Marin Držić

Marin Držić svojim komedijama može se mjeriti s najvećim svjetskim komediografima, o čemu možda najbolje svjedoči činjenica da se one i danas izvode. U svojim djelima slika realistično društvo Dubrovnika 16. stoljeća, gdje ukazuje na njegove mane putem svojih nezaboravnih likova. U njegovim djelima uvijek je naglašena antiteza staro-novo, mlado-staro, selo-grad i slično.

Rođen je u Dubrovniku 1508. godine u pučanskoj trgovačkoj obitelji. Bio je nećak dramatičara i pjesnika Džore Držića, pripadnika prve generacije hrvatskih petrarkista koji je zajedno, uz Šiška Menčetića, najreprezentativniji autori iz lirske pjesmarice Zbornika Nikše Ranjina. Osim što je pisao liriku svjetske tematike, autor je i prve hrvatske pastorale Radmio i Ljubmir, a svojim je radom neupitno utjecao i na svog nećaka.

Marin Držić osnovno znanje prima u Dubrovniku. Bio je klerik te rektor dviju crkava: crkva Svih svetih u Dubrovniku i Svetog Petra na Koločepu. 1538. godine, uz potporu dubrovačkih vlasti, poslan je na studiji kanonskog prava u toskanski grad Sienu gdje boravi iduće 4 godine. Tijekom boravka na studiju postaje rektor studentskog doma i prorektor sveučilišta dolazeći često u sukob s vladajućima radi studentskih prava gdje pokazuje svoju buntovnu narav koju će poslije pokazati i u svojim djelima. Ovdje se također upoznaje s talijanskim kazalištem i humanističkim svjetonazorima koji su potakli upravo iz Italije.

Studiji nije završio, a po završetku mandata rektora boravi još neko vrijeme u Italiji putujući i proučavajući talijansku teatrologiju. Vraća se u Dubrovnik 1545. godine i tamo boravi sve do 1562. godine te u tom periodu nastaje glavnina njegovih djela. Unatoč današnjoj slavi, on je život proveo u bijedi i neimaštini, pišući djela po narudžbi i boreći se s financijama, a obnašao je dužnost skromna pisara u solani.

Često je kritizirao dubrovačko društvo, vladajuće i elitu te s njima dolazio u sukob pogotovo kada bi se pojedine ličnosti prepoznale kao likovi njegovih komedija.

Od 1562. boravi ponajviše u Veneciji gdje je kapelan nadbiskupa. I dalje se sukobljava s Dubrovčanima te šalje pisma obitelji Medici, oligarsima Toskane, moleći ih da svrgnu vladajuće u Dubrovniku jer su nesposobni i neodgovorni, ali ga Cosimo Medici odbija.

Pisac je o kojem se mnogo ne zna zbog manjka izvora, ali svojim djelima je zadužio cijelu europsku i svjetsku komediografsku scenu.
Od njegovih brojnih dramskih djela većina je sačuvana samo u fragmentima ili su izgubljeni neki dijelovi, ali tri uglavnom cjelovita djela ga čine najpoznatijim hrvatskim komediografom: Novela od Stanca, Skup i Dundo Maroje. Osim njih napisao je i Tripče de Utolče, Arkulin, Pjerin sačuvane u fragmentima te izgubljenu komediju Pomet.

Osim komedija, napisao je i tragediju Hekuba koja je bila dva puta zabranjena radi kritike politike Dubrovnika.

1551. godine objavljena je jedina knjiga tiskana za njegova života, a sadržavala je njegovu ljubavnu liriku i tri dramska djela: Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepog Adona u komediju stavljena, Novela od Stanca. Ova verzija je izgubljena, ali su sačuvana kasnija izdanja.

Pastorale Tirena, Venera i Adonis pisane su u stihu, a kombinacije stiha i proze je pastorala Grižula ili Plakir.

Postoje i neliterarni uraci Držića; urotnička pisma koja je slao Cosimu Mediciju, rektorski dopis iz Siene, izjava u parnici braće Primović.

Umire u Veneciji 5. svibnja 1567. godine.