Novela od Stanca obrađena lektira Marina Držića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Novela od Stanca je kratka komedija (dramska igra) dubrovačkog renesansnog književnika i komediografa Marina Držića. Marin Držić pisao je pastorale i komedije, vrlo popularne u 16. stoljeću, a sačuvana je i jedna njegova tragedija. Također je posebno značajna u Držićevom bogatom opusu jer predstavlja prvu njegovu komediju te je ujedno i jedino u potpunosti očuvano Držićevo djelo koje izvrsno ocrtava dubrovačko društvo 16. stoljeća.
U svojim pastoralama nije oponašao talijanske uzore od kojih su najpoznatiji Giovanni Boccaccio, Jacopo Sannazaro, Torquato Tasso i Giovanni Battista Guarini, nego je u te književne vrste unio originalne elemente prikazujući lokalnu, dubrovačku sredinu. Djela su bila prikazana u različitim prigodama, obično na svadbama vlastele. Izvodile su ih različite kazališne pučanske i plemićke družine: Pomet-družina, Gardzarija, Njarnjasi.
Iako hrvatska književnost iz tog vremena nije obilovala djelima sličnim pastorali, u Noveli od Stanca možemo pronaći određene elemente i sličnosti koji se pojavljuju u drugim djelima, primjerice s djelom Dubravka dijeli neke elemente renesansne književnosti, uključujući mitološke i alegorijske motive, a sa djelom Suze sina razmetnoga dijeli renesansnu estetiku i ljubav prema prirodi.
Kompozicija djela je jedan čin podijeljen na 7 prizora. Sama riječ “novela” u ovom kontekstu znači “šala” što je glavna značajka ovog djela s elementima humora zbog čega se može svrstati i u kratki dramski oblik zvan farsa. Farsa (prema francuskome farce – nadjev, začin) je vrsta francuske srednjovjekovne komedije u kojoj se na temu ljudskih slabosti i nastranosti razvija zaplet temeljen najčešće na nesporazumu, a izvedba obiluje grubim humorom.
Kao dramski oblik, farsu karakterizira humor, korištenje vulgarizma i karikiranje s elementima groteske što se u djelu može prepoznati iz dinamičnih dijaloga dubrovačkih mladića (Miho, Vlaho, Dživo). Držićev stil pisanja često je sadržavao vulgarizme u humoru, a većina njegovih djela bile su upravo komedije, pastorale, ljubavne pjesme.
Radnja Novele od Stanca smještena je u Dubrovnik za vrijeme poklada, a postoje vjerovanja kako je prvi put izvedena na vjenčanju dubrovačkog plemića 1550. godine. Držićeve su pastorale pisane u stihu – Tirena (vila), Venera i Adon (mitološka priča) i kombinacijom stiha i proze – Grižula (zaljubljeni starac), poznata i pod nazivom Plakir.
Popularnosti Držićevih pastorala pridonosio je spoj sentimentalno-romantične igre i realistične seljačke komedije. Kao i u Noveli od Stanca, u ovim pričama sučeljavaju se i suprotstavljaju likovi idealiziranih vila, pastira i satira s realističnim i smiješnim likovima seljaka koji govore jezikom dubrovačke okolice. Pojavljujući se na pozornici, oni se također zaljubljuju u vile ili se čude svemu što vide, da bi na kraju uvidjeli da taj svijet vila nije za njih i da im je najbolje vratiti se svojim seoskim djevojkama. Sve u maniri običaja te zbog izvođenja na vjenčanjima i proslavama vlastele, završava veselom pjesmom i plesom.
Elementi pastorale najbolje se očituju u motivima kao što su vile (vilinski plesovi), pastiri, seljaci dok se farsa vidi u vulgarizmima mladenačkih šala koja je odraz njihove slobode, kako u načinu govora tako i u životnom stilu. Novela se kao farsa odražava i na samoj kratkoći djela čija je glavna svrha bila zabaviti publiku.
Ritam komedije je brz, fokus nije na opisima, ali se kroz folklorne elemente i lokalni govor prenosi atmosfera dubrovačke pokladne noći. Šala sa Stancem istakla je neukost seljaka, naspram bezbrižne, razigrane mladosti.
Svrha djela nije poučna nego zabavna stoga je naglasak više na samoj radnji, govoru i šalama dok likove upoznajemo kroz druge uloge koje glume u igri sa Stancem. Tu se javlja i kompleksni element predstave u predstavi. Uzvanici na piru gledaju predstavu dok se paralelno odvija više predstava (vile i Stanac, zamaskirani “pirovci”, Dživo kao Dugi Nos i Stanac…).
Važno je napomenuti da je Držić pisao u vrijeme renesanse. Hrvatska renesansna književnost se javlja u 15. i 16. stoljeću pod utjecajem hrvatskih latinista koji su oživjeli interes za antičku književnost te ponajprije talijanske renesanse. Razvoju renesanse u Hrvatskoj pridonijelo je i samo povijesno stanje (Hrvatska obala je pod Venecijom, a kopno se bori protiv Turaka).
Hrvatska renesansa može se regionalno podijeliti na 4 središta i to Dubrovnik, Hvar, Split i Zadar. Na području Dubrovnika, uz Držića djeluju Šiško Menčetić, Džore Držić i Mavro Vetranović. Upravo se prvi ljubavni kanconijeri pojavljuju u Dubrovniku.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Novela od Stanca sadrži kratak sadržaj, kratku uvodnu analizu i književne elemete djela. Kliknite na video 📹 i hrabro zakoračite u srednjovjekovni Dubrovnik i saznajte koje spačke su mladići pripremili siromašnom starcu Stancu.
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: komedija, farsa s elementima pastorale
Kompozicija: jednočinka (kratka scenska igra) u 7 prizora
Mjesto radnje: središte grada Dubrovnika u 16. stoljeću, Velika Onofrijeva česma, odnosno uza zid kraj velike česme pred crkvom sv. Spasa pri dnu Place
Vrijeme radnje: odgovara stvarnom vremenu, nekoliko sati u jednoj noći
Građa: noćni život renesansnog Dubrovnika
Izraz: stih, dvostruko rimovani dvanaesterac (316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca)
Tema: šala koju dubrovački mladići izvode starcu Stancu u pokladnoj noći u Dubrovniku kao kontrast bezbrižne mladosti i starosti
Ideja: u životu trebamo paziti da ne budemo naivni jer bi nas zbog toga netko mogao nasamariti i ismijavati nas
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Radnja započinje noćnim sastankom mladih Dubrovčana. Razgovor između Vlahe i Mihe odvija se na ulici kasno navečer, gdje razgovaraju o svojim obiteljima i kako su uspjeli pobjeći svatko iz svoje kuće dok im roditelji vjeruju da spavaju.
Miho priča svoje iskustvo s ocem koji redovito zaključava kuću, pa ne može jednostavno izaći kroz vrata, nego se mora koristiti raznim trikovima. Dok večera, smišlja kako će se spustiti niz dimnjak, odjenuti se kao pastir, staviti čelu na glavu, ogrnuti plaštem i brzo se spustiti niz konopac na ulicu. S obzirom na to da mu otac i nije baš mudra osoba, Miho vjeruje da nitko neće primijetiti njegovu noćnu avanturu.
“Miho:
Bogme imam smiješna oca!
Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram
fengam poć leć gori; a ja ti omijeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru
i, kad podu svi spat, obučem se u pjastru;
čelatu na glavu, brokijer na bedru u čas
stavim, a rđavu ovu mčinu na pas,
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odrumni da sam.”
Njegov opis postavlja scenu noćnih eskapada i mladenačkih podvala. Obojica mladića dijele osjećaj slobode koji proizlazi iz njihovih noćnih izleta, izražavajući dosjetljivost i želju za bijegom iz rutine obiteljskog života.
Bilo je vrijeme Poklada i ove noći su se mladići opušteno zabavljali prerušeni i igrajući se mačevima. U atmosferi opuštanja i zabave, Miho, jedan od mladića, dijeli svoje nedavno iskustvo. Susreo je umornog i smiješnog starca po imenu Stanac kod Onofrijeve fontane. Stanac je došao trgovati pa je sa sobom nosio sve što posjeduje – kozu (jare), grudu i sir.
Miho s osmijehom na licu prepričava događaj, pružajući detaljan opis susreta s čudnim, ali zanimljivim starcem. Govori kako starac nigdje u gradu nije uspio pronaći smještaj pa sad spava pored fontane.
“Miho:
Nu prvo čuj ovoj!
Sinoć je došao njeki Vlah smiješan
i nebog nije našao u gradu nigdje stan,
ter se je prislonio prid fontanu uz mir,
kozle je donio i grudu i jedan sir.
Š njime sam dosada sprdao, – smiješan je!
ma mu glava pada oda sna, ljuljan je.
Da’ da mu kugodi novelu učinimo!”
U drugom dijelu, pridružuje im se prijatelj Dživo Pešica. Iako ga Miho i Vlaho na početku ne prepoznaju odmah zato što je bio maskiran, uskoro prepoznaju prijatelja. Dživo, uvijek za zabavu, sugerira da iskoriste priliku i našale se na račun starčeve naivnosti.
Džavova pojava zapliće radnju i uvodi elemente intrige i šaljivosti u noćno druženje mladića. Njegova ideja o prevari i šali na Stančev račun sugerira da će radnja dalje evoluirati u komičnom smjeru.
Dživo odlazi do Onofrijeve fontane pronaći starca, s osmijehom prepunim samopouzdanja, pristupa Stancu na način koji izaziva divljenje i započinje razgovor s njim. Stanac, izgleda umorno i očajnički tražeći prenoćište, priča Dživu o svojoj muci, pridodajući kako ga nitko nije htio primiti na noćenje. Dživo se duhovito prezentira kao bogati trgovac govedima iz istočne Hercegovine. Također se predstavlja kao osoba koja posjeduje znanje i iskustvo, koristeći svoj domišljati pristup kako bi stekao povjerenje Stanca, siromašnog seljaka s rijeke Pive.
“Dživo:
S Gacka sam trgovac, govedi trgujem
(…) putujem na suho, more drago mi ni
spim s uha na uho, zlo mi se i ne sni
u vjeru ne davam, jamac se ne hitam
na vrat ne prodavam, mo’e posle činim sam.”
“(…) u srijedu udaram, blaženi gdi idu,
sam sebe ne varam hode u nevidu”
Stanac, možda zbunjen i pomalo zatečen, prihvaća Dživine riječi kao istinu, ulijevajući povjerenje u lik koji mu je nepoznat.
U toku razgovora, Dživo, željan zabave i podvala, koristeći sve svoje glumačke vještine i uvjerljivost, počinje priču o čarobnom iskustvu koje mu se dogodilo na dan svetog Ivana, poznatog kao Ivanjdan.
Dok je odmarao na istom mjestu gdje je sada Stanac, Dživo tvrdi da su ga probudile četiri prekrasne vile. S velikom dozom detalja, opisuje kako su ga uhvatile za ruku i odvele na ples, pružajući mu jabuku kao znak njihove čarobne prisutnosti. Ovaj fantastični element dodaje mističnost i čini priču još uvjerljivijom, a Dživo se trudi da mu Stanac povjeruje svaku riječ.
Sama priča ima nekoliko namjera. Prvo, Dživo pokušava zabaviti svoje prijatelje Vlaha i Mihu koji prisluškuju ovu predstavu iz prikrajka, ali istovremeno koristi priču kako bi iskoristio Stančevu naivnost i stvorio osnovu za buduće podvale. Povezivanje s Ivanjdanom, danom obilježenim čarolijom i legendama, dodaje priči dodatni sloj mističnosti. Dživo koristi vjerovanje u nadnaravno kako bi postigao svoje ciljeve i dalje zabavljao svoje prijatelje, ali i čitatelje koji će kasnije čitati ovu priču.
Upućuje Stanca u ritual koji mora obaviti kako bi mu se ukazale vile i kako bi mogao uživati u njihovoj čaroliji. U stihovima, poziva Stanca da dođe do hladne vode gdje će se vilinski ples odvijati. Svaka vila predstavlja određeni aspekt sreće, a Dživo naglašava da će razum sreće biti s onim tko pokaže hrabrosti i odlučnosti u noćnom susretu s vilama.
“Jednojzi Perlica, drugojzi Kitica,
tretjojzi Pavica, a Propumanica
četvrtoj bješe ime; ma bješe Pavica
batesa nad svime, koja penga lica.
S sobom me na dvore tej vile vodiše
i mene do dzore slastima pojiše.
Svukoh se od tada iz kože jak zmija,
opade mi brada, idoše dlake tja;
a mlada kožica lašti se na meni
kakono plitica na kojoj pisma nî.
Ja ostah mlad! Što, mlad? Domaća mene već
ne poznavaše tad ni kt’jaše sa mnom leć;
veljaše: “Neću te! Ti nijesi ki si bio!”
Ali ‘oj kosti ćute!”
Dživo detaljno objašnjava postupak kojim bi Stanac mogao privući vile i doživjeti čaroliju pomlađivanja. Podsjeća ga da ne smije spavati te noći jer će vile doći k njemu.
Stancu se svidjela priča te kako bi ostao u društvu s Dživom i očuvao svoj ugled, laže kako je i sam imao susret s vilama u prošlosti. Prikazuje se kao iskusan u plesu s vilama, tvrdeći da je već “tančio” s njima i doživio čuda. Njegova želja da se pomladi pokazuje se kao ključni motiv koji će se koristiti u daljnjim intrigama i razvoju priče.
“Ah, čuda kih sada ovdi se naslušah!
I sijeda mi ‘e brada, a ne čuh ja toj, ah,
koliko kon vode! I ja znam er vile
tanačce izvode kakono snig bile.
I ja sam njekada š njimi tance izvodio,
ma sam bio sveđ tada kako sam i prije bio.
Čoek da se pomladi, čudo je velje toj!”
Nakon uspješne prevare Stanca, Dživo se uzbuđeno vraća svojim prijateljima, prepričavajući im svoje lukave postupke i ismijavajući naivnost starijeg seljaka.
Dživo, prepun zadovoljstva zbog vlastite domišljatosti, ponosno izjavljuje kako nije bilo smiješnijeg i lakovjernijeg od Stanca u cijelom svijetu, ocjenjujući ga najnaivnijim likom od Rta do Mljeta. Njegova izražena euforija sugerira da je uspio ne samo izvesti podvalu već i uživati u zadovoljstvu koje proizlazi iz njegove smicalice.
Vlaho i Miho, slušajući Dživinu priču, smiju se Stancu zajedno s njim. Dživo im s entuzijazmom iznosi kako je Stanac povjerovao u priču o vilama i kako je naivno prihvatio čitavu situaciju. Dok gradom prolaze ljudi obučeni u maškare, mladići primjećuju potencijalnu priliku za još jednu spačku koju mogu pripremiti Stancu.
Vlaho i Miho, uvidjevši priliku za dodatnu zabavu, nagovaraju svoje prijatelje da iskoriste trenutni karnevalski duh i preruše se u vile.
U petom prizoru, kod fontane, pratimo emotivan monolog starca, Stanca, koji izražava svoju čežnju i vjerovanje u vilinsku čaroliju koja bi mu donijela vječnu mladost. Stanac, uvučen u maštoviti svijet vilinske magije, iznosi svoje vapaje prema neuhvatljivim vilama koje će mu darovati mladost i radost, poput čudesnih muza.
“Ah, vile vilice, molju vas boga rad,
vodene diklice, pridite ovdi sad,
tuđinu da meni razgovorak date
pri vodi studeni, veće ne krsma’te,
Vašima liposti nije slike na sviti,
a sione kriposti tko će vaše izriti?
Možete od stara mlada učiniti,
a slavn’jega dara nije inoga na sviti.”
Stanac se sa suptilnom melanholijom obraća vilama, zazivajući ih kao “vile, vilice,” i moli ih, gotovo očajnički, da dođu k njemu. Njegova želja za promjenom i pomlađivanjem odjekuje kroz riječi koje iznosi s ljubavlju prema ljepoti vilinskih bića. Osim toga, pita se o neuhvatljivoj prirodi njihove ljepote i vrline koje su izvan dosega ljudskog shvaćanja. Stanac iskreno vjeruje da vile imaju moć da ga pomlade i priznaje njihovu neizmjerljivu vrijednost.
U maštovitom dijelu monologa, Stanac iznosi svoju predstavu kako bi vile mogle izvesti svoj “tanac” (ples) oko fontane, donoseći mu vodicu i travu s kojom će vječno ostati mlad.
Maskare obučene u vile prilaze Stancu s namjerom izvođenja novele, koristeći se šalama i čarolijama kako bi ga zabavile. Vile, predstavljene kao “sestrice gizdave, vodene diklice, kim se ruže goje na bil vrat i lice,” prilaze s entuzijazmom, spremne ispuniti Stancu sve želje i izvesti svoje čarolije.
Stanac, s iskrenom nadom, iznosi svoje želje vilama. On vapi i moli ih da mu ispune želju za pomlađivanjem, nadajući se da će time obradovati svoju voljenu. Drugi maskari prerušeni u seljake dozivaju vile i pozivaju ih na tanačac, čime započinje veseli ples. “Vile”, sada u interakciji s mladim “seljacima”, pokazuju svoju gizdavu i ljubaznu prirodu.
Kontrast između mladih seljaka koji žele zadržati vječnu mladost i Starca, koji želi povratiti mladost, izražava se u dijalogu maskara. Maskari se šale o težini starosti i lakoj igrivosti mladosti, naglašavajući razlike između ova dva životna stadija.
“Maskar:
Er je teška staros, ne može skakati,
a laka je mlados, sve bi ktjela igrati”
Stanac, i dalje sjedeći sa strane, gleda ples s nadom da će vile primijetiti njegove želje. Izgovara molitvu, pokušavajući ih zamoliti da mu pomognu i učine ga ponovno mladim.
“Sokoli se! Takoj neće vele iziti
da ću i ja ovakoj lotar star siditi.
Sad, vile, ako ikad, Stanca pomozite,
učin’te da sam mlad, – Stancu se umolite!”
Unatoč tome što sjedi sa strane, Stancu nije dovoljno samo promatrati; on izražava svoje tajne želje prema vilama i moli ih da ga ne zanemare. S obzirom na njegovu očajničku molbu, vile prihvaćaju izazov, unatoč njegovoj sijedoj kosi i starosti.
Stanac se obraća vilama s iskrenim apelom:
“Sad, vile, ako ikad, stanca pomozite
učin’te da sam mlad, – Stancu se umolite”
(…)Da bude diklice, (…) moje violice! Nut što sam veoma sijed!”
Vile, u odlučujućem trenutku odlučuju prirediti novelu i završnu obmanu. Stanac, vjerujući da će mu se ispuniti želje, doživljava dramatičnu prevaru. Vile ga vežu, obriju mu bradu i ostavljaju nasamarenog, uzimajući mu sve što je imao – kozu, sir i ostale stvari koje su predstavljale njegovu jedinu imovinu. Sve što je čuvao s nadom da će mu pružiti nešto bolje, na kraju je izgubio.
Stanac, kad se osvijestio, izražava svoju bijesnu reakciju na prevaru i doživljenu poniženost. Zaziva pomoć i traži da se uhvate mladići koji su ga prevarili, ali ironično, spašavanje mu nije dozvoljeno.
“Kozle mi! Bog te ubio! Je li tko? Pomaga’!
Prem ti sam luđak bio! Nije ovo bez vraga!
Bijedan se pomladio, – ostrigoše bradu!
Haram’je tko bi mnio da su u ovomem gradu?!
Kozle mi uhiti! Je li tko? Drži ga!
A, brate, čuješ ti? Poteci, stigni ga!”
Analiza likova
Likovi: Stanac, Dživo, Vlaho i Miho
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Marin Držić je ostao zapamćen kao jedno od najznačajnijih imena hrvatske književnosti iz vremena renesanse. Rođen je u Dubrovniku, 1508. godine, u velikoj obitelji trgovaca kao dvanaesto dijete.
Obitelj Držić je osim Marina dala još jedno veliko ime, Džoru Držića poznatog kao petrarkističkog pjesnika. Za razliku od velikih imena koja su nešto značila kako laicima tako i stručnjacima, obitelj nije imala sreće u trgovačkim poslovima, pa je u gruboj i oštroj kapitalističkoj utakmici vrlo brzo gospodarski propala, a to je kasnije imalo utjecaja na Marinov život.
O Marinovom životu u ranijoj fazi nema puno informacija, ali je poznato da je 1526. godine imenovan upravnikom crkve u Dubrovniku Svih Svetih koja se zvala Domino. Kako je obitelj Držić imala pravo nadzora nad spomenutom crkvom, Marin je ipak imao i određene beneficije.
Dvije godine kasnije je uslijedio veliki momenat u Marinovom životu kada je izabran za orguljaša u katedrali, a još važnije od toga je bila potpora u obliku 30 dukata kako bi mogao otići u grad Sienu na nauke.
Boravak u Sieni je utjecao na njegovo književno stvaralaštvo jer je Siena tada predstavljala renesansno središte u koje su dolazili studenti iz cijele Europe i u kojem je kazalište bilo razvijeno. Dok je boravio u Sieni Držić je bio vicerektor sveučilišta te upravitelj studentskog doma. Unatoč svemu, Marin nije dovršio studij prava.
U Sieni je boravio nekoliko godina, a u Dubrovnik se vratio 1545. godine. Ubrzo nakon povratka počeo je raditi za grofa iz Austrije Christopha Rogendorfa. U njegovoj službi je proveo dvije godine radeći kao komornik i tumač na putovanjima u Carigrad te Beč.
U Dubrovniku je živio od 1545. – 1562. godine. Upravo se ovo vrijeme smatra najplodnijim periodom kada su nastala skoro sva njegova najpoznatija djela. Unatoč tome, u isto vrijeme je trpio neuvažavanje onog što radi te slabo plaćene poslove.
Godine 1548. “Pomet družina” izvela je njegovu komediju Pomet. Te godine je napisao pastoralu “Tirena” prikazanu iduće godine pred Kneževim dvorom. Mnogi su ga optuživali da je u djelima kopirao književnika Mavra Vetranovića. Branio se, a pritom mu je pomogao i sam Vetranović svojom pjesmom “Pjesanca Marinu Držiću” u kojoj je odbacio sve optužbe.
Godine 1559. prikazana je “Hekuba”, tragedija koja je ništa drugo nego prepjev Euripidove tragedije. Hekuba je nastala zahvaljujući obradi Lodovica Dolcea. Sve veće neslaganje sa sugrađanima zbog zabrane prikazivanja Hekube dovelo je do toga da je Držić napustio Dubrovnik i otišao živjeti u Veneciju.
Godine 1563. počeo je raditi kao kapelan mletačke nadbiskupije i na tom mjestu ostao do kraja života. U Veneciji se pridružio svom bratu slikaru Vlahi Držiću. Godine 1566. odlazi u Firencu i upušta se u veliki pothvat, a to je urota protiv vlasti iz Dubrovnika.
Poslao je pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejskom tražeći od njega pomoć da mu pomogne u rušenju tadašnjeg režima. Cosimo mu nije odgovorio, ali pisma su otkrila svu diskriminaciju i nepotizam tadašnje dubrovačke vlasti.
Umro je iznenada u Veneciji, 2. svibnja 1567. godine i pokopan je u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla.
Autor: M.Z.
Odgovori