Zagrljaj

Zagrljaj je novela Ranka Marinkovića objavljena u njegovoj zbirci novela Ruke koja se sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.

Ova zbirka jedna je od Marinkovićevih najboljih ostvarenja, ali je i jedna od najslavnijih i najizdavanijih zbirki novela u hrvatskoj književnosti dvadesetog stoljeća uopće. Dvije novele iz ove zbirke uvrštene su u Marinkovićev roman “Kiklop”, njegov najbolji i najnagrađivaniji roman.

Ova zbirka bila je jedna od prvih poslijeratnih novelistika. U njoj se jasno očituje ironija intelektualca koji živi na Mediteranu, u mentalitetu koje je on odavno nadišao. Zato je on izvrstan kritičar svoje stvarnosti. Teme ove zbirke naoko se čine jednostavne i trivijalne jer imaju sve tipične motive primorskih priča – prikaz života na otoku, primorskog mentaliteta ljudi, ograničen duh malih gradova, ali one su obrađene na jedan nesvakidašnji, vrhunski način. Stil kojima su priče pisane na razini su najbolje svjetske književnosti, a lokalne teme su obrađene tako da su postale univerzalne. Zbog svega toga čini se da ova zbirka ima odlike postmoderne književnosti, iako u njima jasno vidimo i realističke prikaze, ali što je važnije, kritiku na realnost svakodnevice. Zato je ova zbirka spoj nekoliko žanrova i stilova, što je čini još više umjetnički i književno značajnom.

Novela Zagrljaj posljednja je u ovoj zbirci. Već na njenom samom početku vidimo neobičnost u stilu pisanja. Marinković naime, odvaja pripovjedačevo “ja” od piščeva “ja”. Oni su dvije intelektualno odvojene jedinke koje imaju uvide u postupke i osjećaje one druge, ali od samih odluka i razmišljanja su odvojeni. Dijalozi dviju persona, zbog kojih smo i svjesni njihove dvojakosti, nisu nikako grafički odvojeni – ni kurzivom, ni navodnicima, pa ni stilom pisanja, a ipak jasno razaznajemo da se ovdje radi o dijalogu. To pomalo odmiče novelu od realnosti, kao da je smješta u nekakvu nadnaravnu sferu, ali s te sfere pisac silazi jednom kada počinje opisivati svoje okruženje i ljude oko sebe. Tada priča postaje realistička. Ta realističnost jest krhka, jer pisac često odlazi u svijest pripovjedača, pa onda u svijest sebe kao pisaca, što čini atmosferu nestvarnom, ali ipak realnost je postojana upravo unutar vanjskih likova.

Primjećujemo i način ostvarivanja radnje, koji kao da prati struju nezaustavljenog kadra. Počinje s pripovjedačem koji ulazi u perspektivu pisca, pisac ulazi u perspektivu likova, najprije financa, koji susretne žandara, pa se priča nastavlja pripovijedati iz perspektive žandara, on sretne šjor-Bernarda i šjor-Bepa, pa se priča nastavlja iz njihove perspektive i onda se opet vraća na žandara (koji je cijelo vrijeme promatrao razgovor dva starca) i zatvara se ponovo perspektivom pisca. Ovaj ciklički smjer pripovijedanja ni u jednom trenu nije bio prekinut.

Priča iznosi sud prema piščevoj zajednici, prema ljudima koji ne razumiju stvari dalje od svoga nosa, ali se osjećaju sposobnima da o njima sude. Zato sude i piscu, jer ga ni malo ne razumiju. Ova kritika piščeve okoline zapravo je kritika društva, koje nije ni malo senzibilno prema drukčijima, a pogotovo prema pametnijima, koje ne razumiju, niti to žele, ali ipak osuđuju (nekada i na smrt).

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: sredina 20. stoljeća

Mjesto radnje: mjesto na otoku

Tema djela: potraga pisca za inspiracijom, prikazivanje nekoliko tipičnih sudbina u malom mjestu na otoku

Ideja djela: ne treba suditi ono što ne znamo i s čim nemamo iskustva

Kratak sadržaj

Pripovjedač se obratio piscu rekavši mu da ga gledao kroz ključanicu. Vidio ga je kako umače nalivpero u tintu, s namjerom da nešto napiše, ali ništa mu ne pada na pamet. Želi pisati, ali ne zna o čemu. Zato pisac zapali jednu cigaretu i puši je, otpuhujući kolutove dima, tako izazivajući inspiraciju da mu dođe.

“STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta “mene, mene!” Misle da je to šala što ti kaniš učiniti. U tebe je pogled mesarski: biraš ovna za žrtvenik UMJETNOSTI.”

Razmišlja o čemu ili o kome bi pisao. Tko je dovoljno vrijedan ili dovoljno zanimljiv da postane protagonist njegove priče? Napokon uzme nalivpero i napiše rečenicu:

“Šjor Keko je sjedio na vratimo svog “Biroa” i gledao na ulicu, krotko kao ovan.”

Nakon zapisane rečenice je zastao, jer nije znao što dalje zapisati. Jedna kap crne tinte pala mu je na papir i tamo se skorila.

Na papir došeta mrav. Plivao je po bjelini papira, sve dok nije došao do crnog otoka osušene kapljice tinte. Ode od te crne mrlje i stane šetati po rečenici. Došao je do slova i pokušao mu uzeti točku, misleći da je neka mrvica koja će mu koristiti. Na kraju je odustao i otišao. Pripovjedaču je drago što se mrav nije okoristio jer je mrzio mrave.

Kada pisac treba inspiraciju, priča pripovjedač, spusti se niz strmu ulicu koja izlazi pored lučke kapetanije. Tamo, pod krovom stare kuće šjor-Bepa, stoji u niši Sveti Nikola, s podignutom rukom kao da blagoslivlja.

Šjor-Bepo ne želi ni pogledati pisca, jer zna da je ovaj došao u potrazi za inspiracijom. Pisac gleda već poznata, dosadna lica, ljude koji se trude biti još više dosadni i monotoni, samo kako ih pisac ne bi iskoristio u svojim pričama. A pisac očajnički traži nešto zanimljivo u toj poznatoj, učmaloj svakodnevici.

U već poznatim stvarima traži bilo što zanimljivo, situaciju ili osobu, koju bi mogao pretvoriti u umjetnost. Ni šjor-Bernard se ne trudi biti zanimljiv. On brusi svoju britvu kako bi bila spremna za novu mušteriju u njegovoj brijačnici. Piscu to nije dovoljno dobro. On traži nešto posebno, nešto zbog čega će se isplatiti otvoriti posuda s tintom.

Ispred trafike preko puta brijačnice stoji financ. Čuva svoju zaručnicu i njenu majku koje u trafici broje marke i cigarete, pa sebi odvajaju dio zarade, koliko im pripada za plaću. On pazi na njih jer ne samo da nemaju nikoga, već su ih svi u selu odbacili kao da su gubave, samo zato što je kćerka slabokrvna i nosi naočala, a majka joj je krhka i nejaka.

Financ želi ispasti pametan budući da će se oženiti za pametnu trafikanticu, a pametna je jer nosi naočale, što mora značiti da puno čita. Zato se i on trudi pročitati debelu knjigu “Lurd”, iako mu to slabo ide. Da bi izgledao pametniji, čak je dao napraviti naočale od prozorskog stakla, tako da intelektualno izgleda jednak svojoj zaručnici. Nije mala stvar priženiti se trafikantici.

“On je i sam nataknuo naočale od prozorskog stakla zbog intelektualnog izravnanja sa zaručnicom i položio dva razreda gimnazije po metodi dopisne škole “Budi čovjek”. Odlučio je da doista postane čovjekom, da se digne do ugleda trafikantskog zeta, čita debelu knjigu “Lurd” pa mu se mota fiksna misao po glavi – da će poludjeti, toliko je ta knjiga debela.”

Pored trafike je prolazio čovjek s magarcem, noseći vreću i pušeći cigaretu. Financ je to morao ispitati jer je sumnjao da čovjek u vreći prenosi duhan. Zaustavi ga i pita što je u vreći, a čovjek pljune čik i kaže da je u vreći trava. Financ mu nije vjerovao. Uzeo je čik, otvorio ga i vidio je da je u njemu škija.

Kada upita čovjeka odakle mu ta škija, on kaže da je iz vreće. Na dnu vreće je škija, a poviše nje je trava. Financ je tražio da mu ovaj pokaže, ali čovjek je rekao neka sam pogleda u vreću ako hoće. Financ je sumnjao da mu starac spravlja neku spačku, pa nije htio sam zavući ruku u vreću. Bojao se na ne nasjedne jer su prozori oko njih već bili načičkani glavama susjeda, zato je pustio čovjeka da ide sa svojim magarcem.

Došao mu je žandar i odveo ga u obližnju kavanu na pivo, a ovaj mu je ispričao što se dogodilo. Žandar mu je onda ispričao priču iz svog djetinjstva. Kada je imao 12 godina, s prijateljem Matom prevozio je sijeno vozom. Stric bi im uvijek u sijeno ubacio koju vreću duhana. Dječaci bi se zavalili u sijeno i pričali.

Mate je taman započeo priču kako je vidio doktorovu ženu gdje se šiša ispod pazuha, kada ih zaustavi financ. Mate je odmah pitao hoće li da povire u kola jer prevoze duhan. Financ je mislio da ga zezaju, pogotovo kad je Mate bez straha nastavio priču o doktorevoj ženi. I financ se zainteresirao za priču, pa je, nakon što ju je saslušao do kraja, pustio Matu i prijatelja da nastave. I sljedeći put se dogodilo isto.

Mate je rekao da prevoze divan duhan, a financ je mislio da se šale i samo je tražio Matu da mu prepriča novu zgodu. Treći put dečki su prevozili samo sijeno. Kad ih je financ zaustavio, Mate je rekao da prevoze samo sijeno, a financu je to bilo sumnjivo i odmah je pretumbao cijeli voz. Žandar je ovom pričom želio naglasiti da dobri lažovi toliko lažu da na kraju kažu istinu, a nitko im ne povjeruje.

Financ nije mogao vjerovati da je pustio kriva čovjeka da ga zavara. Ode natrag do trafike, čuvati svoje dvije žene. Žalio ih je jer su bile dobre, čiste i poštene, a selo ih je odbacilo kao da su gubave, samo zato što su bile nejake, mršave i izgledale bolesne.

“Žive tako same, kao izopćene, kao dvije jadne gubavice; svijet ih ne voli, a nikome ništa nisu učinile. Ne vole ih zapravo zato što su jadne, što su same i nezaštićene, zato što se boje miševa i mačaka, mraka i mjesečine. Ne vole ih zbog kćerkinih naočala. Jest, jest, zbog naočala ih preziru, divljaci, zbog kćerkine pameti.”

Žandar je ostao sam, pa krenuo ulicom. Zakačio se s brijačem jer je mislio da bulji u njega, iako je ovaj gledao u nešto u njegovom smjeru, ali ne i u njega.

“Što buljiš u mene, je li ti, sifilisu božji?”.

U ovoj svađi žandar je ostao posramljen, jer je u brijačnicu ušao šjor-Bepo kao da ni ne vidi žandara, a šjor-Bernard se odmah posvetio njemu, odustavši od natezanja sa žandarom. Žandar je ostao bijesan jer je mislio da mu se sada selo smije iza zatvorenih prozora. Nastavio je šetati obalom nezadovoljan i nesretan. Njegova nesreća prerasla je u ljutnju.

Čini se da je žandar primijetio pisca kako ga promatra, pa se sav uspuhao, prijeteći mu što gleda. Ne samo da mu je smetalo što ga ovaj gleda i što zna da pisac želi o njemu pisati, već ga je uzrujavao pisac kao intelektualac, jer on intelektualce smatra odgovornim za sva zla svijeta. Intelektualci, po mišljenju žandara, rade samo za sebe, a protiv naroda.

Propovjedač upozorava pisca da ostavi žandara na miru. Neka ga ne izaziva gledanjem. Žandar je poput lava u cirkusu, koji pristaje da ga se vodi na lancu i pokazuje ljudima, ali ako se lava bude izazivalo, on će prestati biti miran i može pobiti sve oko sebe. Zato pripovjedač moli pisca da ne izaziva žandara, neka radije sluša što pričaju šjor-Bernard i šjor-Bepo u brijačnici.

Šjor-Bepo pričao je o svojoj Matiji koja brine o njemu. Brine i njegove brige, tako da on ne mora, a najviše koliko ga je tko prevario oko novca. Šjor-Bepo je svjestan kada ga netko prevari, ali to nikada neće reći. Ne smeta mu to, a Matija se ionako i oko toga brine.

Matija pomno prati koliko je tko zakinuo šjor-Bepa oko novca, pa budući da ne zna pisati, u zdjelicu stavlja grahorice kako bi znala koliko mu novca duguju. Bob joj označava tisuće, grah stotine, slanutak desetice, a leća jedan dinar. Ali šjor-Bepo joj ništa od toga nije zamjerao jer se ona jako dobro brinula o njemu.

Spremala mu je doručak, brinula se da dovoljno pojede, pomogla bi mu obući se i kasnije spremila ručak. Šjor-Bepo bi poslije doručka otišao u šetnju pa sjedio ispred “Biroa” i tamo razmišljao. Pravio se da nikoga ne vidi, jer ni nije želio nikoga gledati.

Piscu su dosadni ti razgovori dvaju staraca. Ne želi ih slušati. On želi vidjeti što se događa sa žandarom. Žandar je sjedio na kamenu i močio noge u moru. Bio je tužan i bijesan. Znao je on zašto ga svi ismijavaju, zašto ga izbjegavaju, zašto njega nije trafikantica izabrala za muža, zašto je sam kao siroče i nitko ga ne želi ni pogledati – zato što je žandar. Kao žandar on se brine za očuvanje mira i reda, a to je ono što svi žele uništiti.

U tom razmišljanju žandar se toliko razbjesnio na ljude da je izvadio pištolj i počeo pucati u more, kao da puca u sve one koji žele zlo njemu i onome što on želi očuvati. Tu se ispuhao, pa ga opet preplavi neka tuga. Ali kad se more razbistrilo, žandar je vidio ribice kako su mu se skupile oko stopala i grickale ga. To ga preplavi nježnošću, pa osjeti svu onu čežnju koju je nekada imao za ženom i ljubavi. Od tih sjećanja uzdahne, pa se ribice razbježe.

U jednom trenu pisac se prikrade žandaru. Skoči iza njega i pokrije mu rukama oči. Žandar se iznenadi, ali prihvati igru. Kada shvati da je iza njega pisac, trže se, ali pisac ga brzo zagrli. Od zagrljaja žandar nije mogao dohvatiti pištolj. Zato ga je pisac i zagrlio – da ga ovaj ne ubije. Koliko god žandar pokušavao pregovarati s piscem, ovaj ga nije htio pustiti. Svaki put bi mu blago objasnio da to ne može učiniti jer će ga ovaj ubiti. Pisac se pomirio s tim da će možda i on s njim umrijeti ovako u zagrljaju. Žandar je i molio i prijetio, pokušao se otrgnuti i privoljeti pisca, ali sve bezuspješno. Zapeo je u njegovom zagrljaju.

Da bi žandaru brže prošlo vrijeme, pisac je odlučio ispričati mu priču koje se dosjetio, ali je još nije stigao zapisati. Radilo se o jednom veoma vještom lopovu, koji je bio toliko dobar lopov da je mogao ukrasti bilo kome bilo što, pa je od toga lijepo živio. Imao je i suprugu Đinu, koju je veoma volio. Ona mu je bila dobra žena i veoma je voljela i njega.

Lopov je radio noću, pa bi spavao skoro do podneva. Tada bi ga supruga probudila, zajedno bi ručali, pa otišli u šetnju. Navečer bi otišli u kino, gdje bi se držali za ruke i nježno si šaputali. Lopov bi je otpratio do kuće, gdje bi se svaku večer rastajali kao da se više nikada neće vidjeti – puni žudnje i ljubavi. Žena bi otišla kući, a lopov u noćni lov. Ona je znala da to tako mora biti i nikada se na njega nije ljutila niti mu zamjerala.

Jedne večeri, lopov je još u kinu bio veoma potišten. Kao da je slutio neku nevolju. Žena mu je rekla da onda tu večer ne ide na “posao”, ali njega je bila sramota pred njom, pa je ipak otišao. Otmjeno se obukao kao i svake večeri, da može operirati u visokom društvu. Te večeri je sjedio u nekom baru i promatrao nekog lijepog mladića kako zavodi jednu ženu, očito suprugu jednog od dva gospodina što su sjedili pored lopova. Lopov je odlučio opljačkati tog samodopadnog mladića, jer mu se nije svidjelo kako otima ženu čovjeku pred očima. Bio je on jedna druga vrsta lopova pred kojim se ovaj naš osjećao malo i jadno, što mu nije bilo drago.

Ukrao je mladiću debelu lisnicu i prije nego je stigao kući, u jednoj uličici znatiželjno pogledao što ima unutra. U lisnici je bilo nešto novca, ali bila je napunjena uglavnom fotografijama. Bile su to intimne fotografije raznih žena koje je taj mladić zaveo. Žene na fotografijama bile su zanosne, polugole ili gole, ali lopov nije mario ni za jednu od njih. On je volio samo svoju Đinu. I tada je ugledao i njenu fotografiju, na kojoj je bila skoro cijela razgoljena. Tu je bila i poruka u kojoj Đina poručuje da ovu fotografiju daje svom “Mišiću” da nikada ne zaboravi svoju “Mačkicu”.

Lopov se slomio. Istog trena se predao policiji. Postao je slavan jer su sve novine prenosile vijest o uhvaćenom lopovu. U zatvoru je naučio rezbariti figurice, pa kada je izašao, prodavao ih je kako bi nešto zaradio. A njegova žena postala je prostitutka. Koji put bi se sreli na ulici, ali bi se ona pravila da ga ne vidi, baš kao i oni, koji ju je i dalje volio.

Žandar je bio potresen tom pričom. Čak je i zaplakao nad sudbinom jadnog čovjeka, iako je bio lopov. Zato se i razbjesnio kad mu je pisac rekao da je to samo priča, da se to nije stvarno dogodilo. Bio je bijesan što mu pisac laže i htio ga ubiti k’o psa. Upravo zato ga je pisac i držao. Piscu nije bilo jasno kako žandar može plakati nad sudbinom izmišljena lika, a njega živog i stvarnog bi upucao čim bi ga pustio. Zato se pisac nije osjećao krivim što će ga držati ovako do smrti. To je sudbina koju si je žandar sam iskrojio jer je tako grub – poput krokodila koji bi ga pojeo čim bi ga pustio. Pisac je postao autor smrti.

Analiza likova

Likovi: Pisac, pripovjedač, šjor-Bepo, šjor-Bernard, financ, žandar, trafikantica i njena majka, čovjek s magarcem

Pisac – lik koji je odvojen od pripovjedača. Pripovjedač piše o piscu kao o osobi izvan sebe. Time vidimo da on svoju umjetničku personu doživljava kao svoj dio koji ima vlastitu intelektualnu volju. Pisac je znatiželjan i gladan zanimljivih događaja. Vječito traži inspiraciju, najprije u sebi, a kada je tamo ne uspije pronaći, onda u svojoj okolini. Pisanje je njegova potreba, ne samo želja. Svim silama se trudi da nađe materijal koji će moći oblikovati u priču. On je intelektualac i stoga se razlikuje od svoje okoline, koja ne samo da intelektualce ne razumije, nego je sama okrenuta samo prizemnim, materijalnim stvarima. Ljudi iz piščeve okoline kao da bježe od njega kako ne bi postali unakaženi dio njegovih priča. Ali malo tko od njih je dovoljno dobar za pisca.

Pisac je, naspram pripovjedača, pomalo luckast, neprilagođen svijetu u nedostatku svojih manira i neobičnih reakcija. Koliko je njegova neracionalna umjetnička svijest ovladala njime vidimo u posljednjim dijelovima novele, kada zagrljajem pokušava spriječiti žandara da ga ubije. U tim trenucima ispoljava se piščeva iskrena priroda. On je istovremeno blag i odlučan da se zaštiti. Radije će umrijeti po svojim uvjetima, nego dopustiti da ga se ubije. On je pomiren sa svojom sudbinom, ali je i ogorčen zbog dvoličnosti žandara (pa i svih ljudi oko sebe) koji plaču nad sudbinama tuđih, a svoje bi rado uništili. Smeta mu što nitko nema senzibiliteta prema njemu, ali istovremeno to prihvaća i bori se za sebe koliko zna i može.

Financ – državni službenik koji veoma ozbiljno shvaća svoju službu, baš kao i svi tamošnji državni službenici. Njegov posao je da hvata ljude koji ilegalno preprodaju (pa tako i prevoze) duhan. Financ ne dopušta da ga se omalovažava, jer mu je, kao i mnogima u noveli, najvažnije što drugi misle o njemu i kakav dojam ostavlja. Ne želi ispasti budala ni pod koju cijenu, pa će pribjeći i nasilju samo da pokaže svoju veličinu, nepokolebljivost i ono najvažnije – moć.

Financ je zaručen za mladu trafikanticu. Čini se da je on s njom pomalo iz koristi, a pomalo iz sažaljenja. Veoma mu je žao nje i njezine majke, koje kao da su odbačene od zajednice, a samo zato što su krhke, boležljive i nimalo borbene. Financ se postavio kao njihov zaštitnik. Veoma ih cijeni jer vidi da njegova zaručnica i njena majka imaju sve vrline dobrih žena – čiste su, uredne, poštene, dobre… pa ga frustrira što to nitko ne primjećuje i što su unatoč svemu tome odbačene od strane mnogo gorih od njih. Zbog ovih karakteristika primjećujemo da je financ izvana grub, ali iznutra itekako emotivan. Samo što te emocije često izlaze van kroz grubost.

Žandar – još jedan čovjek u službi vlasti. On ima moć provoditi zakon, ali i uništiti čovjeka. Toga je itekako svjestan i trudi se da nitko oko njega to ne zaboravi. Iako je jako mršav i visok, on se kreće kao da ogroman, debeo čovjek. Kreće se tako da mu se svi uzmiču. Dobar je s ljudima koji su mu slični, poput financa, ali one koje ne razumije, on mrzi. Tako ne voli ni pisca, a ni intelektualce općenito. Smatra da takvi ljudi rade protiv naroda i uvijek samo u svoju korist. I on je prepotentan te mu je jako stalo kako ga drugi vide, iako mu je na prvom mjestu ipak provođenje zakona. Misli da je upravo to razlog zbog čega ga drugi izbjegavaju i, čini se, ne vole. Tu pokazuje svoju senzibilnu stranu, jer vidimo da je veoma usamljen, pa i tužan. Vidimo da je nekada imao želje da ima nekoga tko ga voli i koga on voli, da je želio obitelj, mir i ljubav, ali ništa od toga nije ostvario. To ga rastužuje, a tuga ga tjera na bijes.

Šjor-Bepo – starac koji gotovo pa više nije sposoban brinuti se o sebi. On je tipičan primjer čovjeka koji je svjestan da je njegov život pri kraju, pa više ništa od njega niti ne očekuje. Zna da nema smisla da se oko ičega uzrujava, dovoljno mu je da može odraditi svoju dnevnu rutinu, da ima za pojesti i krov na glavom, te nekoga na koga se može osloniti (kao što se on može osloniti na svoju Matiju). Šjor-Bepo često pati od nesanice, jer od previše razmišljanja ne može zaspati, zato se trudi svoja razmišljanja obaviti preko dana. Iako se čini da je Šjor-Bepo stalno u svojim mislima i da niti ne primjećuje okolinu, on jako dobro zna što se oko njega događa. Svjestan je svega, i dobroga i lošega, ali pokazuje zanimanje za malo što. Dopušta ljudima oko sebe da se brinu umjesto njega, ako to žele. a on svoje dane provodi u miru i jednoličnosti.

Bilješka o piscu

Ranko Marinković bio je hrvatski pisac, esejist, romanopisac, dramatičar te suvremeni hrvatski pripovjedač. Rodio se na Visu 1913. godine. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu na istoimenom otoku gdje je završio i pučku školu. Gimnaziju je pohađao prvotno u Splitu, ali ju je završio u Zagrebu. Nakon toga upisao je studij na Filozofskom fakultetu.

1935. godine pokrenuo je časopis Dani i ljudi, koji je i uređivao. Pisanjem se počeo baviti već u gimnaziji, a proslavio se kao dramatičar i to 1939. godine kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazan “Albatros”, njegova prva drama groteska. Uskoro, iste te godine, objavio je i svoje proze i to “Hiljadu i jedna noć”, “Sunčana je Dalmacija”, “Balonjeri pod balkonom”.

Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata uhićen je u Splitu te je vrijeme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem.

Knjigu “Proze” i dramu “Albatros” objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu “Geste i grimase”. Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dvije godine nakon toga objavio je “Ruke”, pripovjedačku zbirku.

Drama “Glorija” prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih suvremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine. “Poniženje Sokrata” objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman “Kiklop” koji je i više puta nagrađivan, pa i tako i NIN-ovom nagradom. Nakon toga objavio je još roman “Zajednička kupka” i “Never more”.

Za svoja djela Marinković je dobio mnogo književnih nagrada i priznanja. Najvažnije nagrade među njima su Nagrada grada Zagreba, Goranova nagrada, nagrada Branko Gavella, Nazorova nagrada za životno djelo i priznanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je bio redovni član. Akademija ga je 1955. godine kandidirala za Nobelovu nagradu za književnost.

Ranko Marinković umro je u Zagrebu 2001. godine. 2001. godine Večernjakova nagrada za kratku priču nazvana je Nagrada Ranko Marinković. 2008. godine je na njegovom rodnom Visu osnovana Memorijalna zbirka Ranko Marinković. Tamo se čuvaju uspomene na njegov život i književno stvaralaštvo.

Autor: V.B.