Nebo

Pjesma “Nebo” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.

Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.

Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.

Pjesma “Nebo”, napisana u travnju 1923. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.

Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.

Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.

Budući  da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.

Nebo – analiza pjesme

Pjesma “Nebo” Dragutina Tadijanovića na prvo se čitanje čini kao pejzažna pjesma, s obzirom na to da opisuje prizor neba i oblaka koji po njemu plove u raznim oblicima. Ipak, ova pjesma je intimna, jer pjesnik u njoj govori o svojoj baki, što dokazuje njegove  duboke osjećaje prema njoj.

Po samoj pjesmi teško je zaključiti da li su oblaci podsjetili pjesnika na njegovu baku ili je, misleći na nju, oblake usporedio s ovcama, zamišljajući kako tako njegova baka i u drugom životu ima posao kojeg je radila i dok je bila živa. Upravo razmišljanje o baki na jedan sunčan dan, u kojem je nebo idilično prošarano bijelim oblacima, govori koliko joj je pjesnik bio privržen i kako je ovo jedna sjetna pjesma, jer upravo takvog raspoloženja govori o njoj, opisujući je epitetom “draga”. Ipak, u toj sjeti primjećujemo i tračak humora.

Humor pronalazimo upravo u neočekivanom prevratu zadnja dva stiha pjesme. Nakon lijepog opisa neba, usporedbe oblaka s ovcama, svih tih odlika pejsažne pjesme, pjesnik iznenada spominje svoju baku kako čuva goveda – ne ovce – već goveda, što bi značilo da je na nekom drugom mjestu, jer da čuva ovce, a ovce su oblaci koje pjesnik vidi, vidio bi i nju pored oblaka. To možda govori i o tome kako je njegova baka za vrijeme života bila neobična, možda uvijek suprotna od onoga što bi se očekivalo – baš kao i sada, kada bi čitatelj očekivao da čuva ovce, ona čuva goveda. Čini se da je tu odliku baka sačuvala i nakon smrti.

Motivi koji se u pjesmi pojavljuju, osim spomenutih motiva “neba”, “oblaka”, “bake” i “goveda”, su “platno”, “ruka”, “oblici”, “stado”, “runo”, “pastir” i “cvijeće”,

Stilske figure koje pjesnik koristi u pjesmi su epiteti “modro”, “nove”, “neba”, “bijelim”, “rumeno”, “nebeskim”, “draga”, inverzija (“Bez prestanka nove oblike slika”), opkoračenje (“Nebo je modro platno/Na kojem nevidljiva ruka…”), metafora (“U nebeskim pašnjacima”), retoričko pitanje (“Gdje im je pastir?”) i simboli (nebo, nebeski pašnjaci – koji simboliziraju zagrobni život ili možda Raj).

U pjesmi primjećujemo i sinesteziju, što je čest slučaj kod Tadijanovićevih pjesama, pogotovo onih s pejzažnim motivima. Ona se očituje u spajanju osjeta mirisa i vida i to u stihovima (“Rumeno cvijeće cvate/U mirisu/Do neba”). Ovdje također primjećujemo metaforu – “…cvijeće cvate/ U mirisu”), koja je samo potvrda navedene sinestezije.

Ova pjesma pisana je slobodnim stihom, a sastoji se od četiri strofe od kojih svaka ima tri stiha različite duljine. U pjesmi nema rime, osim što se rimuju posljednji stihovi treće i četvrte strofe. Zato je ritam pjesme nestalan, a varira od sjete do veselijeg ritma posljednjih stihova.

Bilješka o autoru

Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.

Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.

Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.

Umro je 17. lipnja 2007. godine.

Autor: K.V., V.B.