“Priče s ostrva, iz grada i s planine” zbirka je autobiografskih pripovijetki Vladimira Nazora, objavljena 1927. godine. Zbirka sadrži 14 pripovijetki, podijeljenih u tri skupine, na temelju mjesta odvijanja radnje: one su s ostrva, iz grada i s planine.
Kroz pripovijetke pratimo autora od najranijih godina njegovoga djetinjstva, a svaka pripovijetka predstavlja neki događaj u njegovom životu.
Prvi dio “S ostrva”, donosi događaje iz autorova života na otoku, dok je bio mali dječak. Zatim se seli u grad na školovanje, što vidimo u drugom dijelu zbirke, kroz tri pripovijetke. Posljednji dio prikazuje razdoblje njegova života nakon školovanja.
Nazorove priče daju vjernu i realističnu sliku života na dalmatinskim otocima krajem 19. stoljeća. Likovi u pripovijetkama obuhvaćaju sve ekonomske slojeve. Prikazane su teške ekonomske prilike (propalo vinogradarstvo) te iseljavanje s otoka na kopno. Ta realnost života prikazana je kroz slikovite opise prirode, u kojima se može primijetiti i Nazorova ljubav prema rodnom kraju.
U pripovijetkama se koristi standardni jezik uz ponešto lokalizama te su one lako čitljive i razumljive.
Kroz pripovijetke upoznajemo Nazora kad znatiželjnog i bistrog dječaka od otprilike pet godina. Odrasta u suosjećajnog i poštenog mladića, koji završava školovanje i počinje o životu razmišljati na drugačiji, kompleksniji način
S OSTRVA
Na početku pripovijetke autor se prisjeća svojeg rodnog grada. Slikovitim opisima prikazuje uspomene koje ga vežu za rodni mjesto, ali jedna uspomena ostala mu je najviše u sjećanju.
Kad mu je bilo otprilike pet godina, stanovao je s obitelji u blizini crkve, pred čiji je zvonik često dolazio slušati zvonjavu. Zvona u zvoniku djeca su zvala ‘djed’, ‘otac’ i ‘unuk’, a autor je zamišljao kako u njima zvone sijedi starac, čovjek crne brade i dječak njegovih godina. Ali ponekad bi čuo zvonjavu, iako se nijedno zvono ne bi pomaklo. Čulo bi se samo ‘Kuc, kuc, kuc’ i to mu je budilo znatiželju.
Otac mu je objasnio da je sve to mehanizam i da nitko ne upravlja zvonima, ali on to nije mogao shvatiti. Otišao je pred zvonik i iznad njega ugledao bijeli oblačić koji se polako spuštao. Sunce ga je obasjavalo pa su mu rubovi bili kao od zlata. Nalikovao je na odraslog dječaka s bijelim krilima i dječaku se pričini da je to anđeo.
Želio ga je vidjeti izbliza pa se odšuljao i popeo u zvonik. Zamišljao je kako će upoznati anđela i on će mu dopustiti da zvoni. Odjednom je opet začuo ‘kuc, kuc’, sat se oglasio i on se uplašio, ali nije mogao sići sa zvonika jer je bilo mračno. U strahu je uhvatio konop zvona i ono je glasno odzvanjalo.
Pojavio se neki čovjek i upitao ga tko je on, ali dječak je samo plakao. Čovjek ga je odveo župniku i objasnio što se dogodilo. Kad se dječak smirio, objasnio je da je tražio anđela koji kuca po zvonu ‘Unuku’. Župnik mu je objasnio da anđeo dolazi kako bi javio ljudima što da rade tijekom dana, kako bi znali da je objed gotov i vratili se s polja kući. Dječak je bio sretan jer je ipak bio u pravu, a roditelji mu nisu vjerovali.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: gradić na žalu morskog kanala, zvonik.
Vrijeme radnje: proljeće
Likovi: dječak, župnik, roditelji
Analiza likova
Glavni lik je sam autor koji se prisjeća sebe kao petogodišnjeg dječaka. Bio je znatiželjan, sve je želio vidjeti i saznati i nije ga zanimala igra kao drugu djecu. Nije mogao shvatiti što je to mehanizam koji upravlja satom u zvoniku pa je odlučio sam to istražiti. Učinilo mu se da je vidio anđela kako dolazi u zvonik i želio ga je upoznati.
Pripovijetka započinje autorovom uspomenom na veliku zmiju. Događaj se zbio u proljeće u dvorištu djedovskog doma. Kao dječak vrijeme je volio provoditi sam jer njegovu obitelj nitko nije volio. Smatrali su da će uzeti trećinu svojega nasljedstva i otići.
Igrajući se jednog dana, začuo je žamor na zidu ispred sebe: velika zelena zmija plazila je po zidu iz susjednog dvorišta. Ubrzo je shvatio da se nema čega bojati pa se ukućanima pohvalio što je vidio. Mazgar Jakov i navdar Šalta počeli su se prepirati oko toga je li to ista zmija kao i svake godine.
Mazgar Jakov je tvrdio kako svake godine preko zida dogmiže jedna zmija preko zida. On je ubije, ali iduće godine, opet oko Uskrsa, pojavi se nova. Smatrao je da se uvijek nešto zlo dogodi kad se zmija pojavi.
Navdar Šalta tvrdio je da su zmije bezopasne, jer ne grizu i ne prave štetu, a čak je neke i pripitomio. Ali bližio se rasap i mazgar Jakov obeća da će i ovu zmiju ubiti.
Dječak odluči primamiti zmiju zdjelicom mlijeka koje je ostavio preko noći. Kad je sutradan došao, zdjelica je bila prazna pa je donio još jednu. Čekao je da se zmija pojavi kad je došao navdar Šalta i pridružio mu se. Nakon nekog vremena odluči je sam pozvati sviralom od tri cijevi uvezane koncem. Zmija se doista pojavila, popila mlijeka, ali kad je dječak pružio ruku prema njoj, preplašila se i pobjegla. Šalta mu na odlasku ostavi svoju sviralu kako bi opet mogao pozvati zmiju i pokušati je pripitomiti.
Dječak je vježbao sviranje, ali nije mu išlo tako dobro kao navdaru. Glazba mu nije pričala jednako kao kad bi on svirao. Bojao se da će lošim sviranjem zmiju prestrašiti, ali ona se ipak pojavila i dječak osjeti da je glazbom pripitomljava. Tad su se pojavili stariji i htjeli ubiti zmiju, ali dječak ju je branio. Svi su govorili da mami zlo u kuću.
Ogradili su zid dračama kako zmija ne bi mogla doći. Kad je dječak htio osloboditi zid, slomio je ruku, a svirala se prelomila. Zvali su Staru, ženu koja je koristila trave i razne biljke u liječenju i ona mu kaže kako se zmija ponekad pretvori u princezu. Htio je to istražiti, bio je uvjeren da je ta zmija ukleta djevojka, koja će mu se pokazati kad idući put dođe. Ali kad je idući put došla, stariji su je ubili.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: proljeće, tjedan prije Uskrsa
Mjesto radnje: selo, dvorište djedovskog doma
Likovi: dječak, mazgar Jakov, navdar Šalta, mama, Stara, Ure
Analiza likova
Središnji lik je autor kao mali dječak, sprijateljuje se sa zmijom koja je dogmizala u dvorište i želi je pripitomiti i spasiti od odraslih koji je žele ubiti. Čini se kao da razumije zmijine pokrete i što mu želi reći. Kad joj svira, zmija dolazi slušati glazbu. Vjerovao je da je ona njegova sreća.
Dječak kreće u školu u Velom selu. Dolazi novi učitelj, stariji čovjek koji je zapravo išao u školu za doktora, ali svi su smatrali da će znati dovesti djecu u red bolje nego neka mlada učiteljica.
Učitelj je učenike podijelio na dvije skupine, mlađe i starije. Dječak Vlado (autor), pripao je u grupu sa starijima. Imao je poteškoća s čitanjem i pamćenjem, ali učitelj, koji inače nikoga ne štedi ako ne znaju i kažnjava ih šibom, dječaku je izašao u susret jer je tek krenuo u školu. Nije ga htio ni tući jer su mu dlanovi bili meki, gospodski.
Vladu je obuzimala sumnja u vlastite sposobnosti, ljutilo ga je što nema dobro pamćenje i nije dobar đak.
Volio je očeve knjige i znao pričati o njima pa ih je sad nosio u školu i učio što je htio; postao je marljiv đak. Ali njegov otac nije bio zadovoljan time što Vlado ne stječe nikakva nova znanja u školi.
Oko Uskrsa ih je župnik počeo podučavati biblijskim pripovijestima i katekizmu. Biblijske pripovijesti je znao iz očevih knjiga i priča, ali župnik se naljutio što mu njegov otac kvari posao i krivo ga uči jer bi biblijske likove poistovjetio s raznim junacima i čarobnjacima. Vlado odluči da više ne želi ići u školu, ali roditelji mu to ne dopuste.
Jednog su dana imali lekciju o prelasku Izraela preko Crvenog mora. Nije mogao ispričati svoju iskrivljenu verziju pa je rekao da nema knjigu i dobio šibom. Ali Vlado se razljutio, nazvao župnika krvnikom i izjurio van.
Mjesec dana nakon toga župnik, ionako boležljiv, umre. Otvorila se škola u Malom selu, a i došao je novi mladi svećenik, prijatelj obitelji i Vlado ponovno zavoli školu i crkvu.
Ali nije mogao zaboraviti kako je bio išiban; zbog toga je bio osramoćen, a ljutilo ga je što su njegovi roditelji na to već zaboravili.
Roditelji su ga poslali na neko vrijeme kod novog svećenika don Rocchetta jer su smatrali da će on znati postupati s njim. Tamo je Vlado neko vrijeme provodio s poljarom Kljakom, kojem je ispričao što mu se dogodilo i on mu reče da se mora osvetiti, otići na grob, udariti tri puta nogom i tri puta pljunuti.
Kako nikako nije mogao oprostiti svećeniku za batine, odluči otići na groblje i osvetiti se, ali tamo zatekne Perpetuu, župnikovu sluškinju. Ona mu je ispričala koliko je župnik bio dobar čovjek, svima pomagao i svu svoju imovinu podijelio onima kojima je trebalo. Žalio je i zbog onoga što je učinio Vladi i htio se ispričati, ali Vlado mu nije oprostio.
Kad je shvatio da je uzalud mrzio poštenog čovjeka, učini dobro djelo i pomogne Perpetui posaditi cvijeće na grobu.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: pred kraj zime
Mjesto radnje: Velo selo, Malo selo
Likovi: Vlado, učitelji, župnik, svećenik, Perpetua, poljar Kljako
Analiza likova
Vlado (autor kao mladi dječak) – kreće u školu i pokušava se nositi s činjenicom da nije dobar đak, jer ima problema s pamćenjem i učenjem. Učitelj ima razumijevanja prema njemu jer zna da je bistar dječak i nikad ga ne tuče nego mu dopušta da uči ono što zna i razumije.
Najbolje zna biblijske pripovijesti koje ga je učio otac, ali sve događaje iz biblije poistovjećuje s raznim junacima, piscima i čarobnjacima zbog čega izazove župnikovu ljutnju i dobije batine. Taj događaj ne može zaboraviti i želi se osvetiti, ali na kraju uvidi da je župnik bio dobar čovjek koji je požalio zbog svojeg postupka prema njemu.
Učitelj – novi učitelj u selu, mršav, srednjeg stasa, nosi naočale, crne brade i kose, suhih obraza. Po struci je liječnik. Učenici ga poštuju, iako ih tuče šibom za neznanje, ali to radi nevoljko jer roditelji tako zahtijevaju kako bi im djeca ojačala. Ima razumijevanja prema Vladi i njegovim poteškoćama s učenjem.
Župnik – Vlado ga smatra zlim čovjekom koji ga je istukao i vrijeđao, ali na kraju saznaje da je imao veliko srce i svima rado pomagao.
Bio je siromašan jer je svu svoju imovinu podijelio potrebitima. Žalio je zbog onoga što je učinio Vladi.
Zima je, pred Božić, a često se dogodi da u vinogradima žene iz sela sijeku grane i kradu grožđe. Često bi ih navdar Ivan (nadstojnik imanja) uhvatio, ali Vladin otac često im ne nikakvu globu naplatio. Teška su vremena bila i ljudi su bili siromašni.
Ipak, vinograde treba nadgledati pa je jednom poslao Vladu s navdarom Ivanom u vinograde. Tu su naišli na neku ženu koja je skupljala grane po vinogradu. Ona im kaže da ih pozna. Moli Vladu, mladog gospodara da je sasluša jer je siromašna, a djeca je čekaju kod kuće da im donese jesti.
Ispričala je laž, samo da ih prevari. Ali Vlado se sažali i dopusti joj da ode s onim što je ukrala.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: zima, pred Božić
Mjesto radnje: vinograd
Likovi: Vlado, navdar Ivan, žena
Analiza likova
Žena – kradljivica u vinogradu bila je mlada žena, ispaćena, suha lica, s upalim očima i zelenim zjenicama, velikih ustiju, žilavog vrata. Nosila je pokrpan i staro odijelo, a cipele na nogama su joj bile prevelike.
Ćozot Piccio
Gotovo svake jeseni, dok bi puhalo jugo, u luku su dolazile lađe i parobrodi kako bi se sklonili od nevremena. Vlado bi ih promatrao i maštao o gusarima i ukletim lađama. Jednom mu se učinilo da iz jedne jedrenjače tri čovjeka iznose na palubu naslonjač u kojem je ležao starac s bijelom bradom. On zamisli da su to mornari koji prevoze skriveno blago i da će utopiti starca u luci te da je lađa ukleta.
Zatim primijeti da tri djevojke izlaze iz lađe, s cvijećem u kosi pa krenu plesati i pjevati. Odluči se uputiti prema lađi. Tad čuje da ga otac doziva. Našao ga je s nogama u moru i u bunilu. Svladala ga bolest zbog južine.
Autor se prisjeća kako su u luku dolazili Ćozoti, stanovnici talijanskog mjesta Chioggie. Bili su poznati ribari pa su s lađom punom ribe dolazili pokušavajući je prodati. Ali za njih tu nije bilo kupaca. Tako su seljani htjeli uzeti ribu u zamjenu za druga dobra – hranu, vino, ulje, tvrdeći da su im oni tako obećali.
Vlado se uputio na lađu da je razgleda. Njega nije zanimala riba. Naišao je na ženu koja je dojila dijete, Piccia i rekla mu da je dijete prehlađeno, a ona nema čaja. On joj donese čaj, ali je i pozove kući kako bi se s djetetom ugrijala. Do jutra dijete je ozdravilo.
Piccijev djed, stari Ćozot, pričao je svakakve priče s broda koje su se Vladi svidjele toliko da je i on htio ići s njima.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: jesen
Mjesto radnje: Velo selo
Likovi: Vlado, Concetta, stari Ćozot Gabbiano
Analiza likova
Vlado – znatiželjno i maštovito dijete, koje sanjari o nekim drugim mjestima koja još nije upoznao. Mašta i o tome kako će se priče koje mu je pričao otac, ostvariti, a kad talijanski ribari uplove u luku želja mu se ispuni i on doživi pravu avanturu.
Boginja
Pripovijetka se događa u vrijeme autorova djetinjstva, kad se najviše družio s junacima i bogovima iz knjiga. Volio je čitati očeve knjige i slušati priče, a Homerova “Ilijada” mu je bila posebno draga. Tako je zamišljao da je i on sam u tom svijetu.
Vrijeme je provodio pomažući Žepi, zapovjedniku palube. Brinuo se za lađu kojoj nikako nije mogao pronaći kupca. Jednom je došao na lađu i tu zatekao svoje rođake u nekom društvu ljudi, pokušavali su sklopiti dogovor o prodaji broda.
Žena koja je bila s njima učinila se Vladi kao boginja i on ju je sa strahopoštovanjem gledao. Rekao je kako on ne bi prodao lađu, nego bi je popravio, nazvao Helena i plovio. I ta žena zvala se Helena. Vlado je sve svoje dane provodio s njom, zamišljao da je boginja i da su u Homerovu svijetu.
A onda je jednog dana otišla, skupa s lađom koju je Žepo prodao; ali Vlado nikad nije zaboravio uspomenu na svoju boginju.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: na lađi
Likovi: Vlado, Žepo, Helena
Analiza likova
Helena – nosila je široko plavo odijelo. Kosa od zlata blistala joj je na suncu. Imala je bijele ruke i vrat.
Svaki put kad bi ga nešto osramotilo ili ražalostilo, Vlado bi odlazio u Viču luku, gdje je bilo mirno i tiho, bez kuća, životinja i ljudi. Tu se dolazi samo kad je berba grožđa. Zato ga je jedne nedjelje iznenadilo, kad su tu došle tri mlade djevojke, jašući na magarcima, a vodila ih stara seljanka.
Promatrao ih je kako se presvlače i oblače odijela za kupanje, a kad su ga otkrile zajedno su trčali po vinogradu, brali grožđe i kupali se. Ostavile su mu prsten kako bi bile sigurne da će ih doći posjetiti u grad.
Prošlo je već tri mjeseca, ali Vlado se uvijek sjećao svojega obećanja i stalno je razmišljao o jednoj od djevojaka, Emi.
U Vičoj luci, između dvije litice napravio si je zaklon. Jednog kišnog dana, neka mlada seljanka, koja je bila na lošem glasu jer joj je majka voljela krasti, došla je prati rublje. Uhvatila ju je kiša pa se sakrila u Vladin zaklon. Činila se poštena i dobra, ali kad je otkrio da mu je ukrala prsten, ona je već bila otišla.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: ljeto i jesen
Mjesto radnje: Viča luka
Likovi: Vlado, tri djevojke, stara seljanka, ‘Mačka’.
Analiza likova
Ema – jedna od djevojaka koje su došle u Viču luku. Svidjela se Vladi i ostavila mu prsten kako bi znala da će je Vlado doći posjetiti i vratiti joj ga.
Mačka – djevojka koja je došla prati rublje u Viču luku i sakrila se u Vladin zaklon od kiše. Majka joj je bila kradljivica pa je i nju pratio loš glas zbog toga, ali opravdano jer je ukrala prsten.
Već je prošlo više od tri mjeseca kako nije padala kiša. Presušile su lokve, pa ljudi koriste more za pranje, a vodu za piće kupuju u dalekim gradićima. Životinje također trpe.
Ljudi odluče zatražiti pomoć od vlasti da im pošalju lađu s vodom.
Vladin otac bio je zabrinut da će se ljudi pobuniti i napasti one bogatije jer misle da oni skrivaju vodu. Bližilo se i vrijeme kad je Vlado trebao otići na školovanje u grad, a ako se suša nastavi, neće biti prihoda kojima će se to moći platiti.
Stigla je vijest da bunar-lađa sutradan dolazi u luku i svi su se seljani skupili u iščekivanju.
Ali lađa se nije pojavljivala. Vladin otac izašao je među ljude kako bi ih razgovorom smirio i utješio. Majka i sestra davale su vodu koju su još imali, ženama i djeci okupljenima pod njihovim prozorom.
Na obali su se djeca okupila oko starijeg dječaka Košće. Igrali su igru s novčićima, ali Košće taj da nije imao sreće pa ponudi djeci da će ih nahraniti i napojiti u zamjenu za novac.
Pripremio im je jegulju koju je izvukao iz bunara, ali bila je previše posoljena pa je djecu počela moriti žeđ.
Košće predloži da provale u Konšiljarovu kuću koja je bila prazna, a gdje sigurno ima vode. Pred kućom se već skupio pobunjeni narod. Stigao je Vladin otac i umirio ih. Odluči troje ljudi povesti u kuću da se sami uvjere da tu nema vode. Narod se dosjetio da u konobama ima, ali tad netko javi da bunar-lađa stiže.
Svi su nagrnuli dočekati lađu, ali vodu nisu mogli grabiti kako su oni mislili, nego je trebala pumpom biti prebačena u cisternu. Ali Košće je prerezao crijevo i stao piti vodu.
Narod, vidjevši što je učinio, napravi isto. Kapetani lađe se naljute i odluče odmah napustiti ovo mjesto.
Tad netko dojavi da se sprema oluja i da svi požure natrag u selo. Nevrijeme je stiglo, ali kiša se pretvorila u tuču i uništila vinograde.
Vlado nije mogao gledati žalost svojega oca, pa mu kaže da ne mora ići u grad na školovanje, nego će ostati i pomagati mu. Ali otac to nije dopustio.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: Velo selo
Likovi: Vlado, Košće, otac, narod.
IZ GRADA
Sadilac
Vlado je običavao dolaziti na brdo s kojeg se vidio cijeli grad i promatrati njegovu ljepotu. Jednom ga iznenadi neki čovjek, visok, ali zgrbljen, u jadnom odijelu, a hodao je pomoću štake. Ukorio je Vladu da u tom gradu nema ništa lijepo i da će ga grad pokvariti ili uništiti te da je bolje da se vrati na otok.
On je nekad bio upaljivač fenjera, ali je jedne noći upao u iskopani jarak i slomio nogu pa su ga otpustili. Sad čuva Židovsko groblje. Otišao je rekavši Vladi da je isti kao svi – lopov i glupan.
Od tog dana je Vladi išao drugim putem na brdo. Promatrajući grad, vikao je ‘Splite, grade!’, a iza njega se pojavio njegov profesor geometrije. Bio je sretan jer je netko prepoznao ljepotu grada i nije mu teško popeti se na brdo kako bi to cijenio.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: nakon zime
Mjesto radnje: brdo, Split
Likovi: Vlado, starac, profesor
Gemma Camolli
Ova je pripovijetka iz razdoblja kad autor ulazi u pubertet, pa su krenula prva zaljubljivanja. Vrijeme je povodio u kavani gdje su se sastajali razni zabavljači. Svi u kavani su jedva čekali da na pozornicu izađe Gemma Camolli.
Kad ju je Vlado ugledao, nije mogao skinuti pogled s nje. Bila je mlada, njegovih godina. Dolazio je u kavanu samo zbog nje. Jednog su se dana upoznali i sprijateljili. Pričala mu je kako je ostala bez roditelja i počela se baviti pjevanjem. Dogovori su se da će sutradan naći i otići u Solin.
Cijelo jutro proveli su na rijeci, kupali se, smijali i na kraju su se zamijenili za odjeću. Takvi su se vratili u grad. Gemma je htjela da Vlado putuje s njima.
Ravnatelj škole pozvao ga je na razgovor jer su ga vidjeli u kavani i Solinu, kako provodi vrijeme s Gemmom, a o njoj nisu imali ništa lijepo za reći.
Kako je ravnatelj bio ugledan čovjek, odredio je da Talijani napuste grad, na Vladinu žalost.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: kavana, Solin
Likovi: Vlado, Gemma Camolli, Maestro, Beppo, ravnatelj
Analiza likova
Gemma Camolli – djevojka Vladinih godina, Talijanka, Vlado je prvi put ugleda u kavani gdje je pjevala te se sprijateljili i provodili vrijeme zajedno.
Izgubila je roditelje pa je tako počela putovati i baviti se pjevanjem.
Pustinjak
Vrijeme je Vladine posljednje godine školovanja u gradu. Stanovao je s bratom kod nekog profesora, koji ga je smatrao dobrim đakom i ozbiljnim mladićem pa mu je dopuštao da radi što želi. Majka se vratila na otok pomagati ocu, koji je tad već zapao u dugove.
Često je odlazio na groblje, prolazeći putem pokraj neke male trošne kućice uz more. Sve što je znao o toj kućici je da je zovu Eremitažom i da je vlasnik vlastelin conte C.
Zanimalo ga je tko tu živi pa je pitao neku ženu koju je sreo putem. Ona mu odgovori da tu živi neki čovjek koji je ubio svoju ženu. Nitko, pa ni profesor nije puno znao o tom starcu, samo se nešto nagađalo, ali profesor razuvjeri Vladu da je taj čovjek ubio svoju ženu.
Jednog dana, Vladu uhvati kiša i on se odluči skloniti kod čovjeka u Eremitažu, jer je bio u njenoj blizini.
Čovjek mu je rekao da ga je već viđao da prolazi tim putem, ali čekao je da Vlado prvi dođe k njemu. Vlado primijeti da je čovjek potpuna suprotnost od onoga što su svi pričali za njega, ali kad je to ispričao profesoru, on je bio sumnjičav i upozori Vladu da bude oprezan.
Kad je ponovno došao u Eremitažu, zatekne za stolom još jednog čovjeka, Jandru. On Vladi ispriča da je spasio Pustinjaka, pomaže mu te svake nedjelje dolazi kod njega. On poštuje njegovu želju da bude daleko od drugih i da nitko ne zna ništa o njemu. Zato ga i zovu Pustinjak.
Od toga dana, Vlado je svake nedjelje navraćao Pustinjaku. Razgovarali su o svemu i Vlado mu je sve govorio o sebi. Pustinjak je obolio i bio je jako slab, ali nije se predao, kao da nešto čeka. Došlo je vrijeme završnih ispita, a profesor je zabranio Vladi da posjećuje Pustinjaka te je uredio s Conteom C. da se Pustinjak odseli.
Nakon ispita, posjetio ga je još jednom, posljednji put i oni se oproste.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: Vladina posljednja godina školovanja
Mjesto radnje: Eremitaža
Likovi: Vlado, Jandre, Pustinjak, profesor
Analiza likova
Pustinjak – visok čovjek, pomalo pogurenih leđa, obučen u jednostavan dug haljetak, stranog kroja. Prosijede, meke brade, kao od svile, suhog i ispaćenog lica, ali spokojno i vedro. Mudar čovjek, koji svoju mudrost prenosi Vladi, pruža mu utočište u kojem pronalazi prijatelja i utjehu.
SA PLANINE
Jessie
Autor je sad izvan grada, u šumi, u potrazi za nečim i sav nemiran. Nakon pet dana pronašao je ženu koja se predstavlja kao Jessie. Živi sa staricom koja ju je nazvala Jesenka.
Žena nije više bila mlada, niti lijepa, ali pružala mu je neku utjehu, utočište i sigurnost i nije je želio ostaviti. Nije ga pitala ni tko je, ni odakle je, znala je da ga je k njoj dovela žudnja.
Nije znao ništa o toj tajanstvenoj ženi, ali iz nekog razloga stalno joj se iznova vraćao, sve dok jednog dana nije nestala.
Starica koja je s njom živjela, ispričala mu je praznovjernu priču: kako je ona vampir koji siše krv te da je isto napravila i s njezinim sinom. Ona putuje po svijetu od jedne šume do druge i nije žena, nego neko drugačije biće.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: jesen
Mjesto radnje: šuma
Likovi: Vlado, Jessie/Jesenka, starica
Analiza likova
Jessie – oblih ramena, blijedog lica prekritog borama, ali ni one nisu mogle izbrisati tragove nekadašnje ljepote, plavih očiju. Neobična, tajnovita žena, koja opčini autora tako da joj se stalno iznova vraćao, iako nije znao ništa o njoj.
Često bi u šetnji sreo starog prosjaka. Nije znao čuje li ga starac i da li ga vidi, ali znao je da osjeća njegovu prisutnost. Svaki put bi izvadio novac, ali nikad mu ga ne bi dao. Bilo ga je sramota jer je smatrao da time neće pomoći njegovom materijalnom stanju, ali će povećati njegovu moralnu nevolju.
Nikad zapravo prosjaka nije ni pogledao pravo u lice, uvijek se bojao da će se uvrijediti.
Jedne zimske večeri, naišao je na prosjaka kako leži u snijegu. Ležao je nepomičan, ukočen, a prsti su mu bili hladni poput leda. Vlado ga je zaogrnuo bundom i grijao ga pokušavajući ga dozvati svijesti. Čovjek je podigao glavu i upitao: “A ona? Gdje je sad ona?”
Otišao je po pomoć pa su ga odveli u kućicu u šumi. Čovjek koji je tamo živio, a znao je ponešto o prosjaku, rekao je da je još davno došao u ove krajeve te da su ga bolest, nevolja i prezir ljudi doveli na prosjački štap. Nekad se zvao Petar, sad ga zovu Šoja.
Kad je došao k sebi, uputio je Vladi pogled pun mržnje i izašao . Njega je mučio neki nemir pa se i on uputi za prosjakom. Ispriča mu kako je i on, prosjak, poput njega na neki način, neshvaćen među ljudima. Ali Šoja ga prekine i ljutito mu kaže da je on kriv za sve, da je već našao svoju bijelu, čistu ženu i ušao u njezin Raj, ali Vlado ga je povukao natrag.
Govorio je o smrti, čistoj i bijeloj iz koje ga je Vlado vratio i povukao natrag u ovaj crni život. Vlado shvati da je pravu i da mu je Šoja poklonio puno više od milostinje.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: jesen, zima
Mjesto radnje: Duboki dol
Likovi: Vlado, prosjak Petar/Šoja, obitelj
Analiza likova
Prosjak – krupan, pognutih leđa, pokunjene glave i klimavih koljena. Nosio je sivo, otrcano odijelo. Imao je staračko lice, obraslo zapuštenom bradom. Dodijao mu je težak život koji je vodio te se veselio smrti, čistoj i bijelog koja bi ga oslobodila.
Vlado se vraća nakon desetak dana u gradić, ali ne pronalazi svojega psa Neru. U tuzi za gospodarem, kažu da je pobjesnio i pobjegao pa ga sad traže lugari s dopuštenjem da ga ustrijele. Vlado je nemiran jer mu nema prijatelja koji bi ga uvijek dočekao kod kuće i pravio mu društvo. Nitko nema nikakvih novosti niti ga je itko vidio.
Vlado se prisjeća svih trenutaka s psom, kako ga je zavolio od prvog trenutka kad ga je uzeo. Pas ga je obožavao, ali onog dana kad je odlazio iz grada, naljutio ga je, a nakon toga ga više nije vidio. Sad mu se noćima pričinja da čuje lavež. Zna da je to Nero i da trpi zbog zlobe koju je pretrpio od gospodara.
Sutradan odlazi u šumu i pronalazi svojeg psa kod neke obitelji koju je poznavao. Pas se razveselio kad ga je vidio i cijela obitelj se tome začudila jer se ponašao potpuno suprotno prije par dana kad je kod njih dolutao.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: šuma
Vrijeme radnje: zima
Likovi: Vlado, majka, obitelj, pas
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori