Ruke

Zbirka pripovjedaka Ruke autora Ranka Marinkovića objavljena je 1953. godine, a sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.

Zbirka se uklapa u skupinu poslijeratnih proznih djela koja se počinju udaljavati od tradicionalnih rješenja po pitanju strukture, pripovjedačke pozicije te fabularnosti. Naime, događa se prijelaz s jednog tipa realističke proze u kojoj je fokus usmjeren prvenstveno na fabulu i prozu s istaknutim modernističkim obilježjima kao što su fragmentarnost, asocijativnost i intelektualizam.

Asocijativno nizanje događaja vidljivo je, primjerice, u dijelovima koja nalikuju na san ili ludilo, ali i u samom načinu pripovijedanja i jezičnim igrama, stilskim obilježjima koja će još više doći do izražaja u proslavljenom Marinkovićevom “Kiklopu” iz 1966. godine.

Njegov pak intelektualizam očituje se u načinu na koji se kroz prividno jednostavne fabule pristupa kompleksnim temama koje se tiču individualnih čovjekovih, ali i općenitijih društvenih problema. Likovi ovih pripovijesti nerijetko su intelektualci te ljudi koji se svojom nekonvencionalnošću izdvajaju iz društva prema kojemu često zauzimaju podrugljiv i ironičan stav.

Ironija, groteska, a često i cinizam obilježja su kompletnog Marinkovićeva opusa pa tako i ove zbirke. Vlada konstantan ugođaj ruganja, a likovi su često prikazani gotovo pa karikaturalno. Ali, likovi se ne rugaju samo drugima, oni često zauzimaju i autoironičan odnos, nemaju pretjerano visoko mišljenje o sebi te sumnjaju u svoje postupke što ih često dovodi do stanja nestabilnosti i anksioznosti.

Takve likove karakteriziraju različiti strahovi (na primjer strah od mraka, od otkrivene tajne, od neuzvraćene ljubavi…), unutarnji sukobi te krize identiteta, sentimenti koji se često dovode u vezu s ratnim i poslijeratnim stanjem odnosno s takozvanom “izgubljenom generacijom”, a ta obilježja približavaju Marinkovića pojmu egzistencijalizma koji se u našoj književnosti najčešće povezuje s piscima okupljenima oko časopisa “Krugovi” (Antun Šoljan, Slobodan Novak, Ivan Slamnig i drugi).

Često se u kontekstu ovakve vrste modernističke književnosti, a onda i ove Marinkovićeve zbirke govori o nekoj vrsti kompleksne simbolike pa i o određenim političkim konotacijama. U tom smislu zanimljiva je novela Ruke sa svojim likovima: Lijevom i Desnom.

Zanimljivo je Marinkovićevo poigravanje pripovjedačkim pozicijama kao primjerice u noveli Ruke u kojoj dolazi do antropomorfizacije određenih dijelova tijela ili u dijelovima u kojima se unutar priče mijenja lice iz kojega se pripovijeda Na primjer u noveli Zagrljaj:“Ne zanima me to! Što će mi to senilno trabunjanje?”, a odmah u sljedećem odlomku “No, što je? Prekinuo si se?”.

Likovi se često bave umjetnošću i pisanjem te često kontempliraju o umjetnosti zbog čega je tekst ispunjen referencama i razmatranjima o prirodi umjetnosti i njenog odnosa prema zbilji. Česti su i metaliterarni te metatekstualni postupci.

Radnje smještene u mediteransko okružje i ugođaj kao i tematiziranje običnih i svakodnevnih provincijalnih ljudi te tzv. “malograđanštine” približavaju ovu zbirku Marinkovićevoj prvoj proznoj knjizi pod naslovom Proze iz 1948. Kasnije će gotovo sva spomenuta obilježja, kao i Marinkovićeva stilska virtuoznost, potpuno zablistati u Kiklopu koji će postati i njegov Magnum opus.

Kratak sadržaj

Samotni život tvoj

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: predvečer i noć

Mjesto radnje: mjesto na otoku

Tema djela: ironija koja se krije u crkvenim pravilima. Idila života na selu i patrijarhlanog života prepoznata je u ovom slučaju kao obična farsa

Ideja djela: potrebno je zadržati svoj stav i manje se baviti onime što drugi misle. Tako ćemo živjeti sretnije i opuštenije

Prvo poglavlje

Ljeto je, glavni lik leži na zemlji i pokušava napisati pjesmu. Pripovijedanje je u drugom licu i čini se kao da se pripovjedač obraća “nama”.

Glavni lik autoironično analizira sanjarske, ekscentrične, pjesničke ličnosti, opisuje njihov tjelesni, gotovo pa animalni odnos prema ženama i otkriva licemjerje u pjesničkoj “inspiraciji” iza koje stoji požuda.

Govoreći o požudi i tjelesnosti počinje tematizirati ruke, nabraja sve što ruke mogu napraviti, razne “dobre” i “zle” stvari. Nastavlja kontemplirati o poeziji, a ustvari piše pjesmu i bira riječi kojima bi opisao oblake.

U njemu se odvija unutrašnji dijalog: poetski, inspirirani glas sukobljava se s empirijskim glasom koji ističe zbiljski izgled svemira (neba) koje promatra: “Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom”.

Sumnja u svoje umjetničke sposobnosti i u svrhovitost vlastita poziva, pita se nisu li svi najljepši stihovi već ispjevani, ali i nisu li u prirodi već sadržane sve moguće ljepote:

“A sve ljepote već davno su izrazili…”, “Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka?”.

Zatim, promatrajući mrava i Cvrčka, uspoređuje dvije vrste ljudi. Prvi, Mrav, mogao bi se nazvati realistom (Marinković ga kasnije naziva i “radikalnim socijalistom”), a drugi, Cvrčak, boem je kojega karakterizira nekonvencionalni način života. On je uporan i pjeva “postojano i žarko kao što sunce sja”. U priču ulazi i Pauk, razbojnik, prema kojemu glavni lik osjeća veću naklonost nego prema Mravu.

Drugo poglavlje

Drugo poglavlje počinje crkvenom svečanošću. U nepoznatom gradu nalazi se mnoštvo ljudi, ugođaj je karnevalski. Svira puhački orkestar, ali glavni lik je usredotočen na zvuk bubnja te razmišlja o njemu i o magarećoj koži od koje je napravljen bubanj. Osjeća empatiju prema magarcima i moli Boga da ih zaštiti.

Poglavlje završava ironičnim izrugivanjem nad tom molitvom: “I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov “Molitva za magareći rod”…”

Treće poglavlje

Treće poglavlje započinje scenom gozbe svećenstva. Pije se vino, kuca se čašama i govore zdravice u biskupovu čast. Biskup odgovara prilikom čega se ističu njegove loše govorničke sposobnosti, a u sebi likuje don Florio koji je zavidan jer je on htio biskupsko mjesto.

Biskup u govoru zapinje, stao je na riječi “narod”, ali nakon nekog vremena uspijeva završiti govor. Don Florio dobacuje sentenciju – “tko ide polako, stiže daleko”, a biskup mu odvraća također poslovično – “zmija se u travi krije”.

Četvrto poglavlje

Glavni lik četvrtog poglavlja maleni je fratar koji traži kolege svećenike koji su s biskupom otišli na ručak. Luta ulicama, dok drugi lik ne baci kamenčić na njega. Taj je lik pripovjedački adresat, osoba kojoj se pripovjedač obraća u drugom licu.

Lik ga pogrešno upućuje, razmišlja o zapostavljenom i gladnom fratru koji mašta o tome da bude u biskupovu prisustvu.

Fratar nailazi na zaljubljivu Toninku koja ga vraća na mjesto na kojemu je već bio. Kad dolaze do tog mjesta, djeca na ulici stanu zadirkivati Toninku te im ona odvrati lupajući se po goloj stražnjici.

Upravo u tom trenu izađu biskup i svećenici te zateknu taj prizor, a mali fratar sakrije se iza zida. Don Toma stane je lupati štapom, a ona na to otkrije don Tominu skrivenu ljubavnu vezu s udovicom Jakubinom.

Posramljeni don Toma odlazi do fratrića, a on se rasplače. Don Toma poštedi ga udaraca štapom, ali unatoč tome on ostane na mjestu uplakan i osramoćen. Toninka pjeva, a pripovjedački adresat stoji na terasi iznad nje i razmišlja o tome kako bi bilo da je ubije tako da gurne kamen s terase.

“A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zalepršao ovim hlačama… da li bih i onda ja bio ubojica?”

Peto poglavlje

Radnja petog dijela priče smještena je u sobu. Glavni lik (pripovjedački adresat) razmišlja o knjigama i Rimbaudu. Čuje ženu kako upozorava djecu da ga ne smetaju (“tata radi”).

Pod prozorom čuje Toninkino pjevanje, a zatim pljuske. Izlazi na prozor i ugleda policajca kako pljuska Toninku i želi je odvesti u stanicu, ali ona se ne da.

Prizor promatraju i kuharice iz prizemlja, mali fratar, Papagalo, Ližnjak i ostali prosjaci koji su upravo jeli ostatke od biskupove gozbe i razgovarali o prolaznosti duhovitim žargonskim govorom:

“Bogat i siromah, smart ne pita ča si i koji si.”.

Papagalo pomogne Toninki da se oslobodi policajca koji je nastavlja loviti. Nailaze na procesiju i svi pobožno staju i naklanjaju se.

Ližnjak koristi priliku i krade hranu iz kuhinje. Glavni lik promatra ga s prozora te prasne u smijeh. Ližnjak biva otkriven te ga stara djevica uz ostale prosjake tjera iz konobe uz batine.

Šesto poglavlje

U šestoj sceni glavni je lik opet isti čovjek. Pokušava zaspati, ali ne može. Na granici jave i sna, zamišlja različite prizore, prvo pticu koju pokušava uhvatiti, zatim cirkuske akrobate na trapezu. Čovjeka muče razni strahovi, ali najviše se boji mraka. Svake se noći boji da neće usnuti prije ponoći kad će se ugasiti ulična rasvjeta.

Razmišlja o pokojnom stricu koji je u ovoj kući poludio jer mu je u mladosti umrla zaručnica. Razmišlja o tetkinim “okultnim anegdotama” i praznovjerju. Inače se ironično odnosio prema njezinim pričama, ali sada se boji da ne sretne u mraku ludoga strica.

Nakon toga prisjeća se događaja od neki dan, kada su dječaka Mohuna prijatelji iz šale ostavili unutar grobnice i pobjegli. Mohuna je navečer spasio jedan momak, ali čovjeka uznemiruje sama pomisao na Mohunov strah.

Čovjek u polusnu susreće i likove iz prošlih poglavlja, fratrića i Toninku, zamišlja kako karta s liječnikom i apotekarom u grobnici, ali umjesto karata koriste njegove prste. Budi ga jedan glasni “pras!“, zvuk onoga kamena s ruba terase kojeg je u ovome trenu vjetar oborio na ulicu.

Analiza likova

Iako je prva priča podijeljena na dijelove te joj je radnja naizgled fragmentirana, ona na određeni način zadržava svoju cjelovitost. Naime, prepoznajemo da se određeni likovi pojavljuju gotovo u svakom dijelu, a među njima najviše se ističe onaj kojeg smo nazvali glavnim likom.

Glavni lik – za njega se može reći da je “intelektualac”. Prema njegovim monolozima i opisu njegove sobe, možemo zaključiti da puno čita te da se na neki način bavi knjigama. Prema intertekstualnim citatima i aluzijama dolazimo do zaključka da se bavi književnošću. Sklon je kontemplaciji i kritički pristupa svijetu oko sebe.

Često se ironično i s podsmijehom odnosi prema ljudima koje promatra, ali i prema samome sebi. Smatra da ga krasi racionalnost, ali ipak osjećaj strah prema mnogo stvari od kojih su neke i vrlo iracionalne pa bi se moglo reći da je i anksiozan.

Često se prepušta sanjarenju i promatranju kroz prozor tako da ustvari i ne sudjeluje u glavnim događajima ove pripovijesti. Pasivan je, ali promatrajući događaje iz njegove perspektive saznajemo mnogo o njemu, o njegovom karakteru i problemima koji ga muče.

Karneval

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: jedan grad na obali

Tema djela: politički sukob koji eskalira u vrijeme karnevala

Ideja djela: nije sve u novcu

Glavni lik ove priče je Visko, čovjek čiji je posao paljenje ulične ferale (svjetiljke) u gradu u kojemu vlada politički sukob između dviju stranaka čiji se članovi okupljaju u dvjema različitim brijačnicama. Jedni su okupljeni oko doktora Delonga, liječnika opće prakse i sadašnjeg načelnika, a drugi oko magistra Budikovca, bivšeg načelnika i apotekara. Njih su dvojica bili vrlo prisni prijatelji koji su se zavadili nakon što su svrgnuli zajedničkoga neprijatelja.

Magistar je prešao u protivničku stranku i s njome osvojio izbore, ali iduće izbore osvojio je doktor te tako postao sadašnji načelnik. Visko je “sasvim običan, štoviše neveseo i nekako tužan čovjek”, ali je imao “čudan i zapleten” način izražavanja kojim je u političkim previranjima vješto zadržavao neutralnost. U puku je bio priznat kao jedini koji može ispunjavati ulogu “karnevalskog princa” u svečanosti koja se održavala u pokladni utorak i koja je u tom gradu bila izrazito važna.

Iako nepovjerljiv, Visko je iskreno prijateljevao jedino s Nanom Bardelom, naivnim fratarskim crkvenjakom koji je sakupljao elemozinu. Visko je male količine petroleja prodavao siromašnim sugrađanima koji si više od toga nisu mogli priuštiti pa je tako dolazio do novca.

Kada je dobio otkaz jer nije ispunjavao zahtjev vladajućih da politički nepodobnima ne održava kućna svjetla, na Viskovo mjesto dolazi pijanac Mate Magram koji nedugo nakon toga pri padu s ljestvi slomi obje noge.

Grad je uronio u tamu što uvelike otežava pripremu pokladne svečanosti, a građani su nezadovoljni. Načelnik želi da Visko, kao i prije, sudjeluje u svečanosti, ali on to odbija jer se već pridružio opoziciji.

Očajni načelnik nudi Visku novac, a ovaj iskorištava priliku te istovremeno koketira i s opozicijom u želji da izvuče što veći iznos.

Načelnik, doktor Delongo, shvaća Viskov naum te kuje novi plan. Siromašnom Nani Bardeli plaća da bude princ u njegovoj vlastitoj povorci. Po prvi puta u gradu će biti dva Karnevala. Došao je i dan povorke, od Budikovčeve povorke očekuje se više zbog Viska, ali načelnikova povorka na kraju pokazuje veću duhovitost i originalnost.

U jednome trenu, zbog izrugivanja na račun njegove žene Barbare, magister Budikovac naređuje svojoj povorci da nasrnu na članove druge povorke.

Nekoliko trenutaka kasnije Visko i Bardela nalaze se jedan pred drugim. Bardela prvi napada, ali Visko mu još uspješnije vraća. Nastaje opća tučnjava, a na kraju Visko izvlači Bardelu i vodi ga u obližnju konobu. Plaća mu ručak i odlazi natrag zaraditi svoj novac kao karnevalski princ.

Analiza likova

Visko – bavi se paljenjem ulične rasvjete te je “sasvim običan, štoviše neveseo i nekako tužan čovjek”. Ali, ima neobičan način zapletenog govora kojim se često zna izvući iz neugodnih situacija. Snalažljiv je i poduzetan te zarađuje dodatan novac prodajući petrolej sugrađanima. Omiljen je u mjestu u kojemu živi. Naime, on je “karnevalski princ”.

U njegovom odnosu s Nanom Bardelom vidimo da ga krasi i suosjećajnost i određena inteligencija. Savjetuje Nani kako da se odupre tuđim manipulacijama i iskorištavanju, a na kraju ga izvlači iz meteža te ga odvodi u konobu i časti.

Ipak, Visko nije oličenje pravičnosti. Nije mu strana prevrtljivost što vidimo iz načina na koji je htio izvući što više novca od načelnika i njegove opozicije. Na tom primjeru vidimo da mu novac mnogo znači, a to je vidljivo i po tome što na kraju ipak odlazi nazad u karneval zaraditi svoju plaću.

Suknja

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: gradska ubožnica, Olivina kuća

Tema djela: život gospođe Olive

Ideja djela: zlo koje učinimo moglo bi nam se vratiti i učiniti nam veću štetu od one koju smo i sami učinili

Ova priča govori o gospođi Olivi, predsjednici “Društva javne dobrotvornosti” koje je upravljalo gradskom ubožnicom. Iako je Oliva imala muža, on za njezin život nije bio od naročitog značaja pa se ona osjećala usamljeno.

“Imala je gospoja Oliva svoga malog, ćelavog načelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama općinske uprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti…”

Zbog toga je imala običaj promatrati kroz prozor mladiće koji su posjećivali obližnju brijačnicu te kasnije fantazirati o njima. Čak im je nadijevala i imena te ih pisala na vlastita koljena. Oponašala je interakcije s njima, a sve u nekoj mješavini erotske čežnje i materinskog skrbništva.

Osim toga gospođu Olivu krasila je mržnja prema ženskom rodu:

“To su za gospoju Olivu bile žene-monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave životinje i otrovno cvijeće.”.

Također nije voljela ni starce, iako je bila predsjednica gradske ubožnice:

“Doista, starci su kao kazna Božja. Gdje god se nađu, smetaju”.

U ulicu u kojoj je stanovala svaki je dan dolazio Lintro, lokalni siromah i lakrdijaš. Bio je hrom te je iz šale dizao ženama suknje, a bavio se trgovinom. Vikao je “usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača”, a uvijek je počinjao riječima: “Ljudi, žene, čujte anđela mene!”.

Kako ju je Lintro ometao u uživanju u pogledima na mladiće, Oliva je odlučila strpati ga u ubožnicu “bez uobičajenih formalnosti”, pod krinkom dobročinstva.

Ostale gospođe iz “Društva javne dobrotvornosti” oštro su se usprotivile, ali nakon što ih je Oliva svečano upozorila: “Bog će vas kazniti!”, popustile su.

Lintro je završio u ubožnici. Po ulici više nije odjekivao njegov glas, a gospođa Oliva je uživala u svojoj tajni. Uskoro je Oliva odlučila posjetiti Lintra iz neobične naslade. Naime, Olivu su svi smatrali oholom i samoljubivom osobom, a ovaj posjet je to i dokazao. Očekivala je “krotkost i poštovanje s njegove strane”, “htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, između svih žena, uzvišena!”.

Lintro je htio Olivi pokazati svoju zahvalnost i zadovoljstvo pa je počeo “izvoditi nekakav improviziran smušeni program” koji se ubrzo razmahao i prešao u ono staro Lintrovo lakrdijaštvo.

Nakon nekoliko trenutaka došlo je i do toga da je gospoji Olivi štapom podigao suknju kao što je prije činio uličnim ženama. Oliva je od šoka pala u nesvijest. Od sramote više nije izlazila iz kuće, a Lintro je opet završio na ulici. Svakodnevno je vikao svoje parole, ali počeo je klonuti od siromaštva te su ga jednoga dana našli mrtva:

“Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom, i tu se skvrčio i umro.”

Ispraćaj je bio velik i svečan. Oliva ga je gledala s prozora i mnogo plakala. Tražila je da joj daju njegov štap pa ga je okićenog čuvala u ormaru. Noćima joj se često priviđalo da čuje njegov glas i da se štap sam kreće po kući. Postala je još pobožnija, ali glas nije nestajao.

“Dala je odslužiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše, a sama se bacila na još neviđenu pobožnost i milosrdna djela, te su je već u gradu smatrali sveticom. Ali glas se jednako javljao: … Čujte anđela, anđela, anđela, anđela… i tako svaku noć. “

Analiza likova

Oliva – upraviteljica gradske ubožnice. Pobožna i drži se “finom”. Iako ima muža, usamljena je i često mašta o mladićima koje potajno promatra kroz prozor. Svoju požudu iz pobožnog straha zamata u veo majčinskog skrbništva. Iako se boji da njena tajna ne bude otkrivena, ne ponaša se naročito nesigurno. Moglo bi se čak reći da je izrazito ponosna i da se smatra boljom od ostalih ljudi što vidimo u načinu na koji je očekivala poštovanje i krotkost od Lintre kad ga je došla posjetiti u ubožnicu. To vidimo i po sramoti koju je osjećala kad joj je ponos bio povrijeđen nakon što joj je Lintro podigao suknju. Nju također karakterizira i neobična mržnja prema starcima te mizoginija. Ipak, nakon Lintrove smrti pokazala je određenu sentimentalnost, ali i psihičku i emocionalnu nestabilnost.

Prah

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: vrijeme nakon Drugog svjetskog rata (1948. godina)

Mjesto radnje: jedan otok u Dalmaciji (Vis) i Split

Tema djela: nesretan ljubavni život Tonka Jankina i njegova želja za osvetom

Ideja djela: treba znati kada je kraj i krenuti dalje, ne osvrćući se na prošlost

Tonko je primio Anino pismo. Odmah je prepoznao njezin rukopis po tome što n piše kao u iako ju je stalno upozoravao da ne piše tako. To mu je probudilo uspomene. Prije jedanaest godina ga je ostavila nazvavši ga nespretnjakom, čudakom, osobenjakom i sakupljačem starih ključeva. Sada mu nije jasno što želi od njega s tim pismom.

Iako je bio ljut na nju zbog pisma, vratile su mu se drage uspomene iz njihove zajedničke prošlosti.

“Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra do tad, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje pozdrave na koje ste uzvraćali svojim pozdravima.”

Da je sakupljač ključeva, to je znala ona, kao i cijelo mjesto pa se svejedno s njim zaručila. Obraća joj se u mislima dok čita to pismo i govori joj da ga nije napustila zbog ključeva, nego zbog geometra. Geometar je došao poslom u njihovo mjesto i Ana je potpuno poludjela za njim. Kada je završio posao, otputovala je s njim bez riječi. Od stare Lucije Tonko je doznao da se Ana udala za geometra.

On sjedi na klupi pod oleandrom i njegov miris doziva sjećanja na to kad je Ana tamo sjedila. Ona ne zna da se Tonko razbolio i buncao u groznici kada je ona otišla. Buncao je da će baciti sve ključeve osim onoga koji mu je ona poklonila, ključ od raja, kao ga naziva. Kad je ozdravio, počeo je taj ključ nazivati ključem od pakla i objesio ga za čavao ispod prozora.

Jedne noći je ključ nestao, Tonko tvrdi da ga je odnio vrag koji živi u Ani. Zapravo ga joj je on sam vratio, tj. poslao poštom, ali se toga ne sjeća. Još nije smogao snage otvoriti pismo. Drhtao je uzbuđenja i nadao se da će ga u pismu ponizno moliti za oprost i da joj se vrati.

Zatvorio se u sobu i krenuo otvarati pismo. U pismu je Ana napisala da joj je i samoj čudno što mu se javlja nakon toliko godina, ali da ima veliku molbu za njega. Napisala je da je nakon pet godina čekanja napokon rodila sina. Tonko je tri puta pročitao tu rečenicu i zapitao se je li s geometrom čekala pokraj prozora rodu, pa je zato to nazvala čekanjem. Svidio se sam sebi tako zloban i ciničan.

Njezina molba je bila da Tonko bude kum na krštenju njezinom djetetu. Dok je to čitao, Tonko se podsmjehivao i nastavio s ironičnim komentarima. Njezin muž neće ništa saznati o tome, ali ona je već sve dogovorila. Mužu je rekla da će Tonko doći na nekoliko dana u posjet i s time se složio. U pismu je napisala i da ako još uvijek sakuplja ključeve, ima iznenađenje za njega.

Kada je saznao da su ona i geometar dobili sina, Tonko je bio razočaran i ljut.

“Bio je zloban, ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu, i pođe da je pogleda u zrcalu.”

Pismo je poslala u nadi da će Tonko sad doći k njoj u Split i pomoći joj da tajno krsti svoga sina te zbog toga on pomisli da još uvijek ima nade za njih.

“Laskalo mu je Anino povjerenje. Zvala ga je da joj bude sudionik protiv muža. Usudio se iz toga razvijati neku nadu.”

Zgužvao je i bacio pismo, a na licu mu se pojavio ružan osmijeh. Smijao se podrugljivo jer se prijašnja nada u obnovu stare veze sada pretvorila u želju za osvetom. Smislio je kako će se osvetiti Ani i geometru. Podigao je s poda pismo, poravnao ga i poklopio knjigom. Naredio je staroj Luciji da pošalje Ani brzojav da stiže sutra.

Putovao je parobrodom i neka starica mu je dosađivala s pričom o tome kako ide u Split u posjet sinu koji je sad “na položaju” i oženio se te dobio sina. Teško joj jer još nije kršten.

Šutio je i razmišljao o sudbinskoj važnosti krštenja o kojoj je starica govorila. To su svete stvari i on se nije volio miješati u njih. Mučila ga je trema i kajanje jer se odazvao Aninu pozivu, ali se to brzo pretvorilo u osvetnički pothvat jer će se sve to odviti geometru iza leđa. Iz razmišljanja ga je probudila starica i rekla mu da se kaže čovjeka preskoči smrt kad se tako strese poput njega. Nije volio tu riječ – smrt.

Sa sobom je nosio paketić namijenjen kao poklon djetetu. Starica ga je pitala što je u paketiću, a on je odgovorio zvečke i zvončići za kolijevku. Kako su se približavali obali, ponovno su ga mučile misli zašto je Ana pozvala baš njega da sudjeluje u toj zavjeri protiv geometra. On je sam smišljao osvetnički plan za koji će mu poslužiti paketić u kojem se nalazi nešto opasno poput tempirane bombe. Tresao se od straha zbog susreta s Anom.

Zamišljao je Anu kako ga čeka na obali, gotovo je zaplakao. Odjednom se počeo osjećati nezahvalno, kada ju je zamislio kako ga sama dočekuje te se poželio riješiti paketića. Položio je paketić na rub ograde i ostavio ga tamo, ali ga je starica na to upozorila i rekla da će ona nositi do kraja puta paketić da ga ne bi izgubio.

Ugledao je Anu, čekala ga je sama na obali u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava s izrezom koji je mnogo otkrivao. Htio joj je poljubiti ruku, ali ona ju je spustila. I kada je spustila ruku, on je I dalje posezao za njom čineći smiješne kretnje. Ona mu se smijala, a u njemu je nastao bijes jer je osjećao da mu se ruga. Rekla mu je da je ostario. Nije znao što odgovoriti ni treba li joj se obratiti s vi ili ti. On je primijetio na njezinom licu da se njezina ljepota počela gasiti i staračka obilježja na njezinim grudima. Cijelo vrijeme je u njezinom smijehu vidio ruganje.

Ana ga je dovela u svoju vilu s terasom. Na terasi je sjedio njezin muž i čitao novine. Rekla je da je on zlatan i da joj je krivo što će mu to napraviti iza leđa. Tonko i geometar su se rukovali. Ana ih je pokušavala zbližiti razgovorom. Nisu mu se svidjeli geometrovi maniri, smatrao je da nema pojma o društvenom ophođenju. Nije znao tko je bio ljubazniji prema njemu, geometar ili Ana.

Volio bi da su bili rezerviraniji u odnosu s njim jer onda ne bi imao taj osjećaj da im duguje protuuslugu. Čeznuo je za svojim domom i zapuštenim vrtom, o starim ključevima koji su krili priče o svim njegovim patnjama i strastima. Smjestili su ga u “njegovu” sobu i dali mu papuče koje su mu bile prevelike. Kad je ostao sam u sobi, tijekom noći, počeo je njegov dugi monolog.

Najprije je razmišljao o tome kako ga geometar žali. Pitao ga je zašto skuplja ključeve, kao instinkt vlasništva propale klase i smijao se. Šetao je bos po sobi u domaćinovoj noćnoj košulji koja mu je bila kao luđačka košulja. Odjednom je začuo škripu kreveta i uzdahe. Legao je u krevet s teškom mukom i grčem znajući da njih dvoje imaju seksualan odnos.

Ispod svog jastuka našao je ključ od raja zamotan u crveni celofan. Pomislio je, vrag ga je odnio i sad g je našao tu, u paklu. Ključ je sada bio pozlaćen s ugraviranim slovima i brojkama. Na jednom dijelu pisalo je 1937. godine, a na drugom 1948. godine. S jedne strane Toniju, a s druge Ana. To je bilo iznenađenje koje je Ana najavila. Bio je dirnut tom pozlatom i posvetom.

Sjetio se kako mu je prije mahala s prozora i svaki dan mu pisala pismo. U njihovoj sobi zaplakalo je dijete. Zatim je opet bilo tiho, a Tonko je ljubomorno zamišljao kako Ana doji dijete. Sjetio se kako će dijete sutra biti kršteno bez očeva znanja, a uz to, nakon krštenja dobit će dar od kuma. Sve u njemu bilo je mrtvo. Osjetio je neku slabost, kao da će ga svladati bolest.

Počeo je plakati i odjednom shvatio da je Ani sve oprostio. Čitao je njezina stara pisma i plakao. Ponovno se počeo vraćati u te dane sreće. Izašao je na hodnik. U mraku je napipao vrata iza kojih se čulo muško spavanje i uz njega fino melodiozno disanje. Poljubio je vrata i šapnuo: “Zbogom, Ana.”.

Vraćao se prema sobi i vapio za samoubojstvom. U ruci je držao svilenu vrpcu s Aninih pisama. Legao je u krevet, napravio omču od vrpce u koju je stavio glavu, a drugi kraj zavezao za kvaku od prozora. Uzme vrpcu s Aninih pisama, zaveže ju za prozor i odluči se objesiti. Na kraju mu to ne uspije i zbog glasne buke koju je napravio kad je pao u sobu ulaze geometar i Ana koji su ga zatekli na podu golog u hrpi Aninih pisama. Geometar je vidio komad vrpce na vratu i ostatak na prozoru te mu se na licu pojavio izraz gadljivog sažaljenja.

Ana mu je prišla i pitala ga što mu je, ne shvativši da Tonko leži potpuno gol. Počeo se pokrivati pismima da bi se sakrio. Kad je ona to spazila, vrisnula je od stida i poklopila oči. Geometar mu skida omču s vrata i na rukama ga, kao dijete, nosi u krevet. Tonko se prepustio tome rekavši:

“Vi ste mislili da sam ja nesretan…i da ću se najmanje…objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?”

Analiza likova

Tonko Jankin – lokalni čudak i sakupljač ključeva. Živi sam sa sluškinjom, starom Lucijom. Zatvoren je u svoj svijet, sigurnu zonu, u koji ne dopire ništa novo. Tonko nije nikada prebolio Anu iako je njihova ljubav završila prije 11 godina. On i dalje živi od tih sjećanja na njihovu ljubav i ne može prihvatiti da je ona krenula dalje.

Po opisu njegovih gesta možemo zaključiti da je staromodan, ali ne prihvaća ništa novo. U njemu se miješaju različiti osjećaji: od čiste ljubavi, strasti, ljubomore, straha, osvetoljubivosti do rezignacije i opraštanja. Sve te unutarnje borbe na kraju završavaju svojevrsnom katarzom nakon neuspješnog samoubojstva.

Način na koji se Tonko na kraju pokušao izvući iz neugodne situacije nastale neuspjelim pokušajem samoubojstva izaziva osjećaj žaljenja nad njim. On je tragikomičan lik, istovremeno mu se geometar i Ana smiju zbog toga što je ostao u nekom prošlom vremenu i žale ga.

Ana – prije 11 godina bila zaručena za Tonka i prema onome što je pisalo u njezinim starim pismima, možemo zaključiti da je tada stvarno bila zaljubljena u njega. Međutim, nakon što je geometar došao na otok, sve se promijenilo jer se tada ludo zaljubila u njega. Tonka je ostavila bez pozdrava. Po opisu njezinog fizičkog izgleda možemo zaključiti da je bila privlačna i imala je neku profinjenost. Tonka je pozvala da bude krsni kum samo iz razloga što u Splitu nije nikoga poznavala toliko dobro, te je i taj poziv bio iz sebičnih razloga. Ona je u potpunosti odbacila ljubav između nje i Tonka. Ta ljubav joj je postala strana do te mjere da je osjetila stid kada ga je ugledala golog, iako se trebala udati za njega.

Geometar – sadašnji Anin muž. Opisan je iz perspektive Tonka, kao čovjek kojem nedostaje manira za društveno ophođenje. Njegovu ljubaznost smatra lažnom i prepoznaje njegovo ismijavanje nad sakupljanjem ključeva. Tonko smatra da se geometar ponaša kao da je pobjegao iz šume. Na kraju je pokazao sažaljenje i želju da pomogne Tonku, kada ga je poput djeteta odnio u krevet.

Anđeo

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: jedno proljeće – zadnji dani života klesara Alberta, do 21. lipnja kada je klesar umro

Mjesto radnje: Zagreb, kuća, šupa i radionica bolesnog majstora

Tema djela: posljednji dani klesara Alberta Kneza

Ideja djela: život nam ponekad zadaje udarce, ali moramo skupiti hrabrost i krenuti dalje, a ne odustati

U sobu je ušao mladić, kovrčave kose i bubuljičasta lica, Lojz i poželio je majstoru Albertu dobro jutro uz pitanje je li mu bolje. Priznati i cijenjeni klesarski majstor Albert Knez ležao je bolestan i nemoćan u krevetu. Osjećao je da proživljava zadnje dane svoga života. Mučile su ga sumorne, depresivne i tužne misli i jedva je čekao smrt, da se završi agonija kojoj nema kraja.

Odgovorio je da mu je bolje te se osjećao već pomalo i glupo odgovarajući svaki dan na isto pitanje. U isto vrijeme razmišljao je o tome kako mu je dojadilo čekanje smrti. Znao je da je s jednom nogom u grobu i samo je čekao čas kada će umrijeti.

“Iz očiju mu curi nestrpljivost kao otrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je čekanje. On je već davno u ovoj kući skrojio svoje nade i sad samo čeka i gubi strpljenje. Kad će to već jednom? Dolazi svako jutro po ključeve, što vise tamo vani, na hodniku, iza kućnih vrata, ali prije se ušulja u sobu, ponizno, nečujno, kao dim, i pita zabrinuto “Je li vam bolje?”.

Lojz je bio njegov pomoćnik koji mu je pomagao klesati u radionici. Kod njega je radio već dugi niz godina, a otkada se majstor razbolio radio je sam. Svaki dan je ujutro prije posla obišao majstora kako bi ga upitao kako je i uzeo ključeve od radionice koji su stajali uvijek na istom mjestu, iza vrata.

Lojz mu je bio sumnjičav jer je smatrao da se previše brine i da je previše nametljiv. S druge strane, pitao se ima li možda ipak u njemu malo sućuti koju tako nespretno izražava.

Lojz je rekao kako se nada da će što prije ozdraviti kako bi mogao završiti anđela koji čita iz knjige te je spomenuo da ga on neće dirati. Na to se Knez jako uzbudio i s povikom mu rekao da ga niti ne smije dirati. Lojz se prestrašio te se pomalo i odmaknuo, ali kada je vidio jadne, tanke, mršave i slabe majstorove ruke, pohitao mu je u zagrljaj.

Albertu se gadila vlaga koja se napravila od Lojzekovih suza i poljubaca. Osjećao je Lojzekovu slinu na rukama i samo je htio što prije je oprati. Osjetio je potrebu za sapunom i čistom vodom kako bi se oprao. Htio se oprati od balavosti koju je osjećao od rasplakanog anđela Lojza na svome grobu.

Majstor je godinama klesao anđelčiće po liku Lojzeka za svoje mušterije. Još kada je Lojzek bio mlad, poslužio mu je kao model anđela koji zalijeva cvijeće ili samo plače. Tada su takvi anđeli bili u modi i imućni su ih građani naručivali za svoje grobove.

Majstor Albert sebi je isklesao za svoj grob anđela po liku odraslog Lojza. Bio je velik, bijele boje i od mramora. Na koljenima je držao knjigu kao da nešto upisuje u nju. Imao je velika bijela krila, a perom je upisivao u knjigu “Albert Knez – klesarski majstor”. Majstor je pazio na svaki detalj svog kamenog anđela, a to se vidjelo iz toga da je anđeo imao glavu blago nagnutu u lijevo dok su mu prsti na nogama bili blago savinuti. Lice je trebalo biti nedorečeno, ali sada mu se činilo da sve više sliči Lojzu, a ta pomisao mu se gadila.

Sada je rekao Lojzu da ipak, ako on umre prije nego što ga dovrši, položi anđela tako nedovršenog na njegov grob, bez ikakvih datuma. Lojz je tada još više briznuo u plač i činilo se da nikada neće prestati. Tada je Knez počeo tješiti Lojza govoreći mu da ne plače jer on će možda i ozdraviti, a on ga oplakuje već. Uz to pitao ga je ima li djevojku, na što se Lojz zacrvenio od srama.

Inače, Knez je bio pravi majstor među klesarima pa i šire. Bio je cijenjen u toj mjeri da su ga i mnogi kipari nazivali kolegom.

Tada se Lojz sjeti i ispriča mu svoj san na pola. Sanjao je da je stara gazdarica, Knezova žena Magda bila još živa i da su izrađivali od kamena pastira. Sanjao je da je Knez zdrav i da udara pastira po dlijetu, a on se izmiče. Primila ga je i stara gazdarica, a on se izmicao. Nakon što je Albert udario ponovo, dlijeto odleti gazdarici u čelu i zabije joj se… Dalje Lojz nije htio pričati, spominjući da od događaja otkada je stara gazdarica umrla nije prošlo niti sedam godina, a Albert se tada prisjetio davne priče.

Još kada je njegova pokojna žena Magda bila živa, Albert je upoznao lijepu udovicu Fridu. Ona je bila njegova mušterija kojoj je trebao izraditi pastira s frulom koji će stajati na grobu njezinog pokojnog supruga muzičara. Frida mu se jako svidjela. Imala je divnu, plavu kosu i tada je poželio da njegova već stara, ružna, ljubomorna i zločesta žena Magda bude mrtva. Posramio se svojih misli, ali nije mogao protiv toga da mu se Frida jako sviđa.

Tješio je tako Albert Fridu riječima koje su same izlazile iz njega, a da ni sam ne zna kako. Naime, do tada je isklesao veliki broj likova i slušao je uz to tužne ljudske sudbine, ali nikada ga se nitko nije toliko dojmio kao Fridine suze.

I tako je počeo klesati pastira s frulom, a Lojz je bio model. Magda je bila ljuta i ljubomorna i nije shvaćala zašto se ne može izraditi spomenik kao i svima drugima. Nije podnosila Fridu i smatrala ju je lažljivicom koja će uskoro naći nekog drugog, a sada plače i jeca. Magda je imala mišljenje o takvim ženama, a ono nije bilo lijepo, one su za nju bile prasice bezobrazne. Žalila se na Lojza zbog toga, nikada na muža kojeg je obožavala. Lojza je smatrala lopovom i lijenčinom.

Još kao malog, Lojza je doveo učitelj i rekao da ima talenta za posao. Pošto je bio siroče, ostao je kod njih i Albert ga je zavolio kao sina kojega nikada nije imao. Sve ove godine radio je kod njih, a Albert ga je htio i posvojiti. No, Magda nije htjela čuti za to jer nije ga voljela niti mu je vjerovala.

Govorila mu je tada Magda da se sad može i sam uvjeriti kakva je lijenčina i lopov Lojz i da pazi jer njoj može svaki čas stati srce i bit će gotovo s njom, ali on će ostati živjeti s njim. Na kraju je dodala da će ga on na kraju i poslati u grob. I da ne zaboravi njezine riječi.

I uistinu, Magdi je srce stalo i umrla je, a nakon što su položili kamenog pastira na Fridin grob, vjenčali su se Frida i Albert. Tada je Albert bio zdrav, a od toga događaja nije prošlo niti sedam godina.

Albert se probudio iz svog razmišljanja i rekao je Lojzu da mu pozove gazdaricu Fridu. Frida je ušla u sobu namještena, poput glumice. Znao je Albert da u njoj više nema ljubavi, samo ravnodušnost, samilost i gluma. Ravnodušno je upitala Alberta boli li ga nešto, a Albert je u njezinu glasu odmah prepoznao ravnodušnost. Nije joj odgovorio. Gledao ju je, gledao je kako je lijepa i odmah je osjetio žudnju za njezinim tijelom. Ispružio je ruku kako bi dotaknuo njezin bok, no ona se odmaknula. Htio ju je nešto upitati, ali nije imao snage. Sve je to bilo previše za njega.

Tražio je od nje da mu donese tople vode i sapun kako bi se oprao. Frida je pomislila u prvi mah da bunca, no udovoljila je njegovoj želji i učinila sve onako kako je tražio. Odmaknula se odmah do njega i zagledala se kroz prozor.

Tada su se začuli glasni klesarski udarci. Lojz je radio u radionici. No, Albert je prepoznao drukčije udarce i to mu je sve strašno išlo na živce. Postajao je nervozan, skrivajući glavu ispod pokrivača kako ništa ne bi čuo. Frida ga nije razumijela, još je sve smatrala hirom. Odlučila je otići do Lojza i reći mu da prestane. Albert je tada viknuo za njom da ne ide, da ostane s njim, ali ona se udaljila. Prisjetio se tada njihove ljubavi otpočetka. Frida je u početku bila puna ljubavi prema njemu, bili su sretni… a sada su ostali samo ravnodušnost i samilost.

Razmišljao je o svemu, osluškujući zvona izvana. Shvatio je po njima da pada sumrak i dolazi noć. Teška i duga noć za bolesnika. Ležao je tako u polusnu i znojio se. Sve je oko njega bilo mokro i ljepljivo, gadilo mu se. Zapomagao je, tražio je malo suhog prostora, tražio je ruke, suosjećanje, dodire, ali nije naišao na ništa od toga. Samo samoća.

Ustao je iz kreveta i snagom zdravog čovjeka izašao je van, u mrak, u noć. Stigao je do šupe koja se nalazila odmah uz radionicu te ugledao slabo svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ugledao Lojza i Fridu kako spavaju zajedno. Bio je rastresen i razočaran.

“Ni bijesa, ni mržnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. Čak neka jadna samilost ovlaži mu oči. Zbog te šupe, tog ležaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tužne ljubavi na onom bijelom jastuku što je Frida brižljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni anđeo kandilom osvjetljava svečevo bičevanje, a sam grli život i roni u slatki ljubavni san”.

Otišao je tako do svoje radionice, a tamo je njegov kameni anđeo već bio spreman da se položi na njegov grob.

“ALBERT KNEZ

Klesarski majstor- umjetnik

ROĐEN (s datumom) – UMRO (bez datuma)”

Došao je do njega i uklesao današnji datum – 21.06., datum njegove smrti.

Borba je za njega bila gotova. Bacio je oruđe i predao se svom anđelu.

Analiza likova

Likovi: stari klesar Albert, pomoćnik Lojz, Magda, Frida

Albert Knez – glavni lik. Mudar, plemenit i vrijedan, priznati i cijenjeni klesar. Tako je dobro radio svoj posao da su ga čak i kipari nazivali svojim kolegom, odajući mu tako priznanje za dobar posao. Bio je već star i jako bolestan pa je dane provodio ležući u krevetu. Počeo je još prije klesati anđela koji čita knjigu koji će stajati na njegovom grobu kada umre, a sada se nadao da će ga uspjeti do kraja završiti, prije svoje smrti. Kako je bio star i nemoćan, postao je sumnjičav i pomalo zločest prema svom pomoćniku Lojzu koji je s njim u radionici radio od svoga djetinjstva. Knez je na njegovu sliku napravio do sada mnoštvo anđela od kamena. Sada je Knez smatrao da ga se Lojz hoće što prije riješiti i iz tog razloga ga svakodnevno ispituje kako je i je li bolje. Ipak, posao je malo objektivniji kada je Lojz počeo plakati jecajući mu na krevetu. Iako bolestan, zadržao je jednu dozu ironiju, realnosti i pomalo je bio smiješan u svojim razmišljanjima i izjavama. Rugao se na neki način Lojzu koji je vjerovao da će on ozdraviti, a on je znao da je s “jednom nogom u grobu”. Isto tako nije volio Lojzovu pobožnost, smatrao je da je to više primjereno za neke tužne obrede i na kraju je on tješio Lojza i govorio mu da će sve biti u redu. Samo da bi otjerao tugu i sumornu atmosferu koju nije volio. Inače, s godinama je zavolio Lojza i smatrao ga svojim sinom kojeg nije nikada imao (on i supruga nisu imali djece) te ga je htio i posiniti, ali supruga Magda nije dala. Nakon Magdine smrti vjenčao se s Fridom koju je upoznao kada joj je radio kamenog pastira za grob njezinog pokojnog supruga. Odmah ga se jako dojmila, više nego bilo koja mušterija do sada. Jako ju je volio, ali osjećao je da ona s vremenom prema njemu ne osjeća više ljubav nego samilost. Na kraju je saznao da su njegove sumnje ipak bile opravdane, voljena Frida varala ga je s njegovim pomoćnikom Lojzom. Tada je saznao da su njegove sumnje bile opravdane i da je Lojz samo dobro glumio. Razočarao se i to je bio kraj njegova života.

Lojz – mladić, kovrčave kose i rumena bubuljičava lica. Pomoćnik starog Alberta. Klesao je s njim u radionici i radio je za njega od svoga djetinjstva. Na početku priče činilo se kao da ga voli i bio je jako tužan jer je klesar bio bolestan. Svakodnevno ga je posjećivao da pita je li mu bolje. Glumio je da prema starom klesaru ima veliko strahopoštovanje i jako je cijenio njegov posao. Iz tog razloga rekao mu je da ne može obaviti tako dobro posao kao on. Kada mu je klesar rekao da on položi nedovršenog anđela od kamena na njegov grob, ako on umre prije nego ga dovrši, Lojz je briznuo u plač i nije to htio niti čuti. Vjerovao je u Boga i to je često isticao. Vjerovao je da će on pomoći Knezu u ozdravljenju. Na kraju priče saznali smo kakav je uistinu on. Potajno se viđao s novom gazdaricom Fridom, a ljubav prema Albertu je bila samo gluma. Nezahvalan, bezobziran, nema nimalo milosti.

Magda – pokojna supruga klesara Kneza. Prije smrti bila je već stara, sumnjičava i ljubomorna. Bila je škrta i samo je gledala da se posao što prije završi. Nije podnosila Fridu, udovicu prema čijoj se želji morao napraviti poseban kip pastira s frulom, a zbog kojeg je Lojzek pozirao. Zato je govorila ružno o Fridi, smatrala je da ona glumi žalost kao i sve “muzikantske milostive” i da će začas naći novog supruga. Voljela je i obožavala svoga muža Kneza, a voljela je novac. Zato je prigovarala Lojzu da je lijen i da mu je samo do spavanja kada je pozirao za pastira. Nije voljela Lojza jer je mislila da je lopov i zato je uvijek govorila svome mužu da moraju biti oprezni s njim. Jedne noći srce joj je stalo i umrla je.

Frida – predivna udovica muzičara koja je nakon njegove smrti upoznala Alberta kako bi joj on napravio kip pastira u spomen na supruga. Imala je lijepu, dugu plavu kosu i skladno tijelo koje se vidjelo u uskim haljinama. Nakon smrti Albertove supruge Magde, ubrzo se udala za Alberta. Iako se u početku činilo da ga je voljela, ubrzo, kada se Albert razbolio, ljubavi je nestalo. Albert joj je išao na živce, radila je ono što je morala, dvorila ga je bez imalo osjećaja. Albert je vidio i znao je da je to sve gluma. Potajno se nalazila s mladim Lojzom i dok je Albert umirao, ona je bila s njim u šupi.

Koštane zvijezde

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: vrijeme Drugog svjetskog rata

Mjesto radnje: dalmatinski otočni gradić

Tema djela: pad jednog dalmatinskog otočnog gradića

Ideja djela: iako kažu da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, ponekad trebamo uključiti emocije i empatiju

Radnja priče smještena je u vrijeme Drugog svjetskog rata, a implicitno se da zaključiti da je riječ o jednom od dalmatinskih otočnih gradića. Stotinjak vojnika pod vodstvom zapovjednika Torquata iskrcava se s “torpiljarke” San Marco na obalu gradića i poziva obranu grada na predaju.

Nitko se ne odaziva. Na ulicama nema nikog osim jednoga psa koji se na Torquata gotovo i ne obazire. Ovaj to shvaća kao podrugljivost i bezobrazluk od strane psa te ga ubija hicima iz pištolja.

Saznajemo gdje se nalazi vojska koja bi trebala braniti grad. Obrana se sastoji od šest žandara koji se skrivaju sa svojim narednikom Ilijom na tavanu policijske stanice. Ilija ponosno nosi svoji naredničku sablju koju je dugo čekao. Za sebe tvrdi kako je “strog, ali pravedan!”.

Jedan ga žandar dolazi obavijestiti kako su se napadači iskrcali, a on se dere na njega i naziva ga izdajicom. Mačak Đoko mota mu se oko nogu, a on ga od ljutine šutne nogom među nekakve sanduke. Jedan od žandara, dugi Mile, dolazi ga obavijestiti kako se protivnici približavaju stanici.

Ilija zaključuje kako ih je netko izdao jer u protivnom bi krenuli prema općini i ne bi znali gdje se nalazi stanica. Planirao ih je pustiti da dođu do općine pa ih napasti s leđa, ali taj je plan sada propao. Unatoč tome, ne čini se kao da mu je do obrane naročito stalo. Predaje Torquatu grad i odlazi sa svojim stvarima prema obali. Plan mu je pronaći stan u gradu kako bi tu nastavio živjeti u civilu.

Svraća u općinski zahod te sreće Manzu kojeg moli da mu pričuva stvari, a zauzvrat će mu dati deku. Manzo uz deku traži i bluzu te Ilija u žurbi pristaje, svlači uniformu i skida službenu kapu. Ilija hoda gradom te ga obuzimaju nova osjećanja:

“Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oproštenje ili da spasi neko dijete iz vode. Zaželio je da ga ljudi vole ili makar i sažalijevaju, ako im je to lakše. Htio je, jednom riječi ponijeti javno teret svoga mučeništva i proći kroz topli šapat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav…”

Susreće Torquata te mu ovaj naređuje da makne tijelo ubijenoga psa. Ilija pristaje te priđe mrtvom psu, ali začuje Milin glas koji mu ne dopušta da makne psa ponašajući se prema njemu kao prema podređenomu. Ilija ga optužuje da ih je on izdao. Mile problijedi te ode iza ugla i nestane. Ilija zaveže kamen ubijenom štenetu oko vrata te ga baci u more.

Analiza likova

Ilija – narednik koji se skriva u policijskoj postaji. Krasi ga strogoća, grubost i agresivnost u ophođenju prema podređenima, ali i određena ravnodušnost kad je u pitanju obrana grada. Za sebe tvrdi da je strog i pravedan, a bio je ponosan sam na sebe sve dok nije skinuo uniformu. Kad u općinskom zahodu želi sakriti svoje stvari da se primijetiti strah i panika, a kasnije i osjećaji koje je teško povezati s “prijašnjim Ilijom”. Primjerice želja za ljubavlju, samosažaljenje i humanitarnost. Postaje spreman čak i micati tijelo ubijenog psa. Na kraju, u susretu s Milom koji ih je izdao, pokazuje staru oštrinu i strogost kao i u trenutku kad tijelo psa bez emocija veže uz kamen i baca u more.

Benito Floda von Reltih

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: Drugi svjetski rat

Mjesto radnje: umobolnica

Tema djela: kroz život lika koji je završio u umobolnici prikazana je problematika Adolfa Hitlera koji je odgovoran za Drugi svjetski rat

Ideja djela: trebamo se kloniti rata

Pripovjedač okvirne priče pripovijeda u drugom licu. U društvo dolazi nepoznati čovjek koji tada počinje pripovijedati vlastitu priču, njegovo čudno iskustvo, epizodu ludila.

Bio je zaposlen na državnim željeznicama i imao je bolesnu naviku da opsesivno broji šipke na ogradi. S vremenom je počeo brojati i željezničke pragove. Jednom se u takvom brojanju toliko odmaknuo od stvarnosti da je, nakon što se potukao s nadzornikom pruge, završio u umobolnici gdje je neprestano ponavljao broj 1909., odnosno godinu njegova rođenja.

Prvo su u njegovu sobu doveli nekog čovjeka koji je neprestano govorio: “Urugvaj-Paragvaj”, a kasnije je umjesto njega došao čovjek koji je sebe nazivao imenom Benito Floda von Reltih. Benito je umislio da je veliki vojskovođa. Neprestano je pričao o velikim bitkama, o osvajanju svijeta, a često je izvodio i kojekakve parade i svečane pozdrave. Ponekad se čak zavlačio ispod kreveta glavnoga lika te ga lupao u leđa kao o dno protivničkog broda.

Glavni lik bojao se Reltiha koji ga je nakon nekoga vremena uvukao u svoju priču kao pomoćnika u ratničkim pohodima. Kad je Reltih obznanio glavnom liku kako je on ustvari Adolf Hitler, što se može saznati ako se njegovo ime pročita naopako, glavni lik je od straha skrenuo u novu epizodu ludila. Umislio je da je papagaj te se od toga trenutka ničega ne sjeća.

Kad je opet “postao” čovjek, saznao je kako je Hitler mrtav te kako je izvršio ogromni pokolj. Tada je počeo neprestano izgovarati: “Floda je mrtav“.

Jednoga dana neki ćelavi čovjek bez obrva i trepavica, koji je izgledao kao da je spaljen, odvrati mu s: “Mislite?”. Taj mu se odgovor urezao u pamćenje te je opet počeo neprestano brojati. Sve dok jednom nije došao do broja 1909. i svega se sjetio.

U tom trenu opet se pojavljuje ćelava osoba te mu obznanjuje kako je on ustvari onaj stari Reltih koji je izgubio rat i pucao si u usta. Još je živ, sad je samo na proputovanju i još ima iste planove da zapali cijeli svijet.

Poziva našeg glavnog lika da mu pomogne. Ovaj se jako uplaši te mu odvrati da ne može jer ga boli zub i jer nema vremena. Reltih odlazi, a željezničareva priča završava.

Vraćamo se u okvirnu priču, Jedan od prisutnih govori mu kako njegovo iskustvo nije bilo san nego su luđaci i on i Floda. Željezničar se slaže. Ispričava se što je društvu “pokvario večer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve koristi”.

Analiza likova

Anoniman glavni lik – znamo samo da je zaposlen na željeznici. Ima psihičkih problema, opsesivno broji stvari te često zapada u psihotična stanja. Iako sve o njemu saznajemo iz njegovog prepričavanja vlastitih psihotičnih stanja, možemo primijetiti njegovu bojažljivost, ali i izrazitu moralnu principijelnost. Također, pun je unutrašnjih sukoba, a ako Floda i nije stvarna osoba nego simbol željezničarevih moralnih izopačenosti, opet se vidi otpor prema njima. Na samom kraju priče, kad se vraćamo u okvirni pripovjedni kontekst, željezničar pokazuje savršenu normalnost pa čak i lucidnost u svojim riječima. On se, naime, ispričava društvu na svojim beskorisnim “ludostima”.

Ruke

Vrsta djela: novela iz zbirke pripovijetki Ruke

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: neodređeno

Tema djela: nepotpunost i neusklađenost čovjekove ličnosti, odnosno svađa Lijeve i Desne ruke

Ideja djela: potrebno je prihvatiti tuđe različitosti i sagledati situaciju s više strana

Glavni likove ove priče, po kojoj nosi naslov i cijela zbirka, jesu Lijeva i Desna ruka. Prebačene su na leđa Čovjeka, Lijeva se nalazi u Desnoj od koje se karakterno razlikuje zbog čega dolazi do rasprave.

“Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, snažnije, pametnije ozbiljnije. Gotovo bih rekao i “starije”…”

Lijeva počinje pjevati, a Desna misli kako je to glupo te je posprdno omalovažava. Desna ruka spočitava Lijevoj to što ne zna pisati i obavljati neke druge funkcije kao što je slikanje, pokretanje marioneta i drugo. Lijeva tvrdi kako bi to sve mogla, i bolje od Desne, samo da je njezin vlasnik ljevak, a ne dešnjak.

Počinje rasprava oko toga koja je ruka korisnija, a saznajemo i kako se Čovjek jednom htio ubiti Desnom rukom za vrijeme brijanja. Lijeva joj to predbacuje, ali Desna se ne osjeća odgovornom. Ona je mislila da Čovjek to želi, cijelu je noć plakao.

Došle su i do pitanja želi li Čovjek uistinu ono što govori. Lijeva se osjeća podređeno, ističe svoju slabost, Desna je ona koja djeluje, Ruka s velikim slovom, a za sebe kaže da je hvataljka. Optužuje Desnu i za mnoga nedjela, za njezinu pretencioznost i nemilosrđe.

Čini se da je Čovjek sudac te da je Desna jednom potpisala smrtnu kaznu nekom čovjeku koji je optužen, ne zbog nedjela nego zbog riječi koje je izgovorio. Lijeva se tome protivila, sažalila se nad uplašenim čovjekom, ali Desna je smatrala kako je njegov strah samo trik, a povreda časti zaslužuje kaznu. Spominje se kako je ista ruka koja je to jutro potpisala smrtnu presudu, tu večer zaljubljeno gladila žensku kosu.

“Te iste večeri (nisi se bila ni umila) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti, uveče su drhtali od ljubavi. Pa tko kaže da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti!”

U bijesu se ruke odvoje i svaka se zavuče u svoj džep.

Prema čovjeku idu dječak i djevojčica, Djevojčica pored Desne, a dječak pored Lijeve. Desna pogladi djevojčicu, a Lijeva kvrcne dječaka po nosu na što je on pljune.

Lijeva ruka se na to nije naljutila, ali Desna jest pa se digne i pljusne dječaka. Dječak je vrisnuo te je pozvao oca koji je ubrzo dojurio i stao u sinovu obranu. Otac misli da je sin s pravom pljunuo ruku te i on pljune Čovjeka.

Nastade tučnjava u kojoj pobjeđuje Čovjek. Desna bijesno udara krvavo očevo lice dok ga Lijeva drži za košulju. U jednom trenu, dječak zagrize podlakticu Lijeve te ova ispusti košulju, a otac pobjegne.

Noge se dadu u potjeru za njim, ali se dječak baci pred njih te se Čovjek spotakne.

Ruke pomažu jedna drugoj da ustanu, glade se, a obraz pljune u njih da ih opere od krvi i blata.

Analiza likova

Lijeva i Desna ruka – u stalnoj su svađi, a svaka od njih nosi karakteristike gotovo pa oprečne drugoj. Lijeva se predstavlja kao empatična, nježna, plaha, slaba, nesigurna, pravedna i milosrdna Optužuje Desnu da je častohlepna te da uništava svijet. Desna je pak sigurna, samopouzdana, čvrsta, hvalisava, pragmatična, agresivna i nemilosrdna. Na kraju priče nestaju razlike između njih. Obje moraju braniti čovjeka od napada te si čak i pomažu i zajedno planiraju osvetu.

Zagrljaj

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: sredina 20. stoljeća

Mjesto radnje: mjesto na otoku

Tema djela: potraga pisca za inspiracijom, prikazivanje nekoliko tipičnih sudbina u malom mjestu na otoku

Ideja djela: ne treba suditi ono što ne znamo i s čim nemamo iskustva

Pripovjedač se obratio piscu rekavši mu da ga gledao kroz ključanicu. Vidio ga je kako umače nalivpero u tintu, s namjerom da nešto napiše, ali ništa mu ne pada na pamet. Želi pisati, ali ne zna o čemu. Zato pisac zapali jednu cigaretu i puši je, otpuhujući kolutove dima, tako izazivajući inspiraciju da mu dođe.

“STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta “mene, mene!” Misle da je to šala što ti kaniš učiniti. U tebe je pogled mesarski: biraš ovna za žrtvenik UMJETNOSTI.”

Razmišlja o čemu ili o kome bi pisao. Tko je dovoljno vrijedan ili dovoljno zanimljiv da postane protagonist njegove priče? Napokon uzme nalivpero i napiše rečenicu:

“Šjor Keko je sjedio na vratimo svog “Biroa” i gledao na ulicu, krotko kao ovan.”

Nakon zapisane rečenice je zastao, jer nije znao što dalje zapisati. Jedna kap crne tinte pala mu je na papir i tamo se skorila.

Na papir došeta mrav. Plivao je po bjelini papira, sve dok nije došao do crnog otoka osušene kapljice tinte. Ode od te crne mrlje i stane šetati po rečenici. Došao je do slova i pokušao mu uzeti točku, misleći da je neka mrvica koja će mu koristiti. Na kraju je odustao i otišao. Pripovjedaču je drago što se mrav nije okoristio jer je mrzio mrave.

Kada pisac treba inspiraciju, priča pripovjedač, spusti se niz strmu ulicu koja izlazi pored lučke kapetanije. Tamo, pod krovom stare kuće šjor-Bepa, stoji u niši Sveti Nikola, s podignutom rukom kao da blagoslivlja.

Šjor-Bepo ne želi ni pogledati pisca, jer zna da je ovaj došao u potrazi za inspiracijom. Pisac gleda već poznata, dosadna lica, ljude koji se trude biti još više dosadni i monotoni, samo kako ih pisac ne bi iskoristio u svojim pričama. A pisac očajnički traži nešto zanimljivo u toj poznatoj, učmaloj svakodnevici.

U već poznatim stvarima traži bilo što zanimljivo, situaciju ili osobu, koju bi mogao pretvoriti u umjetnost. Ni šjor-Bernard se ne trudi biti zanimljiv. On brusi svoju britvu kako bi bila spremna za novu mušteriju u njegovoj brijačnici. Piscu to nije dovoljno dobro. On traži nešto posebno, nešto zbog čega će se isplatiti otvoriti posuda s tintom.

Ispred trafike preko puta brijačnice stoji financ. Čuva svoju zaručnicu i njenu majku koje u trafici broje marke i cigarete, pa sebi odvajaju dio zarade, koliko im pripada za plaću. On pazi na njih jer ne samo da nemaju nikoga, već su ih svi u selu odbacili kao da su gubave, samo zato što je kćerka slabokrvna i nosi naočala, a majka joj je krhka i nejaka.

Financ želi ispasti pametan budući da će se oženiti za pametnu trafikanticu, a pametna je jer nosi naočale, što mora značiti da puno čita. Zato se i on trudi pročitati debelu knjigu “Lurd”, iako mu to slabo ide. Da bi izgledao pametniji, čak je dao napraviti naočale od prozorskog stakla, tako da intelektualno izgleda jednak svojoj zaručnici. Nije mala stvar priženiti se trafikantici.

“On je i sam nataknuo naočale od prozorskog stakla zbog intelektualnog izravnanja sa zaručnicom i položio dva razreda gimnazije po metodi dopisne škole “Budi čovjek”. Odlučio je da doista postane čovjekom, da se digne do ugleda trafikantskog zeta, čita debelu knjigu “Lurd” pa mu se mota fiksna misao po glavi – da će poludjeti, toliko je ta knjiga debela.”

Pored trafike je prolazio čovjek s magarcem, noseći vreću i pušeći cigaretu. Financ je to morao ispitati jer je sumnjao da čovjek u vreći prenosi duhan. Zaustavi ga i pita što je u vreći, a čovjek pljune čik i kaže da je u vreći trava. Financ mu nije vjerovao. Uzeo je čik, otvorio ga i vidio je da je u njemu škija.

Kada upita čovjeka odakle mu ta škija, on kaže da je iz vreće. Na dnu vreće je škija, a poviše nje je trava. Financ je tražio da mu ovaj pokaže, ali čovjek je rekao neka sam pogleda u vreću ako hoće. Financ je sumnjao da mu starac spravlja neku spačku, pa nije htio sam zavući ruku u vreću. Bojao se na ne nasjedne jer su prozori oko njih već bili načičkani glavama susjeda, zato je pustio čovjeka da ide sa svojim magarcem.

Došao mu je žandar i odveo ga u obližnju kavanu na pivo, a ovaj mu je ispričao što se dogodilo. Žandar mu je onda ispričao priču iz svog djetinjstva. Kada je imao 12 godina, s prijateljem Matom prevozio je sijeno vozom. Stric bi im uvijek u sijeno ubacio koju vreću duhana. Dječaci bi se zavalili u sijeno i pričali.

Mate je taman započeo priču kako je vidio doktorovu ženu gdje se šiša ispod pazuha, kada ih zaustavi financ. Mate je odmah pitao hoće li da povire u kola jer prevoze duhan. Financ je mislio da ga zezaju, pogotovo kad je Mate bez straha nastavio priču o doktorevoj ženi. I financ se zainteresirao za priču, pa je, nakon što ju je saslušao do kraja, pustio Matu i prijatelja da nastave. I sljedeći put se dogodilo isto.

Mate je rekao da prevoze divan duhan, a financ je mislio da se šale i samo je tražio Matu da mu prepriča novu zgodu. Treći put dečki su prevozili samo sijeno. Kad ih je financ zaustavio, Mate je rekao da prevoze samo sijeno, a financu je to bilo sumnjivo i odmah je pretumbao cijeli voz. Žandar je ovom pričom želio naglasiti da dobri lažovi toliko lažu da na kraju kažu istinu, a nitko im ne povjeruje.

Financ nije mogao vjerovati da je pustio kriva čovjeka da ga zavara. Ode natrag do trafike, čuvati svoje dvije žene. Žalio ih je jer su bile dobre, čiste i poštene, a selo ih je odbacilo kao da su gubave, samo zato što su bile nejake, mršave i izgledale bolesne.

“Žive tako same, kao izopćene, kao dvije jadne gubavice; svijet ih ne voli, a nikome ništa nisu učinile. Ne vole ih zapravo zato što su jadne, što su same i nezaštićene, zato što se boje miševa i mačaka, mraka i mjesečine. Ne vole ih zbog kćerkinih naočala. Jest, jest, zbog naočala ih preziru, divljaci, zbog kćerkine pameti.”

Žandar je ostao sam, pa krenuo ulicom. Zakačio se s brijačem jer je mislio da bulji u njega, iako je ovaj gledao u nešto u njegovom smjeru, ali ne i u njega.

“Što buljiš u mene, je li ti, sifilisu božji?”.

U ovoj svađi žandar je ostao posramljen, jer je u brijačnicu ušao šjor-Bepo kao da ni ne vidi žandara, a šjor-Bernard se odmah posvetio njemu, odustavši od natezanja sa žandarom. Žandar je ostao bijesan jer je mislio da mu se sada selo smije iza zatvorenih prozora. Nastavio je šetati obalom nezadovoljan i nesretan. Njegova nesreća prerasla je u ljutnju.

Čini se da je žandar primijetio pisca kako ga promatra, pa se sav uspuhao, prijeteći mu što gleda. Ne samo da mu je smetalo što ga ovaj gleda i što zna da pisac želi o njemu pisati, već ga je uzrujavao pisac kao intelektualac, jer on intelektualce smatra odgovornim za sva zla svijeta. Intelektualci, po mišljenju žandara, rade samo za sebe, a protiv naroda.

Propovjedač upozorava pisca da ostavi žandara na miru. Neka ga ne izaziva gledanjem. Žandar je poput lava u cirkusu, koji pristaje da ga se vodi na lancu i pokazuje ljudima, ali ako se lava bude izazivalo, on će prestati biti miran i može pobiti sve oko sebe. Zato pripovjedač moli pisca da ne izaziva žandara, neka radije sluša što pričaju šjor-Bernard i šjor-Bepo u brijačnici.

Šjor-Bepo pričao je o svojoj Matiji koja brine o njemu. Brine i njegove brige, tako da on ne mora, a najviše koliko ga je tko prevario oko novca. Šjor-Bepo je svjestan kada ga netko prevari, ali to nikada neće reći. Ne smeta mu to, a Matija se ionako i oko toga brine.

Matija pomno prati koliko je tko zakinuo šjor-Bepa oko novca, pa budući da ne zna pisati, u zdjelicu stavlja grahorice kako bi znala koliko mu novca duguju. Bob joj označava tisuće, grah stotine, slanutak desetice, a leća jedan dinar. Ali šjor-Bepo joj ništa od toga nije zamjerao jer se ona jako dobro brinula o njemu.

Spremala mu je doručak, brinula se da dovoljno pojede, pomogla bi mu obući se i kasnije spremila ručak. Šjor-Bepo bi poslije doručka otišao u šetnju pa sjedio ispred “Biroa” i tamo razmišljao. Pravio se da nikoga ne vidi, jer ni nije želio nikoga gledati.

Piscu su dosadni ti razgovori dvaju staraca. Ne želi ih slušati. On želi vidjeti što se događa sa žandarom. Žandar je sjedio na kamenu i močio noge u moru. Bio je tužan i bijesan. Znao je on zašto ga svi ismijavaju, zašto ga izbjegavaju, zašto njega nije trafikantica izabrala za muža, zašto je sam kao siroče i nitko ga ne želi ni pogledati – zato što je žandar. Kao žandar on se brine za očuvanje mira i reda, a to je ono što svi žele uništiti.

U tom razmišljanju žandar se toliko razbjesnio na ljude da je izvadio pištolj i počeo pucati u more, kao da puca u sve one koji žele zlo njemu i onome što on želi očuvati. Tu se ispuhao, pa ga opet preplavi neka tuga. Ali kad se more razbistrilo, žandar je vidio ribice kako su mu se skupile oko stopala i grickale ga. To ga preplavi nježnošću, pa osjeti svu onu čežnju koju je nekada imao za ženom i ljubavi. Od tih sjećanja uzdahne, pa se ribice razbježe.

U jednom trenu pisac se prikrade žandaru. Skoči iza njega i pokrije mu rukama oči. Žandar se iznenadi, ali prihvati igru. Kada shvati da je iza njega pisac, trže se, ali pisac ga brzo zagrli. Od zagrljaja žandar nije mogao dohvatiti pištolj. Zato ga je pisac i zagrlio – da ga ovaj ne ubije. Koliko god žandar pokušavao pregovarati s piscem, ovaj ga nije htio pustiti. Svaki put bi mu blago objasnio da to ne može učiniti jer će ga ovaj ubiti. Pisac se pomirio s tim da će možda i on s njim umrijeti ovako u zagrljaju. Žandar je i molio i prijetio, pokušao se otrgnuti i privoljeti pisca, ali sve bezuspješno. Zapeo je u njegovom zagrljaju.

Da bi žandaru brže prošlo vrijeme, pisac je odlučio ispričati mu priču koje se dosjetio, ali je još nije stigao zapisati. Radilo se o jednom veoma vještom lopovu, koji je bio toliko dobar lopov da je mogao ukrasti bilo kome bilo što, pa je od toga lijepo živio. Imao je i suprugu Đinu, koju je veoma volio. Ona mu je bila dobra žena i veoma je voljela i njega.

Lopov je radio noću, pa bi spavao skoro do podneva. Tada bi ga supruga probudila, zajedno bi ručali, pa otišli u šetnju. Navečer bi otišli u kino, gdje bi se držali za ruke i nježno si šaputali. Lopov bi je otpratio do kuće, gdje bi se svaku večer rastajali kao da se više nikada neće vidjeti – puni žudnje i ljubavi. Žena bi otišla kući, a lopov u noćni lov. Ona je znala da to tako mora biti i nikada se na njega nije ljutila niti mu zamjerala.

Jedne večeri, lopov je još u kinu bio veoma potišten. Kao da je slutio neku nevolju. Žena mu je rekla da onda tu večer ne ide na “posao”, ali njega je bila sramota pred njom, pa je ipak otišao. Otmjeno se obukao kao i svake večeri, da može operirati u visokom društvu. Te večeri je sjedio u nekom baru i promatrao nekog lijepog mladića kako zavodi jednu ženu, očito suprugu jednog od dva gospodina što su sjedili pored lopova. Lopov je odlučio opljačkati tog samodopadnog mladića, jer mu se nije svidjelo kako otima ženu čovjeku pred očima. Bio je on jedna druga vrsta lopova pred kojim se ovaj naš osjećao malo i jadno, što mu nije bilo drago.

Ukrao je mladiću debelu lisnicu i prije nego je stigao kući, u jednoj uličici znatiželjno pogledao što ima unutra. U lisnici je bilo nešto novca, ali bila je napunjena uglavnom fotografijama. Bile su to intimne fotografije raznih žena koje je taj mladić zaveo. Žene na fotografijama bile su zanosne, polugole ili gole, ali lopov nije mario ni za jednu od njih. On je volio samo svoju Đinu. I tada je ugledao i njenu fotografiju, na kojoj je bila skoro cijela razgoljena. Tu je bila i poruka u kojoj Đina poručuje da ovu fotografiju daje svom “Mišiću” da nikada ne zaboravi svoju “Mačkicu”.

Lopov se slomio. Istog trena se predao policiji. Postao je slavan jer su sve novine prenosile vijest o uhvaćenom lopovu. U zatvoru je naučio rezbariti figurice, pa kada je izašao, prodavao ih je kako bi nešto zaradio. A njegova žena postala je prostitutka. Koji put bi se sreli na ulici, ali bi se ona pravila da ga ne vidi, baš kao i oni, koji ju je i dalje volio.

Žandar je bio potresen tom pričom. Čak je i zaplakao nad sudbinom jadnog čovjeka, iako je bio lopov. Zato se i razbjesnio kad mu je pisac rekao da je to samo priča, da se to nije stvarno dogodilo. Bio je bijesan što mu pisac laže i htio ga ubiti k’o psa. Upravo zato ga je pisac i držao. Piscu nije bilo jasno kako žandar može plakati nad sudbinom izmišljena lika, a njega živog i stvarnog bi upucao čim bi ga pustio. Zato se pisac nije osjećao krivim što će ga držati ovako do smrti. To je sudbina koju si je žandar sam iskrojio jer je tako grub – poput krokodila koji bi ga pojeo čim bi ga pustio. Pisac je postao autor smrti.

Analiza likova

Pisac – lik koji je odvojen od pripovjedača. Pripovjedač piše o piscu kao o osobi izvan sebe. Time vidimo da on svoju umjetničku personu doživljava kao svoj dio koji ima vlastitu intelektualnu volju. Pisac je znatiželjan i gladan zanimljivih događaja. Vječito traži inspiraciju, najprije u sebi, a kada je tamo ne uspije pronaći, onda u svojoj okolini. Pisanje je njegova potreba, ne samo želja. Svim silama se trudi da nađe materijal koji će moći oblikovati u priču. On je intelektualac i stoga se razlikuje od svoje okoline, koja ne samo da intelektualce ne razumije, nego je sama okrenuta samo prizemnim, materijalnim stvarima. Ljudi iz piščeve okoline kao da bježe od njega kako ne bi postali unakaženi dio njegovih priča. Ali malo tko od njih je dovoljno dobar za pisca.

Pisac je, naspram pripovjedača, pomalo luckast, neprilagođen svijetu u nedostatku svojih manira i neobičnih reakcija. Koliko je njegova neracionalna umjetnička svijest ovladala njime vidimo u posljednjim dijelovima novele, kada zagrljajem pokušava spriječiti žandara da ga ubije. U tim trenucima ispoljava se piščeva iskrena priroda. On je istovremeno blag i odlučan da se zaštiti. Radije će umrijeti po svojim uvjetima, nego dopustiti da ga se ubije. On je pomiren sa svojom sudbinom, ali je i ogorčen zbog dvoličnosti žandara (pa i svih ljudi oko sebe) koji plaču nad sudbinama tuđih, a svoje bi rado uništili. Smeta mu što nitko nema senzibiliteta prema njemu, ali istovremeno to prihvaća i bori se za sebe koliko zna i može.

Financ – državni službenik koji veoma ozbiljno shvaća svoju službu, baš kao i svi tamošnji državni službenici. Njegov posao je da hvata ljude koji ilegalno preprodaju (pa tako i prevoze) duhan. Financ ne dopušta da ga se omalovažava, jer mu je, kao i mnogima u noveli, najvažnije što drugi misle o njemu i kakav dojam ostavlja. Ne želi ispasti budala ni pod koju cijenu, pa će pribjeći i nasilju samo da pokaže svoju veličinu, nepokolebljivost i ono najvažnije – moć.

Financ je zaručen za mladu trafikanticu. Čini se da je on s njom pomalo iz koristi, a pomalo iz sažaljenja. Veoma mu je žao nje i njezine majke, koje kao da su odbačene od zajednice, a samo zato što su krhke, boležljive i nimalo borbene. Financ se postavio kao njihov zaštitnik. Veoma ih cijeni jer vidi da njegova zaručnica i njena majka imaju sve vrline dobrih žena – čiste su, uredne, poštene, dobre… pa ga frustrira što to nitko ne primjećuje i što su unatoč svemu tome odbačene od strane mnogo gorih od njih. Zbog ovih karakteristika primjećujemo da je financ izvana grub, ali iznutra itekako emotivan. Samo što te emocije često izlaze van kroz grubost.

Žandar – još jedan čovjek u službi vlasti. On ima moć provoditi zakon, ali i uništiti čovjeka. Toga je itekako svjestan i trudi se da nitko oko njega to ne zaboravi. Iako je jako mršav i visok, on se kreće kao da ogroman, debeo čovjek. Kreće se tako da mu se svi uzmiču. Dobar je s ljudima koji su mu slični, poput financa, ali one koje ne razumije, on mrzi. Tako ne voli ni pisca, a ni intelektualce općenito. Smatra da takvi ljudi rade protiv naroda i uvijek samo u svoju korist. I on je prepotentan te mu je jako stalo kako ga drugi vide, iako mu je na prvom mjestu ipak provođenje zakona. Misli da je upravo to razlog zbog čega ga drugi izbjegavaju i, čini se, ne vole. Tu pokazuje svoju senzibilnu stranu, jer vidimo da je veoma usamljen, pa i tužan. Vidimo da je nekada imao želje da ima nekoga tko ga voli i koga on voli, da je želio obitelj, mir i ljubav, ali ništa od toga nije ostvario. To ga rastužuje, a tuga ga tjera na bijes.

Šjor-Bepo – starac koji gotovo pa više nije sposoban brinuti se o sebi. On je tipičan primjer čovjeka koji je svjestan da je njegov život pri kraju, pa više ništa od njega niti ne očekuje. Zna da nema smisla da se oko ičega uzrujava, dovoljno mu je da može odraditi svoju dnevnu rutinu, da ima za pojesti i krov na glavom, te nekoga na koga se može osloniti (kao što se on može osloniti na svoju Matiju). Šjor-Bepo često pati od nesanice, jer od previše razmišljanja ne može zaspati, zato se trudi svoja razmišljanja obaviti preko dana. Iako se čini da je Šjor-Bepo stalno u svojim mislima i da niti ne primjećuje okolinu, on jako dobro zna što se oko njega događa. Svjestan je svega, i dobroga i lošega, ali pokazuje zanimanje za malo što. Dopušta ljudima oko sebe da se brinu umjesto njega, ako to žele. a on svoje dane provodi u miru i jednoličnosti.

Bilješka o piscu

Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.

Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.

Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela “Ruke” (1953), “Glorija” (1955), “Kiklop” (1965), “Pustinja” (1982), “Never more” (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.

Autor: B.Č.