Suze sina razmetnoga obrađena lektira Ivana Gundulića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Suze sina razmetnoga online >>>
Analiza djela
Suze sina razmetnoga religiozna je poema podijeljena u tri plača: Sagrješenje, Spoznanje i Skrušenje. Prvi se plač sastoji od sedamdeset četiri osmeračke sestine, drugi od pedeset šest, a treći od devedeset dvije.
Prije svakog plača stoje kratke izjave na latinskom jeziku koje upućuju na sadržaj pojedinog plača. Mjesto i vrijeme radnje nisu određeni, ali je tema djela preuzeta iz Evanđelja po Luki i može se smatrati svevremenom.
Didaktičnog je karaktera jer poučava čitatelja kako bi se trebalo ponašati, što bi trebalo izbjegavati, odnosno, što je pogrešno, a što ispravno. Pokajanje je ono što je ključno za sretan i kvalitetan život u ljubavi s Bogom i sa samim sobom. Ističu se Božje vrijednosti koje su u opoziciji sa svime onime što nas svakodnevno, baš kao i grešnika, mami k sebi.
Sav onaj sjaj, ljepota i veselje koje vidimo zapravo su privid, laž i obmana, a to često shvatimo tek nakon što im se približimo. Baš kao što je grešnik bio zaveden od svih ljepota koje mu je život nudio, i ljudi u suvremenom društvu često su na kušnji jer se čini da je nekome drugome ljepše/bolje nego nama pa se nastojimo okušati u raznim situacijama, čak i kada je to pogubno za nas.
Bog je čovjeku dao razum te bi ga on trebao koristiti i prosuđivati što je za njega dobro, a što bi trebao izbjegavati. Imamo razum kako bismo se razlikovali od zvijeri, ali nam on ne služi ako ga ne upotrebljavamo. Dakle, iako je tema preuzeta iz Biblije te prerađena, ona se može usporediti i s problemima koje muče suvremenoga čovjeka.
Postoje tri etape čovjekova udaljavanja od Boga, a tako su i odijeljene u poemi. Čovjek prvo sagriješi, udalji se od Boga i nije svjestan vlastitih pogrešaka, već mu se sve čini vrlo lijepo i očaravajuće.
Kada se potroše sve lažne ljepote, potroši se sav novac i ostane samo ono duhovno, čovjek ostaje prazan i nesretan. Naime, razumljivo je da je sve lijepo i svjetlucavo kada čovjek ima mnogo novca, no ako u srcu nema ljubavi i poštovanja, znanja i zadovoljstva, on će biti potpuno isprazan nakon što ono lažno nestane.
Kada nestane sav novac i imetak, čovjeka napuštaju lažni prijatelji i ostaje sam. U samoći spoznaje sebe kao bezvrijedno biće koje nema što ponuditi svijetu i tada shvati da više takav ne želi biti.
Spoznanje je ključan korak pri vraćanju na pravi put jer, kako se u poemi i navodi, ne može Bog nikome pomoći ako si čovjek sam ne želi priznati da mu je pomoć potrebna ili da je u krivu. Zato je spoznanje spona između sagrješenja i skrušenja.
Nakon što čovjek sam sebi prizna istinu, lakše će se s njome nositi i veća je vjerojatnost da će se izboriti sa svojim problemom jer će biti spreman potražiti pomoć. Tada dolazi ključni korak u kojemu grešnik moli za oprost i milost, iako je svjestan da to nije zaslužio svojim ponašanjem.
Teško je priznati pogrešku i tražiti od nekoga oprost, ali je upravo zato to i ključ sretnih, uspješnih i iskrenih veza i s Bogom, ali i s ljudima uopće.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: drama u stihu
Književna vrsta: didaktično – religiozna poema
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno
Tema: pokajanje razmetnoga sina
Ideja: važno je priznati pogrešku i tražiti oprost jer nam samo čista savjest garantira mir i ljubav
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Plač prvi: Sagrješenje
Prije poeme, piše: “Vivendo luxuriose dissipavit substantiam” što znači: “Živeći besputno prosu imanje svoje”. Sedamdeset četiri strofe čine prvi plač.
Iz prve se strofe saznaje uzrok pjevanja ove pjesme: naime, pjesnik želi oplakati svoje grijehe i dati si oduška. Obraća se tražeći pomoć od Riječi:
“Vječnoga Oca, vječna Riječi,/ ka si umrlu put uzela,/ Da se od smrti svijet izliječi/ Ka svima bješe život splela,/ Riječi, u ljudskoj ka naravi/ Pravi čovjek si i Bog pravi.”
Pomoću nje on bi mogao objasniti i opjevati svoje grijehe. Moli Duha svetoga i Boga oca da budu uz njega dok pripovijeda. Ispričava se ako će, zbog svoje slabe svijesti, uz istinu reći i prikazati i neku taštinu. Zbog svoje slabe svijesti, on se spreman pokoriti, a ako spomene neke varke, ponizno moli za oprost. U poemi će spomenuti sve svoje najgore grijehe, a uzda se u to da se oprost nudi svima koji su se željni pokajati.
Tako je i liječnik prvo otkrio ranu, no ona mu se nije gadila, niti mu je bilo teško što ju je crv izjeo jer je donio svoju odluku da je bolje dugo zdravlje s kratkim mukama. Upravo tako i on, Sin, sada otkriva svoje grijehe i iako mu nisu mili, radije će ih priznati i tražiti oprost nego živjeti i umrijeti u muci nečiste savjesti.
Pjesnik uspoređuje razmetnoga sina s grešnikom i poziva ga da se ne odvaja od toga jer su oni isti, ali se svejedno nada da će Božja milost biti veća od sveg ljudskog grijeha. Kao što se dan ne može pohvaliti prije večeri, tako se ni čovjek ne može pohvaliti prije smrti. Svevišnji sve prati.
Sada pjesnik govori da se grešni Sin, koji je rasuo svu očevinu, osjetio je da je pogriješio te se odrekao svih grijeha. Prisjetio se kako je otišao od oca, kako se gostio i uživao, a sada više nema ništa pa ga hvata nostalgija za onim bezbrižnim, lijepim, bogatim i ugodnim životom u kojemu je ostavio oca i otišao u potragu za nečim još većim i boljim. Pita se gdje mu je sve bogatstvo ako je on i dalje onaj isti čovjek koji je bio prije. Shvaća da nije onaj isti čovjek koji je nekada bio jer više nema prijatelje, svi su ga ostavili usred pustoši i hladnoće.
Više se ne nalazi u pozlaćenome dvoru, ne goste ga sluge niti ne pije slatke i ugodne napitke. Topao i meki dvor sada su zamijenili trava, prasci, planina i crna zemlja. Dok se očevi sluge obilno hrane, on gladuje.
Kaže da živi kao zvijer, no nigdje ne može pronaći nimalo brašna kako bi utažio glad. Na grijeh ga je navela Zavodnica, a on se tome grijehu prepustio i time je začeo nevolju.
Karakterizira je kao nekoga tko se ne boji ni Boga ni ljudi niti ima srama. Pomoću laži osvaja slabe i pri tome uopće ne poštuje ni zakone ni razloge. Njeni su prijatelji uvijek grešnici. Pjesnik retoričkim pitanjima daje do znanja da je zavodnica mnoge prevarila i izdala:
“Ah, s kijem se nisi stala?/ Tko ti nije bio sred krila?/ Tko je taj, koja nijes’ izdala,/ Koga nijesi privarila?/ Sveđ nekrepka, sveđ razlika,/ Tamna, tašta, huda, prika.”
Zavodnica je pjesnika pridobila svojom ljepotom, sjajem i osmijehom. Bila je mila i činila se čistom, a kada ga je konačno pridobila, postala je nakazna. Njena je ljepota nestala i ostalo je samo ruglo. I ono najljepše je pretvarala u najružnije pa je tako među predivnim cvijećem vrebala zmija, a uz njezine vlasi kose, spuštali su se crvi. Medena je riječ odjednom postala otrovna, oči su postale ognjene, a srce ledeno. Njene glavne osobine tada su izašle na vidjelo – ona vara, izdaje, laže i hini.
Što je ona gora, to ga je više zaluđivala. On je njome bio opijen. Što god on pokušavao kako bi je učinio sretnom, nikada joj nije bilo dovoljno. Ona je njime manipulirala: lagala je, a onda bi sve tako učinila da bi on ispao kriv. Dao joj je i dušu i tijelo, ali i sve bogatstvo ne bi li je usrećio, no zauzvrat je dobio samo zlo, nemir i nezadovoljstvo. Zbog nje je krao, varao, otimao i tlačio te je Boga potpuno napustio. Dok je bio pod njezinim utjecajem, bio je kao najgora zvijer; opak i pun zlobe:
“Glavu, čelo, oči, uši,/ Usta, grlo, ruke i noge,/ I u tijelu i u duši/ Opak i pun zlobe mnoge,/ Vas naman se viđah grda/ Vrh nakazni, vrh svijeh srda.“
Napustio je prijatelje i počeo se družiti s onima koji su bili grešni kao i on te je s njima trošio bogatstva i bogato blagovao. Uz nju je učvršćivao svoju zlobu. Dane i noći, ljeta i zime provodio je živeći raskalašeno, bludno i zlobno kao neka zvijer u brlogu, ne shvaćajući da je skrenuo s pravoga puta i da je napustio sve ono što je zaista vrijedno u životu. Kao da je bio u gorućemu ognju koji uzima dušu i pretvara je u pepeo.
Zavodnica je konačno shvatila da joj on više nema što ponuditi jer mu je već uzela sve blago, i kost, i kožu, i meso mu je oderala te više nije bilo ničega čime bi se mogla zadovoljiti. Ona je uvidjela da njega više neće dopasti nikakva očevina i da su potrošili sve što je imao pa ga više nije trebala. On je ostao bez časti, bez zdravlja i bez novca. Nije odmah shvaćao da ga ona ne voli i da ga je samo iskoristila, već je toliko bio zaluđen da ga je iznenadilo kada ga je napustila.
Kaže da nikakva bogatstva ne mogu udovoljiti Zavodnici jer je njoj uvijek premalo. Ona ne gleda kakav je tko čovjek, već samo koliko je imućan. Dok čovjek ima bogatstva, ona ga uživa, a kada se sve rasipa, ona čovjeka napušta kao da baca nešto bezvrijedno na smetlište. Budući da je svu imovinu rasipao, on je siromašan, a društvo mu prave samo tuga i kajanje:
“Ja u taštu stratih bludu/ Čas i pamet i imanje,/ I ne osta mi drugo u trudu, Neg li žalost i kajanje, Kad promislim cića jada/ Tko sam bio, tko sam sada.“
Plač drugi: Spoznanje
Ovaj je plač podnaslovljen latinskom izrekom “Et reversus in se.” što znači “Došavši k sebi”. Sastoji se od pedeset šest strofa.
Božja je milost prosvijetlila grešnu pamet razmetnoga sina te je on tada spoznao svoje grijehe i zablude. Budući da mu je Božja milost dala snage, on se odagnao misli da si oduzme život.
Razmetni sin, svjestan svoje nedaće, pita se kako je dospio u stanje u kojemu se našao. Smatra da je pravedno da životinje razderu onoga koji živi živinski, ali se pita bi li ga životinje uopće razderale i hranile se njime kad je tako grešan i okaljan:
“Za sve jer bi pravda bila,/ Tko god žive kao zvjerenje,/ Da i mrtav na sto dila/ Od zvjerenja razdrpljen je:/ Ako i zvijeri ne bi strane/ S pića utekle svim pogane.”
Ono što je lijepo očima, to je često isprazno, oholo, nevjerno i tašto. Pred grijehom se svaka nevinost i iskonska ljepota ruži i trune. Grijeh i njegova trenutna ljepota, ljude vode u propast. Oni misle da su slobodni dok griješe, a zapravo ih njihovi grijesi vežu i vode duševnoj smrti. Ljepota i ugoda dok se griješi samo je trenutna i prividna, a nakon toga ostaje velika praznina.
Ljepota grijeha prekida sve zavjete Boga i čovjeka te svojom sjenom ulazi u ljudske misli i utječe na njihove želje. Time čovjek postaje lakim plijenom njezine zamamljivosti. Tako zaboravlja na Boga i zavjete koje ima s njim i okreće se slasti i ugodi. Grešnost se često spušta među ljude, stavlja ih na kušnju te izaziva Božju srdžbu i kaznu.
Mnogi su glasoviti gradovi u prošlosti padali od bludne raspuštenosti. Ljepota je plamen koji uništava sve pred sobom. Grešnika je ljepota omamila kao svjetlost svijeće koja omami leptira, a onda ga je spržila baš kao što plamen sprži leptira kada mu se približi:
“Meni se dogodilo/ Kao djetetu, koji hrli,/ Gdi plam svijeće cikli milo,/ Najposlije ki ga oprli;/ Kao leptiru, koji udara/ Oko ognja, ki ga zgara.”
Grešni sin, svjestan svoje pogreške, pita se gdje je spas. On nije bio svjestan svojih grijeha kao što ronioci nisu svjesni dubine mora sve dok se ne vrate na površinu. Kada su na površini vode, iako je ona plitka, ljudi osjećaju nelagodu koju nisu osjećali kada su bili dio dubine.
“Tako i more u tišini/ S kraja pomorca u plav zove/ A kad ga ima u pučini,/ Skoči i uzavri na valove,/ i u potopu, ki na nj ori,/ Prije smrti grob mu otvori.”
Kose koje je prije gledao sa žarom, sada gleda realno, vidi da su to ljute zmije i da mu nose nesreću. Lice koje mu se nekad činilo kao ružičasta zora, sada je bodljikava drača. Zjenice, koje je smatrao zvijezdama, sada vidi kao put do smrti, a mili osmijeh sada je poput crnih oblaka.
Putujući kroz šume i brda, napustio je sve što je imao i otišao za novim, nepoznatim, tada ljepšim i ugodnijim. No, ispostavilo se da je sva ljepota koju je vidio zapravo privid i laž. Tu ljepotu uspoređuje s kameleonom koji mijenja svoju boju ovisno o okolini u kojoj se nađe.
Došavši pameti, shvatio je da je u životu sve na neki način prolazno i prividno, da stvari često nisu onakve kakvima ih mi vidimo gledajući iz svoje perspektive. Život je poput smućenog mora; katkada je mirno, a katkada toliko uzburkano da potapa sve pred sobom. Smrt je ono što naposljetku čeka svakoga čovjeka i od nje se ne možemo nigdje sakriti.
Ni siromašni, ni bogati nisu u povlaštenom položaju kada je u pitanju smrt. On ne gleda ničije lice, već redom grabi ne mareći za ovozemaljske zakone. Najljepše djevojke i gospođe, koje su uživale blaga i udvaranja na ovome svijetu, postale su običan prah isto kao i siromašne, ružne, bolesne ili nesretne žene. Na zemlji postoje zakoni i razlike među ljudima, no to sve prestaje onoga trenutka kada nas smrt uhvati.
Grešni se sin pita gdje su nakon smrti junaci koji su se borili protiv medvjeda, koji su ratovali. Veliki carevi i gospodari postali su prah i nakon njih ostaje samo sjećanje. Od velikih ljudi iz prošlosti ostale su samo ruševine koje ne daju da se na neke ljude zaboravi te oni tako ostaju upisani u povijesti.
Život je prolazan; vrijeme nije na čovjekovoj strani, ono leti. Život je konstantna promjena, jedni umiru, drugi se rađaju, ali nas sve u različitom vremenu čeka jednaka sudbina – smrt. No, mnogo je gora smrt duše od fizičke smrti. Naime, fizička je smrt samo početak novoga života.
“Ah, jednaka smrt je svima;/ Ah, i svak zna, da umrijet će;/ Ali s mukam jedacima/ Doć svakomu smrt, jaoh, neće: Dobri će i zli umrijet jednako; Nu u raj dobri, zli će u pako.”
Smrt nije ono što nas čeka na kraju života, već ono što nam se dogodi za vrijeme života. U Raju će se dobri ljudi naći i uživati novi život u društvu presvetog trojstva, a zli će pasti u ponore crnih, paklenih jama gdje će biti osuđeni na tamu bez ufanja i milosti. Oni koji su bili grešnici bez pokajanja, u životu nakon smrti bit će osuđeni na vječne muke. Muka nije ono što se događa dok smo živi, već ono što se događa nakon smrti, ako smo uništili veze s Bogom.
Pjesnik na kraju plača poziva grešnika da se pokaje, da prizna svoje grijehe, da ih iskupi i time pokaže da je dijete Božje.
Plač treći: Skrušenje
Ovaj je plač označen izjavom “Pater, peccavi, jam non sum dignus” što znači “Oče, sagriješih, i već nijesam dostojan nazvati se…”. Treći je plač ispjevan u devedeset dvije strofe.
Preobraćenje grešnika mnogo je važnije od svih ostalih Božjih čuda jer ni Bog ne može preobratiti grešnika protiv njegove volje. Samo vlastita volja može čovjeka nagnati na promjenu i pokajanje. Uzaludni su pokušaji preobraćenja nekoga ako on sam to ne želi.
Preobraćenje grešnika pjesnik uspoređuje s pticom Feniks koja se digla iz pepela. Kao što sokol, svjestan svoje snage vida, upire svoj pogled ka suncu, tako i grešnik upire pogled ufanja u Sunce pa mu počne nicati novo perje, a staroga se riješi.
“Ter jakno oro bistri upira/ Od ufanja vid s kriposti/ U sunce ono, ko prostira/ Zrak mu od pravde i od milosti,/ I pomičuć novijem veće/ Starih želja perje meće.”
Riječ je o metafori. Čovjek će odbaciti vlastite grijehe i pogreške, a u srcu će mu narasti nove želje, ljubav i snaga da se izbori s grijesima. Tako je i grešnoga sina usred divljih gora dotakla Božja milost te on želi pronaći snagu kojom bi se pokušao oduprijeti grijesima i bolima koje uz njih dolaze. Kaže se da se od grijeha plače i boli, a veća je bol od svih muka paklena buka.
Grešnik plače ne bi li svojim suzama dotaknuo zvijezde, rijeke suza toči kako bi se u njima svi njegovi grijesi potopili. Pada ničice i moli za oprost, tužan i svjestan svega, jedva ima snage tražiti oprost. Toliko mu je bilo teško pri srcu da je nakon prve izgovorene riječi, izgubio snagu.
Nakon toga ipak pokuša opet skupiti snagu te se obraća Ocu priznajući da je zgriješio. No, i sada mu je glas zapeo u grlu i krenule su mu suze teći niz obraze. Na njegovu je dušu navalila velika količina grijeha i svaki od njih želi biti izrečen i izbačen iz duše. Ne zna koji bi prvi spomenuo od svih koji mu dolaze u sjećanje.
To natjecanje grijeha uspoređuje s oblacima na nebu koji su gonjeni vjetrovima. Oblaci se žele obraniti i opstati na nebu tako što se ne miču. Kada je plač napisao po licu ono što je izrazio porazni uzdah, tada je grešnik plačući rekao sve ono što je želio i što mu je stajalo na duši.
Usred pustinje vladali su mir i tišina. Sve su životinjice nestale s paše, samo je grešnik ostao sam sa svojim teškim mislima. Plakao je i pitao se zašto još živi i gleda nebo, kad je više volio zemlju i tamu nego svijetlo nebo. Zašto je gledao zemlju i slušao njezine nauke o tome da sve umire, a nije o tome uopće promišljao.
Pita se kako je mogao biti tako slijep, nije vidio ono što je bilo očito, nije razmišljao ni promišljao o svemu onome što mu je bilo dostupno, već se bezuvjetno predao grijehu. On se uspoređuje s gluhom i slijepom noći:
“Noći slijepa, gluha noći,/ Gluhu i slijepu slična meni/ Ah, da mi je ufat moći,/ Da smrknute tvoje sjeni/ Neće izagnat zora bijela/ Meni plačna, svijem vesela!”
Smatra da nije zaslužio da ga ikada obasja zora. I noć i dan trebali bi biti tamni kao što su i njegovi grijesi.
Prostorije nebesa vezane su zvijezdama te kao da mu govore da će Bog sinu dati milost i pomoći mu jer je tako i svoje sluge zvijezde uzvisio na nebesa. Zvijezde mu kazuju da se uzda u svjetlost Božju i da će ondje naći utjehu i oprost koji traži. Najljepša je ona duša koja u sebi nosi sliku Božju i u kojoj On živi vječno. Ipak je čovjek stvoren po slici Božjoj pa će Otac oprostiti svojoj djeci i, ako mu ona to dopuste, kroz njih će živjeti vječno.
Grešnik je u svojoj taštini ostavio Boga i skrenuo s Njegova puta koji je jedini siguran i na kojemu nema pogibelji. Onaj koji vjeruje u Božji put, i nakon svoje smrti živjet će vječno. Grešnik plačući nastoji iskupiti grijehe ili bar pokušati oprati svoju dušu. Čitav mu se život pretvorio u plač nakon što je spoznao svoju pogrešku. Smatra da mu je duša tvrđa od stijene i da ne plače dovoljno pa moli kamen da mu pomogne i plače s njim. Želio bi se od srama sakriti pod oblak jer smatra da nije dostojan ugledati sunce.
Pita se je li on čovjek te odgovara da nije ništa više nego jedan obični crv koji je živio opako, a taština, slava i hvala koju je za života dobivao od pogrešnih, sada mu je pokora. Obraća se Bogu govoreći mu da je on ništa i da se kao takav usudio zgriješiti svome Ocu znajući da je sva vlast u Njegovim rukama i da o Njemu ovisi milost i oprost.
I nakon svega što je učinio, još živi na Zemlji, još za njega sja sunce, dok gromovi udaraju u debla visokih stabala koja nisu ništa skrivila. Iskazuje svoju bol govoreći da mu je draža velika tuga jer ne može biti mala kad je grijeh prevelik. Bog je svakome čovjeku dao slobodu izbora – hoće li ostati uz Njega na Njegovu putu ili će skrenuti s puta i izgubiti se:
“Dar bi njegov ma sloboda;/ Pravdu i milos u me stavi;/ Gospodstvo mi vječno poda/ Vrh stvorenja svoga u slavi;/ Jer htje, da sam čovjek vlada/ Od istoka do zapada.”
Osim toga, i ako se čovjek izgubi te shvati svoju pogrešku, Otac mu daje priliku da se pokaje i vrati se na pravi put. Otac je u prirodi stvorio voće, povrće, ljekovito bilje da čovjeku bude na pomoć, a uza to sve, dao mu je i pamet, mudrost, svijest i znanje. Dodijelio mu je razbor da može odijeliti dobro od lošega, da se od lošega makne, a dobro slijedi.
Za čovjeka se budi proljeće, za njega se njive pune klasjem, a zrela jesen za nj rađa slatko voće. Mati zemlja za čovjeka čini da sjemenke rastu, da stvori plamen iz kremena te zbog njega vodom plivaju ribe. Za čovjeka su stvorene ptice i pčele koje mu stvaraju prirodni lijek – med. Poljima trče vrani konji, a sunce, mjesec i zvijezde sjaje za čovjeka.
Otac je sve učinio kako bi čovjeku bilo dobro na Zemlji, a grešnik je onda postao zlotvor svome dobročiniocu; izdao ga je. Pita se hoće li on sada stajati na vrhu svih zvijeri jer je uza svu dobrotu i zdrav razum, ipak učinio zlo:
“Sam ja bit ću vrh svih zviri,/ Tvrda srca, prijeke ćudi/ S neharnosti, koju tiri/ Moj zlobah život hudi,/ Zli otmetnik sve dni svoje/ Stvoritelja duše moje?”
Njegov se život sveo na grijeh, a sada uz to i ožalošćen, svjestan sebe i svojih postupaka te bi samo plakao od muke, no ni rijeka suza ne bi bila dovoljna da opere sve. Kaje se zbog izgubljenog doma i imovine. Osim što je griješeći izgubio materijalna dobra, on sada plaća i svojim bolom. Srce mu se cijepa napola jer je u zlobi pao u sramotu. Njegovi ga grijesi ne osuđuju samo na smrt, već i na pakao nakon smrti.
Budući da je Otac milostiv, grešnik se uzda u Njega te odluči krenuti k Njemu, pružiti mu svoju dušu i predati mu se. Moli Boga da mu oprosti za sve zlo koje je učinio, priznaje mu sve i uzda se u Njegovu milost i pravednost u želji da se vrati na pravi put.
Boji se da će ga Otac izgrditi i odbiti kada mu iskaže kajanje jer je grijeh prevelik. On se ne osjeća dostojan zvati se sinom Njegovim te se samo nada da ga Otac primi kao najmanjeg svojeg slugu. On bi bio najsretniji ako bi samo mogao biti u Njegovu prisustvu.
Nekada je bio bogat i služen, a sada je siromašan i jadan. Ostaje mu jedino nada da će mu Otac moći oprostiti. Opet ističe veličinu svojih grijeha, svijest o pogrešnim postupcima u životu i plačući moli Boga za milost. Hvali Oca i Njegovo milosrđe, ali ne može od tolike tuge i boli iskazati sve ono što osjeća.
Kada je otvorio svoju dušu Ocu i krenuo k Njemu, i Otac ga je prihvatio, primio njegovu molbu te ga poveo za sobom u dvoru gdje sunce nikada ne zalazi. Ondje mu je dao čistu odjeću i prsten u znak ljubavi:
“Tuj čim svijetle prve odjeće/ Od čistoće na nj postavi,/ I prsten mu poda veće/ Za zlamenje od ljubavi,/ U veselju i radosti/ Hvali božje svak milosti.”
Analiza likova
Likovi: sin i otac
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 8. siječnja 1589. godine kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obrazovao se u Dubrovniku, a nakon završenog školovanja, 1608. postao je član Velikog vijeća.
Dva puta je bio knez u Konavlima, 1615. i 1619. godine. U Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Dobio je nadimak Mačica (značenje: mačkica) jer je živio mirno i vrlo povučeno. 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Njegov književni rad počeo je pisanjem drama u stihu i vjerojatno, pjesama. Najčešći stih Gundulićevih djela jest osmerac, a strofa katren, no javljaju se i drugi oblici (dvostruko rimovani dvanaesterac).
Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio status kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti.
Umro je u Dubrovniku, u 49. godini života nakon dvotjedne bolesti, vjerojatno od upale porebrice.
Autor: V.S.
Odgovori