Novela “Bitka kod Bistrice Lesne” objavljena je prvi put u sklopu časopisa “Književna republika” 1923. godine. Kasnije ju je Miroslav Krleža uvrstio u poznatu zbirku novela “Hrvatski bog Mars“.
Bitka kod Bistrice opisuje Prvi svjetski rat te ratovanje i stradavanje hrvatskih domobrana, a sve zbog stranih interesa. Prije radnje čitatelj može od strane pisca doznati sve potrebno o ekonomskom i povijesnom mentalitetu prigorskih ljudi.
Miroslav Krleža je uz pomoć spomenute novele želio ukazati na sve strahote rata kao i ogorčenje stradanjem ljudi koji nisu ni trebali imati veze s velikim sovjetskim sukobom. Krleža je kao vojnik sudjelovao u Prvom svjetskom ratu pa je bio dobro upoznat s tragedijom koju je tada izazvao najveći sukob u povijesti. Cijela novela je usmjerena protiv rata.
Kroz istinite povijesne činjenice, čitatelj na ponekad mučan način saznaje sve strahote rata s kojima su se domobrani morali nositi.
U noveli ne postoji podjela na poglavlja, umjesto toga se sastoji od osam epizoda koje povezuje glavna ratna trema. Pored spomenutih epizoda novela se sastoji i od uvodnog izlaganja koje je napisano kao ratno izvješće.
Prva epizoda govori o zaostalosti zagorskog sela te o odnosu između sela i grada. Druga epizoda je prikaz seljačkog objašnjenja te prihvaćanja rata kao prirodne nepogode kojoj se nema smisla suprotstavljati jer će ionako doći.
Treća epizoda predstavlja osudu birokracije od strane činovnika. U trećoj epizodi spominje se Vid Trdak koji prolazi kroz saborske sobe. Četvrta soba prikazuje obespravljenog vojnika prije odlaska na bojište. Štef Loborec se ne uspijeva izboriti za svoje pravo.
Peta epizoda prikazuje uzrujanog Rucnera koji se ne može nositi s ratnim strahotama. Šesta epizoda opisuje Trdakovu smrt, onu Štefa Loborca te Mate Peseka. Sedma epizoda opisuje vrhunac bitke gdje se Štef bori za samoodržanje. Osma epizoda predstavlja rasplet kada mrtvozornik Palčić čita pisma poginulih domobrana.
U noveli je najčešće autorovo pripovijedanje, a povremeno i unutarnji monolog pojedinog lika. Unatoč tome što je novela pisana književnim jezikom, čitatelj može uočiti kajkavski dijalekt te nekoliko stranih izraza i one koje su upotrebljavali vojnici.
Vrsta djela: novela
Mjesto radnje: selo u Zagorju i Bistrica Lesna te Galicija
Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat od 1914. – 1918. godine
Tema djela: Ratovanje i stradavanje hrvatskih domobrana u vrijeme Prvog svjetskog rata (bitke kod Bistrice Lesne)
Ideja djela: Rat je za vojnika uvijek tragično iskustvo, bez obzira je li na kraju došlo do pobjede ili poraza. Hrabrost ponekad i nije vrlina.
Kratak sadržaj
Novela “Bitka kod Bistrice Lesne” kreće s uvodom u kojem se najavljuje glavna tema djela koja će se provlačiti kroz sve epizode. Cijela novela je napisana kako bi se odala počast sedmorici domobrana koji su poput mnogih poginuli na istočnoj fronti. Sve je napisano u obliku izvješća baš kao što se to nekada radilo, a govori o stradanjima vojnika i velikoj žrtvi kojom su pridonijeli.
“Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj trista trinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Szent Istvána, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!”
Iako se na početku stječe dojam da se radi o uzvišenom govoru, kasnije je očito kako su uvodne rečenice pune sarkazma jer spomenuti vojnici nisu poginuli za svoju domovinu nego za Ugarsku s kojom je Hrvatska bila povezana Nagodbom sklopljenom 1868. godine.
Nakon uvodnog objašnjenja, novela čitatelja odvodi na kratko u prošlost i govori o životu seljaka iz prigorskih sela još od feudalnih vremena pa sve do velikih stradavanja u vrijeme Prvog svjetskog rata.
“U vjekovnoj magli tlake i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj feudalnoj magli koja se još godine devet stotina i četrnaeste pod vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad našim selom kao žalosno velo, svi naši junaci osjećali su taj svoj život kao neku stvar još od Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi im potuženo) živjeli su tako, pak što tu ima da se misli i što se tu može?”
Seljaku u to vrijeme nije bilo lako jer zemlja nije dovoljno davala, a na leđima je imao sudove, vojsku i žandare. Svatko od njih je imao svoja potraživanja, poreze i globe, a kada je car tražio da se ide u rat, to se moralo poštovati. No, iako su živjeli skromno i često nepravedno, bili su zadovoljni svojim životom jer za drugi nisu ni znali.
“Više mi zapravo i ne treba. Dobro je živjeti! Čovjek zapali lulu u sumrak i gleda žute oči mačje u volovskoj pari u štali, gdje blistaju kao krijesnice! Dobro je živjeti!”
Ta siromašna zagorska, kalnička i prigorska sela u prošlosti su doživjela mnogo nemira i katastrofa. Posljednji nemir bio je habsburški rat koji je jednog naizgled običnog predvečerja odjednom buknuo u selima. No, taj rat nije bila jedina dotadašnja katastrofa. Do tada su nekoliko puta gorjeli od požara, umirali od kolere i kuge, siromaštva i gladi i nepravednih batina grofova. Turci su spalili sav kraj, a austrijski arkebuziri te švicarski i španjolski kondotjeri porobili su sve što su mogli. Od 1868. godine i Nagodbe s Mađarima:
“…silovali im žene i djevojke četrdesetosmaši i zelenokaderaši za Custozze i Solferina, a žene rodilje su novorođenčadi i dalje svojom vlastitom rukom rezale pupak srpom i ustajale treći dan po porodu…”
S obzirom na sve što su preživjeli, nitko od seljana se nije obazirao na rat.
“- Eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat!”
Nimalo lagodan život seljaka primorao ih je da na sve gledaju kao na elementarnu nepogodu protiv koje se ne može. Radi se o pasivnom gledanju na ono što se događa u društvu, no bilo što drugo značilo bi još goru situaciju za bilo kojeg seljaka.
Pričuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid, Blažek Franjo, Loborec Štef, Lovrek Štef, Pecak Imbro i Križ Matija u rat su krenuli u nedjelju, jednog poslijepodneva, a početak rata obilježili su drmešom. Iako su ga započeli idilično, nakon toga su morali proputovati nekoliko stotina kilometara prije nego što su jednog nedjeljnog jutra poginuli kod Bistrice Lesne.
Tako se sedam seljaka našlo u gradu gdje su se morali okupiti prije odlaska u rat. Grad im se činio poput zemlje iz snova nasuprot neimaštine iz koje su stigli. Svaki od domobrana došao je sa svojim problemom, a nakon nekoliko sati u gradu uslijedio je odlazak u vojarnu gdje su morali proći obuku za vojnika. Bilo je to ništa drugo nego ponižavanje seljaka.
U jutarnjim satima toga dana prije bitke Trdak Vid bio je najtužniji jer je razmišljao o svojoj djeci. Osjetio je užasnu prazninu, a nešto ga je toliko steglo u grlu da nije mogao ni popiti kavu, već ju je prolio u blato. Netom prije odlaska u grad, preminula mu je žena i ostao je sam s dvoje djece. Imao je dva sina, mlađi je imao četiri godine, a stariji sin samo sedam godina. Za djecu se nije imao tko brinuti jer se posvađao s rodbinom. Dan prije nego što je otputovao na bojište, sinula mu je ideja da pomoć potraži u gradu.
“Onu posljednju noć sinula mu ideja da pođe na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potuži: što će biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban nešto učini u toj njegovoj stvari.”
Hodajući od jedne do druge sobe doživljavao je poniženja. Na kraju je završio kod običnog činovnika koji mu je svašta obećao, a tek na bojišnici je shvatio kako je sve bila samo laž.
“- Da! Dobro je, kume! Čuo sam ja već to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vaše dijete? Mi nemamo tu mjesta za vašu djecu! Mi možemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj kume!”
Ponadao se da će doći do rješenja, ali činovnik se nije previše trudio.
“- Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod naš ionako propada! Pak što će biti od nas ako našu zemlju napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klatež gradski, kume!”
Pitao ga je koliko mu je velik posjed i davao mu je prijedloge zašto djeca ne bi ostala sama u kući. Neka dobrim ljudima plati da se brinu o njima jer u interesu djece nije da dolaze u grad. No, Trdak Vid je znao da to nije rješenje. Bio je očajan jer je trebao sutradan otputovati na frontu, a nije imao kome ostaviti djecu.
Predložio je činovnik da o njegovom slučaju pošalju dopis na općinu ili pišu župniku, ali Trdak Vid je znao da su to sve lopovi. Činovnik mu je predložio da pišu i na županiju da mu povise potporu i obećavao mu je da će sve biti dobro.
“Potpisujući tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik laž…”
Njegova djeca i dalje su bila nezbrinuta, a na ratnom polju nije imao ni uvid u njihov život.
U dvočlanu drugoga dvoreda, uz domobrana Trdaka Vida bio je i Loborec Štef. Štef je bio već iskusni frontaš. Na desnom ramenu imao je rano pa je pušku morao prebaciti na lijevo rame. Nakon što je ranjen pao, poslan je u bolnicu gdje je ozdravio, a nakon toga, ubrzo je ponovo vraćen na frontu. Potom se razbolio od tifusa, a iako je bio dugo na umoru, ipak se izvukao. Prebacili su ga u oporavni odio, odnosno dodijeljen mu je dopust od šest nedjelja. No, ubrzo je komisija i njega i još 37 njih vratila u kasarnu.
Štef Loborec predstavlja osobu buntovnog karaktera koji je već bio u ratu i još je k tome bio ranjen. Iako nije bio do kraja izliječen, opet je bio pozvan na prvu liniju fronte.
“Loborec Štef nije bio oženjen ni dva mjeseca kada su ga otrgli od njegove žene, i on je tih šest nedjelja dopusta osjećao kao “svoje sveto pravo”, koje mu nitko nije bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo “sveto pravo”.”
Bio je ogorčen nastalom situacijom i otada mu ništa u životu nije bilo bitno. Prije nego što je satnija trebala otići na frontu, nalazio se na straži i nije dobio svoje cipele. Kada ih je sljedećeg dana zatražio, jer je smatrao da na to ima pravo i da svoje pravo mora zadovoljiti, izjurili su ga iz bataljona nogom nakon čega se otkotrljao niz stube i ogulio na ogradu.
Prije nego što je satnija trebala otići na frontu, nalazio se na straži i nije dobio svoje cipele. Kada ih je sljedećeg dana zatražio, jer je smatrao da na to ima pravo i da svoje pravo mora zadovoljiti, izjurili su ga iz bataljona nogom te se otkotrljao niz stube i ogulio na ogradu.
Vraćao se nazad i bio je svjestan toga da će morati otputovati u starim, poderanim cipelama. Odlučio je pokušati još jednom i otići do narednika Šmita i zamoliti ga da mu da cipele. No, prije nego što je bilo što izgovorio, narednik Šmint mu je zapovjedio da mu da mira i da ide kvragu. To je naljutilo Loborca Štefa te ga je on optužio da je lopov. Šmita je uzrujalo to što ga ovaj naziva lopovom pa je ga ošamario.
Kako je Štef bio bijesan zbog nastale situacije, gurnuo je narednika Šmita prema kipućoj kavi koju su kuhari upravo u kotlu prevozili dvorištem, zbog čega ga je narednik napao sabljom.
“Okupan u kipućoj kavi, Šmit je povukao sablju, zahvatio Loborca u lijevo rame, zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, među očupanim kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razoružan od straže, priprave i kuhara, osjetio je domobran Loborec Štef da sve to što se dogodilo nije bilo dobro.”
Štefa je čekao ratni sud jer je udario nadređenog, a kako bi izbjegao strijeljanje, pristao je neizliječen otići na ratište.
“…pristao je da onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne komplikacijama i strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajonetu na višega;…”
Stanje na bojištu nije bilo dobro. Rat se zahuktavao, vojnici su bili umorni i ranjeni. Loborec Štef čuo je da su se pobili vojnici jer jedan Mađar nije dobio svoju šalicu crne kave. Loborec se i sam poželio uplesti u tu bitku jer nije podnosio da nekome bude otuđeno “njegovo sveto pravo”. Ali kada je sve ispričao svojim ljudima u vagonu, nije naišao na istomišljenike. Odnosno, njegovi kolege su bili umorni i njegova priča im nije bila bitna. Loborec Štef se pitao što on ustvari ovdje radi. Nije pravedno da se ponovo nalazi na frontu.
Dok je bio na bojišnici cijelo vrijeme je razmišljao o tome kako je imao priliku pobjeći i izbjeći odlazak u rat.
“Loborcu Štefu svrdlala je uvijek jedna te ista misao: “Da se je tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i mogao bi da se vrati.””
Četa je imala dan odmora. Vojnici su se odmarali, a oficiri su čekali daljnje zapovijedi koje su dobivali telefonom.
Čitatelj upoznaje dvojicu uzvišenih zapovjednika, svaki s jedne strane, iz Rusije i Austro-Ugarske kojima se sve činilo kao igra u kojoj jedan drugog doživljavaju neznalicama.
Dok su čekali na pohod u novu bitku, vojnici su se sjetili Rucnera. Pitali su se što se s njim događa, kako je i gdje je. Zaključili su da mu je sigurno bolje nego njima.
“Opažalo se po riječima da je taj “naš Rucner” po svoj prilici uživao iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i poštovali.”
Rucner je bio “pisar u civilu”. Nakon rada po provincijskim općinama, dobio je bolji posao. Počeo je raditi u kraljevskoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj Vladi na Markovom trgu. Pročitao je mnogo knjiga o tome kako Bog ne postoji i kako je demokracija spas svijeta, a budući da je o tome puno razmišljao, živcu su mu već poprilično oslabjeli. Nakon boravka na fronti počeo je čak i sumnjati u demokraciju koju je do tada zagovarao. Sada je bio uvjeren “Sve će ipak konačno svršiti u blatnom kanalu!”.
U Bistrici gdje su noćili Rucner je imao aferu s kovačicom koju je poznavao već dvije godine. Upoznali su se jednom prilikom kada je prolazio tim krajem. Njoj su ustrijelili muža i ostala je sama s petero djece. Rucner je proveo noć s njom, a dok su vodili ljubav u daljini se čuo zvuk topova. Sjetio se da je ostavio lulu na stolu, a kada je došao do nje, obuzela ga je depresija. Našli su ga sljedećeg jutra kako visi na sjeniku na debeloj gredi.
“Držao je u lijevoj ruci lulu i neobično je djelovao na Vida Trdaka.”
Vojnici su se rugali Vidu Trdaku misleći da je lud što vjeruje da će nešto riješiti na Markovom trgu. Nakon njega, na red je stigao zidar Viktor koji je tražio odstup iz vojske kako bi mogao otići kući u ustrijeliti svoju ženu za koju je saznao da ga vara sa starim mlinarom.
“I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! “Gdje ti je poštena riječ, Viktore? Viktore!”
Raspravu je prekinulo daljnje ratno događanje. Oficiri su izašli iz kolibe i zajahali svoje konje, a sve je opet postalo “teško i umorno”.
“Čovjek koji je odlučio sudbinom naših junaka u bitki kod Bistrice Lesne zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, a bio je u činu generalštapskoga potpukovnika i operativni šef one armijske skupine…”
Na karti koju je načinio, a prema kojoj su se vojnici trebali kretati, nije se vidjelo da je cijeli taj kraj bio prekriven granatama. Na tom brdašcu nalazila se ruska kapelica, a pored nje nalazila se tabla s imenima 29 vojnika koji su na ovom mjestu pokopani u zajedničkom grobu prije tri mjeseca. Preko tog mjesta, kote 313, “…kretale sve kombinacije gospodina Rikarda Weisersheimba i baruna von Frederiksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemana sa srebrnim ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskih vremena i visokim odlikovanjima”.
Weisersheimb je smatrao da je barun von Frederiks “”glupan”, “diletant”, “neznalica” i “pacer””.
Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm crvenom je olovkom prekrižio kotu 313 i preko nje povukao crte nekih svojih kombinacija što je bilo pogubno cijelu brigadu vojnika koja je prolazila tim putem sljedećeg jutra, u nedjelju.
“Potištenost je u ljudima rasla iz koraka u korak i svi su osjećali u utrobi kao neki kamen…”
Kako su išli sve dalje, tako je šuma postajala rjeđa. Vjetar je raznosio suho lišće kada se začuo prvi hitac kojem je prethodila sablasna tišina. I prvi mah su mislili da se ništa strašno ne događa, ali nakon toga je pao još jedan hitac, a potom još dva. Nakon toga, sve je bilo mirno.
Začuo se glas desetnika Peseka:
“- No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom!”
Začuli su se topovi, a Vid Trdak je pao. Naslonio se na Lovreka Štefa i:
“…nije odgovorio ni riječi. Bjelutak mu se očnih jabuka caklio modrikasto i krvava mu se pjena cijedila niza zube;…”
Lovrek nije znao što da radi. Razmišljao je o tome što bi bilo ljudski učiniti u ovoj situaciji. Iz misli ga je prenula vika desetnika Peseka koji mu je naredio da ne zastajkuje već da krene dalje.
“Pred njega je stao desetnik Pesek i grozi mu se revolverom i viče iza svega glasa i kune; nigdje nema nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju…”
Lovrek se trgnuo i potrčao do jednog panja, kada je uradila granata, a on je od udarca završio u potoku. Bio je prepun blata koje se pomiješalo s krvlju koju je imao na rukama držeći netom prije toga Trdaka. Ležao je u potoku i nije se mogao pomaknuti.
“…nije mogao da se makne od nekog neizrecivog umora, kakav nije osjećao ni onda kada je mlatio žito u najvećoj kolovoznoj vrućini. Kao da mu je tijelo raskvašena vreća cementa, takvu je težinu osjetio u nogama, a oči su mu se sklapale;…”
Za to vrijeme Loborec Štef je ležao u jaruzi i razmišljao kako bi bilo da je ostao negdje u selu i zavukao se u neku gnojnicu. Kao iskusan vojnik, znao je da mora što duže ležati, glavom zabijenom u zemlju. Nakon nekog vremena prenuo se kao iz sna te je shvatio da je izgubio pojam o vremenu. U taj čak naišla je skupina Mađara, a on je odlučio poći za njima.
“Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisersheimba, barun von Frederiks, “diletant” i “idiot”, koji je jučer tako lakoumno – upravo hazarderski – proigrao svoju kazanjsku brigadu, nije dao da mu otmu kotu trista trinaest nikakvim protunavalnim trikovima.”
Predvidio je udar i noć prije je podupro postav i izdao zapovijed da fronta mora održati dok transporti ne stignu.
“Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razabirala ni jedna riječ, a grmljavina i iglaste niti puščane tanadi mitraljeza i vatra, dim, jauk ranjenika, težak i opojan zadah baruta, sve se to uvlačilo u oči i uši, u pore i nerve, pak je Loborec, od teške neke potrebe da se nekamo sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teško disao.”
Kada se konačno ustao, razmišljao je o tome da iskopa jamu u koju će se sakriti. Pored sebe je primijetio nečiju glava, a kada se sve više micao u potrazi za lopatom, tako je osjetio udarac po glavi, a nakon toga je prstima osjetio krv kako curi. Shvatio je da ga netko gađa. Htio je posegnuti za puškom, ali sada se sjetio da je ostala u jarku.
Divizijski mrtvozornik Palčić u pučkoj školi Bistrice Lesne brojao je stradale s kote trista trinaest.
“Prvi bataljon zagorske pukovnije, koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjače: sedamdeset i dvije smrtovnice ležale su od prvoga bataljona na stolu divizijskoga mrtvozornika đaka Palčića…”
“U drugome vodu druge satnije ostala su ležeći sedmorica, i to: desetnik Pesek Mato i šest domobrana.”
Prvi je bio domobran Križ Matija, a uz njega su osim 24 krune, džepnog noža i ogledala, stajala i dva pisma. Jedno je bilo od Katice Rodoš u kojem mu se ona opravdava da mu je vjerna i da ju je nepravedno optužio da mu nije vjerna, a drugo, nastalo kao odgovor od Ljubice Jankićeve, neudate djevojke, u kojem mu ona odgovara potvrdno na njegovu ljubav.
Divizijski mrtvozornik đak Palčić bio je tužan zbog sudbina i ljubavnih priča koje je saznao na mrtvačkom stolu, a koje su naglo prekinute ovom bitkom.
“Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kiša, a sa smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to đak Palčić čita, registrira, i sve je to svršeno i svemu tome nema više ni medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva.”
Likovi: Vid Trdak, Mato Pesek, Štef Loborec, Barun von Frederiks, Rikard Weishersheimb Ritter von Rechling-Meldegg und Hochenthurn
Analiza likova
Bitka kod Bistrice Lesne predstavlja novelu u kojoj ne postoji jedan središnji lik. Umjesto njih spomenuti domobrani predstavljaju jedan glavni lik, a to je čovjek koji je protiv svoje volje uvučen u rat.
Štef Loborec – “stari frontaš”, svadljiv i buntovan Zagorec koji je uvijek spreman na svađu, teško se kontrolira u trenucima bijesa i ne poštuje autoritet.
“Loborec Štef nije bio oženjen ni dva mjeseca kada su ga otrgli od njegove žene, i on je tih šest nedjelja dopusta osjećao kao “svoje sveto pravo”, koje mu nitko nije bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo “sveto pravo”…”
Više od svega mrzio je nepravdu i u tim se trenucima nije znao kontrolirati. Kada mu nisu dodijeljene nove cipele za bojište, učinio je bez razmišljanja sve kako bi ih možda dobio. Iako je na kraju morao otići u rat u starim cipelama, bio je zadovoljan time što je pokušao istjerati pravdu.
Njega je život najteže pogodio jer mu je žena postala alkoholičar i uništila cijelo imanje u strahu da se Štef neće vratiti živ iz rata. Njegova žena je sada većinu vremena pijana i ne pazi na ono što joj rade djeca.
“A da se je Loborec Štef vratio k svojoj mladoj ženi, našao bi je gdje se je propila. Kravu, svinje, živad, pol rali livade, sve je to Loborčeva žena zapila u ludoj nekoj zamisli da je Štef mrtav i da se ne će više vratiti.”
Mato Pesek – pričuvni desetnik, opisan kao pokoran i poslušan čovjek koji ide do tolike mjere poslušnosti da ga doživljavaju psom. Bio je ustrajan i hrabar i držao se principa. U noveli Pesek predstavlja državnog psa koji prijeti vojnicima pištoljem. Na kraju novele je usred ratnog kaosa uspio poput psa viknuti, odnosno zalajati na Štefa Loborca.
“- Mater ti ludu! Ustrijelit ću te kao psa! Marš! Trgnuo se Lovrek kao oda sna. Pred njega je stao desetnik Pesek i grozi mu se revolverom i viče iza svega glasa i kune; nigdje nema nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu stoji i gospodin desetnik Pesek s revolverom.”
Barun von Frederiks, Rikard Weishersheimb Ritter von Rechling-Meldegg und Hochenthurn – dvojica zapovjednika i prava gospoda u usporedbi s Pesekom i Štefekom. Čitatelj ih može doživjeti kao vitezove u svojim nedodirljivim oklopima.
Vid Trdak – nakon teškog života od tvrdog čovjeka postao je mekan, a sudbina ga je vukla prema zemlji od koje je oduvijek živio. Prije odlaska u rat ostao je bez žene te je sam brinuo o dvojici sinova. Budući da nije imao rješenje kako da ih zbrine, čak i otišao i u grad te razgovarao s činovnicima na Markovom trgu.
“Baš nekako pred njegov odlazak u grad, u kasarnu, pokopao je ženu, a na kući ostalo mu dvoje djece, stariji dečkić sedam, a mlađi četiri godine. Sa svojim i ženinim rodom se posvađao…”
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža se smatra najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća. Miroslav je bio književnik u čijim se djelima mogao primijetiti utjecaj ne samo Nietzschea, nego Ibsena i Strindberga, kada je u pitanju ranija faza djelovanja.
Miroslav Krleža rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u obitelji nižeg socijalnog statusa. U Zagrebu je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju, a nakon toga se prebacio u kadetsku vojnu školu u Pečuh, neposredno prije početka Prvog svjetskog rata.
Godine 1913. prekida studij da bi otišao u Srbiju i postao dobrovoljac u njihovoj vojsci. Kako je bio osumnjičen za špijuna, bio je protjeran preko srpske granice i zatvoren kao austrijski špijun. Na kraju je izbačen iz Ludoviceuma.
U zatvoru nije proveo puno vremena, nego je 1915. mobiliziran i poslan na frontu u istočnu Europu. Nakon što je bio ozlijeđen vrijeme je najviše provodio po toplicama, a kako nije bio najboljeg zdravlja, počeo se sve više baviti pisanjem.
Objavio je velik broj djela od kojih su mnoga prevedena na brojne svjetske jezike. Zahvaljujući svojim djelima dobio je počast da ga svrstaju s ostalim uglednim svjetskim književnicima. Književno je stvaralaštvo obogatio dramama, pjesmama, romanima, esejima, memoarima te filmskim scenarijima.
Pjesme su bile pune negativnih osjećaja, socijalnih motiva i u njima se najviše govorilo o pobuni protiv nepravde. Napisao je četiri romana, a najpoznatiji je “Povratak Filipa Latinovicza”. Najopširniji roman su “Zastave”.
Godine 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u komitetu SKH. Bio je simpatizer pokreta Hrvatsko proljeće. Umro je 29. prosinca 1981. godine.
Najpoznatija djela su: Banket u Blitvi, Balade Petrice Kerempuha, U agoniji, Vučjak, Kraljevo, Vražji otok, Pjesme u tmini, Gospoda Glembajevi.
Autor: M.L.
Odgovori