Prah je novela autora Ranka Marinkovića i pripada u njegovu zbirku novela Ruke koja se sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Govori o ljubavi koja se pretvorila u prah. Tonko Jankin je živio sam na jednom od dalmatinskih otoka. Jednoga dana stara Lucija mu je donijela pismo koje mu je vratilo uspomenu na Anu koju je i dalje volio. Kroz njegova prisjećanja saznajemo što se dogodilo s njom. On je u nju bio zaljubljen, ali se ona zaljubila u jednog geometra koji je zbog posla došao na otok, pobjegla s njim i udala se za njega.
Na početku novele se predstavlja glavni lik, ali na neobičan način, on komentira Anin rukopis i to kako ona n piše kao u, a on nije Touko Jaukiu, nego Tono Jankin.
U noveli nema puno događaja pa radnja nije dinamična, nego je usmjerena na unutrašnji svijet Tonka Jankina. Možemo pratiti njegova psihološka stanja, razmišljanja i raspoloženja pa se ova novela zbog tih karakteristika može svrstati u psihološku novelu.
Iako je priča ispripovijedana u trećem licu, velik dio nje čine Tonkovi komentari, obraćanje drugim likovima ili čitateljima u obliku unutrašnjeg ili vanjskog monologa. Iz tog razloga možemo zaključiti da ima puno suvremenih književnih postupaka. Oni se mogu primijetiti i po formi novele i jezičnim igrama. Pripovjedač nigdje u tekstu ne objašnjava čitateljima postupke likova nego sve o njima doznajemo iz vizure Tonka. Možemo reći na temelju toga da novela zapravo ima dva pripovjedača, a Tonko kao pripovjedač prevladava. Ovo je još jedan suvremeni postupak u književnosti i vrlo neobičan način pisanja.
Idejni sloj novele temelji se na sukobu dvaju vremena: prošlog i sadašnjeg. Tonko Jankin je “zapeo” u prošlom vremenu starih vrijednosti i ne može prihvatiti novo vrijeme. To novo vrijeme simbolizira novi život geometra i Ane te njihovog sina.
Poveznica između dvaju svjetova je lik Ane, ali Tonko je ne može promotriti u novom svjetlu, već stalno iznova proživljava njihovu prošlost.
Podsmijeh geometra i Ane prema Tonku i njegovim staromodnim vrijednostima na kraju završava sažaljenjem, kada ga pronalaze golog na podu sobe među Aninim starim pismima. Njegov pokušaj šale na kraju novele zadnji je pokušaj bijega iz tog novog svijeta u svoje utočište uz grčevito čuvanje starih vrijednosti.
Vrsta djela: psihološka novela
Mjesto radnje: Split i otok u Dalmaciji (Vis)
Vrijeme radnje: 1948. godina
Tema djela: nesretan ljubavni život Tonka Jankina i njegova želja za osvetom
Ideja djela: treba znati kada je kraj i krenuti dalje, ne osvrćući se na prošlost
Kratak sadržaj
Tonko je primio Anino pismo. Odmah je prepoznao njezin rukopis po tome što n piše kao u iako ju je stalno upozoravao da ne piše tako. To mu je probudilo uspomene. Prije jedanaest godina ga je ostavila nazvavši ga nespretnjakom, čudakom, osobenjakom i sakupljačem starih ključeva. Sada mu nije jasno što želi od njega s tim pismom.
Iako je bio ljut na nju zbog pisma, vratile su mu se drage uspomene iz njihove zajedničke prošlosti.
“Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra do tad, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje pozdrave na koje ste uzvraćali svojim pozdravima.”
Da je sakupljač ključeva, to je znala ona, kao i cijelo mjesto pa se svejedno s njim zaručila. Obraća joj se u mislima dok čita to pismo i govori joj da ga nije napustila zbog ključeva, nego zbog geometra. Geometar je došao poslom u njihovo mjesto i Ana je potpuno poludjela za njim. Kada je završio posao, otputovala je s njim bez riječi. Od stare Lucije Tonko je doznao da se Ana udala za geometra.
On sjedi na klupi pod oleandrom i njegov miris doziva sjećanja na to kad je Ana tamo sjedila. Ona ne zna da se Tonko razbolio i buncao u groznici kada je ona otišla. Buncao je da će baciti sve ključeve osim onoga koji mu je ona poklonila, ključ od raja, kao ga naziva. Kad je ozdravio, počeo je taj ključ nazivati ključem od pakla i objesio ga za čavao ispod prozora.
Jedne noći je ključ nestao, Tonko tvrdi da ga je odnio vrag koji živi u Ani. Zapravo ga joj je on sam vratio, tj. poslao poštom, ali se toga ne sjeća. Još nije smogao snage otvoriti pismo. Drhtao je uzbuđenja i nadao se da će ga u pismu ponizno moliti za oprost i da joj se vrati.
Zatvorio se u sobu i krenuo otvarati pismo. U pismu je Ana napisala da joj je i samoj čudno što mu se javlja nakon toliko godina, ali da ima veliku molbu za njega. Napisala je da je nakon pet godina čekanja napokon rodila sina. Tonko je tri puta pročitao tu rečenicu i zapitao se je li s geometrom čekala pokraj prozora rodu, pa je zato to nazvala čekanjem. Svidio se sam sebi tako zloban i ciničan.
Njezina molba je bila da Tonko bude kum na krštenju njezinom djetetu. Dok je to čitao, Tonko se podsmjehivao i nastavio s ironičnim komentarima. Njezin muž neće ništa saznati o tome, ali ona je već sve dogovorila. Mužu je rekla da će Tonko doći na nekoliko dana u posjet i s time se složio. U pismu je napisala i da ako još uvijek sakuplja ključeve, ima iznenađenje za njega.
Kada je saznao da su ona i geometar dobili sina, Tonko je bio razočaran i ljut.
“Bio je zloban, ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu, i pođe da je pogleda u zrcalu.”
Pismo je poslala u nadi da će Tonko sad doći k njoj u Split i pomoći joj da tajno krsti svoga sina te zbog toga on pomisli da još uvijek ima nade za njih.
“Laskalo mu je Anino povjerenje. Zvala ga je da joj bude sudionik protiv muža. Usudio se iz toga razvijati neku nadu.”
Zgužvao je i bacio pismo, a na licu mu se pojavio ružan osmijeh. Smijao se podrugljivo jer se prijašnja nada u obnovu stare veze sada pretvorila u želju za osvetom. Smislio je kako će se osvetiti Ani i geometru. Podigao je s poda pismo, poravnao ga i poklopio knjigom. Naredio je staroj Luciji da pošalje Ani brzojav da stiže sutra.
Putovao je parobrodom i neka starica mu je dosađivala s pričom o tome kako ide u Split u posjet sinu koji je sad “na položaju” i oženio se te dobio sina. Teško joj jer još nije kršten.
Šutio je i razmišljao o sudbinskoj važnosti krštenja o kojoj je starica govorila. To su svete stvari i on se nije volio miješati u njih. Mučila ga je trema i kajanje jer se odazvao Aninu pozivu, ali se to brzo pretvorilo u osvetnički pothvat jer će se sve to odviti geometru iza leđa. Iz razmišljanja ga je probudila starica i rekla mu da se kaže čovjeka preskoči smrt kad se tako strese poput njega. Nije volio tu riječ – smrt.
Sa sobom je nosio paketić namijenjen kao poklon djetetu. Starica ga je pitala što je u paketiću, a on je odgovorio zvečke i zvončići za kolijevku. Kako su se približavali obali, ponovno su ga mučile misli zašto je Ana pozvala baš njega da sudjeluje u toj zavjeri protiv geometra. On je sam smišljao osvetnički plan za koji će mu poslužiti paketić u kojem se nalazi nešto opasno poput tempirane bombe. Tresao se od straha zbog susreta s Anom.
Zamišljao je Anu kako ga čeka na obali, gotovo je zaplakao. Odjednom se počeo osjećati nezahvalno, kada ju je zamislio kako ga sama dočekuje te se poželio riješiti paketića. Položio je paketić na rub ograde i ostavio ga tamo, ali ga je starica na to upozorila i rekla da će ona nositi do kraja puta paketić da ga ne bi izgubio.
Ugledao je Anu, čekala ga je sama na obali u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava s izrezom koji je mnogo otkrivao. Htio joj je poljubiti ruku, ali ona ju je spustila. I kada je spustila ruku, on je I dalje posezao za njom čineći smiješne kretnje. Ona mu se smijala, a u njemu je nastao bijes jer je osjećao da mu se ruga. Rekla mu je da je ostario. Nije znao što odgovoriti ni treba li joj se obratiti s vi ili ti. On je primijetio na njezinom licu da se njezina ljepota počela gasiti i staračka obilježja na njezinim grudima. Cijelo vrijeme je u njezinom smijehu vidio ruganje.
Ana ga je dovela u svoju vilu s terasom. Na terasi je sjedio njezin muž i čitao novine. Rekla je da je on zlatan i da joj je krivo što će mu to napraviti iza leđa. Tonko i geometar su se rukovali. Ana ih je pokušavala zbližiti razgovorom. Nisu mu se svidjeli geometrovi maniri, smatrao je da nema pojma o društvenom ophođenju. Nije znao tko je bio ljubazniji prema njemu, geometar ili Ana.
Volio bi da su bili rezerviraniji u odnosu s njim jer onda ne bi imao taj osjećaj da im duguje protuuslugu. Čeznuo je za svojim domom i zapuštenim vrtom, o starim ključevima koji su krili priče o svim njegovim patnjama i strastima. Smjestili su ga u “njegovu” sobu i dali mu papuče koje su mu bile prevelike. Kad je ostao sam u sobi, tijekom noći, počeo je njegov dugi monolog.
Najprije je razmišljao o tome kako ga geometar žali. Pitao ga je zašto skuplja ključeve, kao instinkt vlasništva propale klase i smijao se. Šetao je bos po sobi u domaćinovoj noćnoj košulji koja mu je bila kao luđačka košulja. Odjednom je začuo škripu kreveta i uzdahe. Legao je u krevet s teškom mukom i grčem znajući da njih dvoje imaju seksualan odnos.
Ispod svog jastuka našao je ključ od raja zamotan u crveni celofan. Pomislio je, vrag ga je odnio i sad g je našao tu, u paklu. Ključ je sada bio pozlaćen s ugraviranim slovima i brojkama. Na jednom dijelu pisalo je 1937. godine, a na drugom 1948. godine. S jedne strane Toniju, a s druge Ana. To je bilo iznenađenje koje je Ana najavila. Bio je dirnut tom pozlatom i posvetom.
Sjetio se kako mu je prije mahala s prozora i svaki dan mu pisala pismo. U njihovoj sobi zaplakalo je dijete. Zatim je opet bilo tiho, a Tonko je ljubomorno zamišljao kako Ana doji dijete. Sjetio se kako će dijete sutra biti kršteno bez očeva znanja, a uz to, nakon krštenja dobit će dar od kuma. Sve u njemu bilo je mrtvo. Osjetio je neku slabost, kao da će ga svladati bolest.
Počeo je plakati i odjednom shvatio da je Ani sve oprostio. Čitao je njezina stara pisma i plakao. Ponovno se počeo vraćati u te dane sreće. Izašao je na hodnik. U mraku je napipao vrata iza kojih se čulo muško spavanje i uz njega fino melodiozno disanje. Poljubio je vrata i šapnuo: “Zbogom, Ana.”.
Vraćao se prema sobi i vapio za samoubojstvom. U ruci je držao svilenu vrpcu s Aninih pisama. Legao je u krevet, napravio omču od vrpce u koju je stavio glavu, a drugi kraj zavezao za kvaku od prozora. Uzme vrpcu s Aninih pisama, zaveže ju za prozor i odluči se objesiti. Na kraju mu to ne uspije i zbog glasne buke koju je napravio kad je pao u sobu ulaze geometar i Ana koji su ga zatekli na podu golog u hrpi Aninih pisama. Geometar je vidio komad vrpce na vratu i ostatak na prozoru te mu se na licu pojavio izraz gadljivog sažaljenja.
Ana mu je prišla i pitala ga što mu je, ne shvativši da Tonko leži potpuno gol. Počeo se pokrivati pismima da bi se sakrio. Kad je ona to spazila, vrisnula je od stida i poklopila oči. Geometar mu skida omču s vrata i na rukama ga, kao dijete, nosi u krevet. Tonko se prepustio tome rekavši:
“Vi ste mislili da sam ja nesretan…i da ću se najmanje…objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?”
Analiza likova
Likovi: Tonko Janin, Ana, Lucija, sin i geometar
Tonko Jankin – lokalni čudak i sakupljač ključeva. Živi sam sa sluškinjom, starom Lucijom. Zatvoren je u svoj svijet, sigurnu zonu, u koji ne dopire ništa novo. Tonko nije nikada prebolio Anu iako je njihova ljubav završila prije 11 godina. On i dalje živi od tih sjećanja na njihovu ljubav i ne može prihvatiti da je ona krenula dalje.
Po opisu njegovih gesta možemo zaključiti da je staromodan, ali ne prihvaća ništa novo. U njemu se miješaju različiti osjećaji: od čiste ljubavi, strasti, ljubomore, straha, osvetoljubivosti do rezignacije i opraštanja. Sve te unutarnje borbe na kraju završavaju svojevrsnom katarzom nakon neuspješnog samoubojstva.
Način na koji se Tonko na kraju pokušao izvući iz neugodne situacije nastale neuspjelim pokušajem samoubojstva izaziva osjećaj žaljenja nad njim. On je tragikomičan lik, istovremeno mu se geometar i Ana smiju zbog toga što je ostao u nekom prošlom vremenu i žale ga.
Ana – prije 11 godina bila zaručena za Tonka i prema onome što je pisalo u njezinim starim pismima, možemo zaključiti da je tada stvarno bila zaljubljena u njega. Međutim, nakon što je geometar došao na otok, sve se promijenilo jer se tada ludo zaljubila u njega. Tonka je ostavila bez pozdrava. Po opisu njezinog fizičkog izgleda možemo zaključiti da je bila privlačna i imala je neku profinjenost. Tonka je pozvala da bude krsni kum samo iz razloga što u Splitu nije nikoga poznavala toliko dobro, te je i taj poziv bio iz sebičnih razloga. Ona je u potpunosti odbacila ljubav između nje i Tonka. Ta ljubav joj je postala strana do te mjere da je osjetila stid kada ga je ugledala golog, iako se trebala udati za njega.
Geometar – sadašnji Anin muž. Opisan je iz perspektive Tonka, kao čovjek kojem nedostaje manira za društveno ophođenje. Njegovu ljubaznost smatra lažnom i prepoznaje njegovo ismijavanje nad sakupljanjem ključeva. Tonko smatra da se geometar ponaša kao da je pobjegao iz šume. Na kraju je pokazao sažaljenje i želju da pomogne Tonku, kada ga je poput djeteta odnio u krevet.
Bilješka o piscu
Ranko Marinković (1913. – 2001.) bio je esejist, romanopisac, dramatičar te suvremeni hrvatski pripovjedač.
Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu Visu na istoimenom otoku gdje je završio i pučku školu. Gimnaziju je pohađao prvotno u Splitu, ali ju je završio u Zagrebu. Nakon toga upisao je studij na Filozofskom fakultetu.
Pisanjem se bavio već u gimnaziji, a proslavio se kao dramatičar i to 1939. godine kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazan “Albatros”, njegova prva drama groteska. Uskoro, iste te godine, objavio je i svoje proze i to “Hiljadu i jedna noć”, “Sunčana je Dalmacija”, “Balonjeri pod balkonom”.
Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata uhićen je u Splitu te je vrijeme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću.
Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem.
Knjigu “Proze” i dramu “Albatros” objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu “Geste i grimase”. Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dvije godine nakon toga objavio je “Ruke”, pripovjedačku zbirku.
Drama “Glorija” prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih suvremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine.
“Poniženje Sokrata” objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman “Kiklop” koji je i više puta nagrađivan. Nakon toga objavio je još roman “Zajednička kupka” i “Never more”.
Autor: M.F.
Odgovori