Na grobu prijatelja

Pjesma “Na grobu prijatelja” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.

Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.

Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.

Prva fazu pisanja trajala je od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.

Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.

Nakon faze nostalgije i otuđenosti, slijedi faza traženja novog identiteta, koji se očituje kroz dvojakost – pjesnikova prošlost u ruralnom kraju i budućnost u urbanom gradu; njegovi korijeni na selu i stremljenje ka Europi i njenoj kulturi. On traži novo uporište svog života, kakvo mu je davalo rodno mjesto. Ipak, iako se od njega odmiče, ono ga još uvijek idealizira. Sada taj ideal prerasta u glorifikaciju djetinjstva i mjesta na kojem je odrastao do te mjere da se više ništa s njima ne može nositi. Njegova nostalgična bol budi neka nova, egzistencijalna pitanja koja se šire sve do ontoloških.

Faza koja je trajala od 1945. godine do 1951. sadrži pjesme koje su više kritične. U njima se pjesnik odmiče od sebe kao lirskog subjekta pa su tako i same pjesme mnogo ironičnije, ponekad i autoironične, skeptične, kontemplativne i meditativne. Njegovi motivi više nisu zavičajni, već postaju urbani, ali još uvijek bez imaginacije i eksperimentiranja. On u ovoj fazi pjesništva raskida s idealiziranjem, pa tako i svog rodnog Rastušja.

Ova pjesma spada u one pjesme nastale u njegovoj starosti, kada se okreće smrtnosti i gubitku ljudi s kojima je proveo život.

Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.

Budući  da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.

Na grobu prijatelja – analiza pjesme

Pjesma “Na grobu prijatelja” pomalo se razlikuje od ostalih pjesama Dragutina Tadijanovića. Ona je sjetna i govori o gubitku prijatelja zbog smrti, što nije česta tema ovog pjesnika. Pjesma je posvećena Juri Kaštelanu, Tadijanovićevom prijatelju i kolegi pjesniku koji je djelovao u istom razdoblju kad i on.
Zbog tematike, ovo je jedna lirska intimna pjesma. Govori o boli pjesnika uzrokovanu smrću svoga prijatelja. Ovdje se ne radi samo o smrti i gubitku koje ono nosi, već i o samoj prolaznosti stvari. To se očituje u stihovima gdje pjesnik pita “Gdje li su jablani,/Oni iz tvojih pjesama,/ Da pratnja ti budu i ovdje/ U pustoj vječnosti tvojoj?“, gdje aludira na poznatu pjesmu Jure Kaštelana “Jablani”.

Ovim stihovima pjesnik promišlja kako je sve prolazno i koliko god značajni bili za života, svi završimo po zemljom – sami i tek s pločom s imenom nad grobom. Pa tako ni grob Jure Kaštelana ne krasi ništa osim spomen-ploče. Nema ni traga veličanstvenosti koju predstavljaju jablani i svojom pojavom, a i metaforički – kao Kaštelanov životni uspjeh. Ali u sljedećim stihovima pjesnik shvaća da je čak i spomen-ploča, posjet prijatelja grobu i malo cvijeća zapravo povlastica, jer mnogi nemaju ni to. Mnogi umru bezimeni i beznačajni, što je posebno bio slučaj u godinama kada je pjesma napisana, dakle 1991. godine, dok su toliki ljudi bili ubijani i masovno zakapani, bez imena, pogreba ili uopće znaka da su živjeli.

Ta misao toliko je rastužila pjesnika da je pognute glave krenuo kući. Ta tuga bila je usmjerena na svijet te na čovjeka samog koji toliko zla čini drugom čovjeku. To je osuda svijetu gdje se ljudski život čini beznačajnim kada ga se samo tako, bez razloga, može nekome oduzeti i to bez imalo dostojanstva.

Motivi koji se pojavljuju u ovoj pjesmi su “grob”, “prijatelj”, “ploča”, “potpis”, “sunce”, “imena”, “jablani”, “ljubav”, “cvijeće”, “ljudi”, “Zemlja”.

U pjesmi nalazimo vizualne pjesničke slike “Dođoh na tvoj grob.”, “Ploča s tvojim potpisom.” i auditivne “A uokolo sami grobovi…”

U pjesmi nema puno stilskih figura, osim asonance, gdje se ponavlja samoglasnik o u stihu “Dođoh na tvoj grob.“, te aliteracije, gdje se ponavlja suglasnik “j” u stihu: “Pomislih: Gdje li su jablani…“. Aliteracija i asonanca su u ovim stihovima u funkciji muzikalnosti i ritmičnosti, baš kao i opkoračenje, koje je učestala stilska figura u Tadijanovićevim pjesmama.

Pjesma je sastavljena od pet strofa i to dva četverostiha, dva trostiha i monostiha, dok su stihovi napisani slobodnim stilom. U pjesmi nema rime, pa su za ritam zaslužna opkoračenja, asonanca i aliteracija.

Bilješka o autoru

Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.

Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.

Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.

Umro je 17. lipnja 2007. godine.

Autor: K.V., V.B.