Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. - Zagreb, 1914.) hrvatski je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.

Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću Moć savjesti koja je uz Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.

Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).

Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.

Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinseteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Oko lobora...

Svu poeziju A.G. Matoša potražite na Poezija.info >>