Pripovijetka Koštane zvijezde spada u zbirku priča Ruke, autora Ranka Marinkovića. Zbirka je objavljena je 1953. godine, a sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Zbirka se uklapa u skupinu poslijeratnih proznih djela koja se počinju udaljavati od tradicionalnih rješenja po pitanju strukture, pripovjedačke pozicije te fabularnosti. Naime, događa se prijelaz s jednog tipa realističke proze u kojoj je fokus usmjeren prvenstveno na fabulu i prozu s istaknutim modernističkim obilježjima kao što su fragmentarnost, asocijativnost i intelektualizam.
Ironija, groteska, a često i cinizam obilježja su kompletnog Marinkovićeva opusa pa tako i ove zbirke. Vlada konstantan ugođaj ruganja, a likovi su često prikazani gotovo pa karikaturalno. Ali, likovi se ne rugaju samo drugima, oni često zauzimaju i autoironičan odnos, nemaju pretjerano visoko mišljenje o sebi te sumnjaju u svoje postupke što ih često dovodi do stanja nestabilnosti i anksioznosti.
U noveli Koštane zvijezde opisano je ratno stanje na jednom dalmatinskom otočiću tijekom Drugog svjetskog rata. Narednik Ilija ponosan je, pravedan i strog, a budući da je dugo čekao svoju naredničku sablju, sada je s ponosom nosi. No, kada saznaje da su protivnici sve bliže i da znaju gdje se obrana točno nalazi, shvati da se u njegovoj četi nalazi izdajnik. Od tada se može primijetiti letargičnost i bezvoljnost narednika Ilije koji bi trebao stati u obranu grada. Sada smatra da je sve izgubljeno i da ništa nema smisla.
Maleni dalmatinski gradić u kojemu je vrijeme stalo, ostao je prazan, a jedini stanovnici su vojnici i životinje. U početku novele zapovjednik Torquato dolazi na otok i ugleda jednog psa koji se gotovo ne obazire na njega. To ga jako zasmeta jer smatra da svatko mora pridati pažnju njegovoj pojavi pa od ljutine izvadi pištolj i hicima ubija psa.
U noveli Koštane zvijezde autor je ponovo otklonio sve granice fikcije i povijesti. Tema novele je pad dalmatinskog otoka Visa uslijed talijanskog osvajanja u Drugom svjetskom ratu. No, autor je već u prvoj rečenici banalizirao vojne podvige Drugog svjetskog rata te je spomenuto osvajanje uvrstio u njih.
“U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlažemo da se uzme i podvig malog tenenta okupacione divizije Bergamo Torquata Coa. Već u prvim danima neprijateljstva protiv naše zemlje on je iskočio kao znatan detalj iz jednog motornog čamčića na obalu našeg malog otoka sa dva pištolja, uperena u općinsku zgradu, i povikao strašnim glasom “pridaiti ze!” te umalo nije općina od zaprepaštenja prostenjala “predajem se, bez daljnjega”… “
Okupatore je prikazao kao nezainteresirane i prestrašene četrdesetgodišnje vojnike koji, iako su prikazani kao vojnici, ustvari to nisu. Također, vođeni su mladićem Torquatom, mladim vojskovođom koje ne cijene ni njegovi suborci te ga podrugljivo opisuju:
“Torquato je studentić, koga su u GUF-u (Gioventu Universitaria Fascista − fašistička organizacija studenata) oduševili za tučnjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vučice, koja mu na polasku u rat nije plačući vješala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove riječi: “Chi non è con noi, avrà del plombo.” Dali su mu olovne vojnike, i dječak ih s mukom pomiče s mjesta; strah je teži od olova.”
Iako na ironičan način prikazan kao “heroj nacije” u svojim osvajačkim pohodima na jedan otok na kojemu nema stanovnika, a jedina žrtva njegova osvajanja je – pas. U tekstu se također ironično spominju vojni termini poput: ofanzive, podviga i operacije, a nekoliko metara između zgrada na otoku i talijanske vojske naziva se front.
Ali Marinković nije štedio ni suprotnu stranu koja je izvrgnuta ruglu jer umjesto da brane državu, narednik Ilija i njegovih šest žandara stjerani su u kut i skriveni na tavanu.
Ilija odlučuje predati grad i otići što dalje kako bi zaboravio na sve što se dogodilo. Putem se rješava stvari koje ga podsjećaju na rat i želi započeti novi život. A kada mu zapovjednik Torquato naredi da skloni ubijenog psa, Ilija bez imalo pobuđenih osjećaja, kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu, uzima psa, zaveže za njega kamen i baca ga u more. Tako doživljava potpuno degradaciju od strane talijanskih “vojnika”.
Vrsta djela: novela
Vrijeme radnje: vrijeme Drugog svjetskog rata
Mjesto radnje: dalmatinski otočni gradić Vis
Tema djela: pad jednog dalmatinskog otočnog gradića uslijed talijanskog osvajanja u Drugom svjetskom ratu
Ideja djela: iako kažu da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, ponekad trebamo uključiti emocije i empatiju
Kratak sadržaj
Radnja priče smještena je u vrijeme Drugog svjetskog rata, a implicitno se da zaključiti da je riječ o jednom od dalmatinskih otočnih gradića. Stotinjak vojnika pod vodstvom zapovjednika Torquata iskrcava se s “torpiljarke” San Marco na obalu gradića i poziva obranu grada na predaju.
Nitko se ne odaziva. Na ulicama nema nikog osim jednoga psa koji se na Torquata gotovo i ne obazire. Ovaj to shvaća kao podrugljivost i bezobrazluk od strane psa te ga ubija hicima iz pištolja.
Saznajemo gdje se nalazi vojska koja bi trebala braniti grad. Obrana se sastoji od šest žandara koji se skrivaju sa svojim narednikom Ilijom na tavanu policijske stanice. Ilija ponosno nosi svoji naredničku sablju koju je dugo čekao. Za sebe tvrdi kako je “strog, ali pravedan!”.
Jedan ga žandar dolazi obavijestiti kako su se napadači iskrcali, a on se dere na njega i naziva ga izdajicom. Mačak Đoko mota mu se oko nogu, a on ga od ljutine šutne nogom među nekakve sanduke. Jedan od žandara, dugi Mile, dolazi ga obavijestiti kako se protivnici približavaju stanici.
Ilija zaključuje kako ih je netko izdao jer u protivnom bi krenuli prema općini i ne bi znali gdje se nalazi stanica. Planirao ih je pustiti da dođu do općine pa ih napasti s leđa, ali taj je plan sada propao. Unatoč tome, ne čini se kao da mu je do obrane naročito stalo. Predaje Torquatu grad i odlazi sa svojim stvarima prema obali. Plan mu je pronaći stan u gradu kako bi tamo nastavio živjeti u civilu.
Svraća u općinski zahod te sreće Manzu kojeg moli da mu pričuva stvari, a zauzvrat će mu dati deku. Manzo uz deku traži i bluzu te Ilija u žurbi pristaje, svlači uniformu i skida službenu kapu. Ilija hoda gradom te ga obuzimaju nova osjećanja:
“Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oproštenje ili da spasi neko dijete iz vode. Zaželio je da ga ljudi vole ili makar i sažalijevaju, ako im je to lakše. Htio je, jednom riječi ponijeti javno teret svoga mučeništva i proći kroz topli šapat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav…”
Susreće Torquata te mu ovaj naređuje da makne tijelo ubijenoga psa. Ilija pristaje te priđe mrtvom psu, ali začuje Milin glas koji mu ne dopušta maknuti psa ponašajući se prema njemu kao prema podređenom. Ilija ga optužuje da ih je on izdao. Mile problijedi te ode iza ugla i nestane. Ilija zaveže kamen ubijenom štenetu oko vrata te ga baci u more.
Analiza likova
Likovi: Ilija, Torquato, Mile, Manze, žandar…
Ilija – narednik koji se skriva u policijskoj postaji. Krasi ga strogoća, grubost i agresivnost u ophođenju prema podređenima, ali i određena ravnodušnost kad je u pitanju obrana grada. Za sebe tvrdi da je strog i pravedan, a bio je ponosan sam na sebe sve dok nije skinuo uniformu. Kad u općinskom zahodu želi sakriti svoje stvari, mogu se primijetiti strah i panika, a kasnije i osjećaji koje je teško povezati s “prijašnjim Ilijom”. Primjerice želja za ljubavlju, samosažaljenje i humanitarnost. Postaje spreman čak i micati tijelo ubijenog psa. Na kraju, u susretu s Milom koji ih je izdao, pokazuje staru oštrinu i strogost kao i u trenutku kad tijelo psa bez emocija veže uz kamen i baca u more.
Bilješka o piscu
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.
Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.
Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela “Ruke” (1953), “Glorija” (1955), “Kiklop” (1965), “Pustinja” (1982), “Never more” (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.
Autor: B.Č.
Odgovori