Hrvatska rapsodija obrađena lektira Miroslava Krleže. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Hrvatska rapsodija jedna je od novela u zbirci Hrvatski bog Mars autora Miroslava Krleže, jednoga od najvećih hrvatskih pisaca uopće, a posebice u 20. stoljeću. To je ujedno i prva objavljena novela, ali posljednja uvrštena u zbirku Hrvatski bog Mars iz 1946. godine. Do tog izdanja, koje objedinjuje razne novele, Hrvatska rapsodija uz mnoge druge izlazila je fragmentarno u časopisu “Savremenik”.
Generalno gledajući, ovaj ciklus spada u ranije Krležino stvaralaštvo te je ogledni primjerak njegovog ekspresionističkog, tj. avangardnog izričaja. Ono što je za tu epohu svojstveno jesu opisi odvratnog i ružnog, banalizacija ljudske egzistencija koja je dodatno potpomognuta, a velikim dijelom i uzrokovana Prvim svjetskim ratom.
Autori tog vremena zaokupljeni su opisivanjem užasa rata, ogavnih atmosfera i ljudskih zločina čija je svrha, dakako, promicati anti-ratnu ideju i osvijestiti narod da je rat besmislen.
Krleža je općenito poznat, što se posebno ističe u ovome djelu, svojim političkim angažmanom te mnogim liberalnim stavovima koji nisu pogodovali tadašnjim režimima pa nije ni čudo to što je u nekim državama ova novela bila svojedobno zabranjena. U ovom djelu bavi se profiliranjem stanja duha u Hrvata i uspješno opisuje degradaciju Hrvatske i Hrvata ekonomski, moralno i duhovno.
Za reprezentativne primjerke naroda uzima nekoliko različitih profila ljudi, no najdominantniji su oni potlačeni, koji su odavno odustali od svih životnih principa, oni koji se zadovoljavaju time da utaže svoje najosnovnije potrebe jer su već toliko iskorištavani i uništeni vanjskim silama i politikama, a to mogu biti udovice, vojnici s fronta, bolesni, majke poremećene djece i lik Muje, Bosanca.
Kako cjelokupni kaos i kaotičnost najrazličitijih situacija u vagonu, od izgladnjivanja, bludničenja, cjenkanja, pijančevanja, raskalašenog pjevanja, raste, tako dolazi do kulminacije radnje. Fantazmagorični prizori koji slijede zapravo su metafora političke scene tog doba.
Uslijed svih navedenih primitivnih činova, iz crnog sanduka tijekom noći izlazi izgladnjeli Hrvatski Genije, u robijaškom odijelu. Njegova pojava izaziva komešanje među narodom, a narod smiruje komedijaška družba, što je metafora tada aktualnih političara, koji su zapravo mađioničari i diplomati.
No, vlak zatim pada pred noge čovjeku u crvenom talaru (svečanoj dugoj haljini). Tada Frontaši i Zakrinkani Sumnjivci žele ili izbaciti komedijaše ili zaustaviti vlak ljudskim tijelima. Ovdje je bitna simbolika crvene boje koja predstavlja tadašnju komunističku, odnosno boljševističku ideologiju koja je tada zavladala Rusijom. Na ovim prostorima postojala je samo kao ideja, no iz čina tog lika u djelu, da se naslutiti da i tu postoji krvava pozadina i spremnost na okrutnost.
Zatim legije mrtvih ratnika kreću u povorku u kojoj viču, a Hrvatski Genije prezren, napaćen, gladan, izboden zaziva sunce. U tom trenutku vlak se skida s tračnica i postaje užareni komet koji ide po poljima, selima i oranicama te pali sve pred sobom. Taj užareni trak alegorija je za revoluciju koja se pretpostavlja, a uporište nalazi upravo u događajima u Rusiji koje je Krleža svojedobno simpatizirao.
Ova se novela razlikuje od ostalih iz ciklusa te opravdava sam naziv “rapsodija”, zahvaljujući svojemu patosu i liričnim opisima visokog dramatskog naboja.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: ekspresionistička novela
Vrijeme radnje: svibanj 1917.
Mjesto radnje: vagon mađarske željeznice
Tema djela: projiciranje stanja hrvatskog duha u to doba kroz prikaz tipičnih događaja u vagonu trećeg razreda
Ideja djela: upozorenje na manipulativnost vlasti i besmislenost i dehumanizam rata
Kratak sadržaj, citati
Početak novele započinje u vagonu treće klase mađarske željeznice, odnosno originalno “Magyar állam vasutak”, skraćeno “M. Á.V.”. Svibanj je 1917., Prvi svjetski rat u punom je jeku, a dan je sunčan, gotovo idiličan. No žuti vagon koji na stanici prima gomilu putnika, u sebi skriva potpunu suprotnost vanjskoj veličanstvenoj prirodi.
Taj drveni vagon prenatrpan je ženama, djecom, starcima i ostalim predmetima i pojavama. Vruće je i sparno, u vagonu je gužva, čađavo je i zadimljeno te to sve zajedno izbezumljuje ljude da im se gotovo čini da je sve to samo privid i san.
U jednom kutu je žena koja plače i uzvikuje:
“To je meni žao, i ništa drugo. To da ja sad sama skapavam u kući ko živinče.”
Zaražena je sušicom i guši se u kašlju. Ljudima je bolno promatrati je i slušati te osjećaju prisutnost nečega demonskog uz nju. No, ta žena nije iznimka u tom vagonu. Cijelo vozilo odjekuje kašljem i prepuno je izbačene krvi po podu. Žena se tješi pritom tipičnim narodnim, prostodušnim utjehama poput: Bog da – Bog uzima, svi umiru ionako, no najveći je problem što joj neće imati tko pripaliti svijeću.
Jadnica se silno pati, izbacuje slinu s krvlju na koju odmah doleti roj muha. Do nje sjedi gorostasni, snažni starac koji se doima kao da je medvjed pored nje. Nosi sjekiru u okrvavljenim, blatnjavim rukama i pokušava je, na ipak podosta grub način, utješiti pa je pita zašto se uopće pati i tiska po ovim vagonima kad zna da će uskoro umrijeti.
Bolesna žena odgovori da to nije njegova briga, no da svakako ide k udanoj kćeri jer je lakše umrijeti sa svojom obitelji. Ljudeskara joj samo odvrati da je trebala više djece izroditi pa ne bi onda sama samcata išla k jedinome djetetu. Na primjer, on ih ima šesnaestoro i sve ih je do reda pokopao. Nema više nikoga pa sada uokolo luta i siječe šume, no sve je to dobro dok je zdravlja.
“Kao da je miluje i tješi, poklopi je divljačina šapom. Iz svake mu geste izbija barbarsko surovo zadovoljstvo stvorenja koje je mnogo preturilo, koje je vidjelo gdje umiru robovi koje je život iznakazio, ali i opet prkosi.”
Na to počnu ljudi dobacivati da je svakako bolje da što prije umre, naime da se ne pati kao marva. Bolesna žena se osjetila prozvanom starčevim kritikama te se stala braniti kako je ipak rodila šestero djece, no osim što ih je dvoje umrlo, jedan sin je poginuo na Drini, a dvojica su rasuta po Europi.
Sa suprotne strane vagona, kroz maglu i dim dopire vesela pjesma popraćena ispijanjem rakije. Iz te gomile javlja se jedan seljak s razmišljanjima zašto se samo čovjek toliko pati, kao ni jedna druga životinja. Baš kao marva. Dobiva odgovor jednog mudrog glasa kako se čovjek pati upravo zato što je čovjek, no ako je čovjek svinja, ne pati se. Zatim slijede jadikovke seljaka kako mu crijeva vise, a tjerali su ga da ide na stražu, na što dobiva jedan bešćutni komentar nekog suputnika:
“A da ti nisam nategnuo crijeva? Kamenjem! To se kod nas čini, bogami. A poslije se crijeva i opet popnu sama, pa se i opet poigra u kolu.”
Vagonom se zaori grohotan smijeh koji je stalno popraćen zvukom željeznice i tutnjavom kotača. Taj isti drski komentator sada se okomio na starca iz Bosne, što je zaključio po tome što nosi fes. Prozvao ga je Mujo, no ovaj ga ignorira i gleda u čovjeka sebi nasuprot. Pred njime se nalazio mladi mornar sa zlatnim natpisom na kapi ” K. u. K. Flugstation”, odnosno “Carska i kraljevska zračna postaja”.
Momak se obilno sladio hranom; reže kruh i butinu s koje se cijedi mast po podu i po njegovim rukama. Vjerojatno je s dopusta i natovaren hranom od majke, kolačima, mesom i vinom. I momak sve grabežljivo i halapljivo ždere pred Bosancem koji je vidno izgladnjen i žut, a promatra tu hranu s očajničkom žudnjom i prati kad će koja mrvica slučajno pasti da je zgrabi i pojede, iako je pod ispljuvan, mastan, blatnjav, krvav i prepun čikova.
Sve to promatra jedan civil, koji već sutra neće biti civil jer su već prije dva tjedna osvanuli bijeli plakati s natpisom “Oglas o pridolasku” te će mu upravo ta crna slova odrediti sudbinu i uništiti do tada poznatu životnu rutinu pa će tako i on sam zapasti u ovaj jad.
Dotični čovjek nije mogao ostati ravnodušan na to bezobzirno mladićevo prežderavanje te se odluči uplesti i iskritizirati ga i proglasi ga svinjom. Mladić se uzbudio na te optužbe i ne pomišljajući na ikakvu daljnju raspravu oko toga, zgrabi jadnoga civila i počne ga mlatiti na podu. Ljudi su ih brzo razdvojili nakon čega je mladić neometano nastavio s objedom, civil zaustavlja krv, a vlak ide dalje.
Mladi mornar opravdava svoje postupke uvjerenjem da nije on dužan nikome ništa davati, jer na koncu, tko će njemu davati kad ne bude imao ništa, a predviđa da ni njegov život neće još dugo trajati ako nastavi biti u službi, stoga se u sve to najmanje treba miješati nekakav puki civil.
Nad Mujom se ipak sažalila jedna blijeda žena, koja je izvadila iz torbe kukuružnjaka te ga nesebično dala Muji koji se odmah pohlepno na to baci. Na torbi je ležala mala, krastava djevojčica iz čijih se rana cijedio gnoj na koji su dolazile muhe, a malena je neprestano plakala.
Mujo objasni da nije ništa okusio već tri dana te da je na putu za frontu. No, tome se raduje jer se na frontu ne gladuje. Čuvši to, jedan s fronte odmah plane govoreći da fronta nije vašar ili proštenje na kojem se odvijaju gozbe. Zatim su uslijedili nijemi osmjesi drugih frontaša koji su dodatno potvrdili te Mujine iluzije te jedan počne pričati o koleri koja tamo hara.
“No vjeruj mi, na svojoj svadbi nisam plesao tako od veselja kao onda kad sam dobio koleru. Od veselja, Mujo! Išao sam s fronte u bolnicu.”
Potom se oglasio jedan ljevoruki invalid s kolajnom iz 66-e, koji se prisjeća te 1866. kada su s Radetzkyem mlatili Talijane, na što se mladi frontaši počnu izrugivati, nazivajući tu bitku samo igrom rata. Nisu ljudi tada još poznavali bombe i razorna oružja.
Mala djevojčica i dalje proživljava agoniju. Vrišti od plača, a majka je naziva krmačom i prijeti izbacivanjem kroz prozor ako ne prestane s plačem. Zatim se žali ostalim putnicima da maloj nema lijeka, ne pomažu joj nikakve trave, čari ni vračare. Upravo su na putu prema gradu da pitaju za mišljenje nekog liječnika.
U razgovor se uključila još jedna majka koja isto sa sinom ide doktoru, ali nema gdje prenoćiti. No njezin je sin gušavi idiot, sa savijenim nogama od težine, natečenom glavom i tuli skupljajući čikove s poda.
Ostali su putnici preneraženi njegovom pojavom te konstatiraju da bi bilo bolje da mu se Gospod već smilovao. Da bi cijela stvar bila još gora, majka se opravdava da ga je već nekoliko puta pokušala ubiti i ostavljati vani po mraznim noćima, ali mali je prežilav i ne da se. Na to se nadoveže jedan frontaš sa sljedećom idejom, koja je dakako opet uzrokovala grohotan smijeh:
“Trebalo bi ga u vreću pa ko mačka u vodu. Nego dajte da ga malo izravnamo, pa da može i on na frontu!”
Frontaš se zbilja i latio te zamisli i počeo dječaku ravnati hrptenicu stvarajući mu nesnosne bolove, a ljudi su se i dalje smijali u toj magli žutog dima, krvi, zaraze, tuberkuloze i rata.
U kutu kraj prozora dva anemična studenta vode razgovor. Debatiraju o hrvatskoj ideji, o problemima iseljavanja mladih i o stravičnoj pogibelji koja se oko njih svakodnevno odvija. Koliko samo hrvatskih talenata luta po tuđini i umire za domovinu, a njihova domovina nalazi se u trećoj klasi ovog vagona i predaje se najnižim porivima.
Jedan student zauzimao je borbeniji stav od drugoga te se zalaže za neku snažnu, silnu figuru koja je potrebna da bi došlo do neke promjene. No naši su ljudi svi potpuno elastični, plitki i prazni. Zadovoljavaju se germanskom “Stilleben” (mrtvom prirodom) i “Stubenglück” (malograđanskom, sentimentalnom poetikom koja opisuje toplinu domaćeg kutića).
S druge strane, rezignirani student potpuno je pomiren s time da su takve pojave dio nas, a i ostalih Europljana uslijed našeg fatuma čiji je poziv bol i patnja. No ipak vjeruje da taj Hrvatski Genije, Mesija i Spasitelj naše Riječi i Oblika Izraza unatoč svemu ide prema nama, ali da nije iz te generacije. Kada ne bi bio uvjeren u to, bacio bi se već pod ove tračnice.
Borbeni se ne slaže, kaže da su to puste tlapnje i da nema vremena za čekanje, ali nailazi samo na paćenički smiješak svoga kolege.
“To je smiješak kojim se smješkaju ljudi koje su ostavili svi bogovi. I to je samo hip. Jer u drugi hip takav mozak sam stvara boga koga će da zazove iza glasa.”
Također se osvrće na njihove trenutne suputnike i uvjerava prijatelja da te spodobe zasigurno neće ugledati Hrvatskog Genija. No, njegov kolega se ne da te mu odvraća da će se ti ljudi jednom ipak iskrcati i njih će zamijeniti zdravi putnici koji će se zaputiti prema Kozmopolisu. Rezignirani student ipak misli da i kad će neki vagon putovati prema Kozmopolisu, da će u njemu uvijek biti takvih bolesnih ljudi, robova.
Borbeni student sada jasno kritizira taj stav, odnosno tu mlitavost jer to je ono što nas zapravo uništava. I njemu su se osobno dogodile razne katastrofe i neizvjesnosti, no nikad se nije predao i još se planira nadalje boriti. Na ovo njegov sugovornik odgovara da je ipak to pod velikim utjecajem naravi s kojom se čovjek rodi. I on je preživio razne nedaće, no posljednje su ga ipak slomile. Jednom kad je bio na frontu s hrvatskim četama, spoznao je smisao njihovih patnji. Oni se muče za Izraz Genija, ali ga nikada neće ugledati jer je to rezervirano samo za one okupane i pričešćene, što oni dakako nisu. Također, svi oni koji sada misle da ga vide su ravni onima koji se nadahnjuju već omraženom “Stillebenu” i verbalnim heroizmom jer je sve to pseudocivilizacija!
Borbeni se i dalje ne predaje i naziva cijelu ovu litaniju histerijom.
Paralelno s tom raspravom, u vagonu je i dalje graja. Tutnji glazba, putnici se opijaju rakijom i vinom i viju se trobojnice u svom tom dimu i isparavanju alkohola. Neki su čak i zaplesali kolo i u tom ritmu dižu se kolone sa stjegovima i idu u nove požare, u nepoznato.
Vlada potpuni kaos, sve je razuzdano, opijeno i raspojasano te se studentu kao posljedica toga stvaraju u glavi prikaze Zagreba i buržujskog načina života te se u svoj toj buci stvara samo sve veći košmar od kojega počne drhtati i očajnički plakati sa svojim kolegom. Rezignirani ga student tješi, objašnjavajući mu da taj naboj emocija i dojmova nije moguće izraziti, da je to sve samo bolest, trzaj, ludilo, ali ne i Izraz.
Vlak je došao do srebrnih voda razlivenih s obje strane pruga i pod tim srebrom gnjiju usjevi, a crne ptice lete nad njima. Seljaci komentiraju da je sve poplavljeno vodom zato što nema nikoga da se brine o tome. Većinom seljaci odlaze na bojište, dok gospodu nije briga jer im je ugodno u svojim salonima. Stoga je čak i ta štetna, smrdljiva voda bolja od gospode jer gdje su gospoda ravna kugi.
Jedan se starac tada prisjeća kako je bilo prije ljepše dok je bilo Carstva. Iako su ratovali s Talijanima, barem je bilo dovoljno hrane. Sada nema ljudi, polja su neobrađena i svuda vlada glad. Nakon njega, i drugi putnici se počnu prisjećati tih starih, boljih vremena te se cijeli vagon pretoči u grupnu naricaljku prepunu čežnji za mirom i zemljom. Plaču za svojim poljima i dozivaju nekog da ih spasi i vrati im nazad zemlju kakvu su poznavali.
Zatim se jedan ratnik nadovezao da je jedna oranica u lošem stanju jer ju je sigurno orala žena, s čime su se još neki muškarci složili. Tu dolazi i do suprotstavljanje jedne žene preko koje dobivamo uvid i u tadašnju raspodjelu poslova s obzirom na okolnosti.
“A što biste jeli da nema nas žena? Bogme biste krepali od gladi tamo u vašim jamama da nismo mi uzorale i posijale.”
Na to se namršte neki starci koji htjedoše reći da bi im možda bilo i bolje da su mrtvi, no tada kroz prozor ugledaju prizor gomile žena u crnom kako oru, a pored njih povorke za sprovod. Putnike na trenutak opet spopadne tjeskoba.
No to i dalje nije zaustavljalo svirku i pijanku na drugoj strani vagona. Sada su se stvorile i pohotne žene, već alkoholizirane, s cvijećem po sebi koje su se bacale i obijesno cerekale. U vrhuncu euforije i kaosa, žene bace snopove novčanica, što izazove pravu bitku i očajničko grabljenje.
Vlak se približio nekom gradiću gdje na stanici opet čeka skupina najrazličitijih jadnika u tom melankoličnom naselju. Svi su se bjesomučno pokušavali ukrcati na vlak te se stvori stampedo bez milosti, u kojemu padaju stvari na ljude i ranjavaju ih, a neki čak i stradaju, uključujući djecu.
U veliki je vagon pak ušla procesija s jednim žandarom koji je za zabavu imao povorku Cigana da sviraju Srijemcu za kojega je bio zadužen. Paralelno s time, uplakane se žene pozdravljaju sa svojim najmilijima, neki invalidi se jedva propinju do ulaza, a vika i dim postaju sve veći i jači. Opraštaju se i svježi zaručnici, a jedan čovjek u toj gunguli prosipa vreću s brašnom, jedino blago koje uopće ima. Slijede suze i sve veći očaj.
Zatim se stvorio debeli kondukter, koji već danima ne spava i teško podnosi tu, kako on kaže, marvu koju mora trpjeti u vlaku. Nekad bi najradije da svi popadaju pod tračnice, no naravno ne tijekom njegove službe jer bi to ipak bila njegova odgovornost.
Cigani su svojom glazbom izazvali opće oduševljenje te se usred tih nemira i tučnjava nastavila oriti lascivna pjesma. Srijemac se pijan šali da on nema posla samo sa žandarom već sa Silom, dok žandar također pijano i razdragano govori u nedogled da će sve biti dobro i da je sve dobro. Pored njih su žene koje su hodočastile za mir te se i dalje usrdno mole za mir, a njima se priključilo još mnogo ljudi pa je vagon odjekivao u tom bolesnom refrenu.
Potom jedna žena krikne vadeći brzojav iz grudi i jadikuje jer joj je umro muž. Čupa kosu i žali samu sebe, dok je mužu zavidna. Ljudi je tješe:
“Pa smirite se! Budite pametni, kumo! Ta toliki su sada pali. Ne može se drukčije! Sad je takvo vrijeme, pada se.”
Dok tako te žene koje dijele slične sudbine i gubitke, ne znajući gdje su trupla njihovih muževa nariču, ulazi druga grupa žena, veoma ružnih i nakaznih, koje prodaju sir i vino. To izazove val smijeha, a najistaknutije se cerekala jedna kozičava žena bez nosa. Ta je žena unatoč svojoj bolesti i deformaciji privlačila jednog pijanog deliju, iako je bio opomenut da mu ne treba takva vrsta pogreške pa da se nepovratno zarazi. Delija, na koncu, i odgurne ženu od sebe i počne je udarati.
Na to se nadovežu drugi ranjenici, odnosno invalidi, koji objašnjavaju kako za njihovu nesreću nije kriva žena, već front, a opet im nema spasa. Krenu raspredati uspomene o bojišnicama u Galiciji, neki imaju iskustva po ruskim frontovima, no priče su slične, a po dogodovštinama se natječu kome se dogodila krvavija i razornija.
Kako bi ipak odagnali ta negativna sjećanja, zamole Cigane za muziku i krenu se još više natakati vinom. Svi piju kako bi zaboravili, a ponajviše oni koji se vraćaju s dopusta te se sve više približavaju poznatim, okrutnim i tužnim kasarnama.
Jedan vojnik je zatim nanjušio krvavice i odmah ih oteo jadnom vlasniku koji se potužio da ih nosi ženi s vašara, ali ga nitko nije doživljavao, a oni koji i jesu, nisu htjeli uzeti to u obzir, jer taj su vagon još odavno napustile empatija i moral.
I dalje uz neprestanu svirku i pijane urlike traje uporna molitva žena za mir. Nekoliko vagona dalje na crnim sanducima sjede bakteri, željezničarski redari. Oni su potpuno ispijeni trenutnom situacijom i samo se polumrtvi klate među tim sanducima, sa svojim crvenim zastavama.
Nakon nekoliko tupih i bezidejnih razgovora, bakteri su utonuli u san među tim sanducima, a vagoni izgledaju kao lijesovi. U toj tišini i pospanosti, iz prašnjavih sanduka diže se Hrvatski Genije. On zapravo stalno bdije, sve vidi i čeka. No njega nitko ne primjećuje i ne izgleda herojski, već je izmožden, čupav i ispijen.
“I tijelo mu je isprebijano udarcima dobivenim u teškim bojevima, kad se bio još kao gusar na Adriji, po Apeninima za Anžuvince, na Dravi za Arpadovce, po Balkanu i Evropi za Habzburgovce, o, po cijelom globusu s krvavim mačem.”
I dok nevidljivi Genije promatra napaćene putnike, u vagonu se pojavljuje mistična grupa. Djeluju kao komedijaši, no odjeveni su poput diplomata. Pokušavaju ohrabriti narod govoreći im da se boje lažnih bogova, da je njihov istinski bog, Narodni Bog! Jedan je čarobnjak zatim izveo trik kojime je oslobodio jato ptica i ostalih živina koje su se divlje rasprostranile po vagonu.
Napetost i izbezumljenost putnika raste, nakon čega se pojavi čovjek u crnom talaru te počne sablasno zviždati. Diplomati poviču da je to Avet Markova Gnjeva te potaknu narod da mu se mole kako bi ih poštedio, jer ovaj nije prestajao zviždati.
Nakon nekog vremena, ta je avet nestala, a u vagonu su se stvorili Zakrinkani Sumnjivci koji su ismijavali ljude da su lakovjerni jer padaju pod trikove tih komedijaša te da ni pred kime ne trebaju pokleknuti.
Frontaši se odmah jednoglasno slože s njima te u naletu bijesa odluče izbaciti sve te naivne ljude i time zaustaviti vlak jer putovanje svakako više nema smisla.
Tada je nastupio metež i očajno bježanje od pokoljenja. Neki ljudi čak i dobrovoljno skaču pod vlak, a vlak se sve više dimi. Genije nijemo gleda i vidi otvorene rake i legije mrtvih ratnika pored žena koje plaču. Genije počne vapiti za Suncem, da konačno obasja ovu zemlju i podari joj malo zdravlja. Koliko samo mrtvih ljudi nije nikada vidjelo sunce!
I dok Genije priželjkuje Sunce, vlak se skinuo s tračnica i divljački krenuo preko oranica i sela pritom paleći sve za sobom, poput užarenog kometa.
Analiza likova
Likovi: nema individua, samo karakteristične skupine ili pojave koje su simbol nekog društvenog fenomena.
Hrvatski Genije – simbol naše kulture i bogatstva, koji je fizički ispijen i uspavan. Nevidljiv je i vrijeme njegovog mesijanskog dolaska još nije tu.
Avet u crvenom talaru – zbog crvene boje povezan je s komunizmom. Moćna sila koja lako izmanipulira narodom, ali i brzo nestaje.
Frontaši i Zakrinkani Sumnjivci – predstavnici opresivnog aparata koji tumači situaciju u svoju korist, a za cilj ne bira sredstvo pa tako i odlučuju da sve ljude koji su se uplašili crvene Aveti bace kroz prozor.
Komedijaši obučeni poput diplomata – simbol političara koji floskulama umiruju narod i nemaju progresivne svjetonazore, već uvjeravaju ljude u blagodati trenutačnog stanja.
Ostale skupine: ratnici, invalidi, vojnici na dopustu, udovice, bolesna djeca, letargični studenti, seljaci, pijanice, raskalašene žene…
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih kritičara, esejista, pripovjedača, pjesnika i dramaturga. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu gdje je završio Pučku školu i klasičnu gimnaziju. Godine 1908. upisao se u kadetsku školu u Pečuhu.
Domobransku kadetsku školu je završio kao jedan od najboljih đaka zahvaljujući čemu je dobio carsku stipendiju nakon čega odlazi u Budimpeštu na vojnu akademiju u Ludoviceum, gdje je ostao dvije godine.
Akademiju napušta 1913. godine i odlazi u Skoplje zbog čega je želio stupiti kao dobrovoljac u srpsku vojsku, ali biva uhićen pod sumnjom da djeluje kao špijun iz Austrije kada je odveden u Beograd na ispitivanje.
Poslije prelaska u Zemun uhvaćen je od pogranične policije iz Austrije te pušten nakon saslušanja 1913. godine. Svi navedeni događaji naveli su ga da se vrati u Zagreb gdje počinje ozbiljan i vrijedan književni rad. Godine 1919. oženio se Leposlavom Kangrga.
U periodu između dva rata Krleža je živio kao nezavisan književnik koji se snažno aktivirao na tom području, pa je tako pokrenuo časopise, polemizirao s idejnim i književnim protivnicima te objavio književna djela.
Tijekom Drugog svjetskog rata živio je izoliran u Zagrebu nastojeći se udaljiti od tadašnjeg vladajućeg režima. Od 1950. godine pa sve do svoje smrti nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda kao direktor. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Krleža je djelovao kroz sedam desetljeća i pritom ostavio veliko naslijeđe napisavši niz romana, putopisa, pjesama, eseja, polemika i pripovjedaka. Svako djelo koje je napisao ostavljalo je dojam velikog umjetnika koji je jednom živio i djelovao.
Najpoznatija djela su: “U agoniji”, “Na rubu pameti”, “Tri simfonije”, “Povratak Filipa Latinovicza“, “Zastave”, “Moj obračun s njima”, “Banket u Blitvi”, “Gospoda Glembajevi“, “Balade Petrice Kerempuha“, “Golgota”…
Autor: E.T.
Odgovori