lukavost i sposobnost manipulacije doveli su do toga da mali Đorđe, iako biološki nije bio Jozin sin, bude prihvaćen kao njegov nasljednik.
Maruška je vjerovala da je to bilo potrebno kako bi zaštitila sebe i svoje dijete u teškim okolnostima u kojima su živjeli.
*
Mladom Čehu, vođi doseljenika, Jerkova i Tenina kuća predstavljala je više od samog zemljišta. To je bilo mjesto gdje je doživio nezaboravne trenutke, gdje je pronašao ljubav i sreću u najtežim vremenima svoga života.
Zbog neplaćanja poreza, kuća je završila na javnoj dražbi i Jerko je odlučio kupiti kuću i zemlju. Dok je išao prema njoj, sada kao njen vlasnik, Jaroslav je nosio sa sobom mješavinu osjećaja – sreće zbog novog početka, ali i straha od nepoznatog.
Sanjao je o mogućnosti da će ponovno pronaći svoju ljubav tamo. Iako je sada izgubio ruku u ratu i jako se promijenio, nadao se da će ga Tena ipak prihvatiti i voljeti.
Jerkova kuća, osim što je bila simbol novog početka, nosila je i teret prošlosti. Jaroslav je bio svjestan da će se suočiti s pitanjima i neizvjesnostima, ali je također vjerovao da će mu ta kuća pružiti sigurnost i utjehu u novom životu koji je planirao započeti.
Kada je ušao u sobu, prepun tjeskobe i neizvjesnosti, njegova očekivanja i strahovi miješali su se u napetom trenutku.
Tena, koja je godinama čekala, bez nade i glasa ljubila Jaroslava, odjednom se suočila s njegovim izgledom koji nije odgovarao onomu što je pamtila. Jaroslav je, pak, suočen s dvije slike Tene – jednom lijepom, koju je ljubio, i drugom, koja je stajala pred njim. Dok je početna slika blijedila, zamagljena vremenom i promjenama, sadašnja Tena postajala je sve stvarnija.
“On sve do toga časa, kad ona nije progovorila nije pravo znao, je li to Tena ili nije; istom sada ju upozna, i kud je smućen bio još se većma smuti… On je gledao dvije Tene pred sobom; jednu lijepu, onakovu, kakovu je pred dvije godine ljubio i jednu ružnu. Lik one lijepe bio je u njegovoj duši, a lik one druge stajao pred njime. Onaj u duši bio je jači i silniji, a ovaj drugi – ružni – kao da ga gleda u snu.”
Njihov susret bio je poput buđenja iz sna, gdje se prošlost i sadašnjost isprepliću, gdje su emocije preplavljivale njihove duše. U tom trenutku, sve ono što su prošli i sve ono što će tek doći zauvijek su se spojili u trenutku ispunjenom dubokom emocionalnom snagom. Kroz suze u njihovim očima, zrcale se nade u bolju budućnost, iz koje će proizaći obnova, ljubav i zajedništvo, iako su se suočavali s ružnoćom trenutka.
“To su vidjele njihove oči, a što su vidjele nije bilo lijepo; ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe, iz kojega se rodio biser, – suza na njihovim očima, suza, iz koje je prosijevala sjajna traka ljepše budućnosti, budućnosti, koja će kuću Jerka Pavletića iznova podići, zapustjela polja iznova pomladiti, novomu pokoljenju ljepši put utrti…”
Analiza likova
Likovi: Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Beranek, Leon Jungman, Đorđ, Maruška, Jozo Matijević, Ivka
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Josip Kozarac, rođen 18. ožujka 1858. u Vinkovcima, bio je istaknuti hrvatski prozaist, novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovijetki i polemičar. Diplomirao je inženjerstvo šumarstva, a istovremeno je ostao poznat kao najistaknutiji hrvatski šumar.
Kozarac je svoj literarni talent razvio pišući poeziju, da bi kasnije pronašao svoju istinsku strast u pisanju proze, posebice pripovijetki i romana. Njegovo djetinjstvo i mladost obilježili su život u prirodi, promatrajući svijet oko sebe. Nakon završetka školovanja i diplome na Visokoj školi za kulturu tla u Beču 1879. godine, Kozarac je radio kao šumarski stručnjak u raznim gradovima, od Vinkovaca do Lipovljana, pridonoseći razvoju hrvatskog šumarstva.
Kao pisac, Kozarac je poznat po svojim oštrim zapažanjima i dubokoumnim mislima, koje je prenosio kroz svoja djela. Bio je pisac realističkih djela koja su često temeljena na stvarnim događajima i opisivala su život seljaka u Slavoniji. Posebno je bio povezan s prirodom, što se odražavalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima.
Njegova književna ostavština obuhvaća raznolika djela koja su ostavila dubok trag u hrvatskoj književnosti. Kozarac je bio istaknuti promatrač života na selu, opisujući probleme i poglede seoskog stanovništva. Bio je poznat po svojoj iskrenosti u prikazivanju stvarnosti te je često isticao probleme i predlagao rješenja.
Njegova djela obilježena su dubokim zapažanjima, realističnim prikazima života u ruralnoj Slavoniji te prodornim portretima ljudskih likova. Među njegovim najpoznatijim djelima ističu se romani “Tena”, “Oprava“, “Slavonska šuma” i “Mrtvi kapitali“, koji su postali klasici hrvatske književnosti.
Njegova djela često su obilježena portretiranjem ljubavi, obiteljskih odnosa i društvenih normi, pri čemu je Kozarac pokazao svoju izvanrednu sposobnost stvaranja uvjerljivih i dubokih likova. Kroz detaljne opise pejzaža, autor je prenio svoju snažnu povezanost s prirodom i okolinom u kojoj je živio, što je dodatno obogatilo njegov književni opus. Njegova djela i danas su rado čitana te se smatraju neizostavnim dijelom hrvatske književne baštine.
Josip Kozarac preminuo je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici, ali njegova književna ostavština živi i danas. U njegovu čast dodijeljena je književna nagrada Josip i Ivan Kozarac, koja simbolizira njegov doprinos hrvatskoj književnosti.
Autor: M.Z.
Odgovori