Baraka Pet Be obrađena lektira Miroslava Krleža. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Baraka Pet Be je ekspresionistička novela, ujedno i jedna od najpoznatijih Krležinih, koja spada u njegovu zbirku Hrvatski bog Mars, napisana u 20. stoljeću. Radnja je smještena od Stanislavova do Krakova i obratno, odnosno na granici Austrougarske Monarhije s Rusijom, pune dvije godine unutar razdoblja Prvog svjetskog rata, dok se u noveli detaljnije opisuje kolovoška noć 1916. godine.
Tema djela je antiratna tematika koju Krleža posebice naglašava kroz lik Vidovića, realističnog studenta kojeg protiv njegove volje uključuju u rat, i prostrijeljen biva doveden u bolnicu austrougarske vojske kojom upravlja grof Maksimilijan Axelrode, komtur Suverenog malteškog reda gdje se i upoznaju. Krleža detaljno opisuje uvjete u kojima su ranjenici živjeli (barake, kupaonicu), prenosi nam njihove osjećaje kao posljedicu onoga što im je rat oduzeo (očaj, samoća, jad, bijeda), te odnose drugih ljudi prema njima (sestre, doktori), ali i odnose ranjenika međusobno unutar barake.
Osnovna poruka ove kratke priče (novele) koju nam autor želi prenijeti je kako rat nije nikome potreban, ali do njega ipak najčešće dolazi jer ga pokreću pojedinci vođeni idejom pretjerane nadmoći i vlasti nad slabijima i idealima slave te zbog raznih političkih htijenja i nesuglasica. Tako je grof Maksimilijan Axelrode, ujedno i glavni lik ove novele za svog života imao samo jednu ideju: umrijeti vedar i hrabar u bitci te na taj način postati junakom, no kada je do nje zapravo došlo, pobjegao je s glavne crte bojišnice; iz čega je vidljiv ironičan stil pisanja.
S druge strane, u rat često bivaju uvučeni nemoćni ljudi koji u njemu uopće ne žele sudjelovati. Tako nam Krleža uvodi lik studenta Vidovića, iza kojeg se i on sam krije. Njime se poistovjetio, na taj način iznoseći svoja iskustva, i patnje koje je rat donio. Čitajući njegovu biografiju, saznajemo da je i Krleža sam pohađao vojnu školu i to u Pečuhu i Budimpešti, ali ipak ih je odlučio napustiti jer je ljubav prema književnosti i književnom stvaralaštvu presudila.
Zbirku Hrvatski bog Mars, u kojoj se ova novela nalazi, Krleža je pisao i više od deset godina, od 1922. do 1933. godine. Baraka Pet Be značajna je po tome što je pisana Krležinim rodnim kajkavskim narječjem, što je vidljivo u govoru seljaka, a kroz sporedne likove ostalih ranjenika kojima je Vidović okružen se provlače mađarski, njemački, ruski i talijanski. Vidović kada progovara u noveli, govori hrvatskim jezikom za koji se i sam zagovarao. Čak je na jednom dijelu htio i zapjevati pjesmu i odati počast domobraštini, ali mu bolovi to nisu dopuštali. Iz grla je izašao samo piskutavi grgljaj.
Pored ove novele, u navedenoj zbirci nalaze se i sljedeće:
- Bitka kod Bistrice Lesne
- Kraljevska ugarska domobranska novela
- Tri domobrana
- Domobran Jambrek
- Smrt Franje Kadavera
- Hrvatska rapsodija
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: ekspresionistička novela koju karakteriziraju naturalistički opisi ratnih razaranja, kupaonice, ranjenika i uništene prirode odnosno okoliša, realistični opisi likova te ironičan stil pisanja
Mjesto radnje: bolnica koja se sastoji od četrdeset i dvije velike drvene barake duž Austrougarske granice s Rusijom
Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat (kolovoz 1916.godine)
Tema: nehumani uvjeti i patnje ranjenika u vojničkoj pokretnoj bolnici
Ideja: patnje nevinih u nepotrebnom ratu kojeg su nametnuli moćnici uživajući u njemu
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Djelo započinje opisom lika grofa Maksimilijana Axelrode-a, gordog i nehumanog karaktera, voljnog ratovati:
”…imao je za cijeloga svoga života samo jednu ideju, da za svoju visoku maltešku devizu – Pro Fide- povuče goli mač, da se zaogrne svojom crnom pelerinom, što pada u teškim naborima, i da sune u smrt vedra i smiona čela.”
Želja mu se ispunila jednog kolovoškog dana kada je postao šef velikog malteškog špitala, pokretne vojne bolnice koja se sastoji od četrdeset i dvije velike drvene barake i tisuću i petsto pacijenata:
”Grof Maksimilijan Axelrode tugovao je tako jalovo pune šezdeset i tri godine, kad se je jednog jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depešu priorata visokog Reda, da je proglašena mobilizacija, i da će Suvereni malteški red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize >>Pro Fide<< i da će negdje vani u carskoj etapi razapeti šatore i organiziratišpitalsku službu.”
Pomicanjem granica u jednoj akciji grof Axelrode biva primoran u svoju bolnicu primiti još petsto novih ranjenika što dodatno pogoršava odveć loše uvjete; kao da nije bilo dovoljno što za ranjenike nije bilo vode i što su hranjeni sredstvom protiv glisti:
”…To da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je značilo, da su svi transporti na toj liniji počeli gibati na jug, i tako je došlo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih) i do toga da su svi vozovi ostali bez provijanta, pa ranjenici viču već peti dan bez vode i hrane ih prominclama protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof Axelrode morao da primi k sebi povrh kompleta još pet stotina pacijenata.”
Dobivši nove ranjenike tako i upoznajemo lika s kojim se grof karakterno kosi u noveli. Krleža nam uvodi lik intelektualnog studenta Vidovića čija priča potvrđuje da u ratu nevini uvijek stradaju:
”U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof Axelrode morao da primi povrh svog kompleta, ležao je i Vidović, student, a pluća su mu bila prostrijeljena, pa je krvario.”
Da su u svakom ratu zaista prisutni nehumani uvjeti te kako je teško ostati pribran pod takvim pritiskom, dokazuje nam naturalistički opis bolnice, koja bi u svakom normalnom čovjeku izazvala gađenje, a kamoli ne kod jednog ranjenika:
“U betoniranom basenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica, i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Puši se voda i smrdi po blatu i po ilovači, pljušte parni tuševi, a u gustoj pari vide se crne sjene, što trče amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska natečena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.”
S druge strane, realističnim opisima situacije i pacijentove stvarne boli, dodatno nam približava težinu rata i njegovih posljedica, gdje ljudi nisu ljudi, oni su samo meso: ‘
‘Muhe su sad zaspale u baraki i više ne zuje, a tamo negdjeu sredini te perverzne lađe, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka, i sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol, koja se po danu pritajila, a sada diše na sve pore i odbija sa svakim kucajem srca. Sad se osjeća svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti, sada trese nervima potres i baca iz dubljine čovjeka glasove kao vulkan lavu. Stišće čovjek zube, cvokoće u znoju, pjeni se i grize i jezik i usne, kad se odjednom cijela donja čeljust nekud istegne, i lice se iskrevelji u grimasu živinsku, i glas viče iz dna utrobe kao iz rupe studenca.”
Noseći studenta Vidovića do njegovog kreveta broj osam, upoznajemo tri skupine pacijenata koji nastanjuju baraku Pet Be.
Prva grupa su polomljene kosti:
“Kosti strše kao iver. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.”
Druga grupa su amputirani:
“Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.”
Treću grupu čini grupa “cuvaksa”. Opis te riječi najbolje opisuje rečenica: “taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade, kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks.”
Agonija koja spopada Vidovića vidi se još na samom početku dok još nije ni došao do svog kreveta, a već mu je dodijeljena sudbina broj 8, protiv koje se on pokušava izboriti, no uzalud. On je za njih samo još jedan po redu ”cuvaks”:
“Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe, gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život. Nije to sudbina broj osam!”
No čak su se i ostali ranjenici kladili u to koliko dugo će Vidović poživjeti i najviše jedan dan su mu dali:
”I tako se baraka Pet Be počela kalditi na Vidovićevu glavu, da ne će do jutra. -Znadem ja našega doktora. Kad on ne će odmah pod nož, onda je amen! – Nije istina! Ne bi ga puštao do sutra, da je tako! Mlad je još!, … , No, dakle, što? Vrijedi flaša crne? Do jutra? – Vrijedi! Flaša crne!”
Tu jasno dolazi do izražaja ironičan stil Krležinog pisanja, pa čak i realističan jer autor kroz lik tog studenta, protiv svoje volje bačenog u rat, iznosi svoje antiratne stavove i mišljenja.
No još prije toga, prije gorde sudbine jednog broja osam, jako do izražaja dolazi njegovo gađenje, ali i snaga dok ga kupaju i iskazivanje nezadovoljstva mjestom na kojem se nalazi nakon dobro proživljena i ispunjena života:
”I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao što je Vidović, unesete iz izvjesne relativne evropske životne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno, da bi ovakav jedan Vidović pao u grčeve i počeo da bljuje. Ali poslije svega, što se snjime dogodilo jučer i danas, poslije onog požara prošle noćina kolodvoru, kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidović se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gdilo.”
Njegovo gnusanje i neprihvaćanje cijele situacije vidimo i pred kraj novele u opisu medicinskog osoblja koje je trebalo pomagati ranjenicima, a za koje Krleža uopće nije imao lijepo mišljenje i nikako nije podržavao njihovo ponašanje:
”Tamo je bio svijetli kvadrat i u svijetlozelenom osvjetljenju među lišćem sjenice vidjele se bijele dame s crvenim križevima, polupijane, nasmijane, glasne, buduće majke budućih krvoloka.”
Cijelu novelu dodatno začinjava situacija opijanja alkoholom. Zanimljiva je po tome jer kada ljudima od silne nemoći i frustriranosti nakog duge i mučne patnje, ostaje jedino opcija posezanja za tim ‘‘sredstvom smirenja”.
S time se čak i danas puno ljudi može poistovjetiti:
“Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madžarskih vina vilanjskih i šampanjca, i jedan sat zatim cijeli je malteški špital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune pivske flaše, jer tko će da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni svijetlom iluzijom, da će sad, sutra već, u svoje derevnje na Ural, na Volgu, počeli su da plešu preko sviju baraka, a kad je neki madžarski doktor pucao iz revolvera za verterima i htio da svlada alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i puškaranje, te se taj madžarski doktor pobijeđen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolničarkama u tmini. Dvije su Švabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zaručnik pao kod Verduna, i kojaje uvijek čitala Ullsteina) uhvatili još u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je počela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila, i sve je postalo kao pijani san.”
U cijeloj toj gunguli pijanosti i iluzija, jedino je još Vidović u mukama svojim trezven ostao:
“Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van ovo sve, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa?”
I tako dok se cijela baraka opijala i ranjenici obavijeni iluzornom maglom slavili, vani na bojištu, bitka se stvarno u korist grofa i Austrougarske odvila:
”Onaj još prije četrdeset i osam sati najavljeni protuudar velikoga stila doista je uspio, i Rusi su u zoru bili bačeni u jednom zamahu daleko natrag, zahvatom sa obaju krila. Bilo je zarobljeno oko petnaest pješačkih bataljona i nekoliko baterija, pa je grof Maksimilijan Axelrode u pratnji barunice Lichtenstein već u pola deset stigao autom u špital.”
Vrativši se i ugledavši nedozvoljenu novonastalu situaciju, grof upostavlja autoritet i dokazuje strogoću nad slabijima: ”Prije svega. bila je velika istraga zbog silovanja Švabica (koje se spolno upotrebili Madžari), oko pol jedan sedam je Rusa ustriljeno, a sami su sebi prije toga iskopali grob, i oko trista pedeset švindlera (trahomaša, svrabljivaca, spolno bolesnih, štrajfšusa laganijih, pa sve interne barake A 2, 3, 4, 5 osim temperatura iznad 38°C) bilo je bačeno u borbu. i već u pol jedanaest u špitalu je opet zavladao trijezni johaniterski malteški red.”
Dodatan povod tome je i pobjeda od prošle noći, te svim ranjenima naređuje pokret u mimohod i proslavu bakljadom:
”Svi će pacijenti (bez razlike) defilirati pred crno-žutim stijegom, a oni, koji leže, njih će nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat će svi. Tako je i bilo. Sve se barake svrstale u čete i svatko je dobio u ruke gorući lampion, a povorku je predvodio jedan provijant – oficir koji nikad u svom životu nije sjedio na konju, ali zvecka ostrugama i kao režiser svrstava gomilu. Skupila se povorka od nekoliko stotina glava u sivim rubačama krvavim, i svatko drži u ruci zeleni i li crveni lampion, pa se na pepeljastomodroj tekućini sutona sve jake boje pale plastično i, i sve izgleda kao sablasna vizija. Ide povorka. Unuci mrtvaca što su pali na bečkim barikadama četrdesetosme, djeca Garibaldijevih stjegonoša, husiti, božji bojovnici, Jelačićevi graničari, madžarski kossuthovi honvedi, svi sakati, na štakama, kolicima, nosiljkama, guraju se, nose i turaju, a tamo stoji velika crveno-žuta zastava, i pod njom grof Axelrode u crnini s malteškim krstom, a za njim sestre bolničarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: Gott erhalte! Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postiđeni, još mamurni od prošle noći, i nose žute lampione kao voštanice na sprovodu,…”.
Da grof zapravo i nije bio tako hrabra osoba kakvom se predstavlja, dokazuje činjenica kako je pobjegao kada je došlo do ključne bitke, a mogao je hrabro izginuti kako je i htio:
“Tako je onda ipak zaključeno, da će se grof Axelrode sa kirurzima i najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata materijala povući za ovu noć na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se pismeno potuži, što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla, nego malteški špital sa hiljadu i pet stotina ranjenih glava.”
Izlaz iz te cijele situacije ranjenici vide u molitvi i zazivanju Boga za pomoć i skraćivanje muka. Tako ga svi zazivaju svako na svome jeziku, a opet svi jedni druge razumiju:
“Sazvao je neki Madžar svoga Ištena! Da mu pomogne! Da dođe taj Išten u velikim čikoškim gaćama, pa da ispije dvije – tri flaše bikovlje krvi crvene, pa da zasvira neki đavo u gusle, i da se već jednom umre ili uskrsne. Ovako to dalje ne može ići! – Gospodi, Gospodi! Gospodi!- viče Rus proziran i blijed kao bizantijska ikona, i moli se ruskom Gospodinu Bogu u boljarskoj bundi, što sjedi na zlatnom prijestolju u Kremlju gradu, i više ruski čovjek, viče da mu se glas čuje sve do majčice Moskve, tako viče, i sklapa ruke i plače kao novorođenče: Gospodi! Gospodi!, … , – Gle! Svatko od njih imade svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga! . I onaj Fijumanac (Mamma mia! Mamma mia!) i on imade svoje kardinale i pape i rimske zastave, i Rus i Madžar, i oni imadu svoju gospodu Bogove…”
Jedino Vidović ostaje prepušten sam sebi u samoći:
“A ja nemam nikoga! I tako je zaboljelo Vidovića, da je dignuo ruke i ispružio ih za nekim, i ruke su mu ostale u zraku, i on je osjetio strašnu prazninu, i steglo ga je u grlu, i zaplakao je glasno.”
Iako je vidio kako on kaže ”hrvatskog Kristuša” ubrzo odustaje od molitve jer mu ona u bolovima ipak ne pomaže:
”Oh, da! Ja sam vidio pred našim krčmama visjeti Kristuša! Ono je bio pravi hrvatski Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorubljene i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristuš na blatnoj cesti, kojom se cijedi gnojnica; onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom, on, on – njemu da se pomolim, da mi pomogne…”
Za vrijeme dok su se u baraci Pet Be, ranjenici molili svom Bogu za spasenje, jer im je to bila jedina nada; vani su grof Axelrode i ostala ”posada špitala” uživali u ugodnoj večeri kao da se ne nalaze u groznom vremenu i na groznom mjestu:
”Izvana, kroz zeleni organtin nad Vidovićevom glavom, sipala se žuta svjetlost i čuli se ženski glasovi u molu, gdje tiho prebiru stihove. I čulo se, kako zveči kristal čaša! Tiho zvoni, i glasovi tihi, ali jasni: >>Lieb, Vaterland, magst ruhig sein… Tih uz baraku Pet Be bila je sjenica, i u njoj su redovito večerali doktori i templarske dame od Crvenog križa. A večeras prisustvovao je toj svečenoj večeri iznimno grof Axelrode, da proslavi s personalnom pobjedom.”
Da nisu marili za svoje ranjenike potvrđuje i činjenica da su ranjenici često umirali sami bez ikoga pokraj njih, da im makar malo olakša njihove zadnje muke i vapaje:
”On krvari! Sestra! -Pst! Pst! -Ali broj devet krvari! Sestra! – Nikoga nema nigdje! Gdje je sestra? Broj devet… Vani u sjenici, na drugoj strani okrečene daske zvonile su čaše, a tu je broj devet u agoniji istrgnuo kanilu, i potekla je krv. Disao je broj devet teško, hroptao je, kao što hropće zaklano prase, a onda sve tiše i tiše…”
S gađenjem, u samoći i bespomoćan ustaje naglo Vidović u samrtnom grču iskazati svoje neslaganje s ratnim posljedicama i lošim tretiranjem ranjenika, ali i sam pada na smrtnu postelju:
“I u zanosu posljednjeg napora, koji je bio zapravo već samrtni grč, ustao je Vidović kao sablast i razderao organtin nad svojom glavom!, … ,-Pfuj!- htio je da poviče Vidović, i još mu je sinula svijetla misao,da bi trebalo da baci na onaj bijeli stolnjak svoju porculansku posudu s blatomi da sve zaprlja, da ostane na onom bijelom stolnjaku velika strašna mrlja, i svi da zaviču; Mrlja, mrlja. U realizaciji te svoje posljednje jadne zamisli Vidović se sagnuo za svojom zdjelom, i osjetio je još u padu, kako mu ruke glibe u strašnu materiju – pa se sve utopilo u krvi, što je potekla bujicom…”
Analiza likova
Likovi: grof Maksimilijan Axelrode, student Vidović, doktori i medicinske sestre iz Crvenog križa, drugi ranjenici i vojnici
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.
Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.
Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.
Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…
Autor: J.M.
Odgovori