Samoća

Zbirka “Srebrne svirale” obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.

Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.

Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.

Prva fazu pisanja trajala je od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom. U ovo razdoblje spada i pjesma “Samoća” koja govori upravo o pjesnikovom osjećaju izoliranosti iz svijeta koji je, čak i kada je najljepši, još uvijek tuđ.

Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.

Nakon faze nostalgije i otuđenosti, slijedi faza traženja novog identiteta, koji se očituje kroz dvojakost – pjesnikova prošlost u ruralnom kraju i budućnost u urbanom gradu; njegovi korijeni na selu i stremljenje ka Europi i njenoj kulturi. On traži novo uporište svog života, kakvo mu je davalo rodno mjesto. Ipak, iako se od njega odmiče, ono ga još uvijek idealizira. Sada taj ideal prerasta u glorifikaciju djetinjstva i mjesta na kojem je odrastao do te mjere da se više ništa s njima ne može nositi. Njegova nostalgična bol budi neka nova, egzistencijalna pitanja koja se šire sve do ontoloških.

Faza koja je trajala od 1945. godine do 1951. sadrži pjesme koje su više kritične. U njima se pjesnik odmiče od sebe kao lirskog subjekta pa su tako i same pjesme mnogo ironičnije, ponekad i autoironične, skeptične, kontemplativne i meditativne. Njegovi motivi više nisu zavičajni, već postaju urbani, ali još uvijek bez imaginacije i eksperimentiranja. On u ovoj fazi pjesništva raskida s idealiziranjem, pa tako i svog rodnog Rastušja.

Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.

S obzirom da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.

Samoća – analiza pjesme

Pjesma “Samoća” Dragutina Tadijanovića na prvi pogled bi se mogla činiti kao pejzažna pjesma, zbog vizualnih slika koje su u njoj prikazane, ali nakon čitanja i analize pjesme, možemo zaključiti da tematski ima više odlika misaone pjesme.

Njena tema govori o samoći Adina Ganana, lirskog subjekta koji se spominje u pjesmi, a može se odnositi i na samog pjesnika. Njegova samoća naglašava se upravo stvarima koje se nalaze u sobi. One su lijepe, mirišljave, odišu udobnošću i osjećajem doma, ipak one su samo stvari pa su stoga prazne. Čak i tako lijepe, one nikako ne znače dom, ne čine društvo, a pošto su jedino što se nalazi u sobi osim samog Adina, samo potvrđuju njegovu samoću.

Dodatan naglasak na neizrečeni motiv samoće daje i opis onoga što se nalazi van sobe, odmah s druge strane prozora. To u također lijepi motivi, koju daju naslutiti da se s druge strane prozora nalaze ljepote proljeća. I upravo zato što su tako pozitivne, pune nade i topline, dodatno naglašavaju prazninu i hladnoću samoće. Ta samoća nalazi se simbolu kojeg sadržava motiv bijele boje, kakvom pjesnik opisuje sobu. Bijela boja je prazna, hladna, čista, ne sadržava ništa, niti odaje ikakve osjećaje. Ona odvaja lirskog subjekta od sve ljepote koja se nalazi oko njega. Bijela boja čak nije ni boja, ona je odsustvo boje i upravo je u toj spoznaji težina ovog motiva i njegove simbolike.

Osim već spomenuti motiva sobe, u pjesmi se nalazi i motivi “stolova”, “slike”, “knjiga”, “ormara”, “voća”, “dunje”, “prozora”, “voćnjaka”, “cvijeća”, “kosova”, “grana” i “kljuna”.

Pjesma ima izražene stilske figure sinestezije u kojima spaja vizualne slike i osjet njuha. Kako bi istaknuo vizualne slike, pjesnik se služi kolorizmima, naglašavajući boje raznih motiva, pa tako imamo “bijelu sobu”, “crne stolove”, “žute dunje”, “ružičasto cvijeće”, “crne kosove”, “zelene grane” i “žuti kljun”. Osim tih raznih boja koje unose radost u prenesene slike, pjesnik se koristi još nekim lijepim i razigranim epitetima kako bi naglasio motiv proljeća koji nije izravno izrečen. To su epiteti “starinske mudre (knjige)”, “lanjsko (voće)”, “(soba) mirna radosna”, “(voćnjak) rascvjetan”, “mlade (grane)” i “vesele (pjesme) ljubavi”.

Od ostalih stilskih figura u pjesmi pronalazimo kontrast “bijela soba- crni stolovi”, te interijer prve i eksterijer druge strofe, zatim inverzija između “Adin Ganan živi u bijeloj sobi.” i “U bijeloj sobi živi Adin Ganan.”, opkoračenje “Kosovi crni dolete/ Na mlade grane zelene…”, prebacivanje “Žute dunje/ Mirisavke.” i personifikacija kosova u stihu “Pa žutim kljunom pjevaju…”.

Ova pjesma pisana je distihom, ali u njoj razlikujem više vrsta stihova i to jedanaesterac, deseterac, sedmerac, četverac, deveterac… stoga zaključujemo da je pjesma pisana slobodnim stihom.
Ritam u pjesmi je živahan i ubrzan, sve dok se ne pojavi stih o Adinu Gananu koji živi u bijeloj sobi. Ti stihovi prekidaju ritam, usporavaju ga i daju pjesmi pomalo melankoličan ton, koji je u kontrastu sa svijetlim, šarenim i veselim tonom ostalih stihova pjesme.

Bilješka o autoru

Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.

Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.

Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.

Umro je 17. lipnja 2007. godine.

Autor: K.V.