Novela od Stanca obrađena lektira Marina Držića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Novela od Stanca je kratka komedija (dramska igra) dubrovačkog renesansnog književnika i komediografa Marina Držića. Marin Držić pisao je pastorale i komedije, vrlo popularne u 16. stoljeću, a sačuvana je i jedna njegova tragedija. Novela od Stanca je posebno značajna u Držićevom bogatom opusu jer predstavlja prvu njegovu komediju te je ujedno i jedino u potpunosti očuvano Držićevo djelo koje izvrsno ocrtava dubrovačko društvo u 16. st. U svojim pastoralama nije oponašao talijanske uzore, nego je u te književne vrste unio originalne elemente prikazujući lokalnu, dubrovačku sredinu. Djela su prikazivana u različitim prigodama, obično na svadbama vlastele. Izvodile su ih različite kazališne pučanske i plemićke družine: Pomet-družina, Gardzarija, Njarnjasi.
Kompozicija ovog dijela je jedan čin podijeljen nana sedam prizora. Sama riječ novela u ovom kontekstu znači šala što je glavna značajka ovog djela s elementima humora zbog čega se može svrstati i u kratki dramski oblik zvan farsa. Farsa (prema francuskome farce – nadjev, začin) – vrsta francuske srednjovjekovne komedije u kojoj se na temu ljudskih slabosti i nastranosti razvija zaplet temeljen najčešće na nesporazumu, a izvedba obiluje grubim humorom.
Kao dramski oblik, farsu karakterizira humor, korištenje vulgarizma i karikiranje s elementima groteske što se u djelu može prepoznati iz dinamičnih dijaloga dubrovačkih mladića (Mihom Vlaho, Dživo). Držićev stil pisanja često je sadržavao vulgarizme u humoru, a većina njegovih djela bile su upravo komedije, pastorale, ljubavne pjesme.
Radnja Novele od Stanca smještena je u Dubrovnik za vrijeme poklada , a postoje vjerovanja kako je praizvedena na vjenčanju dubrovačkog plemića 1550. godine. Držićeve su pastorale pisane u stihu – Tirena (vila), Venera i Adon (mitološka priča); i kombinacijom stiha i proze – Grižula (zaljubljeni starac), poznata i pod nazivom Plakir. Popularnosti Držićevih pastorala pridonosio je spoj sentimentalno-romantične igre i realistične seljačke komedije. Kao i u Noveli od Stanca, u ovim pričama sučeljavaju se i suprotstavljaju likovi idealiziranih vila, pastira i satira s realističnim i smiješnim likovima seljaka koji govore jezikom dubrovačke okolice. Pojavljujući se na pozornici, oni se također zaljubljuju u vile ili se čude svemu što vide, da na kraju uvide, da taj svijet vila nije za njih i da im je najbolje vratiti se k svojim seoskim djevojkama. Sve u maniri običaja te zbog izvođenja na vjenčanjima i proslavama vlastele, završava veselom pjesmom i plesom.
Elementi pastorale najbolje se očituju u motivima kao što su vile (vilinski plesovi), pastiri, seljaci dok se farsa vidi u vulgarizmima mladenačkih šala koja je odraz njihove slobode, kako u načinu govora tako i u životnom stilu. Novela se kao farsa odražava i na samoj kratkoći djela čija je glavna svrha bila zabaviti publiku.
Ritam komedije je brz, fokus nije na opisima ali se kroz folklorne elemente i lokalni govor prenosi atmosfera dubrovačke pokladne noći. Šala sa Stancem istakla je neukost i dobrotu seljaka, naspram bezbrižnoj, razigranoj mladosti. Pri tom iako se cijela šaljiva prevara Stanca na momente činila grubom, namjera je bila dobrodušna. Svrha djela nije poučna nego zabavna stoga je naglasak više na samoj radnji, govoru i šalama dok likove upoznajemo kroz druge uloge koje glume u igri sa Stancem. Tu se javlja i kompleksni element predstave u predstavi. Uzvanici na piru gledaju predstavu dok se paralelno odvija više predstava (vile i Stanac, zamaskirani “pirovci”, Dživo kao Dugi Nos i Stanac…)
Bitno je napomenuti da je Držić pisao u vrijeme renesanse. Hrvatska renesansna književnost se javlja u 15. i 16. stoljeću pod utjecajem hrvatskih latinista koji su oživjeli interes za antičku književnost te ponajprije talijanske renesanse. Razvoju renesanse u Hrvatskoj pridonijelo je i samo povijesno stanje (Hrvatska obala je pod Venecijom, a kopno se bori protiv Turaka.) Sama hrvatska renesansa može se regionalno podijeliti na 4 središta i to Dubrovnik, Hvar, Split i Zadar. Na području Dubrovnika, uz Držića djeluju Šiško Menčetić, Džore Držić i Mavro Vetranović. Upravo se prvi ljubavni kanconijeri pojavljuju u Dubrovniku. (zbornik vlastelina Nikše Ranjine koji je prvi sakupljao ljubavne pjesme iz tog doba još 1507., dok je stilski hrvatskom renesansom prevladavala lirika.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: komedija, farsa s elementima pastorale
Kompozicija: jednočinka (kratka scenska igra) u 7 prizora
Mjesto radnje: središte grada Dubrovnika u 16. stoljeću, prid fontanu uz mir – Velika Onofrijeva česma, odnosno uza zid kraj velike česme pred crkvom sv. Spasa pri dnu Place.
Vrijeme radnje: odgovara stvarnom vremenu, nekoliko sati u jednoj noći.
Građa: noćni život renesansnoga Dubrovnika.
Izraz: stih, dvostruko rimovani dvanaesterac (316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca)
Tema: šala koju dubrovački mladići izvode starcu Stancu u pokladnoj noći u Dubrovniku kao kontrast bezbrižne mladosti i starosti
Ideja: u životu trebamo paziti da ne budemo naivni jer bi nas zbog toga netko mogao nasamariti i ismijavati nam se
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Dramska radnja započinje naglo, bez uvoda. Autor nas uvodi u atmosferu noći. U daljnjem tijeku radnje nižu se dinamični dijalozi zahvaljujući kojima se pred gledateljem odvija smiješna radnja utemeljena na dvjema antitezama: mladost-starost (koje seu djelu pojavljuju oko 40 puta) te selo-grad. Realizam dramske radnje pojačan je lokalnim aluzijama na dubrovačke prilike.
Radnja započinje govorom dubrovačkih mladića u dijalektu), a dolaskom starca Stanca mladići mijenjaju govor na štokavski.
U prvom prizoru pratimo Vlaha i Mihu kako se nalaze na dubrovačkim ulicama u pokladnoj noći s mačevima. Miho objašnjava kako je pobjegao od kuće te sada s prijateljom u borbi protiv dosade i u stalnoj žudnji za nečim novim i zabavnim, smišljaju što bi mogli raditi. Ovdje se u dijalogu prikazuje razlika burnog mladenačkog života (kroz Mihin opis bijega iz kuća) i starosti (kako njihovi roditelji ne znaju više za zabavu) kroz noćni dubrovački život i njegove opasne, sumnjive krajeve poznate i po prostituciji.
Miho:
“Bogme imam smješna oca!
Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram,
fengam poći leći gori; a ja ti omjeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru
i, kad pođu svi spat, obučen se u pjastru;
čelatu na glavu, brokjer na bedru učas
stavim, a rđavu ovu mčinu na pas,
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam.”
Mladići se u šali igraju mačevima prerušeni. Miho prepričava kako je kod Onofrijeve fontane susreo umornog, smiješnog starca Stanca koji je sa sobom ponio sve što ima (kozu, sir). U drugom prizoru im se pridružuje prijatelj Dživo Pešica kojeg tek poslije prepoznaju kako su zamaskirani u igri s mačevima. Njegovom pojavom zapliće se radnja jer počinje prepričavati priču o susretu sa Stancem i predlaže da izvedu šalu na njegov račun te tako prevare starca i pronađu zanimaciju.
Dživo se prerušio u seljaka Vlaha kako bi krenuli sa zabavnom prevarom pa prilazi Stancu. Treći prizor odvija se u dijalogu između Dživa prerušenog u seljaka i Stanca dok u pozadini skriveni likovi Vlaho i Miho promatraju cijelu komediju. Stanac pripovijeda Dživi-Vlahu kako je došao u grad, ali se osjeća kao uljez te ga nitko ne shvaća niti mu želi pomoći pa se odmara kod fontane čuvajući svoje stvari. S veseljem upoznaje Dživu u želji da pronađe prijatelja i hladom gradu toliko drugačijem od seoske sredine iz koje Stanac dolazi.
Stanac:
“Zdrav, mili moj brače, ovo ni sam ne znam!
Sinoćka u ovi grad uljezoh čestiti,
u kom ni star ni mlad ne ktje me primiti na stan svoj;
ter, ne znav kud se inud svrnuti, k vodi idoh ovdi uprav da bih počinuti.
Studena vodica umjesto pr’jatelja ter mi je družica, a kami postelja;
i meni t’ nije spat nego bdjet i javi danicu svitlu zvat da bil dan objavi,
u noćnoj da tmasti zločinac ki mene ne bude pokrasti kon vode studene.
Tržak sam donio: kozlece, grudicu, od šta sam ončas mnio primiti aspricu.”
Dživo se predstavlja kao bogati iz istočne Hercegovine, kraja poznatog po govedima dok siromašni seljak Stanac potječe s rijeke Pive. Iz Dživinog predstavljanja kao domišljatog i pametnog trgovca, ulijeva lakovjernom starcu povjerenje i divljenje zbog kojeg će se vezati za njega.
Dživo (kao vlah):
“S Gacka sam trgovac, govedi trgujem
(…) putujem na suho, more drago mi ni
spim s uha na uho, zlo mi se i ne sni
u vjeru ne davam, jamac se ne hitam
na vrat ne prodavam, mo’e posle činim sam.”
“(…) u srijedu udaram, blaženi gdi idu,
sam sebe ne varam hode u nevidu “
Mladić Dživo prerušen u seljaka stanca uvjerava u priču da se pomladio uz pomoć čarolije vila na dan svetog Ivana (Ivanjdan). U njegovoj priči također se odmarao na istom mjestu kao stanac u tom trenutku kako bi bio što uvjerljiviji. Probudile su ga četiri vile i odvele ga na ples tako da ga uhvate za ruku i pruže mu jabuku.
Dživo (kao vlah):
Treća reče: “hodi, pri vodi studeni ter nam kolo vodi!
Četvrta: ‘Pij, reče, ‘ako budeš piti
noćas razum sreče s kim ćeš slavan biti!”
Dživo objašnjava Stancu što treba učiniti kako bi mu prišle vile i započele svoju čaroliju u kojoj će ga usrećiti tako da ga pomlade.
Dživo:
“Sjutra pri ovoj vodi moć ju ćeš viditi:
prvu vil upaziš, ima ju pri sebi;
čin’ noćas da ne spiš, er će doći k tebi.”
Stanac kako bi bolje razumio s Dživom, svidio mu se i sačuvao svoj ugled, laže kako je i on susreo vile i prije s njima plesao.
Stanac:
(…) I I ja znam er vile
tanačce izvode kakono snig bile.
I ja sam njekada š njimi tance izvodio,
ma sam bio sveđ tada kako sam i prije bio.60
Čoek da se pomladi, čudo je velje toj!”
U četvrtom prizoru Dživo se vraća uzbuđeno prepričavajući zgode prevare Stanca ismijavajući njegovu lakovjernost.
Dživo:
“ovo smiješnijega brate, Vlaha od svijeta;
nije ga lušega od Rta do Mljeta.”
Vlaho i Miho se smiju Dživinim zgodama, a Dživo se hvali kako mu je Stanac povjerovao njegovu priču s vilama dok gradom prolaze ljudi “maskari” koji idu na pir. Mladići primijete kako bi to bilo dobro iskoristiti za njihovu zgodu sa Stancom pa ih nagovore da se obuku u vile koje će zavarati starca noseći mu lažnu vječnu mladost za kojom žudi.
Istovremeno kod fontane, u petom prizoru pratimo Stančev monolog u kojima zaziva i vapi za vilama u koje vjeruje da će ga pomladiti poput nekih čudesnih muza. Čekajući mašta o vilama koje izvode svoj tanac oko fontane, daju mu vodice i trave kojom će vječno biti mlad, bezbrižan i veseo kao Dživo koji ga je obmanuo.Istovremeno kod fontane, u petom prizoru pratimo Stančev monolog u kojima zaziva i vapi za vilama u koje vjeruje da će ga pomladiti poput nekih čudesnih muza. Čekajući mašta o vilama koje izvode svoj tanac oko fontane, daju mu vodice i trave kojom će vječno biti mlad, bezbrižan i veseo kao Dživo koji ga je obmanuo.
Stanac:
“Ah, vile, vilice, molju vas boga rad,
vodene diklice, pridite ovdi sad,”
(vašima liposti nije slike na sviti,
a sione kriposti tko će vas izriti?)
“možete od stara mlada učiniti,
a slavn’jefa dara nije inoga na sviti.”
Maskari obučeni u vile (sestrice gizdave, vodene diklice, kim se ruže goje na bil vrat i lice) prilaze Stancu kako bi izveli novelu. Šale se s njim govoreći mu da ga mogu pretvoriti u buhu, pticu i paklenu napast dok Stanac vapi i moli da mu ostvare samo jednu želju da ga se pomladi kako bi i njegova voljena bila sretna ako izgleda kao dvadesetogodišnji mladić.
Drugi maskari obukli su se u seljake i dozivaju maskare vile koje odlaze voditi tanačac (ples). Vile plešu sa seljacima dok Stanac samo smije poslušno sjediti i gledati u nadi da će se vile smilovati i ispuniti mu želju. Vile daju gizdavim Vlašićima (maskarima seljacima) pravo da biraju koju želju bi da im ispune.
Vila:
“Gizdavi Vlasšići, pita’te koju stvar!
Hrabreni mladići, bit vam će svaki dar.”
Kada mladi seljaci također požele vječno ostati mladi dolazi do izražaja kontrast razlike između starosti i mladosti.
Maskar:
“er je teška staros, ne može skakati,
a laka je mlados, sve bi ktjela igrati”
Stanac želi da se vile i njemu obrate, ispune njegovu želju, a ne samo one vlašića ali poslušno sjedi sa strane i gleda njihov tanac. Ipak želi da se pomladi pa mole vile da ga ne zanemare.
Stanac:
“sad, vile, ako ikad, stanca pomozite
učin’te da sam mlad, – Stancu se umolite”
(…)Da bude diklice, (…) moje violice! Nut što sam veoma sijed!”
Vile su smirile obje strane, Vlašiće i Stanca sa željama i odlučili Stancu prirediti novelu i završnu obmanu. Stanac moli da mu se ostvari želja jer je prvi tu došao. Vile pristaju, vežu Stancu ruke, režu mu bradu i ostavljaju ga. Uzeli su mu i kozu, sir – sve što je Stanac čuvao kod sebe, sve što mu je ostalo nakon što nije uspio u gradu ništa prodati, a niti pomladiti se. Ništa nije dobio, a sve je izgubio i izrugali su mu se mladi.
Uto mu kozle i što je u bisacijeh dvignu iza njih i ostali i ostave mu dinara što ta pratež valja i otidu tja.
Kad se osvijestio jako se razljutio, uskočivši vikao za njima.
Stanac:
“Prem ti sam luđak bio! Nije ovo bez vraga!
Bijedan se pomladio, – ostrigoše bradu!
Haram’je tko bi mnio da su u ovomen gradu?!
Kozle mi uhitili! Je li tko? Drži ga!”
Komična igra, novela koja je uspjela dubrovačkim mladićima tako završava sa Stancem koji zaziva za pomoć da ih netko stigne, ali spasiti se ne da sve što je izgubio.
“A brate, čuješ ti? Poteci, stigni ga!”
Analiza likova
Likovi: Stanac, Dživo, Vlaho i Miho
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Marin Držić je ostao zapamćen kao jedno od najznačajnijih imena hrvatske književnosti iz vremena renesanse. Rođen je u Dubrovniku, 1508. godine, u velikoj obitelji trgovaca kao dvanaesto dijete.
Obitelj Držić je osim Marina dala još jedno veliko ime, Džoru Držića poznatog kao petrarkističkog pjesnika. Za razliku od velikih imena koja su nešto značila kako laicima tako i stručnjacima, obitelj nije imala sreće u trgovačkim poslovima, pa je u gruboj i oštroj kapitalističkoj utakmici vrlo brzo gospodarski propala, a to je kasnije imalo utjecaja na Marinov život.
O Marinovom životu u ranijoj fazi nema puno informacija, ali je poznato da je 1526. godine imenovan upravnikom crkve u Dubrovniku Svih Svetih koja se zvala Domino. Kako je obitelj Držić imala pravo nadzora nad spomenutom crkvom, Marin je ipak imao i određene beneficije.
Dvije godine kasnije je uslijedio veliki momenat u Marinovom životu kada je izabran za orguljaša u katedrali, a još važnije od toga je bila potpora u obliku 30 dukata kako bi mogao otići u grad Sienu na nauke.
Boravak u Sieni je utjecao na njegovo književno stvaralaštvo jer je Siena tada predstavljala renesansno središte u koje su dolazili studenti iz cijele Europe i u kojem je kazalište bilo razvijeno. Dok je boravio u Sieni Držić je bio vicerektor sveučilišta te upravitelj studentskog doma. Unatoč svemu Marin nije dovršio studij prava.
U Sieni je boravio nekoliko godina, a u Dubrovnik se vratio 1545. godine. Ubrzo nakon povratka počeo je raditi za grofa iz Austrije Christopha Rogendorfa. U njegovoj službi je proveo dvije godine radeći kao komornik i tumač na putovanjima u Carigrad te Beč.
U Dubrovniku je živio od 1545. – 1562. godine. Upravo se ovo vrijeme smatra najplodnijim periodom kada su nastala skoro sva njegova najpoznatija djela. Unatoč tome u isto vrijeme je trpio neuvažavanje onog što radi te slabo plaćene poslove.
Godine 1548. “Pomet družina” izvela je njegovu komediju Pomet. Te godine je napisao pastoralu “Tirena” prikazanu iduće godine pred Kneževim dvorom. Mnogi su ga optuživali da je u djelima kopirao književnika Mavra Vetranovića. Branio se, a pritom mu je pomogao i sam Vetranović svojom pjesmom “Pjesanca Marinu Držiću” u kojoj je odbacio sve optužbe.
Godine 1559. prikazana je “Hekuba”, tragedija koja je ništa drugo nego prepjev Euripidove tragedije. Hekuba je nastala zahvaljujući obradi Lodovica Dolcea. Sve veće neslaganjae sa sugrađanima zbog zabrane prikazivanja Hekube dovelo je do toga da je Držić napustio Dubrovnik i otišao živjeti u Veneciju.
Godine 1563. počeo je raditi kao kapelan mletačke nadbiskupije i na tom mjestu ostao do kraja života. U Veneciji se pridružio svom bratu slikaru Vlahi Držiću. Godine 1566. odlazi u Firenzu i upušta se u veliki pothvat, a to je urota protiv vlasti iz Dubrovnika.
Poslao je pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejskom tražeći od njega pomoć da mu pomogne u rušenju tadašnjeg režima. Cosimo mu nije odgovorio, ali pisma su otkrila svu diskriminaciju i nepotizam tadašnje dubrovačke vlasti. Umro je iznenada u Veneciji, 2. svibnja 1567. godine i pokopan je u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla.
Autor: M.L.
Odgovori