Novela Ruke pripada istoimenoj zbirci pripovjedaka autora Ranka Marinkovića. Zbirka pripovjedaka Ruke objavljena je 1953. godine, a kroz njih se autor pozabavio temama poput obala, gradića, otoka, kontinenta i analizama ljudi, odnosno čovjeka.
Zbirka Ruke sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Analizu čovjeka dao je upravo u noveli Ruke u kojoj je htio predočiti kako je ljudska svijest često u svađi i kontradiktorna. Srce i mozak ne razmišljaju isto. Dok je čovjek koji razmišlja srcem više osjećajan, reagira burnije i snažnije te ima izraženiju empatičnost, onaj koji razmišlja “glavom” je realniji i na prvi pogled bezosjećajniji, ali obično donosi i pravilnije odluke.
Najveća zbrka dogodi se kada su srce i mozak u svađi, odnosno kada svatko djeluje na svoj način. Tada najčešće dolazi do najlošijih odluka. Jednom kada se spoje u namjeri za dobrobit čovjeka, tada donose i najbolje odluke.
Čovjek bi uvijek trebao djelovati tako da realno promisli što je za njega najbolje, ali u nekim situacijama uključi i srce u svoje odluke i preuzme rizik. Kada se vodimo osjećajima postoji rizik da donesemo pogrešnu odluku, ali ako sve bude u redu, bit ćemo sretni što nas je srce vodilo do cilja.
Također, potrebno je prihvatiti druge onakvima kakvi jesu i ne tražiti u njima samo mane. Svaki čovjek je različit pa shodno tome i različito razmišlja i odlučuje. No, uvijek je potrebno situaciju sagledati iz više kuteva jer ponekad nije sve crno ili bijelo.
Desna ruka je od Lijeve optužena da je kriva za pokušaj samoubojstva, ali ustvari nije direktno kriva. Ona je samo odrađivala naredbe koje su stigle od strane Čovjeka.
Vrsta djela: novela iz zbirke pripovijetki Ruke
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno
Tema djela: nepotpunost i neusklađenost čovjekove ličnosti, odnosno svađa Lijeve i Desne ruke
Ideja djela: potrebno je prihvatiti tuđe različitosti i sagledati situaciju s više strana
Kratak sadržaj
Glavni likove ove priče, po kojoj nosi naslov i cijela zbirka, jesu Lijeva i Desna ruka. Prebačene su na leđa Čovjeka, Lijeva se nalazi u Desnoj od koje se karakterno razlikuje zbog čega dolazi do rasprave.
“Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, snažnije, pametnije ozbiljnije. Gotovo bih rekao i “starije”…”
Lijeva počinje pjevati, a Desna misli kako je to glupo te je posprdno omalovažava. Desna ruka spočitava Lijevoj to što ne zna pisati i obavljati neke druge funkcije kao što je slikanje, pokretanje marioneta i drugo. Lijeva tvrdi kako bi to sve mogla, i bolje od Desne, samo da je njezin vlasnik ljevak, a ne dešnjak.
Počinje rasprava oko toga koja je ruka korisnija, a saznajemo i kako se Čovjek jednom htio ubiti Desnom rukom za vrijeme brijanja. Lijeva joj to predbacuje, ali Desna se ne osjeća odgovornom. Ona je mislila da Čovjek to želi, cijelu je noć plakao.
Došle su i do pitanja želi li Čovjek uistinu ono što govori. Lijeva se osjeća podređeno, ističe svoju slabost, Desna je ona koja djeluje, Ruka s velikim slovom, a za sebe kaže da je hvataljka. Optužuje Desnu i za mnoga nedjela, za njezinu pretencioznost i nemilosrđe.
Čini se da je Čovjek sudac te da je Desna jednom potpisala smrtnu kaznu nekom čovjeku koji je optužen, ne zbog nedjela nego zbog riječi koje je izgovorio. Lijeva se tome protivila, sažalila se nad uplašenim čovjekom, ali Desna je smatrala kako je njegov strah samo trik, a povreda časti zaslužuje kaznu. Spominje se kako je ista ruka koja je to jutro potpisala smrtnu presudu, tu večer zaljubljeno gladila žensku kosu.
“Te iste večeri (nisi se bila ni umila) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti, uveče su drhtali od ljubavi. Pa tko kaže da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti!”
U bijesu se ruke odvoje i svaka se zavuče u svoj džep.
Prema čovjeku idu dječak i djevojčica, Djevojčica pored Desne, a dječak pored Lijeve. Desna pogladi djevojčicu, a Lijeva kvrcne dječaka po nosu na što je on pljune.
Lijeva ruka se na to nije naljutila, ali Desna jest pa se digne i pljusne dječaka. Dječak je vrisnuo te je pozvao oca koji je ubrzo dojurio i stao u sinovu obranu. Otac misli da je sin s pravom pljunuo ruku te i on pljune Čovjeka.
Nastade tučnjava u kojoj pobjeđuje Čovjek. Desna bijesno udara krvavo očevo lice dok ga Lijeva drži za košulju. U jednom trenu, dječak zagrize podlakticu Lijeve te ova ispusti košulju, a otac pobjegne.
Noge se dadu u potjeru za njim, ali se dječak baci pred njih te se Čovjek spotakne.
Ruke pomažu jedna drugoj da ustanu, glade se, a obraz pljune u njih da ih opere od krvi i blata.
Likovi: Lijeva ruka, Desna ruka, Čovjek, Noge, Djevojčica, Dječak
Analiza likova
Lijeva ruka – u prenesenom značenju prikazana je kao ljudsko srce. Stalno se svađa s Desnom rukom, predbacujući joj njezine radnje. Optužuje Desnu ruku da je ona kriva za to što je čovjek prilikom brijanja njome prerezao žile. Iako je s jedne strane osjećajna, empatična, pravedna i nježna, s druge strane nema razumijevanja prema Desnoj ruci. Kada je u prolazu kvrcnula po nosu jednog dječaka, sprijatelji se s Lijevoj rukom jer zajedno moraju pomoći Čovjeku čije su ruke da se obrani. Kada dođe do tučnjave, ruke su složne, pružaju jedna drugoj podršku i kuju plan za osvetu.
Desna ruka – u prenesenom značenju Desna ruka je simbol razuma. Pred Lijevom rukom se hvali kako je ona važnija jer joj je dano više poslova koje mora obavljati. Smatra da je Čovjeku puno važnija nego Lijeva ruka kojoj uvijek treba pomoć Čovjeka. Pravi se važna, hvalisava je i smatra da je za sve zaslužna. Lijeva ruka je pokušava razuvjeriti time što joj govori da je važna jedino zato što je Čovjek – dešnjak.
Bilješka o piscu
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.
Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.
Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela “Ruke” (1953), “Glorija” (1955), “Kiklop” (1965), “Pustinja” (1982), “Never more” (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.
Autor: B.Č.
Odgovori