Tri domobrana novela je autora Miroslava Krleže, a strukturirana u zbirci Hrvatski bog Mars. Objavljena je prvi puta 1921. godine u Savremeniku, a 1922. godine unutar zbirke. Tematizira vojnička stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u 1. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere.
Novela Tri domobrana priča je o trojici ljudi, nekadašnjih školskih vršnjaka, a sada domobrana koje je rat, svakoga na drukčiji način formirao i promijenio.
Novela započinje in medias res, čitatelja se ne upoznaje odmah na početku s pozadinskom pričom, već mu se pruža slika trenutne radnje, a to je vojnički marš i odnosi među domobranima u satniji.
Krleža je prikazao stanje ležernosti i nedisciplinu u satniji protiv kojih se Ratković konstantno borio. U tom sukobu nije birao riječi, a njegov agresivan nastup i vrijeđanje vojnika često poprimaju histerični ton.
Promatrajući opširne opise individualnih odnosa te događaja koji su obilježili novelu, možemo zaključiti da se radi o najtradicionalnijoj noveli unutar zbirke. No, iako je riječ živahnoj noveli čiji je čitanje lako, na čitatelja često ne ostavlja jak dojam.
Kako su ova tri čovjeka postala tri svijeta i kako se više ne mogu sresti postajući jedni drugima krvnici i smrtni neprijatelji, Krleža razlaže ubojitom logikom i izvanrednim nervom za psihološke nijanse ne ispuštajući ni trenutka iz vida skrivenog antijunaka koji lebdi nad svim, a to je – rat.
Autor je Ratkovića opisao kao oficira koji se često spominje u njegovim djelima. Nepopustljiv i tragično okrutan lik koji pokušava drugima pokazivati svoju čeličnost i nemilosrdnost, ali je zapravo u konstantnom sukobu sa samim sobom.
Anarhični Skomrak neodređeni je lik, njegov se spomen svodi na nekadašnje poznanstvo s Ratkovićem i Račićem, njegovo dezerterstvo i njegovo uhićenje i dovođenje pred Ratkovića. Račić je, s druge strane, opisan kao čovjek koji je dovoljan sam sebi te kao nedefinirani buntovni moralist. Njegov je život prožet teškim trenutcima, poteškoćama zbog kojih nikada nije uspio do kraja razviti sav potencijal i na kraju novele pokušava Ratkoviću objasniti nije prirodno biti okrutan i nemilosrdan i pritom ne osjećati niti malo grižnje savjesti.
Prikazana je i vrlo slikovita usporedba domobrana Račića i Isusa. Taj događaj je primjer javnog poniženja, te samim time povrede čovjekova dostojanstva:
“Pretražite tog domobrana dobro, da vidimo što je s njim! Priskočili su Jagalčec i Petek i bacili se na Račića kao dvije zvijeri. Istrgao mu Petek tri gumba i još ga oderao noktom na prsima, sve u suludom bjesnilu. Čeprkaju prljave ruke po Račićevom džepu i po hlačama i kabanici, pa strgli s njega onu zelenu vreću i bacili je u blato i iskreću podstavu. Ništa! Nigdje ništa! U džepu je bila svega jedna kruna i dva groša, jedan zgužvani rubac i mrtvačka cedulja. Gleda tako Ratković u Račića, pa je povikao bolesno, osjetivši i sam nešto abnormalno u taj hip, ali se već zaletio: ‘I hlače mu skinite! Da vidimo! I hlače!’ Strgali tako Račiću i hlače i gaće, i stoji on pred satnijom u rubači, polugol, u poderanom svom rublju, a snijeg prši i u gradu se javilo podne… Sjetio se Račić da stoji zapisano, da su tako Sina Čovječjeg skinuli do gola pod Poglavnikom Poncijem Pilatom i da su ga popljuvali, i sve mu je postalo smiješno. Nije mogao da se svlada i nasmijao se glasno”.
Miroslav Krleža autor je najznačajnijih tekstova 20. stoljeća, pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva i svakako jedan od najznačajnijih autora u povijesti hrvatske književnosti. Problemskom polju Krležinog stvaralaštva pripadaju i novelistički ciklusi.
Krležina ostavština hrvatskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća, 21. stoljeća te budućim generacijama je nemjerljiva. S razlogom se Krleža može smatrati najznačajnijim hrvatskim književnikom u 20. stoljeću i bez obzira na stajališta brojnih kritičara i analitičara, uzor i polazište mnogih kasnijih književnika.
Vrsta djela: novela unutar zbirke Hrvatski bog Mars
Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat
Mjesto radnje: Zagreb
Tema djela: priča o trojici domobrana, nekoć školskih vršnjaka i prijatelja, a sada potpuno različitih osoba na koje je rat potpuno drugačije djelovao
Ideja djela: izobličenost rata i sposobnost da iz čovjeka često potisne pozitivne strane, a izvuče negativne i borba u čovjeku da odbaci zlo, a prigrli dobro
Kratak sadržaj
Novela započinje s pripovjedačem koji napominje kako je najavljen hodni bataljon koji je trebao u 11 sati proći na kolodvor s glazbom, u pratnji podoficirske škole, koja je zapravo špalir bajoneta i oštro nabijenih pušaka.
Kapetan Ratković Jablanski morao je na bataljon na raport i tako je dužnost vođenja satnije pala na poručnika Mayera, koji je bio civilni činovnik. Imao je veliku tremu jer je velika stvar bila voditi satniju kroz glavnu ulicu i bojao se da bi svakog trenutka mogao izbiti nekakav skandal. Zbog velike gužve, za čovjeka poput njega bilo je teško razlikovati majora od stražara.
Podoficiri u prvom dvoredu, koji su njuhom znali prepoznati ljude bolje od pasa, prepoznali su Slavka Wallensteina. Wallenstein je opisan kao strah i trepet svakog domobrana, nikada nije govorio i bio je aktivni pukovnik kojemu je jedino kasarna bila svetinja:
“Wallensteina se svi domobrani boje kao đavola, i na Njegovo Ime cvokoću čavli u soldačkoj peti. Wallenstein nije lola ni gigerl ni kartaš ni ženskar, on je aktivni pukovnik i pozna samo jednu svetinju: ta se svetinja zove kasarna.”.
Ističe se njegova brutalnost, kako je postrijeljao nekoliko ljudi po stražama, tukao ljude ostrugama, sabljom i dr. Wallenstein promatrajući satniju daje komentar kako je previše blatnjava i traži Jablanskog i govori mu kako su pogriješili što su danas išli u mimohod.
Kada se ponovno okrenuo prema satniji, primijeti kako jednog domobrana spuštene glave, gotovo kao da spava. Jablanskom zapovijedi da zaustavi satniju, što on i učini i upita tko nije pozdravio za vrijeme mimohoda, na što se javlja domobran Račić. Jablanski ga odvodi pred pukovnika, a svi oko njih promatraju što će se sljedeće dogoditi.
Vidno uzrujan, pukovnik ispituje domobrana zašto nije pozdravio, međutim ne dobiva odgovora. Pripovjedač napominje kako je Račić bio umoran jer je noć proveo kod žene s kojom se svađao i plakao te da je u tom mimohodu više mjesečario nego hodao.
Pošto nije dobivao odgovora, Wallenstein se obruši na domobrana i krene ga vrijeđati. Udario ga je nekoliko puta ljevicom i desnicom tako jako da je Račić pao u blato. Račić se jedva ustao i priključio satniji koja je nastavila mimohod uz tutanj bubnjeva.
“A što? Što da vam kažem! htio je Račić da se otkine, pa je podignuo svoj slabi glas, ali ga je uto Wallenstein u slijepom i manijakalnom napadu ćušio desnicom tako silno da je Račić zateturao. U isti tren gurnuo ga je Wallenstein ljevicom rutinirano još jače, i tako je Račić pao u blato, pa ga je pukovnik još dva-tri puta udario nogom.”
Pripovjedač naglasak na trenutak pomiče na dvojicu domobrana koji su nestali – domobrani Gjuro Fink i Franjo Skomrak. U početku se mislilo da su na povratku iz bataljona svratili u krčmu, međutim kako su se nisu danima pojavljivali, bilo je jasno da se neće pojaviti.
Toga dana dogodio se i jedan skandal delikatne naravi: prilikom konflikta žena koje su se našle oko straže i same straže, jedan je domobran u bijesu uzeo pušku i kundakom udario ženu po glavi i ona se srušila.
U međuvremenu su patrole vojne policije uhvatile još jednog dezertera, domobrana Gjura Makeka kako je prodavao vojnu opremu.
Osim tog skandala, dogodila se i krađa četiri karabinke, a pripovjedač napominje kako su krađe oružja bile učestalije kada se spremao hodni transport. Svaki aktivni oficir u vojsci imao je nekakvu pasiju, tj. strast prema nečime, tako je i Ratković Jablanski imao svoju pasiju, a to je bila brijačnica koju je “stvorio ni od čega”. U njoj su se brijali domobrani za deset filira po glavi u korist udovičkog fonda.
Ratković je često znao uhvatiti svoje domobrane kako se nisu duže vrijeme brijali i šišali i tjerao ih u svoju brijačnicu, a njemu je brijanje bilo besplatno.
“Tako lovi Ratković po hodnicima svoje domobrane i ganja ih u svoju vlastitu brijačnicu koju je on sam stvorio “od ničega” i tako djeluje karitativno za udovički fond, a sam se, dakako, brije badava!”
Zbog uzrujanosti toga dana, on odluči otići u brijačnicu i dozva svog pomoćnika Kohna. Kohn stiže i on se neopravdano počinje derati na njega kao da je on izvor svih problema tog dana i ispituje ga zna li da se pola satnije nije cijepilo, na što on odgovara da ne zna. Ratković mu zapovijeda da se pola satnije mora cijepiti, bez obzira cijepili se oni prije ili ne.
Zbog iznimno lošeg raspoloženja, Kohn je htio prešutjeti nestanak dvojice domobrana, međutim zbog prethodno dobre vijesti o pronalasku još jednog dezertera, ipak odluči i priloži mu pismo koje je prethodno donijela djevojčica. Ratković ugledavši pismo problijedi i da znak brijaču da zaustavi brijanje, a sam je prepoznao da je bilo riječ o domobranskom pismu.
Ovakva pisma uvijek su na njega ostavljala teške dojmove jer se u njima njega često vrijeđalo i prijetilo mu smrću. Saznavši da Kohn nije proslijedio ovo pismo ostalim postajama, Ratković ga tjera od sebe, sav u bjesnilu. Na odlasku Kohn pokušava reći o krađi pušaka, ali je jedva uspio pobjeći od Ratkovića koji ga je namjeravao udariti.
Nakon toga, Ratković odlazi u pisarnu na prvom katu, a u trenutku njegova ulaska u sobu jedan od pisara pada sa stolice, na što Ratković dodaje podrugujući komentar. Kohn pred njega iznosi niz molbi domobrana, koje on ili baca ili trga i opet je ljut na Kohna jer se bavi trivijalnim stvarima.
Iako se cijelo vrijeme u sobi mogao osjećati nekakav smrad, odjednom kao da se smrad povećao i Ratković zapovijedi da se otvore prozori. Nakon što je pokušao otvoriti pisaći stol i nije uspio, dozvao je domobrana Videka koji je bio u tome stručan i kada je nekako ladica bila otključana, novca koji se uvijek nalazio u ladici od dobitka brijačnice nije bilo. Ljutit na svakoga u sobi, Ratković govori da će ih sve dati objesiti.
“Niste! Naravna stvar da niste! Prekršili ste zabranu! Vi ste isto toliko kriv kao ovaj lopov ovdje! Svi ste vi tati i hulje! Cijelu ću satniju objesiti! A vas prvoga, Kohn, jeste li me razumjeli? Kohn! Mater vam vašu! Čekajte! Dat ću ja vama svima! Videk! Videk!”
Dao je oglasiti alarm i čudio se kako nema straže, a tek je naknadno saznao kako je straža uhićena zbog skandala. Nakon što je pred njega dovedena straža, ispituje ih kako je moguće da kraj njih prođe netko i ukrade novac i zapovijedi Kohnu da moraju za kaznu stražariti još 48 sati.
U tom trenutku do Ratkovića dolazi Videk i govori mu kako je satnija postrojena i broji 203 čovjeka. Ratković se u svemu tome zbuni i više se ne može dosjetiti gdje je sva ta zbrka započela, ali se sjeti pisma i počinje se obraćati i spominje pobunu – prvo o dezertiranju dvojice domobrana i kako jedan od njih prijeti da će ga ubiti.
“Jest, momci! Dogodio se slučaj bune! Dezertirala su jutros dva domobrana, i jedan mi se zagrozio u pismu da će me ustrijeliti kao psa…”
Nakon toga, dodaje i da mu je netko ukrao 205 kruna i 16 filira i napominje im da je bolje da odmah netko prizna krađu nego da on sam pronađe krivca. U jednom trenutku netko se u satniji sjeti da je Račić te noći izbivao i Ratković ispituje Račića je li to istina. Račić potvrđuje i Ratković ga ispituje gdje je bio prošle noći, na što mu ovaj ne daje odgovora
“Hoćete li do đavola trkom? Nemojte da vas posebno molim! Je li to istina da vi niste spavali ove noći u vojarni?
– Nisam!
– A tko vam je dozvolio da izbivate?
– Nitko!
– A gdje ste bili? Kod kakve ste se to opet ženetine povlačili?
Račić je pogledao Ratkovića bez riječi, a u kapetanu je sve još jače uzavrelo. A što me još gleda tim svojim bezobraznim zelenim okom? On mene još i fiksira! Tu se skiće cijelu noć i pokvario mi je mimohod i još tu diže nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema!”
– Što je? Što me gledate? Govorite, gdje ste bili?
Račić gleda kapetana u oči. Ravno u oči. I šuti..”
Ratković zapovijeda da ga se dobro pregleda, prvo mu pregledavaju džepove, a nakon toga mu i skidaju hlače, no ne pronalaze ništa. Prolazeći između lijevog i desnog krila satnije, Ratković primjećuje Gjuru Makeka koji je prethodno bio uhvaćen od strane patrole. Iako ga moli za oprost i milost, Ratkovića to ne zanima i zapovijeda Videku da se da objesiti zbog neposlušnosti i kršenja zakletve.
Iz pivnice se mogao čuti dječji plač dok su vezali domobrane uz kesten, a Ratković zapovijeda da se uguši taj plač kako bi se moglo vješanje dovršiti. Račić promatra Ratkovića i ne može vjerovati da je nekoć s tim čovjekom dijelio školsku klupu. On prepoznaje da se Račić zagledao u njega i govori mu da gleda ravno, međutim Račić ga ne posluša.
U jednom trenutku Račić poludi i govori Ratkoviću da je kreten, a Ratković u svom ludilu i bijesu zapovijeda da se i on da objesiti.
“Videk! Vežite tog anarhista! Da vidi što to znači igrati se sa mnom! Odmah! Videk! Brzo! Vežite tu svinju!”
Baš u trenutku kada ga počinju vezati, zbog velikog umora i malaksalosti, Račić pada u nesvijest, a Ratković zapovijedi da se obojica nose u slamnjaču. Niz domobrana, među prvima domobran Grilec traže dopust preko noći da provedu vrijeme sa svojim ženama. Grilecu, iako teška srca, Ratković dopušta zbog toga što mu je asfaltirao kuhinju i jednom prilikom satniji dodijelio kruha iako je to bio njegov dio.
“Ratković je blagonaklono disponiran spram domobrana Grilca, jer mu je Grilec asfaltirao cijelu kuhinju i još je sam dao svoja tri hljeba asfalta“, međutim ostalima, njima 27 odbija dopust i tjera ih na front. Ubrzo nakon toga, za Ratkovića dolazi poziv za objed kod gospođe Ketty koji je on propustio jer je potpuno bio zaboravio na vrijeme zbog svih problema i obaveza toga dana.
Gospođa Ketty pripadala je tadašnjem otmjenom građanskom društvu, a njezin muž Milan Keiser bio je već treću godinu na frontu. Ratković joj je bio u drugoj godini rata već drugi ljubavnik. Ona je svoje dane provodila uglavnom zabavljajući se po kavanama, bojala kosu, usne i obrve. Ratković se žali Ketty kako mu je muka od svega, da ne želi otići na front, već da bi ostao s njom u Zagrebu. Ona na njegove riječi ostaje ravnodušna.
“Cijeli je taj odnos između gospodina satnika Ratkovića Jablanskog i gospođe Ketty Kaiserove već dulje vrijeme kao rasklimani zub kojemu ne treba mnogo pa će biti vani. Još je bilo nekoliko nerava i ti su kao zaboljeli, ali se gospođa Ketty pokazala energičnom i povukla žestoko, i tako je išlo lakše nego što se mislilo..”.
Nakon još nekog vremena u krevetu, oblači se, vraća objedu i nakon njega odlazi. Po dolasku Ratkovića pojavljuje se i detektiv Vlahović sa svojim psom Cezarom koji su trebali pomoći u pronalasku kradljivca. Detektiv pušta psa, on njuši cijelu satniju i kada je već optrčao cijelu satniju i zabio noge u zemlju, u jednom trenutku skače na Ratkovića. Ratković je osjetio ugriz psa te ga spopade jezivi bijes i silno se uzrujao, posebice i zbog toga što ga je gledala cijela satnija i kakvoj je sramoti bio izložen. Prvo je udario psa ramenom toliko jako da je pas zacvilio, a potom i udario žestoko nogom.
“Sve je to bilo tren. Otrgli su, naravna stvar, Cezara, i detektiv ga opalio remenom (mrcinu bezobraznu), da je pseto zacviljelo, a Ratković ga je očepio nogom žestoko. Detektiv je tamo nešto mljeo o kriminalnim slučajevima i mahao svojim halbcilindrom, i sve je izgledalo tako neugodno, razbijeno, kompromitirano, izgubljeno.”
Detektiv se ispričavao zbog neugodne situacije i klanjao mu se, a Ratković je samo pljunuo i otišao bez riječi. Nakon još jednog incidenta, pripovjedač se ponovno vraća na Račića koji je ležao na slamnjači. Za njega pripovjedač tvrdi da je jedan od onih intelektualaca koji nikad nisu do kraja ispunili svoj potencijal, a potom se daje i njegova kraća biografija. Išao je s Ratkovićem u pučku školu i gimnaziju i nekoć su se zajedno igrali na cesti.
Dok je Ratković rastao u kadeta, baš u to doba su Račića izbacili iz gimnazije, upao je u neku političku aferu i bio po nekim zatvorima. Račićeva majka se u nekoliko navrata žalila Ratkovićevoj kako ne zna što će sa svojim sinom, da je jadan i bez budućnosti.
U vrijeme Balkanskih ratova, Ratković je iskoristio priliku i posjetio starog prijatelja kako bi mu pokušao pomoći. Njihov susret je završio tako da je Račić svoju majku udario stolcem po glavi, a njega istjerao na cestu. Njih dvojica nisu progovorili ni riječi dok nije došao rat i dok domobran Račić nije domarširao u cvjetnouličku pučku školu kao regrut. Njihov je odnos bio konstantno napet i zapleten, a pripovjedač napominje da Račićeva poniženja nisu bila samo toga dana, već da ga je to pratilo kroz cijeli život.
Počeo je razmišljati o svemu i prisjećati se školskih dana, o ratu promišlja kao o katastrofi i misli da bi narod trebao znati koliko je ovaj rat katastrofa za cijeli narod. U tom trenutku dok on razmišlja, primijeti kako netko dolazi i prepozna da je to bivši poštar koji nije imao kabanice unatoč kiši i bio sav poliven vinom.
Zamolio je Račića za malo kruha, a on mu je iz torbe izvadio i dao kruha. Odjednom su njih dvojica prepoznali u daljini neko svjetlo, prema njima je došla patrola vojne policije od koje su saznale da su uhvatili dezertera Skomraka. Priča se ponovno vraća na Ratkovića koji se dugo spremao i došao na bataljon u posljednji čas.
Na bataljonu je bilo servirano za 24 osobe kod velike potkove u srednjoj, najvećoj dvorani. Kod potkove na kraju stola sjedio je Ratković, na koga je pala čast da primi zdravicu doglavnika koji je nazdravljao njegovom bataljonu. Po povratku, Ratković je pokušao spavati, ali nije mogao jer je konstantno razmišljao o sutrašnjem danu.
Prvo je odlučio otići Ketty, ali je ugledao taman nekoga na odlasku od nje te odlučio produžiti Cvjetnom ulicom i krenuo prema svojoj kasarni. Ulazeći neobično se ispriča stražaru, a on mu govori da je satnija u redu i daje mu izvještaj o uhićenju Skomraka.
Dva domobrana su uvela Skomraka koji je bio vezan lancima. Ratković je još jednom prošao u glavi sve što se događalo toga dana i u trenutku bijesno krenuo na Skomraka. Tukao ga je brutalno i krv je išla na sve strane. U jednom trenutku, na nekakav način Skomrak se uspio istrgnuti straži i krenuo da se baci kroz zatvoren prozor kada baš u tom trenutku u sobu ulazi Račić.
Pada na koljena i moli Ratkovića može li izaći na minutu van i porazgovarati s njim. Račić ga pokušava urazumiti, pokušava mu objasniti kako su nekoć zajedno bili u školskim klupama, da je ovo što radi krivo, da nije ispravno tući ljude do krvi.
Račić je bio puno toga izrekao, što u sebi, što samom Ratkoviću, ali nije uspio na njega utjecati. Njihov susret, kao i sama novela završava vojničkim pozdravom.
Analiza likova
U središtu karakterizacije likova nalaze se trojica domobrana – Račić, Ratković i Skomrak. U noveli ne doznajemo pozadinu njihove priče odmah, nego tek naknadno, čime se pokušava u kasnijem dijelu romana razbiti, promijeniti mišljenja koja čitatelj već na početku novele konstruira. Posebice kada je riječ o Ratkoviću i Račiću, njihov je odnos prožet brojnim sukobima, napetostima, ali pokušajima da se oživi nekoć čvrsto prijateljstvo.
Juraj Ratković Jablanski – general satnik, pohađao pučku školu i gimnaziju, izvana se pokušava dokazati kao grub i oštar vojnik, ali iznutra pati i želi pronaći utjehu u nekome, što mu ne uspijeva.
“Tko bi bio rekao da će Jurica Ratković, onaj šutljivi pasivni dečko koji nikako nije znao računati sa česnicima, da će on, baš on, udariti čizmom o tu školu, razvaliti je i od školskih ploča sabiti brijačnicu? A, eto, tako se dogodilo, sve se tako dogodilo.”
Domobran Račić – neostvareni potencijal, u više navrata istaknut mogućnost da postane netko, ali se prečesto gubio u traženju samog sebe, njegovi umori i frustracije proizlaze iz tjeskobnog i žalosnog djetinjstva i života, pokušava u Ratkoviću pobuditi emocije i empatiju za ljude oko njega.
“Račić je bio jedan od onih naših intelektualaca koji su mnogo toga htjeli, a nisu nikada i nigdje pravo pustili korijenje; pa kad je došao ovaj veliki potop, digao ih je kao gnjilo smeće, što se staložilo po našim kanalima, i povaljao to sve sa sobom…”
Franjo Skomrak – o njemu se saznaje najmanje, ratni dezerter koji ne vjeruje u ratne ideale, uhvaćen u opijanju, kao i brojni dezerteri pun je očaja, tjeskobe i razočarenja
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.
Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.
Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.
Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…
Autor: F.Š.
Odgovori