Hrvatski bog Mars

Hrvatski bog Mars je zbirka novela s tematikom Prvog svjetskog rata. To je ujedno Krležino najpoznatije djelo, a u kojem je antiratnim te humanističkim pokretima i potresnim slikama sudbine naroda iz Hrvatske koje je poslužilo kao topovsko meso, uvrstilo spomenuto djelo među najbolje knjige antiratne Europe.

Zbirka sadrži sljedeće novele: Bitka kod Bistrice Lesne, Kraljevska madžarska domobranska novela, Tri domobrana, Baraka pet Be, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera i Hrvatska rapsodija.

Krleža je u djelu svjedočio o strašnim sudbinama anonimnih seljaka iz Zagorja te Podravine koji su se pridružili domobranima kako bi obranili svoje i pomogli u obrani zemlje. Novele iz poznatog djela su nastale u vrijeme kada se Krleža udaljio od vizionarstva i univerzalne ekspresionističke simbolike te približio realističnim sudbinama običnih ljudi.

Kratak sadržaj

Tri domobrana

Novela započinje s pripovjedačem koji napominje kako je najavljen hodni bataljon koji je trebao u 11 sati proći na kolodvor s glazbom, u pratnji podoficirske škole, koja je zapravo špalir bajoneta i oštro nabijenih pušaka.

Kapetan Ratković Jablanski morao je na bataljon na raport i tako je dužnost vođenja satnije pala na poručnika Mayera, koji je bio civilni činovnik. Imao je veliku tremu jer je velika stvar bila voditi satniju kroz glavnu ulicu i bojao se da bi svakog trenutka mogao izbiti nekakav skandal. Zbog velike gužve, za čovjeka poput njega bilo je teško razlikovati majora od stražara.

Podoficiri u prvom dvoredu, koji su njuhom znali prepoznati ljude bolje od pasa, prepoznali su Slavka Wallensteina. Wallenstein je opisan kao strah i trepet svakog domobrana, nikada nije govorio i bio je aktivni pukovnik kojemu je jedino kasarna bila svetinja:

“Wallensteina se svi domobrani boje kao đavola, i na Njegovo Ime cvokoću čavli u soldačkoj peti. Wallenstein nije lola ni gigerl ni kartaš ni ženskar, on je aktivni pukovnik i pozna samo jednu svetinju: ta se svetinja zove kasarna.”.

Ističe se njegova brutalnost, kako je postrijeljao nekoliko ljudi po stražama, tukao ljude ostrugama, sabljom i dr. Wallenstein promatrajući satniju daje komentar kako je previše blatnjava i traži Jablanskog i govori mu kako su pogriješili što su danas išli u mimohod.

Kada se ponovno okrenuo prema satniji, primijeti kako jednog domobrana spuštene glave, gotovo kao da spava. Jablanskom zapovijedi da zaustavi satniju, što on i učini i upita tko nije pozdravio za vrijeme mimohoda, na što se javlja domobran Račić. Jablanski ga odvodi pred pukovnika, a svi oko njih promatraju što će se sljedeće dogoditi.

Vidno uzrujan, pukovnik ispituje domobrana zašto nije pozdravio, međutim ne dobiva odgovora. Pripovjedač napominje kako je Račić bio umoran jer je noć proveo kod žene s kojom se svađao i plakao te da je u tom mimohodu više mjesečario nego hodao.

Pošto nije dobivao odgovora, Wallenstein se obruši na domobrana i krene ga vrijeđati. Udario ga je nekoliko puta ljevicom i desnicom tako jako da je Račić pao u blato. Račić se jedva ustao i priključio satniji koja je nastavila mimohod uz tutanj bubnjeva.

“A što? Što da vam kažem! htio je Račić da se otkine, pa je podignuo svoj slabi glas, ali ga je uto Wallenstein u slijepom i manijakalnom napadu ćušio desnicom tako silno da je Račić zateturao. U isti tren gurnuo ga je Wallenstein ljevicom rutinirano još jače, i tako je Račić pao u blato, pa ga je pukovnik još dva-tri puta udario nogom.”

Pripovjedač naglasak na trenutak pomiče na dvojicu domobrana koji su nestali – domobrani Gjuro Fink i Franjo Skomrak. U početku se mislilo da su na povratku iz bataljona svratili u krčmu, međutim kako su se nisu danima pojavljivali, bilo je jasno da se neće pojaviti.

Toga dana dogodio se i jedan skandal delikatne naravi: prilikom konflikta žena koje su se našle oko straže i same straže, jedan je domobran u bijesu uzeo pušku i kundakom udario ženu po glavi i ona se srušila.

U međuvremenu su patrole vojne policije uhvatile još jednog dezertera, domobrana Gjura Makeka kako je prodavao vojnu opremu.

Osim tog skandala, dogodila se i krađa četiri karabinke, a pripovjedač napominje kako su krađe oružja bile učestalije kada se spremao hodni transport. Svaki aktivni oficir u vojsci imao je nekakvu pasiju, tj. strast prema nečime, tako je i Ratković Jablanski imao svoju pasiju, a to je bila brijačnica koju je “stvorio ni od čega”. U njoj su se brijali domobrani za deset filira po glavi u korist udovičkog fonda.

Ratković je često znao uhvatiti svoje domobrane kako se nisu duže vrijeme brijali i šišali i tjerao ih u svoju brijačnicu, a njemu je brijanje bilo besplatno.

“Tako lovi Ratković po hodnicima svoje domobrane i ganja ih u svoju vlastitu brijačnicu koju je on sam stvorio “od ničega” i tako djeluje karitativno za udovički fond, a sam se, dakako, brije badava!”

Zbog uzrujanosti toga dana, on odluči otići u brijačnicu i dozva svog pomoćnika Kohna. Kohn stiže i on se neopravdano počinje derati na njega kao da je on izvor svih problema tog dana i ispituje ga zna li da se pola satnije nije cijepilo, na što on odgovara da ne zna. Ratković mu zapovijeda da se pola satnije mora cijepiti, bez obzira cijepili se oni prije ili ne.

Zbog iznimno lošeg raspoloženja, Kohn je htio prešutjeti nestanak dvojice domobrana, međutim zbog prethodno dobre vijesti o pronalasku još jednog dezertera, ipak odluči i priloži mu pismo koje je prethodno donijela djevojčica. Ratković ugledavši pismo problijedi i da znak brijaču da zaustavi brijanje, a sam je prepoznao da je bilo riječ o domobranskom pismu.

Ovakva pisma uvijek su na njega ostavljala teške dojmove jer se u njima njega često vrijeđalo i prijetilo mu smrću. Saznavši da Kohn nije proslijedio ovo pismo ostalim postajama, Ratković ga tjera od sebe, sav u bjesnilu. Na odlasku Kohn pokušava reći o krađi pušaka, ali je jedva uspio pobjeći od Ratkovića koji ga je namjeravao udariti.

Nakon toga, Ratković odlazi u pisarnu na prvom katu,  a u trenutku njegova ulaska u sobu jedan od pisara pada sa stolice, na što Ratković dodaje podrugujući komentar. Kohn pred njega iznosi niz molbi domobrana, koje on ili baca ili trga i opet je ljut na Kohna jer se bavi trivijalnim stvarima.

Iako se cijelo vrijeme u sobi mogao osjećati nekakav smrad, odjednom kao da se smrad povećao i Ratković zapovijedi da se otvore prozori. Nakon što je pokušao otvoriti pisaći stol i nije uspio, dozvao je domobrana Videka koji je bio u tome stručan i kada je nekako ladica bila otključana, novca koji se uvijek nalazio u ladici od dobitka brijačnice nije bilo. Ljutit na svakoga u sobi, Ratković govori da će ih sve dati objesiti.

“Niste! Naravna stvar da niste! Prekršili ste zabranu! Vi ste isto toliko kriv kao ovaj lopov ovdje! Svi ste vi tati i hulje! Cijelu ću satniju objesiti! A vas prvoga, Kohn, jeste li me razumjeli? Kohn! Mater vam vašu! Čekajte! Dat ću ja vama svima! Videk! Videk!”

Dao je oglasiti alarm i čudio se kako nema straže, a tek je naknadno saznao kako je straža uhićena zbog skandala. Nakon što je pred njega dovedena straža, ispituje ih kako je moguće da kraj njih prođe netko i ukrade novac i zapovijedi Kohnu da moraju za kaznu stražariti još 48 sati.

U tom trenutku do Ratkovića dolazi Videk i govori mu kako je satnija postrojena i broji 203 čovjeka. Ratković se u svemu tome zbuni i više se ne može dosjetiti gdje je sva ta zbrka započela, ali se sjeti pisma i počinje se obraćati i spominje pobunu – prvo o dezertiranju dvojice domobrana i kako jedan od njih prijeti da će ga ubiti.

“Jest, momci! Dogodio se slučaj bune! Dezertirala su jutros dva domobrana, i jedan mi se zagrozio u pismu da će me ustrijeliti kao psa…”

Nakon toga, dodaje i da mu je netko ukrao 205 kruna i 16 filira i napominje im da je bolje da odmah netko prizna krađu nego da on sam pronađe krivca. U jednom trenutku netko se u satniji sjeti da je Račić te noći izbivao i Ratković ispituje Račića je li to istina. Račić potvrđuje i Ratković ga ispituje gdje je bio prošle noći, na što mu ovaj ne daje odgovora

“Hoćete li do đavola trkom? Nemojte da vas posebno molim! Je li to istina da vi niste spavali ove noći u vojarni?

– Nisam!

– A tko vam je dozvolio da izbivate?

– Nitko!

– A gdje ste bili? Kod kakve ste se to opet ženetine povlačili?

Račić je pogledao Ratkovića bez riječi, a u kapetanu je sve još jače uzavrelo. A što me još gleda tim svojim bezobraznim zelenim okom? On mene još i fiksira! Tu se skiće cijelu noć i pokvario mi je mimohod i još tu diže nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema!”

– Što je? Što me gledate? Govorite, gdje ste bili?

Račić gleda kapetana u oči. Ravno u oči. I šuti..”

Ratković zapovijeda da ga se dobro pregleda, prvo mu pregledavaju džepove, a nakon toga mu  i skidaju hlače, no ne pronalaze ništa. Prolazeći između lijevog i desnog krila satnije, Ratković primjećuje Gjuru Makeka koji je prethodno bio uhvaćen od strane patrole. Iako ga moli za oprost i milost, Ratkovića to ne zanima i zapovijeda Videku da se da objesiti zbog neposlušnosti i kršenja zakletve.

Iz pivnice se mogao čuti dječji plač dok su vezali domobrane uz kesten, a Ratković zapovijeda da se uguši taj plač kako bi se moglo vješanje dovršiti. Račić promatra Ratkovića i ne može vjerovati da je nekoć s tim čovjekom dijelio školsku klupu. On prepoznaje da se Račić zagledao u njega i govori mu da gleda ravno, međutim Račić ga ne posluša.

U jednom trenutku Račić poludi i govori Ratkoviću da je kreten, a Ratković u svom ludilu i bijesu zapovijeda da se i on da objesiti.

“Videk! Vežite tog anarhista! Da vidi što to znači igrati se sa mnom! Odmah! Videk! Brzo! Vežite tu svinju!”

Baš u trenutku kada ga počinju vezati, zbog velikog umora i malaksalosti, Račić pada u nesvijest, a Ratković zapovijedi da se obojica nose u slamnjaču. Niz domobrana, među prvima domobran Grilec traže dopust preko noći da provedu vrijeme sa svojim ženama. Grilecu, iako teška srca, Ratković dopušta zbog toga što mu je asfaltirao kuhinju i jednom prilikom satniji dodijelio kruha iako je to bio njegov dio.

“Ratković je blagonaklono disponiran spram domobrana Grilca, jer mu je Grilec asfaltirao cijelu kuhinju i još je sam dao svoja tri hljeba asfalta“, međutim ostalima, njima 27 odbija dopust i tjera ih na front. Ubrzo nakon toga, za Ratkovića dolazi poziv za objed kod gospođe Ketty koji je on propustio jer je potpuno bio zaboravio na vrijeme zbog svih problema i obaveza toga dana.

Gospođa Ketty pripadala je tadašnjem otmjenom  građanskom društvu, a njezin muž Milan Keiser bio je već treću godinu na frontu. Ratković joj je bio u drugoj godini rata već drugi ljubavnik.  Ona je svoje dane provodila uglavnom zabavljajući se po kavanama, bojala kosu, usne i obrve. Ratković se žali Ketty kako mu je muka od svega, da ne želi otići na front, već da bi ostao s njom u Zagrebu. Ona na njegove riječi ostaje ravnodušna.

“Cijeli je taj odnos između gospodina satnika Ratkovića Jablanskog i gospođe Ketty Kaiserove već dulje vrijeme kao rasklimani zub kojemu ne treba mnogo pa će biti vani. Još je bilo nekoliko nerava i ti su kao zaboljeli, ali se gospođa Ketty pokazala energičnom i povukla žestoko, i tako je išlo lakše nego što se mislilo..”.

Nakon još nekog vremena u krevetu, oblači se, vraća objedu i nakon njega odlazi. Po dolasku Ratkovića pojavljuje se i detektiv Vlahović sa svojim psom Cezarom koji su trebali pomoći u pronalasku kradljivca. Detektiv pušta psa, on njuši cijelu satniju i kada je već optrčao cijelu satniju i zabio noge u zemlju, u jednom trenutku skače na Ratkovića. Ratković je osjetio ugriz psa te ga spopade jezivi bijes i silno se uzrujao, posebice i zbog toga što ga je gledala cijela satnija i kakvoj je sramoti bio izložen. Prvo je udario psa ramenom toliko jako da je pas zacvilio, a potom i udario žestoko nogom.

“Sve je to bilo tren. Otrgli su, naravna stvar, Cezara, i detektiv ga opalio remenom (mrcinu bezobraznu), da je pseto zacviljelo, a Ratković ga je očepio nogom žestoko. Detektiv je tamo nešto mljeo o kriminalnim slučajevima i mahao svojim halbcilindrom, i sve je izgledalo tako neugodno, razbijeno, kompromitirano, izgubljeno.”

Detektiv se ispričavao zbog neugodne situacije i klanjao mu se, a Ratković je samo pljunuo i otišao bez riječi. Nakon još jednog incidenta, pripovjedač se ponovno vraća na Račića koji je ležao na slamnjači. Za njega pripovjedač tvrdi da je jedan od onih intelektualaca koji nikad nisu do kraja ispunili svoj potencijal, a potom se daje i njegova kraća biografija. Išao je s Ratkovićem u pučku školu i gimnaziju i nekoć su se zajedno igrali na cesti.

Dok je Ratković rastao u kadeta, baš u to doba su Račića izbacili iz gimnazije, upao je u neku političku aferu i bio po nekim zatvorima. Račićeva majka se u nekoliko navrata žalila Ratkovićevoj kako ne zna što će sa svojim sinom, da je jadan i bez budućnosti.

U vrijeme Balkanskih ratova, Ratković je iskoristio priliku i posjetio starog prijatelja kako bi mu pokušao pomoći. Njihov susret je završio tako da je Račić svoju majku udario stolcem po glavi, a njega istjerao na cestu. Njih dvojica nisu progovorili ni riječi dok nije došao rat i dok domobran Račić nije domarširao u cvjetnouličku pučku školu kao regrut. Njihov je odnos bio konstantno napet i zapleten, a pripovjedač napominje da Račićeva poniženja nisu bila samo toga dana, već da ga je to pratilo kroz cijeli život.

Počeo je razmišljati o svemu i prisjećati se školskih dana, o ratu promišlja kao o katastrofi i misli da bi narod trebao znati koliko je ovaj rat katastrofa za cijeli narod. U tom trenutku dok on razmišlja, primijeti kako netko dolazi i prepozna da je to bivši poštar koji nije imao kabanice unatoč kiši i bio sav poliven vinom.

Zamolio je Račića za malo kruha, a on mu je iz torbe izvadio i dao kruha. Odjednom su njih dvojica prepoznali u daljini neko svjetlo, prema  njima je došla patrola vojne policije od koje su saznale da su uhvatili dezertera Skomraka. Priča se ponovno vraća na Ratkovića koji se dugo spremao i došao na bataljon u posljednji čas.

Na bataljonu je bilo servirano za 24 osobe kod velike potkove u srednjoj, najvećoj dvorani. Kod potkove na kraju stola sjedio je Ratković, na koga je pala čast da primi zdravicu doglavnika koji je nazdravljao njegovom bataljonu. Po povratku, Ratković je pokušao spavati, ali nije mogao jer je konstantno razmišljao o sutrašnjem danu.

Prvo je odlučio otići Ketty, ali je ugledao taman nekoga na odlasku od nje te odlučio produžiti Cvjetnom ulicom i krenuo prema svojoj kasarni. Ulazeći neobično se ispriča stražaru, a on mu govori da je satnija u redu  i daje mu izvještaj o uhićenju Skomraka.

Dva domobrana su uvela Skomraka koji je bio vezan lancima. Ratković je još jednom prošao u glavi sve što se događalo toga dana i u trenutku bijesno krenuo na Skomraka. Tukao ga je brutalno i krv je išla na sve strane. U jednom trenutku, na nekakav način Skomrak se uspio istrgnuti straži i krenuo da se baci kroz zatvoren prozor kada baš u tom trenutku u sobu ulazi Račić.

Pada na koljena i moli Ratkovića može li izaći na minutu van i porazgovarati s njim. Račić ga pokušava urazumiti, pokušava mu objasniti kako su nekoć zajedno bili u školskim klupama, da je ovo što radi krivo, da nije ispravno tući ljude do krvi.

Račić je bio puno toga izrekao, što u sebi, što samom Ratkoviću, ali nije uspio na njega utjecati. Njihov susret, kao  i sama novela završava vojničkim pozdravom.

Kraljevska madžarska domobranska novela

Ekspozicija novele prikazuje nam magloviti horizont iz vizure satnika Jugovića koji promatra Zagreb i okolicu; Kustošiju, Vrbik koji su u to doba bila mala seoska naselja. Upregnuo je svoju kobilu Micu i u daljini sa smiješkom promatrao čete i razvoj rojnih pruga.

Ali kad se satnik približio, nestale su mu sve iluzije o efikasnosti vojnika te se suočio s pravom raspuštenom atmosferom bez kontrole i plana. Zatim je nasrnuo na jednog domobrana koji se potpuno zbunio i na pitanje u kojemu je roju odgovorio:

“Gospodin satnik, pokorno javljam, ne znam!”

Satnik Jugović doživio je živčani slom susrevši se s takvom ignorancijom u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj jedinici. Zatražio je da mu se odmah pred očima stvori zapovjednik voda koji je potom također bio napadnut jer se nije odmah službeno oficirski predstavio. Uostalom, zar bi ga satnik trebao moći raspoznavati po glasu?

Dotični se međutim nije ništa bolje snašao od prethodnika te je isprepadano primao grdnje kako mora osvijestiti težinu problema da u njegovom roju postoji vojnik koji ne zna gdje pripada, a to može uzrokovati fatalne posljedice.

Zatim je bio pitan kamo navaljuje satnija, što je Jugović zaključio prema tom silnom metežu, no ovaj nesretnik ni to nije znao. Ubrzo se utvrdilo i da je Bubnjić dezinformiran o položaju neprijatelja, a i o stranama svijeta te se nametnulo pitanje tko je zapovjednik satnije, da Jugović barem s njim možda uspije voditi produktivan razgovor.

No odgovor da satnijom zapovijeda narednik Slepčević još je više razljutio Jugovića, jer je taj puno mlađi od Bubnjića, a kako se poslije ispostavilo, također nerazborit i nepouzdan.

Slepčević je imao već četrnaestogodišnje iskustvo u linijama četa i naučio je kako da na svom položaju odolijeva uvredama i kritikama, tako da je hladnokrvno pustio Jugovića da završi sa svojim nervoznim psovkama i zatim mu najmirnije prijavio broj bolesnika u satniji. Iznosio je 48. Jugovića je u tom šoku obuzelo ipak nešto drugo:

“Kako? Kod satnije se nalaze dva časnika, a satnijom zapovijeda jedan obični benavi narednik? Kakav je to red? Oficiri puše, a momčad vježba!”

Zatim su ta dva spomenuta oficira, poručnici Schwartz i Kukolj, došli do satnika da i oni dobiju dozu kritike i optužbi za neodgovornost. Satniku se, doduše, i sviđala ta uloga popovanja pa je teatralno na konju održao lamentaciju oko stanja vojske i zapuštanja njihove oficirske dužnosti nauštrb svih tih dezorijentiranih ljudi, a oni nisu ni svjesni da imaju čast služiti kraljevskoj vojsci.

Nakon efektnog govora okrenuo se na svom konju i udaljujući se od roja, osjeti da mu kruli u trbuhu, izgleda da je pretjerao s tim silnim trapistom. No taj košmar u glavi i želucu opet je prekinula neka vika iz satnije pa se vratio da izvidi stvar te predao zapovjedništvo Schwartzu.

Međutim, pravi trenutak autoriteta bio je kad je satnik izvadio sablju i posijao strah među vojnike i pustio svoj glas istreniran dugogodišnjim deračinama da bude svrha sam sebi, ne mozgu. Iako se treba priznati da vojne ličnosti, kao i popovi, u svojim dernjavama upotrijebe ponekad i zavidan vokabular uz parabole, neovisno o tome što ništa od toga ne misle.

“Gospodin satnik spada u onu vrstu brbljavih kraljevskih ugarskih domobranskih govornika koji govore s nekim naročitim apetitom. Ne će oni propustiti ni jedne, ma i najmanje prilike, a da ne začini stvar besjedom poučnom i domobranskoj duši korisnom.”

Takva sorta ljudi također usvoji sličan način života, najkraće rečeno, svi do reda imaju pokvaren želudac, ljubavnice i dugove. I vrati se Jugović svome zapovijedanju prepunom agogike i ipak se na kraju pomiri s učinkovitošću vojnika, iako nisu pokazali dovoljan senzibilitet prema njegovim jasnim uputama.

Domobrani su pak bili vječno poslušni i ravnali se samo po Vježbovniku za kraljevsku mađarsku domobransku pješadiju. Ta neobrazovana masa bez kriterija upija u sebe te besmislene naredbe tih habsburških pokvarenih duša.

” Već stotinama godina teče ta strahovita ognjena tekućina arterijama zagorskim, i danas, tog tužnog februarskog dana…”

Domobrani marširaju bez prestanka, u jednoličnom ritmu, zgurani jedni na druge gledajući onome ispred u pete. Čuje se samo takt jedan-dva koji omamljuje i pokreće tu gomilu. Jugović ih sve promatra sa svoje kobile, zanesen svojim srednjovjekovnim maštarijama mašući sabljom dok opaža kako bi satnija mogla biti još kompaktnija, još mehaničnija, još opasnija.

Jednim okom preko sablje promatra redove koji odlaze i shvati da previše vijugaju. To ga obeshrabri jer koliko je samo vremena potrošio s tom marvom koja se treba boriti protiv Rusa, a oni ne znaju ni hodati. Ponukan time, povikne im da stanu. Već je sam taj proces nasilnog zaustavljanja bio komičan. Domobrani su bili zbunjeni, zabijali se jedni po drugima, a neki redovi bili su daleko iza njih.

Taj je trenutak bio posebno prikladan da se satnik opet prihvati Vježbovnika pa krene u novi monolog kako ovi ne znaju niti hodati, a varaju svoju zemlju. Ako u Vježbovniku piše pa se noga prvo pridigne u koljenu, to sigurno nije bez razloga. Također, lijeva noga se stavi naprijed blizu tla, ali ne i na njega!

“Tako piše u Vježbovniku! U Vježbovniku! Pa što onda povlačiš tu svoju prokletu nogu kao da je namočeni krapfn? Nisi frajla valjda!”

Vježbovnik je vrhovni soldatski četni autoritet, uz Bibliju najstarija knjiga na svijetu – zakon. Prema tome se i ti nesretni domobrani trebaju izdresirati u skladu s tim skupljenim  carskim, kanibalskim mudrostima nastalim u suradnji sa svim palim borcima Port Arthura i pokojnim ruskim strijelcima. Ipak, satniku je “Trinaesta hodna formacija” prirasla srcu, budući da ju je on ni iz čega stvorio. Ona je produkt njegova rada i iskustva.

Povrh toga, ostali tati po Galiciji su ukrali dio njegovog savršenog proizvoda i ukrali Jugoviću kronenorden, koji bi mu svakako trebao jednom zapasti zbog poštenog rada! Upravo su mu te nepravde i poslužile da oformi svoju prvoklasnu satniju da dokaže sebi i svijetu što su to Jugovićeve jedinice. Njegova će satnija zato obarati rekorde nadljudskim naporima, ali prije svega trebaju naučiti hodati, a naučit će zahvaljujući Vježbovniku!

Dakako, samo su probrani mogli stupiti u tu satniju, a Jugović se zdušno predao pregledavanju svakog domobrana i danima razmišljao o svakoj pojedinačnoj odluci. Nekada se čak za neke momke morao i krvavo izboriti:

“Tako na primjer rezervnom kapetanu, a u civilu inženjeru Zebiću, dva puta platio večeru za desetnika Gavrana i vodnika Repića. Ta dva odlikovana strijelca, desetnik i vodnik, stajala su ga svojih sto i pedeset kruna!”

I sada su Jugovićevi probrani vojnici bili izobraženi pod njegovom paskom i čekaju depešu sa svojim satnikom. No depeše nema, već je menaža prošla pa ih pusti sve Jugović da malo prošeću. Dvjesto mladih ljudi bilo je zbunjeno tim kaotičnim naredbama i nejasnom toku njihove misije tijekom koje su svakako bili indiferentni prema ratu i svemu. Ipak, ruke su im bile vezane.

Satnik je stoga preuzeo na sebe ulogu dobro znanog ritma jedan-dva te pokušao animirati satniju koja je nastavila s njime ritmizirati u glas, što je Jugovića oduševilo jer to pokazuje da imaju u sebi vrelu slavensku krv koja se odupire jarmu. Jugović se ipak pitao koliko će to potrajati pa je bio nesiguran kao slastičar koji dršće nad svojom glazurom.

Zatim je brzo promijenio naredbu kojoj se satnija ponovno pokorila, usred te tuge i magle, nastavljajući apatično stupati po naređenju. A Jugović ih gleda s konja dok ga grije bunda, rukavice od jelenje kože ispod kojih je briljantno prstenje. Satnik nosi i naočale koje kao da imaju filter kroz koji vidi samo uniforme i trobojnice, a ne vidi patnje i krvavi trag koji ostaje za vojskom.

Već je trinaest godina uz čete i trenira ih danonoćno. Jedino što mu je poznato su zveket oružja, infanterijski ritam i reglemani. Od svega toga mu se mozak isprao i ti su se pojmovi nataložili kao svete i nepovredive vrijednosti. Zahvaljujući tome satnik uživa promatrati kako satnija “napreduje” i kako drži oblik jasnih linija paralelograma uz ritam koji ne posustaje.

No prisjetio se u međuvremenu bivše satnije s kote 216. To su bili snažni, kršni muškarci koji su gazili sve pred sobom i prelazili preko Drine. Nema veze što su većinom poginuli i što njihova tijela već godinama trunu po raznim krajevima zemlje, oni su ipak bili oličenje ljudske snage pored kojih ova satnija izgleda jadno.

“Te sušičave mrcine što hriplju i stenju i simuliraju. Mater im grižljivu! Lopovi ogavni! Kakvi su to domobrani?”

Osvještavajući si te nepomirljive razlike tih dviju satnija, osjeti Jugović u sebi bijes i toliku mržnju, da mu je došlo da zgromi ove svoje momke koji su primarno toliko naspram njega inferiorni, više nego što je konj čovjeku. To su Zagorci koji su ostali kmetovi i nakon pada kmetstva, pod ugarskim bičem, puke marionete.

No njihov je najveći teret što su redovno pod paskom izuzetnih budala koje štiti sistem i koje od njega dobivaju hranu, konjak, zlato te pokupe sve sistemske ideologije koje ih učine apatičnima, sebičnima i jednostranima. Idealiziraju sve što im se naredi da idealiziraju, a ravnanju vojskom pristupaju kao dijete fascinirano nekom novom igračkom pa isprobava što sve s njom može raditi pa tako i satnik nehajno i ushićeno izdaje naredbu za naredbom.

Premda mu je i to u tom trenutku bilo problematično jer je trpio posljedice sinoćnje razularene pijanke pa je i dalje osjetio kiselinu u želucu, miris dima, a pred očima su mu sijevale žene, Cigani s violinama i hrana. No ipak je predano, omamljen, mlatio sabljom i naređivao tim nesretnicima goneći ih u propast.

Ipak, jedan u satniji, poručnik Kukolj, kojemu je vojska došla u pravi čas da nađe spas usred svojeg vječnog studija prava, pa se zdušno pridružio vojsci i nakupio dosta kilograma. Tvrdio je da je rat stvar kod koje se dobro jede i pije, kada ima svega na izbor kao u bifeu, tako da mu zapravo vježbe po šumi nisu imale previše veze s konceptom rata.

Kukolj se stoga oglušuje na satnikove naredbe da kolona dođe desno, jer on ratuje suvremeno, a ne marijaterezijanski. Razmišlja o hrani, o kelnerici koju je jučer sreo i prezire sve ove staromodne soldačke formalnosti.

No na kraj njegovom slobodoumlju stao je vodnik Repić, onaj krvavo stečen jednom večerom. On je doduše tek četiri godine u vojsci pa ga još drži nervoza i entuzijazam te stoga drhte na svaku omašku i nesavjesno ispunjenu dužnost podčinjenih. Zahvaljujući njihovoj revnosti i spremnosti da poslušaju svaku naredbu, oni su fizički produžeci carskih glavešina te provode njihovu volju. Da ih nema, vojske bi se vjerojatno odavno raspale.

Repićeva strogoća ipak nije doprla kroz Kukoljevu obamrlost te se ovaj samo naslonio svom svojom masivnošću maštajući o toploj postelji. Vidjevši da Repićeva intervencija nije urodila plodom, umiješao se pučkoustaški poručnik Schwartz.

Schwartzova prisutnost u “Trinaestom hodnom” izazivala je čuđenje jer je imao na temelju svojih starih vojničkih iskustava priliku da dobije neku puno lagodniju i sigurniju poziciju, a ne da ratuje u ovim četama. Schwartz je također nadobudno živio za satnikov odobravajući pogled i trsio se da se iskaže u svojem raskošnom poznavanju vojnih protokola.

Situacija s Kukoljem je, međutim, toliko eskalirala da je Jugović čak prestao sa snatrenjem o Ciganima i pijanki te se bijesno angažirao u provođenju pravde u slučaju Kukolj.

Četa je nastavila dalje u jednoličnom ritmu, sa svim svojim uobičajenim elementima: rezigniranim vodovima, svježim visokopozicioniranim kicošima, ali i onima kojima je sve to dobra zabava jer gledaju na sve ove događaje kao nešto novo dječjom naivnošću.

“A lica se šarža sva sjaje od radosti i šire se usne u nasmijane, izobličene kretenske grimase, a mozgovi bubre od ponosa da se drugi vod tako divno kreće svijetom”

U jednom trenutku visoki dužnosnici zaželjeli su se odmora i okrepe. Satnija je uspješno poslušala i odmah se zaustavila na znak. Laknulo im je, kao da im je počeo jedan drugi život koji nije imao veze s vojskom, počeli su se odjednom smijati, veseliti, prisjećati se žena, događaja, zavičaja…

Glasovi su se pokretali jedan za drugim, uslijedile su uobičajene rasprave o hrani, o pismima, o obitelji, počele su i raspojasane šale te je zavladala jedna poprilična raskalašenost, na koju je satnik morao reagirati i odluči stati na kraj toj domobranskoj raspuštenosti pa poviče: Po-zor! I satnija se u sekundi ukipi i krene u naređenom smjeru prema Stenjevcu.

Dok su stupali, satnik nije mogao odagnati stare uspomene negdašnjih jedinica, uviđajući time sve više koliko su ovi jadni ljudi pred njime mlitavi, neujednačeni, daleko od sinkroniziranosti i snage. Misli su mu zatim odlutale i na jalovost vlastite pozicije, da on, Jugović, mora rukovoditi njih. A da je u Engleskoj na primjer, imao bi na raspolaganju puno moćnije jedinice kojima bi i sam mogao nešto ostvariti ili dobiti kakvo odlikovanje.

I tako Jugović oslobađa maštu i već vidi scenarije priznanja, pohvala, neprežaljenog kronenordena, kakve li samo trpi nepravde, a toliki lopovi i vucibatine na njegovom mjestu stekoše daleko više. Napustivši iluzije, sav gnjev projicira prema satniji i dođe mu da zapuca na njih, na vlastitu satniju, jer oni za njega ne predstavljaju ljudska bića, već gomilu koja je izvor njegove frustracije.

Uostalom, dvjestotinjak ljudi više ili manje, prestalo je biti važno. Osobe koje bi bile u stanju zastupati i izvršavati naume Monarhije moraju se prije svega riješiti svakog morala i empatije te se svesti na tehničku trezvenost, odnosno razmišljati praktično: je li živ ili mrtav? Ako je mrtav, može li poslužiti kao zaklon? Kakvo je stanje municije?

I naravno, najvažnije pitanje: gdje je neprijatelj? Krapinski se pračovjek pa i kasnije čovjek stoljećima plašio grabežljivih životinja, ali carska vojska strahuje od neprijatelja koji se skriva po krajolicima te ga treba što prije uočiti i napasti, pošto je to najbolja obrana, zna se.

S obzirom na takve željene kvalifikacije carskog vojničkog aparata, nije ni čudo da je satnik pomislio na ubojstvo vlastite satnije. Također, nema veze što je neobrazovan, nenačitan, lišen razmišljanja, jer on se ipak zna galantno ponašati, nakloniti se, flertovati, a duboka razmišljanja su svakako besmislena, barem politički gledano. Zahvate ga jedino u pijanstvu kada pomisli i kako bi bilo otarasiti se sablje i dužnosti, no te misli ishlape s alkoholom.

Četa je nastavila u nepromjenjivom ritmu, odnosno nastavila se “razvijati” pod koordinacijom nekoliko visokih dužnosnika. U satniku je opet putem kiptio bijes i gomilala se mržnja gledajući te jadne, traljave momke bolesnog izgleda. Zar oni da nas štite od neprijatelja? Zar njih da se itko prepadne? Satnik stoga ubrzo ponovno predloži pauzu. Cerek je brzo zavladao, palile se cigarete, nema više među satnijom nikakvih briga.

“Ljudi su počeli da se cerekaju i smiju, jer kad gospodin satnik zove potčasnike k sebi na razgovor, to onda znači barem pet do deset minuta slobodnog disanja. Dobra je to mana gospodina satnika da poziva potčasnike k sebi na dogovor. Tamo oni doduše raspravljaju tezu koja se tiče kože bagrine, ali bagra se za to ne zanima.”

Za to vrijeme dok je satniji sve svejedno i odmahuju rukom na ta gospodska politiziranja, satnik fanatički, retorski, suzdržavajući se da se ne počne trzati, pokušava podoficirima ukazati na važnost podčasnika kao takvih, oni su stupovi satnije.

I raspravlja satnik žučno dalje, daje i dušu i tijelo u satniju, za domovinu, za cara, a mogao je prihvatiti tako lagodnije pozicije, ali on se ipak tu žrtvuje, hoda po blatu, suočava se s neizvjesnošću rata iz prve ruke te gubi vrijeme i živce s tim nezahvalnim mutavcima. Zato mu je tek teško pala ležernost podčasnika, nesvjesnih časti i veličine te titule. Čak je sišao s konja da s njima govori lice u lice, neposrednije!

Nakon što se zadovoljio količinom svojih figura riječi i raskošnom elokvencijom, osjetio je potrebu da se obrati i oficirima. Pun patosa, nadao se da će do satnije doprijeti svijest o tome da se disciplina ne usavršava preko noći, a da je ona ključna.

Osim discipline i tereta njihove časne dužnosti, tu je i famozni Vježbovnik. Sve njegove paragrafe treba temeljito iščitavati, ali s voljom i ljubavlju prije svega. A satniku nije jasno kako bi toga moglo uzmanjkati kada se u tom Vježbovniku krije nenadana poezija! Spomenuo je i da je Preradović, dakako, bio dobar general. Na koncu bio je zadovoljan svojim govorom i njegovim učinkom te zamoli prije pokreta par oficira da mu namjeste kabanicu.

Potom, više iz hira, naredi satnik vojničku vježbu te oružje zazveči.  A tim ljudima, s već doživljenim vrhuncem života, toliko je svejedno biju li se ili trče u zadanom smjeru jer je pravi napad ili je li samo proba.

Nastao je metež, kaos, vodovi su izgubili svoje formacije, a svatko se i dalje grčevito držao svog imaginarnog položaja i napadao onoga koji se slučajem zatekao u nepripadajućem. No, domobrani trebaju svejedno ostati pripravni, neizvjesnost je vječna, svako malo može stići naredba da promijene smjer ili da trče tamo pa natrag.

Treba naglasiti da takva sudbina zapadne one, kojima sloboda ipak nije toliko mila da za nju skaču s vlakova ili se prepuste bilo kakvom riziku bijega. Oni nespremni na to prepuštaju se beskrajnoj lavini pokojnih i iscrpljenih duša, koje svoju krv prolijevaju za lažne ideale i za ideju ilirizma, koja se ne skriva ni pod kojom bojom, već izvire iz njihove naučene svijesti o svojemu slavenstvu kao simbolu superiornosti. Jer samo oni imaju teret svojih predaka od Sibira do Panonije koji bijahu robovi stoljećima “drugome”, stoga oni sada jurišaju na tog “drugoga”.

“Danas Imperij nije više romantičan heroj stjegova i kopalja i mačeva. To je danas ubogi razbijač i provalnik, odrpan i gladan, kome vire prebita rebra i cijede se krvave rane.”

I ta ista satnija nastavila je koračati u naređenom pravcu vez cilja, prolazeći po putu kroz identične situacije, satnikovu samovolju, njegove jednake uvrede, stanke tijekom kojih rat više ne bi postojao. Satnik i dalje mašta o priznanjima i o starim vremenima bremenite vojske, a sada troši vrijeme na ove slabiće.

Nakon jednog duljeg stupanja, tijekom kojega su vojnici svašta mogli naučiti, što od satnika, što od Vježbovnika, a što na temelju svjedočanstva o fizičkim kaznama pojedinih nesretnika tijekom puta, dogodilo se nešto skandalozno. Vojnici opet nisu bili sinkronizirani na najjednostavnijoj satnikovoj naredbi!

Monarhija treba komade mesa koji će umirati za njezine interese, tako da satnik mora očuvati svoje živce koji su na izmaku, te naredi još jednu stanku. Cigarete su se pripalile, cerek se zaorio.

Bitka kod Bistrice Lesne

Bitka kod Bistrice Lesne je novela napisana 1923. godine, a radi se o uvodnoj noveli u kojoj se prikazuje smrt sedmorice domobrana iz Zagorja koji su stradali na galicijskoj fronti. Početak novele predstavlja temelj pripovijedanja te prikazuje osobni stav pisca, a to su ironija i gorčina. Nakon kraćeg objašnjenja slijedi prikaz položaja hrvatskog seljaka naspram vojnih poteza Carevine.

Za jadne seljake rat počinje skoro pa idilično, a boravak u gradu te vrijeme mobilizacije prilika je za sve da uz ugodne zvuke tamburice cijelo vrijeme uživaju ne samo u vinu nego i u ženama. Na taj se način u noveli prikazuju tri plana u kojima se iznosi sudbina sedmorice domobrana. Tri plana se isprepliću, pa tako čitatelj istovremeno dobiva informaciju o teškom životu na selu, kratkom boravku u gradu i smrti na galicijskoj fronti.

Vid Trdak je jedan od spomenutih seljaka nesretan čovjek i ujedno zabrinut za život svoje nezbrinute djece, čiju je zaštitu uzlaud tražio po brojnim vladinim uredima. Loborac Štef druga je nesretna duša kojem su uskratili pravo na šest tjedana odmora, a osim toga su mu ukinuli pravo za cipele. Kada se krenuo žaliti u bataljon doživio je najveće poniženje kada su ga udarili sabljom te krvavog izbacili vlan u blato, maglu i na kraju u smrt.

Loborac Štef opisan je kao osoba kojem svijest da je nad njim učinjena nepravda u njemu stvara želju za pobunom. Unatoč tome što su njegove misli ništa drugo nego posljedica prevarenog i očajnog čovjeka kojem je učinjena velika nepravda, suprotnost od buntovništva koja je opisana na kraju tijekom njegove pogibije. Njegova borba da preživi u cijelom kaosu bitke predstavlja dramatski vrhunac novele.

Vid Trdak umire neprimjetno, a Lovrek je tada osjetio kako je vid mekan i polako puzi k zemlji dok mu krv izlazi na usta i cijelo vrijeme teče po rukama. Finale novele slijedi u mrtvačnici, odnosno pučkoj školi koja je trebala poslužiti kao mrtvačnica. Ona se nalazila u Bistrici Lesnoj gdje đak Palčić (mrtvozornik) ima zadatak registrirati mrtvace te čitati pisma koja su netom stigla na frontu.

Pisma su najbolji prikaz prijašnjeg života domobrana koji su na kraju završili pogibijom na bojištu, a sve je bilo u potpunosti besmisleno. Pred kraj se čitatelju želi dočarati vizija Palčića, a osim njega kolona velikog broja domobrana koji odlaze u smrt.

Domobran Jambrek

Domobran Jambrek je novela ili priča o mladiću iz Zagorja Jambreku koji jednog dana s velikim brojem regruta dolazi bataljonu. Prvi dio novele opisuje zastrašivanje domobranskog materijala kroz veliki broj grotesknih postupaka počasnika koji se iskaljuju na novim vojnicima. Najviše pozornosti Krleža je dao vodniku Repiću.

Jedina svijetla točka u velikom broju poniženja za Jambreka je nedjeljna misa na kojoj se potaknuto zvukom orgulja te pripovijedanjem vojnog kapelana u svijesti Jambreka počinju izmjenjivati biblijske slike o Božjoj pravdi te kada rat ipak postaje nešto uzvišeno te kada Jambrek sam sebe počinje doživljavati kao “Božjeg bojovnika”.

Njegova sudbina započinje odlaskom na frontu gdje u jednoj teškoj bici gubi obje noge. Zbog teške ozljede biva odveden u sanatorij kod princeze Marije Annunziate koja se tijekom posljednje faze duševnih problema kroz koje je prolazila okrenula samaritanstvu, a kako je ipak bjesio rat odlučila je pomagati ranjenicima.

Lijepo lice nesretnog vojnika Jambreka privuklo je princezu i ona je osobno preuzela brigu oko mladog domobrana. Polako njena briga prelazi u nešto bolesno kada u svojoj fantaziji princeza vidi zdrobljeni mramorni toranj Narcisu, koja potom postaje objekt njene nedoživljene požude. Marija tako neće moći odolijeti da ljubi njegove nezarasle rane. Zbog svog ponašanja Marija je odlučila poslušati savjet ispovjednika da bježi pred tim iskušenjem.

Nakon što je naglo otišla, Jambrek se iznenada budi i postaje svjestan svoje tragedije. Očajan pada u bunilo i počinje vjerovati kako mu je upravo princeza odgrizla noge. Krleža je nezdravi odnos između Jambreka i Antonije želio usporediti s odnosom običnog čovjeka i Austrije.

Braka Pet Be

Djelo započinje opisom lika grofa Maksimilijana Axelrode-a, gordog i nehumanog karaktera, voljnog ratovati:

”…imao je za cijeloga svoga života samo jednu ideju, da za svoju visoku maltešku devizu – Pro Fide- povuče goli mač, da se zaogrne svojom crnom pelerinom, što pada u teškim naborima, i da sune u smrt vedra i smiona čela.”

Želja mu se ispunila jednog kolovoškog dana kada je postao šef velikog malteškog špitala, pokretne vojne bolnice koja se sastoji od četrdeset i dvije velike drvene barake i tisuću i petsto pacijenata:

”Grof Maksimilijan Axelrode tugovao je tako jalovo pune šezdeset i tri godine, kad se je jednog jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depešu priorata visokog Reda, da je proglašena mobilizacija, i da će Suvereni malteški red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize >>Pro Fide<< i da će negdje vani u carskoj etapi razapeti šatore i organiziratišpitalsku službu.”

Pomicanjem granica u jednoj akciji grof Axelrode biva primoran u svoju bolnicu primiti još petsto novih ranjenika što dodatno pogoršava odveć loše uvjete; kao da nije bilo dovoljno što za ranjenike nije bilo vode i što su hranjeni sredstvom protiv glisti:

”…To da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je značilo, da su svi transporti na toj liniji počeli gibati na jug, i tako je došlo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih) i do toga da su svi vozovi ostali bez provijanta, pa ranjenici viču već peti dan bez vode i hrane ih prominclama protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof Axelrode morao da primi k sebi povrh kompleta još pet stotina pacijenata.”

Dobivši nove ranjenike tako i upoznajemo lika s kojim se grof karakterno kosi u noveli. Krleža nam uvodi lik intelektualnog studenta Vidovića čija priča potvrđuje da u ratu nevini uvijek stradaju:

”U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof Axelrode morao da primi povrh svog kompleta, ležao je i Vidović, student, a pluća su mu bila prostrijeljena, pa je krvario.”

Da su u svakom ratu zaista prisutni nehumani uvjeti te kako je teško ostati pribran pod takvim pritiskom, dokazuje nam naturalistički opis bolnice, koja bi u svakom normalnom čovjeku izazvala gađenje, a kamoli ne kod jednog ranjenika:

“U betoniranom basenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica, i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Puši se voda i smrdi po blatu i po ilovači, pljušte parni tuševi, a u gustoj pari vide se crne sjene, što trče amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska natečena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.”

S druge strane, realističnim opisima situacije i pacijentove stvarne boli, dodatno nam približava težinu rata i njegovih posljedica, gdje ljudi nisu ljudi, oni su samo meso: ‘

‘Muhe su sad zaspale u baraki i više ne zuje, a tamo negdjeu sredini te perverzne lađe, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka, i sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol, koja se po danu pritajila, a sada diše na sve pore i odbija sa svakim kucajem srca. Sad se osjeća svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti, sada trese nervima potres i baca iz dubljine čovjeka glasove kao vulkan lavu. Stišće čovjek zube, cvokoće u znoju,  pjeni se i grize i jezik i usne, kad se odjednom cijela donja čeljust nekud istegne, i lice se iskrevelji u grimasu živinsku, i glas viče iz dna utrobe kao iz rupe studenca.”

Noseći studenta Vidovića do njegovog kreveta broj osam, upoznajemo tri skupine pacijenata koji nastanjuju baraku Pet Be.

Prva grupa su polomljene kosti:

“Kosti strše kao iver. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.”

Druga grupa su amputirani:

“Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.”

Treću grupu čini grupa “cuvaksa”. Opis te riječi najbolje opisuje rečenica: “taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade, kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks.”

Agonija koja spopada Vidovića vidi se još na samom početku dok još nije ni došao do svog kreveta, a već mu je dodijeljena sudbina broj 8, protiv koje se on pokušava izboriti, no uzalud. On je za njih samo još jedan po redu ”cuvaks”:

“Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe, gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život. Nije to sudbina broj osam!”

  No čak su se i ostali ranjenici kladili u to koliko dugo će Vidović poživjeti i najviše jedan dan su mu dali:

”I tako se baraka Pet Be počela kalditi na Vidovićevu glavu, da ne će do jutra. -Znadem ja našega doktora. Kad on ne će odmah pod nož, onda je amen! – Nije istina! Ne bi ga puštao do sutra, da je tako! Mlad je još!, … , No, dakle, što? Vrijedi flaša crne? Do jutra? – Vrijedi! Flaša crne!”

Tu jasno dolazi do izražaja ironičan stil Krležinog pisanja, pa čak i realističan jer autor kroz lik tog studenta, protiv svoje volje bačenog u rat, iznosi svoje antiratne stavove i mišljenja.

No još prije toga, prije gorde sudbine jednog broja osam, jako do izražaja dolazi njegovo gađenje, ali i snaga dok ga kupaju i iskazivanje nezadovoljstva mjestom na kojem se nalazi nakon dobro proživljena i ispunjena života:

”I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao što je Vidović, unesete iz izvjesne relativne evropske životne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno, da bi ovakav jedan Vidović pao u grčeve i počeo da bljuje. Ali poslije svega, što se snjime dogodilo jučer i danas, poslije onog požara prošle noćina kolodvoru, kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidović se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gdilo.”

Njegovo gnusanje i neprihvaćanje cijele situacije vidimo i pred kraj novele u opisu medicinskog osoblja koje je trebalo pomagati ranjenicima, a za koje Krleža uopće nije imao lijepo mišljenje i nikako nije podržavao njihovo ponašanje:

”Tamo je bio svijetli kvadrat i u svijetlozelenom osvjetljenju među lišćem sjenice vidjele se bijele dame s crvenim križevima, polupijane, nasmijane, glasne, buduće majke budućih krvoloka.”

Cijelu novelu dodatno začinjava situacija opijanja alkoholom. Zanimljiva je po tome jer kada ljudima od silne nemoći i frustriranosti nakog duge i mučne patnje, ostaje jedino opcija posezanja za tim ‘‘sredstvom smirenja”.

S time se čak i danas puno ljudi može poistovjetiti:

“Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madžarskih vina vilanjskih i šampanjca, i jedan sat zatim cijeli je malteški špital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune pivske flaše, jer tko će da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni svijetlom iluzijom, da će sad, sutra već, u svoje derevnje na Ural, na Volgu, počeli su da plešu preko sviju baraka, a kad je neki madžarski doktor pucao iz revolvera za verterima i htio da svlada alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i puškaranje, te se taj madžarski doktor pobijeđen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolničarkama u tmini. Dvije su Švabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zaručnik pao kod Verduna, i kojaje uvijek čitala Ullsteina) uhvatili još  u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je počela da pije slobodu  sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila, i sve je postalo kao pijani san.”

U cijeloj toj gunguli pijanosti i iluzija, jedino je još Vidović u mukama svojim trezven ostao:

“Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van ovo sve, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa?”

I tako dok se cijela baraka opijala i ranjenici obavijeni iluzornom maglom slavili, vani na bojištu, bitka se stvarno u korist grofa i Austrougarske odvila:

”Onaj još prije četrdeset i osam sati najavljeni protuudar velikoga stila doista je uspio, i Rusi su u zoru bili bačeni u jednom zamahu daleko natrag, zahvatom sa obaju krila. Bilo je zarobljeno oko petnaest pješačkih bataljona i nekoliko baterija, pa je grof Maksimilijan Axelrode u pratnji barunice Lichtenstein već u pola deset stigao autom u špital.”

Vrativši se i ugledavši nedozvoljenu novonastalu situaciju, grof upostavlja autoritet i dokazuje strogoću nad slabijima: ”Prije svega. bila je velika istraga zbog silovanja Švabica (koje se spolno upotrebili Madžari), oko pol jedan sedam je Rusa ustriljeno, a sami su sebi prije toga iskopali grob, i oko trista pedeset švindlera (trahomaša, svrabljivaca, spolno bolesnih, štrajfšusa laganijih, pa sve interne barake A 2, 3, 4, 5 osim temperatura iznad 38°C) bilo je bačeno u borbu. i već u pol jedanaest u špitalu je opet zavladao trijezni johaniterski malteški red.”

Dodatan povod tome je i pobjeda od prošle noći, te svim ranjenima naređuje pokret u mimohod i proslavu bakljadom:

”Svi će pacijenti (bez razlike) defilirati pred crno-žutim stijegom, a oni, koji leže, njih će nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat će svi. Tako je i bilo. Sve se barake svrstale u čete i svatko je dobio u ruke gorući lampion, a  povorku je predvodio jedan provijant – oficir koji nikad u svom životu nije sjedio na konju, ali zvecka ostrugama i kao režiser svrstava gomilu. Skupila se povorka od nekoliko stotina glava u sivim rubačama krvavim, i svatko drži u ruci zeleni i li crveni lampion, pa se na pepeljastomodroj tekućini sutona sve jake boje pale plastično i, i sve izgleda kao sablasna vizija. Ide povorka. Unuci mrtvaca što su pali na bečkim barikadama četrdesetosme, djeca Garibaldijevih stjegonoša, husiti, božji bojovnici, Jelačićevi graničari, madžarski kossuthovi honvedi, svi sakati, na štakama, kolicima, nosiljkama, guraju se, nose i turaju, a tamo stoji velika crveno-žuta zastava, i pod njom grof Axelrode u crnini s malteškim krstom, a za njim sestre bolničarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: Gott erhalte! Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postiđeni, još mamurni od prošle noći, i nose žute lampione kao voštanice na sprovodu,…”.

Da grof zapravo i nije bio tako hrabra osoba kakvom se predstavlja, dokazuje činjenica kako je pobjegao kada je došlo do ključne bitke, a mogao je hrabro izginuti kako je i htio:

“Tako je onda ipak zaključeno, da će se grof Axelrode sa kirurzima i najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata materijala povući za ovu noć na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se pismeno potuži, što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla, nego malteški špital sa hiljadu i pet stotina ranjenih glava.”

Izlaz iz te cijele situacije ranjenici vide u molitvi i zazivanju Boga za pomoć i skraćivanje muka. Tako ga svi zazivaju svako na svome jeziku, a opet svi jedni druge razumiju:

“Sazvao je neki Madžar svoga Ištena! Da mu pomogne! Da dođe taj Išten u velikim čikoškim gaćama, pa da ispije dvije – tri flaše bikovlje krvi crvene, pa da zasvira neki đavo u gusle, i da se već jednom umre ili uskrsne. Ovako to dalje ne može ići! – Gospodi, Gospodi! Gospodi!- viče Rus proziran i blijed kao bizantijska ikona, i moli se ruskom Gospodinu Bogu u boljarskoj bundi, što sjedi na zlatnom prijestolju u Kremlju gradu, i više ruski čovjek, viče da mu se glas čuje sve do majčice Moskve, tako viče, i sklapa ruke i plače kao novorođenče: Gospodi! Gospodi!, …  , – Gle! Svatko od njih imade svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga! . I onaj Fijumanac (Mamma mia! Mamma mia!) i on imade svoje kardinale i pape i rimske zastave, i Rus i Madžar, i oni imadu svoju gospodu Bogove…”

Jedino Vidović ostaje prepušten sam sebi u samoći:

“A ja nemam nikoga! I tako je zaboljelo Vidovića, da je dignuo ruke i ispružio ih za nekim, i ruke su mu ostale u zraku, i on je osjetio strašnu prazninu, i steglo ga je u grlu, i zaplakao je glasno.”

Iako je vidio kako on kaže ”hrvatskog Kristuša” ubrzo odustaje od molitve jer mu ona u bolovima ipak ne pomaže:

”Oh, da! Ja sam vidio pred našim krčmama visjeti Kristuša! Ono je bio pravi hrvatski Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorubljene i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristuš na blatnoj cesti, kojom se cijedi gnojnica; onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom, on, on – njemu da se pomolim, da mi pomogne…”

Za vrijeme dok su se u baraci Pet Be, ranjenici molili svom Bogu za spasenje, jer im je to bila jedina nada; vani su grof Axelrode i ostala ”posada špitala” uživali u ugodnoj večeri kao da se ne nalaze u groznom vremenu i na groznom mjestu:

”Izvana, kroz zeleni organtin nad Vidovićevom glavom, sipala se žuta svjetlost i čuli se ženski glasovi u molu, gdje tiho prebiru stihove. I čulo se, kako zveči kristal čaša! Tiho zvoni, i glasovi tihi, ali jasni: >>Lieb, Vaterland, magst ruhig sein… Tih uz baraku Pet Be bila je sjenica, i u njoj su redovito večerali doktori i templarske dame od Crvenog križa. A večeras prisustvovao je toj svečenoj večeri iznimno grof Axelrode, da proslavi s personalnom pobjedom.”

Da nisu marili za svoje ranjenike potvrđuje i činjenica da su ranjenici često umirali sami bez ikoga pokraj njih, da im makar malo olakša njihove zadnje muke i vapaje:

”On krvari! Sestra! -Pst! Pst! -Ali broj devet krvari! Sestra! – Nikoga nema nigdje! Gdje je sestra? Broj devet… Vani u sjenici, na drugoj strani okrečene daske zvonile su čaše, a tu je broj devet u agoniji istrgnuo kanilu, i potekla je krv. Disao je broj devet teško, hroptao je, kao što hropće zaklano prase, a onda sve tiše i tiše…”

S gađenjem, u samoći i bespomoćan ustaje naglo Vidović u samrtnom grču iskazati svoje neslaganje s ratnim posljedicama i lošim tretiranjem ranjenika, ali i sam pada na smrtnu postelju:

“I u zanosu posljednjeg napora, koji je bio zapravo već samrtni grč, ustao je Vidović kao sablast i razderao organtin nad svojom glavom!, … ,-Pfuj!- htio je da poviče Vidović, i još mu je sinula svijetla misao,da bi trebalo da baci na onaj bijeli stolnjak svoju porculansku posudu s blatomi da sve zaprlja, da ostane na onom bijelom stolnjaku velika strašna mrlja, i svi da zaviču; Mrlja, mrlja. U realizaciji te svoje posljednje jadne zamisli Vidović se sagnuo za svojom zdjelom, i osjetio je još u padu, kako mu ruke glibe u strašnu materiju – pa se sve utopilo u krvi, što je potekla bujicom…”

Hrvatska rapsodija

Početak novele započinje u vagonu treće klase mađarske željeznice, odnosno originalno “Magyar állam vasutak”, skraćeno “M. Á.V.”. Svibanj je 1917., Prvi svjetski rat u punom je jeku, a dan je sunčan, gotovo idiličan. No žuti vagon koji na stanici prima gomilu putnika, u sebi skriva potpunu suprotnost vanjskoj veličanstvenoj prirodi.

Taj drveni vagon prenatrpan je ženama, djecom, starcima i ostalim predmetima i pojavama. Vruće je i sparno, u vagonu je gužva, čađavo je i zadimljeno te to sve zajedno izbezumljuje ljude da im se gotovo čini da je sve to samo privid i san.

U jednom kutu je žena koja plače i uzvikuje:

“To je meni žao, i ništa drugo. To da ja sad sama skapavam u kući ko živinče.”

Zaražena je sušicom i guši se u kašlju. Ljudima je bolno promatrati je i slušati te osjećaju prisutnost nečega demonskog uz nju. No, ta žena nije iznimka u tom vagonu. Cijelo vozilo odjekuje kašljem i prepuno je izbačene krvi po podu. Žena se tješi pritom tipičnim narodnim, prostodušnim utjehama poput: Bog da – Bog uzima, svi umiru ionako, no najveći je problem što joj neće imati tko pripaliti svijeću.

Jadnica se silno pati, izbacuje slinu s krvlju na koju odmah doleti roj muha. Do nje sjedi gorostasni, snažni starac koji se  doima kao da je medvjed pored nje. Nosi sjekiru u okrvavljenim, blatnjavim rukama i pokušava je, na ipak podosta grub način, utješiti pa je pita zašto se uopće pati i tiska po ovim vagonima kad zna da će uskoro umrijeti.

Bolesna žena odgovori da to nije njegova briga, no da svakako ide k udanoj kćeri jer je lakše umrijeti sa svojom obitelji. Ljudeskara joj samo odvrati da je trebala više djece izroditi pa ne bi onda sama samcata išla k jedinome djetetu. Na primjer, on ih ima šesnaestoro i sve ih je do reda pokopao. Nema više nikoga pa sada uokolo luta i siječe šume, no sve je to dobro dok je zdravlja.

“Kao da je miluje i tješi, poklopi je divljačina šapom. Iz svake mu geste izbija barbarsko surovo zadovoljstvo stvorenja koje je mnogo preturilo, koje je vidjelo gdje umiru robovi koje je život iznakazio, ali i opet prkosi.”

Na to počnu ljudi dobacivati da je svakako bolje da što prije umre, naime da se ne pati kao marva. Bolesna žena se osjetila prozvanom starčevim kritikama te se stala braniti kako je ipak rodila šestero djece, no osim što ih je dvoje umrlo, jedan sin je poginuo na Drini, a dvojica su rasuta po Europi.

Sa suprotne strane vagona, kroz maglu i dim dopire vesela pjesma popraćena ispijanjem rakije. Iz te gomile javlja se jedan seljak s razmišljanjima zašto se samo čovjek toliko pati, kao ni jedna druga životinja. Baš kao marva. Dobiva odgovor jednog mudrog glasa kako se čovjek pati upravo zato što je čovjek, no ako je čovjek svinja, ne pati se. Zatim slijede jadikovke seljaka kako mu crijeva vise, a tjerali su ga da ide na stražu, na što dobiva jedan bešćutni komentar nekog suputnika:

“A da ti nisam nategnuo crijeva? Kamenjem! To se kod nas čini, bogami. A poslije se crijeva i opet popnu sama, pa se i opet poigra u kolu.”

Vagonom se zaori grohotan smijeh koji je stalno popraćen zvukom željeznice i tutnjavom kotača. Taj isti drski komentator sada se okomio na starca iz Bosne, što je zaključio po tome što nosi fes. Prozvao ga je Mujo, no ovaj ga ignorira i gleda u čovjeka sebi nasuprot. Pred njime se nalazio mladi mornar sa zlatnim natpisom na kapi ” K. u. K. Flugstation”, odnosno “Carska i kraljevska zračna postaja”.

Momak se obilno sladio hranom; reže kruh i butinu s koje se cijedi mast po podu i po njegovim rukama. Vjerojatno je s dopusta i natovaren hranom od majke, kolačima, mesom i vinom. I momak sve grabežljivo i halapljivo ždere pred Bosancem koji je vidno izgladnjen i žut, a promatra tu hranu s očajničkom žudnjom i prati kad će koja mrvica slučajno pasti da je zgrabi i pojede, iako je pod ispljuvan, mastan, blatnjav, krvav i prepun čikova.

Sve to promatra jedan civil, koji već sutra neće biti civil jer su već prije dva tjedna osvanuli bijeli plakati s natpisom “Oglas o pridolasku” te će mu upravo ta crna slova odrediti sudbinu i uništiti do tada poznatu životnu rutinu pa će tako i on sam zapasti u ovaj jad.

Dotični čovjek nije mogao ostati ravnodušan na to bezobzirno mladićevo prežderavanje te se odluči uplesti i iskritizirati ga i proglasi ga svinjom. Mladić se uzbudio na te optužbe i ne pomišljajući na ikakvu daljnju raspravu oko toga, zgrabi jadnoga civila i počne ga mlatiti na podu. Ljudi su ih brzo razdvojili nakon čega je mladić neometano nastavio s objedom, civil zaustavlja krv, a vlak ide dalje.

Mladi mornar opravdava svoje postupke uvjerenjem da nije on dužan nikome ništa davati, jer na koncu, tko će njemu davati kad ne bude imao ništa, a predviđa da ni njegov život neće još dugo trajati ako nastavi biti u službi, stoga se u sve to najmanje treba miješati nekakav puki civil.

Nad Mujom se ipak sažalila jedna blijeda žena, koja je izvadila iz torbe kukuružnjaka te ga nesebično dala Muji koji se odmah pohlepno na to baci. Na torbi je ležala mala, krastava djevojčica iz čijih se rana cijedio gnoj na koji su dolazile muhe, a malena je neprestano plakala.

Mujo objasni da nije ništa okusio već tri dana te da je na putu za frontu. No, tome se raduje jer se na frontu ne gladuje. Čuvši to, jedan s fronte odmah plane govoreći da fronta nije vašar ili proštenje na kojem se odvijaju gozbe. Zatim su  uslijedili nijemi osmjesi drugih frontaša koji su dodatno potvrdili te Mujine iluzije te jedan počne pričati o koleri koja tamo hara.

“No vjeruj mi, na svojoj svadbi nisam plesao tako od veselja kao onda kad sam dobio koleru. Od veselja, Mujo! Išao sam s fronte u bolnicu.”

Potom se oglasio jedan ljevoruki invalid s kolajnom iz 66-e, koji se prisjeća te 1866. kada su s Radetzkyem mlatili Talijane, na što se mladi frontaši počnu izrugivati, nazivajući tu bitku samo igrom rata. Nisu ljudi tada još poznavali bombe i razorna oružja.

Mala djevojčica i dalje proživljava agoniju. Vrišti od plača, a majka je naziva krmačom i prijeti izbacivanjem kroz prozor ako ne prestane s plačem. Zatim se žali ostalim putnicima da maloj nema lijeka, ne pomažu joj nikakve trave, čari ni vračare. Upravo su na putu prema gradu da pitaju za mišljenje nekog liječnika.

U razgovor se uključila još jedna majka koja isto sa sinom ide doktoru, ali nema gdje prenoćiti. No njezin je sin gušavi idiot, sa savijenim nogama od težine, natečenom glavom i tuli skupljajući čikove s poda.

Ostali su putnici preneraženi njegovom pojavom te konstatiraju da bi bilo bolje da mu se Gospod već smilovao. Da bi cijela stvar bila još gora, majka se opravdava da ga je već nekoliko puta pokušala ubiti i ostavljati vani po mraznim noćima, ali mali je prežilav i ne da se. Na to se nadoveže jedan frontaš sa sljedećom idejom, koja je dakako opet uzrokovala grohotan smijeh:

“Trebalo bi ga u vreću pa ko mačka u vodu. Nego dajte da ga malo izravnamo, pa da može i on na frontu!”

Frontaš se zbilja i latio te zamisli i počeo dječaku ravnati hrptenicu stvarajući mu nesnosne bolove, a ljudi su se i dalje smijali u toj magli žutog dima, krvi, zaraze, tuberkuloze i rata.

U kutu kraj prozora dva anemična studenta vode razgovor. Debatiraju o hrvatskoj ideji, o problemima iseljavanja mladih i o stravičnoj pogibelji koja se oko njih svakodnevno odvija. Koliko samo hrvatskih talenata luta po tuđini i umire za domovinu, a njihova domovina nalazi se u trećoj klasi ovog vagona i predaje se najnižim porivima.

Jedan student zauzimao je borbeniji stav od drugoga te se zalaže za neku snažnu, silnu figuru koja je potrebna da bi došlo do neke promjene. No naši su ljudi svi potpuno elastični, plitki i prazni. Zadovoljavaju se germanskom “Stilleben” (mrtvom prirodom) i “Stubenglück” (malograđanskom, sentimentalnom poetikom koja opisuje toplinu domaćeg kutića).

S druge strane, rezignirani student potpuno je pomiren s time da su takve pojave dio nas, a i ostalih Europljana uslijed našeg fatuma čiji je poziv bol i patnja. No ipak vjeruje da taj Hrvatski Genije, Mesija i Spasitelj naše Riječi i Oblika Izraza unatoč svemu ide prema nama, ali da nije iz te generacije. Kada ne bi bio uvjeren u to, bacio bi se već pod ove tračnice.

Borbeni se ne slaže, kaže da su to puste tlapnje i da nema vremena za čekanje, ali nailazi samo na paćenički smiješak svoga kolege.

“To je smiješak kojim se smješkaju ljudi koje su ostavili svi bogovi. I to je samo hip. Jer u drugi hip takav mozak sam stvara boga koga će da zazove iza glasa.”

Također se osvrće na njihove trenutne suputnike i uvjerava prijatelja da te spodobe zasigurno neće ugledati Hrvatskog Genija. No, njegov kolega se ne da te mu odvraća da će se ti ljudi jednom ipak iskrcati i njih će zamijeniti zdravi putnici koji će se zaputiti prema Kozmopolisu. Rezignirani student ipak misli da i kad će neki vagon putovati prema Kozmopolisu, da će u njemu uvijek biti takvih bolesnih ljudi, robova.

Borbeni student sada jasno kritizira taj stav, odnosno tu mlitavost jer to je ono što nas zapravo uništava. I njemu su se osobno dogodile razne katastrofe i neizvjesnosti, no nikad se nije predao i još se planira nadalje boriti. Na ovo njegov sugovornik odgovara da je ipak to pod velikim utjecajem naravi s kojom se čovjek rodi. I on je preživio razne nedaće, no posljednje su ga ipak slomile. Jednom kad je bio na frontu s hrvatskim četama, spoznao je smisao njihovih patnji. Oni se muče za Izraz Genija, ali ga nikada neće ugledati jer je to rezervirano samo za one okupane i pričešćene, što oni dakako nisu. Također, svi oni koji sada misle da ga vide su ravni onima koji se nadahnjuju već omraženom “Stillebenu”  i verbalnim heroizmom jer je sve to pseudocivilizacija!

Borbeni se i dalje ne predaje i naziva cijelu ovu litaniju histerijom.

Paralelno s tom raspravom, u vagonu je i dalje graja. Tutnji glazba, putnici se opijaju rakijom i vinom i viju se trobojnice u svom tom dimu i isparavanju alkohola. Neki su čak i zaplesali kolo i u tom ritmu dižu se kolone sa stjegovima i idu u nove požare, u nepoznato.

Vlada potpuni kaos, sve je razuzdano, opijeno i raspojasano te se studentu kao posljedica toga stvaraju u glavi prikaze Zagreba i buržujskog načina života te se u svoj toj buci stvara samo sve veći košmar od kojega počne drhtati i očajnički plakati sa svojim kolegom. Rezignirani ga student tješi, objašnjavajući mu da taj naboj emocija i dojmova nije moguće izraziti, da je to sve samo bolest, trzaj, ludilo, ali ne i Izraz.

Vlak je došao do srebrnih voda razlivenih s obje strane pruga i pod tim srebrom gnjiju usjevi, a crne ptice lete nad njima. Seljaci komentiraju da je sve poplavljeno vodom zato što nema nikoga da se brine o tome. Većinom seljaci odlaze na bojište, dok gospodu nije briga jer im je ugodno u svojim salonima. Stoga je čak i ta štetna, smrdljiva voda bolja od gospode jer gdje su gospoda ravna kugi.

Jedan se starac tada prisjeća kako je bilo prije ljepše dok je bilo Carstva. Iako su ratovali s Talijanima, barem je bilo dovoljno hrane. Sada nema ljudi, polja su neobrađena i svuda vlada glad. Nakon njega, i drugi putnici se počnu prisjećati tih starih, boljih vremena te se cijeli vagon pretoči u grupnu naricaljku prepunu čežnji za mirom i zemljom. Plaču za svojim poljima i dozivaju nekog da ih spasi i vrati im nazad zemlju kakvu su poznavali.

Zatim se jedan ratnik nadovezao da je jedna oranica u lošem stanju jer ju je sigurno orala žena, s čime su se još neki muškarci složili. Tu dolazi i do suprotstavljanje jedne žene preko koje dobivamo uvid i u tadašnju raspodjelu poslova s obzirom na okolnosti.

“A što biste jeli da nema nas žena? Bogme biste krepali od gladi tamo u vašim jamama da nismo mi uzorale i posijale.”

Na to se namršte neki starci koji htjedoše reći da bi im možda bilo i bolje da su mrtvi, no tada kroz prozor ugledaju prizor gomile žena u crnom kako oru, a pored njih povorke za sprovod. Putnike na trenutak opet spopadne tjeskoba.

No to i dalje nije zaustavljalo svirku i pijanku na drugoj strani vagona. Sada su se stvorile i pohotne žene, već alkoholizirane, s cvijećem po sebi koje su se bacale i obijesno cerekale. U vrhuncu euforije i kaosa, žene bace snopove novčanica, što izazove pravu bitku i očajničko grabljenje.

Vlak se približio nekom gradiću gdje na stanici opet čeka skupina najrazličitijih jadnika u tom melankoličnom naselju. Svi su se bjesomučno pokušavali ukrcati na vlak te se stvori stampedo bez milosti, u kojemu padaju stvari na ljude i ranjavaju ih, a neki čak i stradaju, uključujući djecu.

U veliki je vagon pak ušla procesija s jednim žandarom koji je za zabavu imao povorku Cigana da sviraju Srijemcu za kojega je bio zadužen. Paralelno s time, uplakane se žene pozdravljaju sa svojim najmilijima, neki invalidi se jedva propinju do ulaza, a vika i dim postaju sve veći i jači. Opraštaju se i svježi zaručnici, a jedan čovjek u toj gunguli prosipa vreću s brašnom, jedino blago koje uopće ima. Slijede suze i sve veći očaj.

Zatim se stvorio debeli kondukter, koji već danima ne spava i teško podnosi tu, kako on kaže, marvu koju mora trpjeti u vlaku. Nekad bi najradije da svi popadaju pod tračnice, no naravno ne tijekom njegove službe jer bi to ipak bila njegova odgovornost.

Cigani su svojom glazbom izazvali opće oduševljenje te se usred tih nemira i tučnjava nastavila oriti lascivna pjesma. Srijemac se pijan šali da on nema posla samo sa žandarom već sa Silom, dok žandar također pijano i razdragano govori u nedogled da će sve biti dobro i da je sve dobro. Pored njih su žene koje su hodočastile za mir te se i dalje usrdno mole za mir, a njima se priključilo još mnogo ljudi pa je vagon odjekivao u tom bolesnom refrenu.

Potom jedna žena krikne vadeći brzojav iz grudi i jadikuje jer joj je umro muž. Čupa kosu i žali samu sebe, dok je mužu zavidna. Ljudi je tješe:

“Pa smirite se! Budite pametni, kumo! Ta toliki su sada pali. Ne može se drukčije! Sad je takvo vrijeme, pada se.”

Dok tako te žene koje dijele slične sudbine i gubitke, ne znajući gdje su trupla njihovih muževa nariču, ulazi druga grupa žena, veoma ružnih i nakaznih, koje prodaju sir i vino. To izazove val smijeha, a najistaknutije se cerekala jedna kozičava žena bez nosa. Ta je žena unatoč svojoj bolesti i deformaciji privlačila jednog pijanog deliju, iako je bio opomenut da mu ne treba takva vrsta pogreške pa da se nepovratno zarazi. Delija, na koncu, i odgurne ženu od sebe i počne je udarati.

Na to se nadovežu drugi ranjenici, odnosno invalidi, koji objašnjavaju kako za njihovu nesreću nije kriva žena, već front, a opet im nema spasa. Krenu raspredati uspomene o bojišnicama u Galiciji, neki imaju iskustva po ruskim frontovima, no priče su slične, a po dogodovštinama se natječu kome se dogodila krvavija i razornija.

Kako bi ipak odagnali ta negativna sjećanja, zamole Cigane za muziku i krenu se još više natakati vinom. Svi piju kako bi zaboravili, a ponajviše oni koji se vraćaju s dopusta te se sve više približavaju poznatim, okrutnim i tužnim kasarnama.

Jedan vojnik je zatim nanjušio krvavice i odmah ih oteo jadnom vlasniku koji se potužio da ih nosi ženi s vašara, ali ga nitko nije doživljavao, a oni koji i jesu, nisu htjeli uzeti to u obzir, jer taj su vagon još odavno napustile empatija i moral.

I dalje uz neprestanu svirku i pijane urlike traje uporna molitva žena za mir. Nekoliko vagona dalje na crnim sanducima sjede bakteri, željezničarski redari. Oni su potpuno ispijeni trenutnom situacijom i samo se polumrtvi klate među tim sanducima, sa svojim crvenim zastavama.

Nakon nekoliko tupih i bezidejnih razgovora, bakteri su utonuli u san među tim sanducima, a vagoni izgledaju kao lijesovi. U toj tišini i pospanosti, iz prašnjavih sanduka diže se Hrvatski Genije. On zapravo stalno bdije, sve vidi i čeka. No njega nitko ne primjećuje i ne izgleda herojski, već je izmožden, čupav i ispijen.

“I tijelo mu je isprebijano udarcima dobivenim u teškim bojevima, kad se bio još kao gusar na Adriji, po Apeninima za Anžuvince, na Dravi za Arpadovce, po Balkanu i Evropi za Habzburgovce, o, po cijelom globusu s krvavim mačem.”

I dok nevidljivi Genije promatra napaćene putnike, u vagonu se pojavljuje mistična grupa. Djeluju kao komedijaši, no odjeveni su poput diplomata. Pokušavaju ohrabriti narod govoreći im da se boje lažnih bogova, da je njihov istinski bog, Narodni Bog! Jedan je čarobnjak zatim izveo trik kojime je oslobodio jato ptica i ostalih živina koje su se divlje rasprostranile po vagonu.

Napetost i izbezumljenost putnika raste, nakon čega se pojavi čovjek u crnom talaru te počne sablasno zviždati. Diplomati poviču da je to Avet Markova Gnjeva te potaknu narod da mu se mole kako bi ih poštedio, jer ovaj nije prestajao zviždati.

Nakon nekog vremena, ta je avet nestala, a u vagonu su se stvorili Zakrinkani Sumnjivci koji su ismijavali ljude da su lakovjerni jer padaju pod trikove tih komedijaša te da ni pred kime ne trebaju pokleknuti.

Frontaši se odmah jednoglasno slože s njima te u naletu bijesa odluče izbaciti sve te naivne ljude i time zaustaviti vlak jer putovanje svakako više nema smisla.

Tada je nastupio metež i očajno bježanje od pokoljenja. Neki ljudi čak i dobrovoljno skaču pod vlak, a vlak se sve više dimi. Genije nijemo gleda i vidi otvorene rake i legije mrtvih ratnika pored žena koje plaču. Genije počne vapiti za Suncem, da konačno obasja ovu zemlju i podari joj malo zdravlja. Koliko samo mrtvih ljudi nije nikada vidjelo sunce!

I dok Genije priželjkuje Sunce, vlak se skinuo s tračnica i divljački krenuo preko oranica i sela pritom paleći sve za sobom, poput užarenog kometa.

Smrt Franje Kadavera

U veneričnom paviljonu garnizonskog špitala, na odjelu C3, dogodilo se nešto značajno. Naime, jedan je pacijent, Imbro Svetec, nađen mrtav. Prerezao si je vrat britvom. Nakon očevida odnijeli su ga na njegov ležaj i prekrili prljavom plahtom dok ne dođu grobari. Čekajući dolazak grobara, oko Imbre su se počeli okupljati razni ljudi, postao je svojevrsna atrakcija te se glas o tom događaju daleko pronio po raznim birtijama, rakijarnicama i kasarnama.

Posebno se za leš zanimaju mnoge frajle i kelnerice te bi se nerijetko dogodilo da jedna od njih ne padne u nesvijest ili kompletnu izbezumljenost, a ponosni vojnici, koji ih nesebično dovedu do te sobe, smiju se od srca.

Tako se jednom pojavila i gospodična Ljubica, kelnerica iz obližnje krčme “Kanonir”, a uz to bila je i najpopularnija frajla u ulici, što za sobom vuče kao posljedicu vrlo eksplicitnu pomamu svih muškaraca za koju se ona samo pravi da joj smeta.

U suprotnosti s navedenim prizorima, Franjo Kadaver je zgrožen time te se u istoj prostoriji predao duboko molitvi za Svetecovu, a i vlastitu dušu. Prisjećao se kako je daleko od svoje žene, koja je sama s troje djece, jer je on svjesno izbjegava, odnosno odlučio se staviti u položaj da je ona potpuno neinformirana te misli da je Franjo na nekim dalekim frontovima.

Franjo je inače po struci postolar, a prije toga bio je mežnar, crkvenjak, što je postalo centralnim predmetom zadirkivanja ostalih pacijenata kada su saznali taj podatak. Zatim je bio regrutiran u infanteriste i zarazio se sifilisom u Pešti. Već je godinu dana u bolnici, no sinoć je naumio iskrasti se preko zida i doći do svoje kuće, ali ne i ući i javiti se svojoj obitelji.

Samo je sjedio pod svojim kućnim prozorom i slušao kako otkucava sat te se nakon ponoći preko Gornjega grada zaputio nazad prema bolnici i taman kad je preskakao zid – opazila ga je straža.

“Više instinktivno bacio se Kadaver natrag na cestu, ali je uto prasnuo hitac, pa drugi, i treći se zasvrdlao u zid, i čula se žbuka i mort kako se ruše, i kako je Kadaver potrčao u tamu, osjetio je gdje krvari.”

Straža je bila ovlaštena da slobodno puca jer je bilo općepoznato da se mnogi pokušavaju iskrasti da lunjaju okolo i da se opijaju oko zidova.

Franjo im je ipak uspio pobjeći i oprao je ranu u rijeci, prenoćio u štali te se vratio ujutro taman kada je vladala opća strka oko Sveteca pa je uspio ostati neopažen.

U špitalu su bili uvjereni da je nastrijeljen neki pacijent, a znali su da je ipak netko ustrijeljen jer je zid oko bolnice bio krvav.

Svega se toga prisjećao Franjo dok je sjedio uz Svetecov leš i razmišljao kako će ga uskoro zateći sudbina popraćena zaključcima kako je on ipak taj kojega su pogodili. On, koji više nema veze ni s bolnicom ni s ovim svijetom. Franjo se cijelo vrijeme grozničavo moli i razmišlja o mogućim ishodima, dok okolo lake žene glume zaprepaštenost i prenemažu se, jer njihovi kavaliri nemaju ništa protiv toga.

Nešto kasnije se oko 150 pacijenata moralo poredati u jednoj dvorani i skinuti se do gola te je doktor tada uvidio da je Franjo ranjen. Doktora je to izbacilo iz takta, naime jer je u tim uvjetima svaki posao, pogotovo posao s takvom bagrom, bio nužno zlo i oduzimao mu vrijeme koje je mogao utrošiti na kartanje. Franjo je bio preplašen, zbunjen i dotučen, samo je šutio te je bio svjestan da ga svi drugi preziru jer su nazebli u toj dvorani zbog njega.

Svi su ga kleli, produbljujući već stečenu antipatiju prema njemu, a Franjo je htio propasti u zemlju i nestati jer je njegov osjećaj krivnje, s kojim ide i prihvaćanje cjelokupnog groznog stanja, postajao sve veći.

U međuvremenu Svetec je iznesen, popraćen trivijalnim brigama oko toga hoće li ga posljednji put ispratiti s glazbom ili bez nje te koliko će mu misa prirediti.

Nedugo nakon njegova odlaska soba broj trinaest bila je kao da se ništa od toga nije ni dogodilo. Stigla je nova zanimacija. Naime, general je dobio obavijest od komisije Crvenog križa da će špital biti pregledan te su ponukani time angažirali majstore i bacili se na preuređenje, obnavljanje i čišćenje. To je također nesretnim pacijentima značilo da će dobiti adekvatno i dostojanstveno okruženje, to jest, osnovni medicinski pribor koji im je bio uklonjen čim su visoki dužnosnici špitala saznali da od te inspekcije na kraju neće biti ništa. Špitalom je opet zavladala dobro znana bijeda i oronulost.

“Sad opet leže po stolovima masne neoprane šolje, okna su polupana pa je propuh, a ispod generalskog kreča izbijaju stare mrlje po zidu.”

Pacijenti su se ipak teško privikli na povratak u prijašnje stanje te im se činilo da i dalje mogu nanjušiti miris Svetecova trupla. Vladala je pustoš i monotonija pa se uslijed takve atmosfere pokrenuo klasični bezidejni razgovor o cijenama i poljoprivredi.

Zatim se, jaukanjem jednog pacijenta koji je obolio od prebliskog kontakta s jednom sumnjivom ženom, razgovor okrenuo upravo na suprotni spol. Svaki od muškaraca prepričavao je svoje zgode i životne filozofije –  s kojima je najbolje, u koje doba dana, na koji način… Zaključak je, dakako, da su žene krive za sve te da nema njih, ne bi bilo ni dotičnih boleština.

Krenuli su prebirati po narodnim vjerovanjima i legendama; od vraga, ubojstava, ljubavnih avantura Marije Terezije pa do sklonosti svinja da jedu mrtvačko meso.

U isto se vrijeme u daljini čuje grmljavina i koračanje čete koja slijedi apatičan ritam bubnjara. Bubnjar doduše nije više motiviran kao nekoć i ne vježba više s trupama. Ipak, bubnjari su lukave zvjerke koje se mudro drže sjene obnašajući svoju veoma važnu ulogu, a često u tim svojim bubnjevima uspiju sakriti ponešto hrane.

Ali sada je taj bubnjar, koji je izvor snage i energičnosti vojske, bio jadan i tužan.  Pacijenti su se odmah latili rasprave i predviđanja vojničke tužne sudbine. No, ubaci se s komentarom jedan veteran kako je njima odlično – na toplom su, ne kisnu, jedu i još ih liječe, a ne da ih muče kao jadne, zdrave civile.

Ubrzo je nastala prava debata koja se protezala između vrijednosti zdravlja i udobnosti. Na kraju se ispostavilo da nije ni fronta tako loša, dobro se ipak tamo pije, a jedan podijeli i ovo iskustvo:

“A ako se baš pravo uzme što je to zapravo ta fronta? Skokneš malko po grabi amo-tamo. Da se prošećeš! Pa gledaš na šišartu kao na prozor! Da ti prođe vrijeme! Pa spavaš po cijele dane.”

Napadi, odnosno angrifi, su srećom rijetki. Dođu i prođu.

Ona ista trupa nastavila je uporno dalje kroz maglu. U jednom je trenutku Jokl, pučki ustaša regimente, zapalio cigaretu, a taj je čin pokrenuo val identičnih želja. Tako su svi vojnici napravili pauzu za cigaretu i u tren oka se opustili, okrenuli vedrim temama i prepustili udobnosti života koja im je bila na raspolaganju.

Udobnost su dodatno osnažili prisjećanjem na situacije kad je na fronti stalno padala kiša: kada su šatori prekratki da se konstrukcija održi i zakloni ih od kiše, kada moraju marširati po kiši… A sada nema kiše niti ikakve nepogodnosti, može se u potpunosti prepustiti užitku duhana i ohrabrujućih ratnih napjeva.

Kadaver je duhovno odvojen od svih ovih događaja, na rubu živaca, traumatiziran istragom i otupljen monotonijom. Cijele noći bdije i moli se nad lešom Sveteca.

Kada je Kadaver konačno usnuo, počeo je hrkati. Na te su se zvukove cimeri prenuli te odmah kresnuli šibicu da vide tko je to. Nisu bili iznenađeni kad su ugledali Kadavera, a prvi je to konstatirao već spomenuti Jokl, cinični domobran, poznat po fakinaži kao glavnom zanimacijom. Njegova sorta nema skrupula te su spremni baviti se razno raznim poslovima i biti bilo što: od grobara do lopova i, naravno, lice kojemu se policajci osmjehuju.

No ako ih policija jednom ipak uhvati, postaju po Joklovim riječima “kandidati za Lepoglavu”.

Kako god, Jokl se pridružio domobranskim četama te time i polagao pravo na skrb u bolnici, odnosno “Kokici” jer ta bolnica pruža toplinu i zaštitu upravo kao kokoš svojim pilićima.

Kadaver je vrlo brzo postao žrtvom Jokla, jer je ovaj znao njegovu obiteljsku situaciju i imao je doticaj s njegovom majkom koja mu je bila stanodavka. To znači i da je Jokl znao da Kadaverova žena nema pojma da joj je muž u gradu, u bolnici te strahuje za njegov život i zamišlja strašne scenarije s fronte.

Svoja znanja Jokl je skupo naplaćivao te je ucjenjivao i nemilosrdno oderao Kadavera, uzevši mu nakit, odjeću, duhan, novac, hranu… Također je uspio izolirati Kadavera da može biti žrtva samo za njega i tajio je od drugih njegovu nesretnu situaciju. Doduše, to i nije bilo teško jer Kadavera nitko nije volio. Znalo se za njegovu crkvenjačku povijest i bio je time još iritantniji kada je prilikom primanja injekcija uživao u tome jer je taj čin shvaćao kao Božju kaznu koja će ga oplemeniti, a sam špital doživljavao je kao purgatorijum u kojemu se čisti od grijeha.

“I tako se tu Kadaver u špitalu čisti od grijeha već dva mjeseca i posti, te se osušio kao kostur.”

Bio opsjednut mislima da je vidio Đavla bez da je ikoga obavijestio o tome, također uvidio je da ga je snašla kazna kada je jednom konačno napustio špital da posjeti svoj dom. Molio je cijele dane.

Jokl i njegovi pajdaši došli su u sobu da zaskoče Kadavera koji je spavao nakon toliko probdjevenih noći. Joklu je navodno jednom pošlo za rukom da hipnotizira Kadavera pa su svi nestrpljivo čekali hoće li to uspjeti i ovog puta, budući da refleksije svjetlosti koje je usmjerio prema njemu nisu mijenjale Kadaverov napaćeni san.

Odlučili su dakle da ga zgrabe i odnesu, ali čim su ga uzeli, shvate da samo spava i da i dalje osjeća. Jokl je bio van sebe zbog neuspjeha, no zatim spazi zlatni medaljon kod Kadavera te postane bijesan razmišljajući koliko ga je možda puta prevario bez da mu je spomenuo taj medaljon.

Vođen osupnutošću podmetnuo je svijeću pod Kadaverovu nogu da ga opeku, na što se cijelom sobom zaorio smijeh. No ipak, tu zabavu prekinuo je poziv za večeru i unio pomamu i veselje u duše svih pacijenata koji su halapljivo nasrnuli na vrata.

Iako su tanjuri bili prljavi i masni, na meniju vječno zelje užasnog mirisa i vrlo malo mesa, pacijenti nisu imali izbora i bacili su se na objed koji se uz to sastojao od krvave konjetine, kisele vode, a sve je servirano u limenom posuđu.

Jokl pak nije ni takao svoje jelo, mislima je potpuno bio okupiran otkrivenim medaljonom. U daljini se čuo povik djece koja prodaju novine, a Jokl ih je običavao mamiti da ih polije vodom. Tada nije bio raspoložen ni za to.

Jedan pacijent imenom Japa budno je pratio Joklovu nezainteresiranost te se hitro izborio za to malo zelja i iščeprkao nešto konjetine. Bilo je mnogo ljudi koji nisu mogli podnijeti tu konjetinu, čak su i povraćali od nje. Njih je Japa već odavno snimio i kupio to meso u svoju torbu pa posipao duhanom da ublaži taj ionako oduran miris. Naime, slaboumni Japa skuplja to meso da odnese svojoj unučadi i čuva torbu kao zjenicu oka, iako je to meso unutra odavno propalo.

U sobu su zatim ušla djeca, promrzla, glumeći degeneričnost. Mole novac limenom kanticom te se jedan pacijent tobože smiluje i pozove dijete u krilo da se zgrije, no brzo biva ulovljen u pokvarenim nakanama pa su ga ostali pacijenti krenuli tući i nastao je opći rusvaj.

Jokl je čak i na ove događaje oguglao i opsesivno razmišljao o Kadaveru i medaljonu. Napokon se odluči zaputiti prema njemu sada, u gluho doba noći, iako je svjestan da bi ujutro bilo pametnije.

Kadaverova pojava odiše jadom, mukom i bijedom te stvara dojam da pripada onoj vrsti ljudi koja je čak poetski stvorena samo da pati. Osim što ima mnogo fizičkih hendikepa od krakatosti, pognutosti i tuberkuloze, u djetinjstvu je kao ministrant pretrpio jednu traumu koja mu se duboko urezala u pamćenje.

Svjedočio je homoseksualnom iskustvu u jednom kaptolskom samostanu. Tog dana bio je svjestan da je on ključni faktor tog događaja jer su dotični krivci ovisili o Kadaveru. Hoće li šutjeti ili im prirediti skandal, a mali se Franjo bacio pred oltar na koljena i počeo vikati: “Nisam kriv!”. Tijekom te scene izgleda da je dosegnuo stanje u kojemu se osjeća potpunim i smislenim, a to je da stalno pred nekime kleči, da pati i uvjerava druge u svoju nevinost.

“On bi, da se sve ono nije dogodilo, možda ostao u samostanu i tako se zaredio (o čemu je uvijek i sanjao), ali se poslije procesa našao na ulici i postao šoštar, a kao šoštara, eto, ponio ga je đavolski vihor i sada vitla njime kao bolesnom pticom.”

Kada je postao punoljetan, ipak se opet vratio u crkvu i postao mežnar, ali se u njegovom životu potom stvorila đavolska žena koju je oženio pa se opet morao latiti krpanja cipela. Dobili su i dijete za koje i dalje nije siguran je li njegovo. Njegov drugi teret Božje kazne bila je i šepava žena u Pešti na koju je naletio dok je bio na vojnom dopustu.

A sada je tu bolestan i otrovan! No njegova najveća nevolja je ipak Jokl koji mu ne da mira i sigurno mu ga je poslao sam Nečastivi.

Iz razmišljanja ga odvrati svijest o nečijoj prisutnosti, a bijaše to upravo Joklova prisutnost te je shvativši to protrnuo od straha.

Jokl je došao po starom običaju da izmami novac. Nakon Kadaverova duljeg uvjeravanja da nema ni dinara, Jokl izvali da zna za medaljon. Kadaver se zgranuo nad tim saznanjem i grčevito se primio za taj medaljon. Taj medaljon njemu je od neprocjenjive vrijednosti jer ga je dobio od krsnog kuma kanonika i u njemu je mrvica Svetog Križa s Golgote. Svim silama usmjerenim u zaštitu tog medaljona, odbacio je Jokla od sebe gestom kao da tjera đavla.

U tu napetu situaciju najednom je uskočio Adam. On je inače bio atrakcija cijelog špitala, drhtav i krezub, jer je u svojoj torbi nosio najnevjerojatnije pornografske sadržaje. Adam je poznat i po svojoj nepravednoj prošlosti. U trenutku kada je mogao biti izabran za visokog činovnika, izbacili su ga te se on obračunao s tom “mađarskom bandom” jer se on ipak bori za “pravu stvar”.

U međuvremenu ga je i žena ostavila te je obolio od epilepsije pa sada luta po špitalima noseći crvenu kragnu, jer se on ubraja u “crvene vragove” koji će jednom uspostaviti konačan red.

No ipak, njegova uloga u špitalu nije bila neznačajna jer je ipak potrebna neka iznimnost da protrese tu sveopću rezignaciju. U njegovoj ponudi, osim pornografskih slika i časopisa, bile su i figurice od kaučuka koje su uspješno stimulirale pacijente.

Još jedan živopisni lik je i Kanonir Krlec Mirko koji boluje od tuberkuloze. Inače je socijaldemokrat i esperantist. On pokreće političke teme u sobi i nudi drugima razne brošure o socijalizmu. Iako je zapravo diletant, bavi se time svim srcem.

Doduše, u špitalu ne nailazi na poticajnu publiku jer te brošure često završe po zahodima, nepročitane. Krlec leži odmah do Kadavera i predstavlja mu utjelovljenje bezbožništva i izvor glavnog otrova u špitalu.

U tom bezdanu bolesti i tužnih sudbina, oko Krleca se okupe ljudi koji započnu pesimistične razgovore i polemike oko toga kako ne postoji Bog i kako je, ako postoji, sigurno davno odustao od njih.

Naravno, svi ti razgovori Kadavera jako uznemiruju i osjeća se često prozvanim i napadnutim zbog nekih tema. Najagilniji u raspravama bio je infanterist Hrmeščec kojemu je Božja prisutnost bila kardinalno pitanje, ponajviše zbog njegove grješne prošlosti – ubio je majku s djetetom.

“A sad Hrmeščec sluša cijele noći plač dječji i ne može da usne i strah ga je. I već je razmišljao o tome kako bi bilo da ode u crkvu pa da se ispovijedi. Ali je odbacio tu ideju kad je pao amo u špital.”

Krlec se našao apsolutno prozvanim da obrazloži svoje uvjerenje kako dolazi božanstvo s crvenim zastavama koje nudi spas i oprost svima i koje je jače od bilo čega do sada, jer su svakako već debelo zakazale i crkve i institucije.

Kadaverov je gnjev eruptirao i ovaj ga optuži za laži i bestidne utjehe, jer svi mi moramo patiti kako je Bog propisao. Također, optuži ga da je socijalist na što je sobom zavladao neugodan muk, a Krlec se odmah stao pravdati. Opisano motivom iz Biblije – kukurikanje pijetla u hramu. U cijelu gungulu upleo se još i Đorđe Đurašević, Srbin iz Amerike, opovrgavajući sve uvrede socijalizmu, ali ih i modificirajući u američku ideologiju.

Uslijedio je zatim spor između Kadavera i Đuraševića, oko ovog rata u ime hrvatske vjere koja ne postoji, jer postoji samo srpska. Tada je Kadaver krenuo vatreno braniti svoje stajalište i konačno pridobio ostale pacijente. Završnu je riječ ipak dao stari Koren, koji kaže da su samo plug i pšenica ključni.

Jokl je bio distanciran i od ovih debata i neprekidno razmišljao o medaljonu te ga odluči pred svim ljudima napasti i kritizirati njegovo popovanje i lažno prezentiranje, govoreći kako je pitanje koliko je on sam pošten. Pritom je aludirao otrovno na medaljon, da bi na kraju posegnuo za tajnim oružjem i odao njegov bijeg ka ženi s motivima požude.

Kadaver je negirao sve optužbe i nastavio bdjeti uz krunicu, ne obraćajući više pažnju na Jokla. Ovaj pak nije mogao izdržati takav ishod pa se zaputio do Kadaverove žene i odao joj sve.

Žena je došla zatim do špitala s djecom i napravila sentimentalnu scenu koja je vodila do ruba histerije. Cijeli špital bio je zabavljen tim prizorima, a Kadaver je ostao miran i kasnije nastavio sa svojim molitvama.

Kadaver je proživljavao svoju posljednju, paklenu noć. U glavi mu je bio košmar isprepleten svim ljudima i događajima, opterećen grijehom i teretima da naposljetku donese odluku da okonča sve.

Objesio se remenom o čavao u zahodu na kojemu je jedan drugi pacijent bio obješen prekjučer.

Bilješka o piscu

Miroslav Krleža je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih kritičara, esejista, pripovjedača, pjesnika i dramaturga. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu gdje je završio Pučku školu i klasičnu gimaziju. Godine 1908. upisao se u kadetsku školu u Pečuhu.

Domobransku kadetsku školu je završio kao jedan od najboljih đaka zahvaljujući čemu je dobio carsku stipendiju nakon čega odlazi u Budimpeštu na vojnu akademiju u Ludoviceum, gdje je ostao dvije godine.

Akademiju napušta 1913. godine i odlazi u Skoplje zbog čega je želio stupiti kao dobrovoljac u srpsku vojsku, ali biva uhićen pod sumnjom da djeluje kao špijun iz Austrije kada je odveden u Beograd na ispitivanje.

Poslije prelaska u Zemun uhvaćen je od pogranične policije iz Austrije te pušten nakon saslušanja 1913. godine. Svi navedeni događaji naveli su ga da se vrati u Zagreb gdje počinje ozbiljan i vrijedan književni rad. Godine 1919. oženio se Leposlavom Kangrga.

U periodu između dva rata Krleža je živio kao nezavisan književnik koji se snažno aktivirao na tom području, pa je tako pokrenuo časopise, polemizirao s idejnim i književnim protivnicima te objavio književna djela.

Tijekom Drugog svjetskog rata živio je izoliran u Zagrebu nastojeći se udaljiti od tadajućeg vladajućeg režima. Od 1950. godine pa sve do svoje smrti nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda kao direktor. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.

Krleža je djelovao kroz sedam desetljeća i pritom ostavio veliko naslijeđe napisavši čitav niz romana, putopisa, pjesama, eseja, polemika i pripovjedaka. Svako djelo koje je napisao ostavljalo je dojam velikog umjetnika koji je jednom živio i djelovao.

Najpoznatija djela su: “U agoniji”, “Na rubu pameti”, “Tri simfonije”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Zastave”, “Moj obračun s njima”, “Banket u Blitvi”, “Gospoda Glembajevi”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Golgota”…