Samotni život tvoj je novela autora Ranka Marinkovića koja pripada u njegovu zbirku priča Ruke objavljenu 1953. godine. Sastoji se od osam odnosno devet novela, a osim novele Samotni život tvoj, tu su i: Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Zbirka se uklapa u skupinu poslijeratnih proznih djela koja se počinju udaljavati od tradicionalnih rješenja po pitanju strukture, pripovjedačke pozicije te fabularnosti. Naime, događa se prijelaz s jednog tipa realističke proze u kojoj je fokus usmjeren prvenstveno na fabulu i prozu s istaknutim modernističkim obilježjima kao što su fragmentarnost, asocijativnost i intelektualizam.
Ironija, groteska, a često i cinizam obilježja su kompletnog Marinkovićeva opusa pa tako i ove zbirke. Vlada konstantan ugođaj ruganja, a likovi su često prikazani gotovo pa karikaturalno. Ali, likovi se ne rugaju samo drugima, oni često zauzimaju i autoironičan odnos, nemaju pretjerano visoko mišljenje o sebi te sumnjaju u svoje postupke što ih često dovodi do stanja nestabilnosti i anksioznosti.
Radnja ove novele podjeljena ja na dijelove ili poglavlja, a iako nam se naizgled čini da je svako poglavlje priča za sebe, one su ipak zadržale svoju cjelovitost. Naime, prepoznajemo da se određeni likovi pojavljuju gotovo u svakom dijelu, a među njima najviše se ističe onaj kojeg smo nazvali glavnim likom. Tema djela je ponovo ironija i svi događaji koji prate crkvenu izjavu Mir s tobom. Idila seoskog života također je samo farsa.
Marinković je ovom novelom koja je i prva novela koja se nalazi u zbirci otkrio novinu u formi pripovijedanja pa je tako treće lice zamijenjeno drugim licem koji ima ulogu fiktivnog pripovjedača.
Vrsta djela: novela
Vrijeme radnje: predvečer i noć
Mjesto radnje: mjesto na otoku
Tema djela: ironija koja se krije u crkvenim pravilima. Idila života na selu i patrijarhlanog života prepoznata je u ovom slučaju kao obična farsa
Ideja djela: potrebno je zadržati svoj stav i manje se baviti onime što drugi misle. Tako ćemo živjeti sretnije i opuštenije
Kratak sadržaj
Prvo poglavlje
Ljeto je, glavni lik leži na zemlji i pokušava napisati pjesmu. Pripovijedanje je u drugom licu i čini se kao da se pripovjedač obraća “nama”.
Glavni lik autoironično analizira sanjarske, ekscentrične, pjesničke ličnosti, opisuje njihov tjelesni, gotovo pa animalni odnos prema ženama i otkriva licemjerje u pjesničkoj “inspiraciji” iza koje stoji požuda.
Govoreći o požudi i tjelesnosti počinje tematizirati ruke, nabraja sve što ruke mogu napraviti, razne “dobre” i “zle” stvari. Nastavlja kontemplirati o poeziji, a ustvari piše pjesmu i bira riječi kojima bi opisao oblake.
U njemu se odvija unutrašnji dijalog: poetski, inspirirani glas sukobljava se s empirijskim glasom koji ističe zbiljski izgled svemira (neba) koje promatra: “Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom”.
Sumnja u svoje umjetničke sposobnosti i u svrhovitost vlastita poziva, pita se nisu li svi najljepši stihovi već ispjevani, ali i nisu li u prirodi već sadržane sve moguće ljepote:
“A sve ljepote već davno su izrazili…”, “Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka?”.
Zatim, promatrajući mrava i Cvrčka, uspoređuje dvije vrste ljudi. Prvi, Mrav, mogao bi se nazvati realistom (Marinković ga kasnije naziva i “radikalnim socijalistom”), a drugi, Cvrčak, boem je kojega karakterizira nekonvencionalni način života. On je uporan i pjeva “postojano i žarko kao što sunce sja”. U priču ulazi i Pauk, razbojnik, prema kojemu glavni lik osjeća veću naklonost nego prema Mravu.
Drugo poglavlje
Drugo poglavlje počinje crkvenom svečanošću. U nepoznatom gradu nalazi se mnoštvo ljudi, ugođaj je karnevalski. Svira puhački orkestar, ali glavni lik je usredotočen na zvuk bubnja te razmišlja o njemu i o magarećoj koži od koje je napravljen bubanj. Osjeća empatiju prema magarcima i moli Boga da ih zaštiti.
Poglavlje završava ironičnim izrugivanjem nad tom molitvom: “I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov “Molitva za magareći rod”…”
Treće poglavlje
Treće poglavlje započinje scenom gozbe svećenstva. Pije se vino, kuca se čašama i govore zdravice u biskupovu čast. Biskup odgovara prilikom čega se ističu njegove loše govorničke sposobnosti, a u sebi likuje don Florio koji je zavidan jer je on htio biskupsko mjesto.
Biskup u govoru zapinje, stao je na riječi “narod”, ali nakon nekog vremena uspijeva završiti govor. Don Florio dobacuje sentenciju – “tko ide polako, stiže daleko”, a biskup mu odvraća također poslovično – “zmija se u travi krije”.
Četvrto poglavlje
Glavni lik četvrtog poglavlja maleni je fratar koji traži kolege svećenike koji su s biskupom otišli na ručak. Luta ulicama, dok drugi lik ne baci kamenčić na njega. Taj je lik pripovjedački adresat, osoba kojoj se pripovjedač obraća u drugom licu.
Lik ga pogrešno upućuje, razmišlja o zapostavljenom i gladnom fratru koji mašta o tome da bude u biskupovu prisustvu.
Fratar nailazi na zaljubljivu Toninku koja ga vraća na mjesto na kojemu je već bio. Kad dolaze do tog mjesta, djeca na ulici stanu zadirkivati Toninku te im ona odvrati lupajući se po goloj stražnjici.
Upravo u tom trenu izađu biskup i svećenici te zateknu taj prizor, a mali fratar sakrije se iza zida. Don Toma stane je lupati štapom, a ona na to otkrije don Tominu skrivenu ljubavnu vezu s udovicom Jakubinom.
Posramljeni don Toma odlazi do fratrića, a on se rasplače. Don Toma poštedi ga udaraca štapom, ali unatoč tome on ostane na mjestu uplakan i osramoćen. Toninka pjeva, a pripovjedački adresat stoji na terasi iznad nje i razmišlja o tome kako bi bilo da je ubije tako da gurne kamen s terase.
“A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zalepršao ovim hlačama… da li bih i onda ja bio ubojica?”
Peto poglavlje
Radnja petog dijela priče smještena je u sobu. Glavni lik (pripovjedački adresat) razmišlja o knjigama i Rimbaudu. Čuje ženu kako upozorava djecu da ga ne smetaju (“tata radi”).
Pod prozorom čuje Toninkino pjevanje, a zatim pljuske. Izlazi na prozor i ugleda policajca kako pljuska Toninku i želi je odvesti u stanicu, ali ona se ne da.
Prizor promatraju i kuharice iz prizemlja, mali fratar, Papagalo, Ližnjak i ostali prosjaci koji su upravo jeli ostatke od biskupove gozbe i razgovarali o prolaznosti duhovitim žargonskim govorom:
“Bogat i siromah, smart ne pita ča si i koji si.”.
Papagalo pomogne Toninki da se oslobodi policajca koji je nastavlja loviti. Nailaze na procesiju i svi pobožno staju i naklanjaju se.
Ližnjak koristi priliku i krade hranu iz kuhinje. Glavni lik promatra ga s prozora te prasne u smijeh. Ližnjak biva otkriven te ga stara djevica uz ostale prosjake tjera iz konobe uz batine.
Šesto poglavlje
U šestoj sceni glavni je lik opet isti čovjek. Pokušava zaspati, ali ne može. Na granici jave i sna, zamišlja različite prizore, prvo pticu koju pokušava uhvatiti, zatim cirkuske akrobate na trapezu. Čovjeka muče razni strahovi, ali najviše se boji mraka. Svake se noći boji da neće usnuti prije ponoći kad će se ugasiti ulična rasvjeta.
Razmišlja o pokojnom stricu koji je u ovoj kući poludio jer mu je u mladosti umrla zaručnica. Razmišlja o tetkinim “okultnim anegdotama” i praznovjerju. Inače se ironično odnosio prema njezinim pričama, ali sada se boji da ne sretne u mraku ludoga strica.
Nakon toga prisjeća se događaja od neki dan, kada su dječaka Mohuna prijatelji iz šale ostavili unutar grobnice i pobjegli. Mohuna je navečer spasio jedan momak, ali čovjeka uznemiruje sama pomisao na Mohunov strah.
Čovjek u polusnu susreće i likove iz prošlih poglavlja, fratrića i Toninku, zamišlja kako karta s liječnikom i apotekarom u grobnici, ali umjesto karata koriste njegove prste. Budi ga jedan glasni “pras!“, zvuk onoga kamena s ruba terase kojeg je u ovome trenu vjetar oborio na ulicu.
Analiza likova
Glavni lik – za njega se može reći da je “intelektualac”. Prema njegovim monolozima i opisu njegove sobe, možemo zaključiti da puno čita te da se na neki način bavi knjigama. Prema intertekstualnim citatima i aluzijama dolazimo do zaključka da se bavi književnošću. Sklon je kontemplaciji i kritički pristupa svijetu oko sebe.
Često se ironično i s podsmijehom odnosi prema ljudima koje promatra, ali i prema samome sebi. Smatra da ga krasi racionalnost, ali ipak osjećaj strah prema mnogo stvari od kojih su neke i vrlo iracionalne pa bi se moglo reći da je i anksiozan.
Često se prepušta sanjarenju i promatranju kroz prozor tako da ustvari i ne sudjeluje u glavnim događajima ove pripovijesti. Pasivan je, ali promatrajući događaje iz njegove perspektive saznajemo mnogo o njemu, o njegovom karakteru i problemima koji ga muče.
Bilješka o piscu
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.
Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.
Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela “Ruke” (1953), “Glorija” (1955), “Kiklop” (1965), “Pustinja” (1982), “Never more” (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.
Autor: B.Č.
Odgovori