Pripovijetka Benito Floda von Reltih spada u zbirku priča Ruke, autora Ranka Marinkovića. Zbirka je objavljena je 1953. godine, a sastoji se od osam odnosno devet novela: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a neka izdanja sadrže i novelu Karneval.
Zbirka se uklapa u skupinu poslijeratnih proznih djela koja se počinju udaljavati od tradicionalnih rješenja po pitanju strukture, pripovjedačke pozicije te fabularnosti. Naime, događa se prijelaz s jednog tipa realističke proze u kojoj je fokus usmjeren prvenstveno na fabulu i prozu s istaknutim modernističkim obilježjima kao što su fragmentarnost, asocijativnost i intelektualizam.
Ironija, groteska, a često i cinizam obilježja su kompletnog Marinkovićeva opusa pa tako i ove zbirke. Vlada konstantan ugođaj ruganja, a likovi su često prikazani gotovo pa karikaturalno. Ali, likovi se ne rugaju samo drugima, oni često zauzimaju i autoironičan odnos, nemaju pretjerano visoko mišljenje o sebi te sumnjaju u svoje postupke što ih često dovodi do stanja nestabilnosti i anksioznosti.
U noveli Benito Floda von Reltih autor nam prikazuje život glavnog lika koji je završio u umobolnici. Njegov život bio je oduvijek pomalo drukčiji. Radio je na željeznici i imao je opsesivnu naviku brojanja šipki na ogradi. Jednoga dana potukao se s nadzornikom pruge te biva smješten u umobolnicu. Iz nekog razloga ponavljao je broj 1909. koji je ustvari bila godina njegova rođenja.
Život u umobolnici nije bio lagan. Susreo se s raznim ljudima i činilo se kao da upravo ti susreti pogoršavaju njegovo psihičko stanje. Radnja se zakomplicira kada mu u sobu dovodu Benita koji je bio opsjednut bitkama i osvajanjem svijeta. Uvukao ga je u svoje priče, a ionako psihički labilan, glavni lik je nakon toga gotovo potpuno poludio. Vjerovao je Benitu da je on ustvari Adolf Hitler.
Kroz lik koji je završio u umobolnici, Marinković kroz preneseno značenje tematizira odgovornog za Drugi svjetski rat, Adolfa Hitlera. Opisujući njegovu ličnost kroz život umobolnika, autor nam do sada poznate činjenice o Drugom svjetskom ratu prenosi novim, ironičnim okvirom te tako razotkriva činjenice koje pružaju transparentnost.
Interpretacija događaja na nov i ironičan način ukida staro tumačenje, ali i dalje ostaje na činjenicama i važnim povijesnim događajima. Ovom pričom, autor se držao činjenica, a s druge strane zadržao je pravo da, ne mijenjajući sadržaj, prikaže Drugi svjetski rat onako kako on želi.
Iako se uvođenjem problematizacije povijesnih činjenica mijenjaju i mjesto radnje i uloga važnih povijesnih ličnosti, oni i dalje zadržavaju važnu transparentnost događaja. Vojskovođe važnih vojnih podviga autor je parodirao i potpuno iskrivio, stavljajući Adolfa Hitlera u potpuno novo vrijeme i prostor te tako na groteskan način prikazao, u ovom slučaju, fiktivne likove.
Još je veću “dramu” uveo njihovim potpuno besmislenim pohodima:
“Najprije je tražio od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz Dardanele, jer da on mora još danas prijeći Alpe i stići u nedjelju u šesnaest sati nula minuta u Singapur.”.
Na prvi pogled neozbiljno poigravanje, Marinković pokušavao demaskirati fašističku diktaturu straha:
“Smijao se ružno, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo nalik na kašalj nego na smijeh.
– I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni što su protiv vas galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da ću izgubiti rat, podmetnuli su mi eksploziv pod stol, pa su mi pukli bubnjići u ušima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palače, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali sam ih progutao – i izvadi iz prsluka dva neoštećena revolverska metka – evo ih, tu su. No pogledajte ih, čisti su, oprao sam ih… Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svršava jedna pripovijest [!]. Ali dva su metka kao dvotočje: pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do viđenja, kamerad, žuri mi se. Ja sam samo na proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! Imam mali posalac u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave. Sve je već gusto zasijano, ja idem samo na žetvu.”.
Dolazimo do zaključka da ovom pričom autor briše granicu između fikcije i povijesti te na novi, groteskan način prikazuje strašne događaje koji su se dogodili za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Vrsta djela: novela
Vrijeme radnje: Drugi svjetski rat
Mjesto radnje: umobolnica
Tema djela: kroz život lika koji je završio u umobolnici prikazana je problematika Adolfa Hitlera koji je odgovoran za Drugi svjetski rat
Ideja djela: trebamo se kloniti rata
Kratak sadržaj
Pripovjedač okvirne priče pripovijeda u drugom licu. U društvo dolazi nepoznati čovjek koji tada počinje pripovijedati vlastitu priču, njegovo čudno iskustvo, epizodu ludila.
Bio je zaposlen na državnim željeznicama i imao je bolesnu naviku da opsesivno broji šipke na ogradi. S vremenom je počeo brojati i željezničke pragove. Jednom se u takvom brojanju toliko odmaknuo od stvarnosti da je, nakon što se potukao s nadzornikom pruge, završio u umobolnici gdje je neprestano ponavljao broj 1909., odnosno godinu njegova rođenja.
Prvo su u njegovu sobu doveli nekog čovjeka koji je neprestano govorio: “Urugvaj-Paragvaj”, a kasnije je umjesto njega došao čovjek koji je sebe nazivao imenom Benito Floda von Reltih. Benito je umislio da je veliki vojskovođa. Neprestano je pričao o velikim bitkama, o osvajanju svijeta, a često je izvodio i kojekakve parade i svečane pozdrave. Ponekad se čak zavlačio ispod kreveta glavnoga lika te ga lupao u leđa kao o dno protivničkog broda.
Glavni lik bojao se Reltiha koji ga je nakon nekoga vremena uvukao u svoju priču kao pomoćnika u ratničkim pohodima. Kad je Reltih obznanio glavnom liku kako je on ustvari Adolf Hitler, što se može saznati ako se njegovo ime pročita naopako, glavni lik je od straha skrenuo u novu epizodu ludila. Umislio je da je papagaj te se od toga trenutka ničega ne sjeća.
Kad je opet “postao” čovjek, saznao je kako je Hitler mrtav te kako je izvršio ogromni pokolj. Tada je počeo neprestano izgovarati: “Floda je mrtav“.
Jednoga dana neki ćelavi čovjek bez obrva i trepavica, koji je izgledao kao da je spaljen, odvrati mu s: “Mislite?”. Taj mu se odgovor urezao u pamćenje te je opet počeo neprestano brojati. Sve dok jednom nije došao do broja 1909. i svega se sjetio.
U tom trenu opet se pojavljuje ćelava osoba te mu obznanjuje kako je on ustvari onaj stari Reltih koji je izgubio rat i pucao si u usta. Još je živ, sad je samo na proputovanju i još ima iste planove da zapali cijeli svijet. Poziva glavnog lika da mu pomogne. Ovaj se jako uplaši te mu odvrati da ne može jer ga boli zub i jer nema vremena. Reltih odlazi, a željezničareva priča završava.
Vraćamo se u okvirnu priču, Jedan od prisutnih govori mu kako njegovo iskustvo nije bilo san nego su luđaci i on i Floda. Željezničar se slaže. Ispričava se što je društvu “pokvario večer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve koristi”.
Analiza likova
Anoniman glavni lik – znamo samo da je zaposlen na željeznici. Ima psihičkih problema, opsesivno broji stvari te često zapada u psihotična stanja. Iako sve o njemu saznajemo iz njegovog prepričavanja vlastitih psihotičnih stanja, možemo primijetiti njegovu bojažljivost, ali i izrazitu moralnu principijelnost. Također, pun je unutrašnjih sukoba, a ako Floda i nije stvarna osoba nego simbol željezničarevih moralnih izopačenosti, opet se vidi otpor prema njima. Na samom kraju priče, kad se vraćamo u okvirni pripovjedni kontekst, željezničar pokazuje savršenu normalnost pa čak i lucidnost u svojim riječima. On se, naime, ispričava društvu na svojim beskorisnim “ludostima”.
Bilješka o piscu
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Tijekom rata u okupiranom Splitu uhićen je i interniran u logoru Ferromonte u Italiji. Nakon pada Italije 1943, prebacuje se u Bari te na kraju u sinajski zbjeg Et Shatt.
Po završetku rata zapošljava se u ministarstvu prosvjete HNK, nakladnom zavodu Hrvatske, a nedugo poslije postaje direktor Drame zagrebačkog NRH. Godine 1951. postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost te tamo ostaje do mirovine. Bio je redoviti član HAZU.
Njegov književni opus osebujan je te obuhvaća poeziju, kazališne i književne kritike, eseje, drame, romane i pripovijetke. Njegova najpoznatija djela su: novela “Ruke” (1953), “Glorija” (1955), “Kiklop” (1965), “Pustinja” (1982), “Never more” (1993). Njegova su djela doživjela brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, a neke se drame i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama.
Autor: B.Č.
Odgovori