Pripovijetka Suknja spada u zbirku priča Ruke, autora Ranka Marinkovića. Zbirka je objavljena je 1953. godine, a sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Zbirka se uklapa u skupinu poslijeratnih proznih djela koja se počinju udaljavati od tradicionalnih rješenja po pitanju strukture, pripovjedačke pozicije te fabularnosti. Naime, događa se prijelaz s jednog tipa realističke proze u kojoj je fokus usmjeren prvenstveno na fabulu i prozu s istaknutim modernističkim obilježjima kao što su fragmentarnost, asocijativnost i intelektualizam.
Ironija, groteska, a često i cinizam obilježja su kompletnog Marinkovićeva opusa pa tako i ove zbirke. Vlada konstantan ugođaj ruganja, a likovi su često prikazani gotovo pa karikaturalno. Ali, likovi se ne rugaju samo drugima, oni često zauzimaju i autoironičan odnos, nemaju pretjerano visoko mišljenje o sebi te sumnjaju u svoje postupke što ih često dovodi do stanja nestabilnosti i anksioznosti.
U noveli Suknja autor nam je prikazao kako je u prošlosti izgledao život u jednoj tipičnoj otočkoj i dalmatinskoj sredini. Upoznajemo lik gospođe Oliva kojoj nedostaje pažnja njezinog supruga pa promatra druge muškarce. Iako je i sam predmet radnje, Olivin suprug je potpuno isključen iz radnje i ostavljen po strani, a pisac nam to obrazlaže sljedećim riječima:
“gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti”.
Oliva ne voli žene ni starce, što je ironično budući da je predsjednica gradske ubožnice. Tako jednog danas u ubožnicu bez ikakvih formalnosti pošalje starog Lintra koji joj je smetao jer nije mogla promatrati muškarce. Kada su se ostale žene htjele usprotiviti, ona im je zaprijetila time da će ih Bog kazniti, što je bilo dovoljno da se povuku.
Posjetila ga je iz naslade, no on je bio zahvalan i zadovoljan te joj je htio pripremiti jedan od svojih programa s ulice. Naravno, spomenuti program uključivao je i dizanje suknje štapom, nakon čega je Oliva od srama pala u nesvijest. Lintro je nakon toga pušten, a Oliva više nije izlazila na ulici. Kada je umro od siromaštva, Olivia je plakala i poželjela njegov štap. Noćima je čula glasove kojima se pokušala oduprijeti molitvom, ali ništa nije pomagalo.
Autor nam je ovom pričom pokazao život u starim, prošlim vremenima koji je pomalo bio primitivan i zaostao. Ljudi su pazili što će drugi reći pa su prema tome i djelovali u javnosti. No, kada nitko ne bi gledao, vodili su sasvim drukčiji život. Život u starim dalmatinskim selima prikazan je na ironičan način, a mnogi bi se s njim mogli poistovjetiti i danas u drugim sredinama.
Vrsta djela: novela
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: gradska ubožnica, Olivina kuća
Tema djela: život gospođe Olive
Ideja djela: zlo koje učinimo moglo bi nam se vratiti i učiniti nam veću štetu od one koju smo i sami učinili
Kratak sadržaj
Ova priča govori o gospođi Olivi, predsjednici “Društva javne dobrotvornosti” koje je upravljalo gradskom ubožnicom. Iako je Oliva imala muža, on za njezin život nije bio od naročitog značaja pa se ona osjećala usamljeno.
“Imala je gospoja Oliva svoga malog, ćelavog načelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama općinske uprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti…”
Zbog toga je imala običaj promatrati kroz prozor mladiće koji su posjećivali obližnju brijačnicu te kasnije fantazirati o njima. Čak im je davala i imena te ih pisala na vlastita koljena. Oponašala je interakcije s njima, a sve u nekoj mješavini erotske čežnje i materinskog skrbništva.
Osim toga gospođu Olivu krasila je mržnja prema ženskom rodu:
“To su za gospoju Olivu bile žene-monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave životinje i otrovno cvijeće.”.
Također nije voljela ni starce, iako je bila predsjednica gradske ubožnice:
“Doista, starci su kao kazna Božja. Gdje god se nađu, smetaju”.
U ulicu u kojoj je stanovala svaki je dan dolazio Lintro, lokalni siromah i lakrdijaš. Bio je hrom te je iz šale dizao ženama suknje, a bavio se trgovinom. Vikao je “usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača”, a uvijek je počinjao riječima: “Ljudi, žene, čujte anđela mene!”.
Kako ju je Lintro ometao u uživanju u pogledima na mladiće, Oliva je odlučila strpati ga u ubožnicu “bez uobičajenih formalnosti”, pod krinkom dobročinstva.
Ostale gospođe iz “Društva javne dobrotvornosti” oštro su se usprotivile, ali nakon što ih je Oliva svečano upozorila: “Bog će vas kazniti!”, popustile su.
Lintro je završio u ubožnici. Po ulici više nije odjekivao njegov glas, a gospođa Oliva je uživala u svojoj tajni.
Uskoro je Oliva odlučila posjetiti Lintra iz neobične naslade. Naime, Olivu su svi smatrali oholom i samoljubivom osobom, a ovaj posjet je to i dokazao. Očekivala je “krotkost i poštovanje s njegove strane”, “htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, između svih žena, uzvišena!”.
Lintro je htio Olivi pokazati svoju zahvalnost i zadovoljstvo pa je počeo “izvoditi nekakav improviziran smušeni program” koji se ubrzo razmahao i prešao u ono staro Lintrovo lakrdijaštvo.
Nakon nekoliko trenutaka došlo je i do toga da je gospoji Olivi štapom podigao suknju kao što je prije činio uličnim ženama. Oliva je od šoka pala u nesvijest. Od sramote više nije izlazila iz kuće, a Lintro je opet završio na ulici. Svakodnevno je vikao svoje parole, ali počeo je klonuti od siromaštva te su ga jednoga dana našli mrtva:
“Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom, i tu se skvrčio i umro.”
Ispraćaj je bio velik i svečan. Oliva ga je gledala s prozora i mnogo plakala. Tražila je da joj daju njegov štap pa ga je okićenog čuvala u ormaru. Noćima joj se često priviđalo da čuje njegov glas i da se štap sam kreće po kući. Postala je još pobožnija, ali glas nije nestajao.
“Dala je odslužiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše, a sama se bacila na još neviđenu pobožnost i milosrdna djela, te su je već u gradu smatrali sveticom. Ali glas se jednako javljao: … Čujte anđela, anđela, anđela, anđela… i tako svaku noć. “
Analiza likova
Oliva – upraviteljica gradske ubožnice. Pobožna i drži se “finom”. Iako ima muža, usamljena je i često mašta o mladićima koje potajno promatra kroz prozor. Svoju požudu iz pobožnog straha zamata u veo majčinskog skrbništva. Iako se boji da njena tajna ne bude otkrivena, ne ponaša se naročito nesigurno. Moglo bi se čak reći da je izrazito ponosna i da se smatra boljom od ostalih ljudi što vidimo u načinu na koji je očekivala poštovanje i krotkost od Lintre kad ga je došla posjetiti u ubožnicu. To vidimo i po sramoti koju je osjećala kad joj je ponos bio povrijeđen nakon što joj je Lintro podigao suknju. Nju također karakterizira i neobična mržnja prema starcima te mizoginija. Ipak, nakon Lintrove smrti pokazala je određenu sentimentalnost, ali i psihičku i emocionalnu nestabilnost.
Bilješka o piscu
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.
Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.
Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela “Ruke” (1953), “Glorija” (1955), “Kiklop” (1965), “Pustinja” (1982), “Never more” (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.
Autor: B.Č.
Odgovori