“Prosjak” je pripovjetka iz zbirke autobiografskih pripovijetki Vladimira Nazora “Priče s ostrva, iz grada i s planine”, objavljena 1927. godine. Zbirka sadrži 14 pripovijetki, podijeljenih u tri skupine, na temelju mjesta odvijanja radnje: one su s ostrva, iz grada i s planine.
Kroz pripovijetke pratimo autora od najranijih godina njegovoga djetinjstva, a svaka pripovijetka predstavlja neki događaj u njegovom životu.
Prvi dio, “S ostrva”, donosi događaje iz autorova života na otoku, dok je bio mali dječak. Zatim se seli u grad na školovanje, što vidimo u drugom dijelu zbirke, kroz tri pripovijetke. Posljednji dio prikazuje razdoblje njegova života nakon školovanja, onaj koji se odvija na planini i upravo u taj ciklus pripovjedaka spada i ova priča.
Nazorove priče iz ciklusa “S ostrva” daju vjernu i realističnu sliku života na dalmatinskim otocima krajem 19. stoljeća. Likovi u pripovijetkama obuhvaćaju sve ekonomske slojeve. Prikazane su teške ekonomske prilike (propalo vinogradarstvo) te iseljavanje s otoka na kopno. Ta realnost života prikazana je kroz slikovite opise prirode, u kojima se može primijetiti i Nazorova ljubav prema rodnom kraju.
Ciklus “Iz grada” prikazuju Split u vrijeme autorova školovanja, prikazan iz perspektive mladića koji se divi njegovim ulicama, vidikovcima, ali i ljudima. Ljudi ga opčinjavaju zbog svojih zaniljivih sudbina i životnih lekcija koje dijele s njim.
Posljednji dio zbirke “S planine”, u koju spada i ova priča, govori o autorovom životu nakon školovanja, kada je već odrastao, pa je počeo tražiti odgovore na neka malo dublja pitanja o sebi i životu općenito. Također piše o cijeloj lepezi različitih karaktera koje je sretao i od svakoga nešto naučio ili s njim proživio nekakvu pustolovinu.
U pripovijetkama se koristi standardni jezik uz ponešto lokalizama te su one lako čitljive i razumljive.
Kroz pripovijetke upoznajemo Nazora kad znatiželjnog i bistrog dječaka od otprilike pet godina. Odrasta u suosjećajnog i poštenog mladića, koji završava školovanje i počinje o životu razmišljati na drugačiji, kompleksniji način
Tema ove pripovjetke su događaji koji su potakli pisac na razmišljanje o životu i smrti.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: jesen, zima
Mjesto radnje: Duboki dol
Kratak sadržaj
Često bi u šetnji sreo starog prosjaka. Nije znao čuje li ga starac i da li ga vidi, ali znao je da osjeća njegovu prisutnost. Svaki put bi izvadio novac, ali nikad mu ga ne bi dao. Bilo ga je sramota jer je smatrao da time neće pomoći njegovom materijalnom stanju, ali će povećati njegovu moralnu nevolju.
Nikad zapravo prosjaka nije ni pogledao pravo u lice, uvijek se bojao da će se uvrijediti.
Jedne zimske večeri, naišao je na prosjaka kako leži u snijegu. Ležao je nepomičan, ukočen, a prsti su mu bili hladni poput leda. Vlado ga je zaogrnuo bundom i grijao ga pokušavajući ga dozvati svijesti. Čovjek je podigao glavu i upitao. “A ona? Gdje je sad ona?”
Otišao je po pomoć pa su ga odveli u kućicu u šumi. Čovjek koji je tamo živio, a znao je ponešto o prosjaku, rekao je da je još davno došao u ove krajeve te da su ga bolest, nevolja i prezir ljudi doveli na prosjački štap. Nekad se zvao Petar, sad ga zovu Šoja.
Kad je došao k sebi, uputio je Vladi pogled pun mržnje i izašao . Njega je mučio neki nemir pa se i on uputi za prosjakom. Ispriča mu kako je i on, prosjak, poput njega na neki način, neshvaćen među ljudima. Ali Šoja ga prekine i ljutito mu kaže da je on kriv za sve, da je već našao svoju bijelu, čistu ženu i ušao u njezin Raj, ali Vlado ga je povukao natrag.
Govorio je o smrti, čistoj i bijeloj iz koje ga je Vlado vratio i povukao natrag u ovaj crni život. Vlado shvati da je pravu i da mu je Šoja poklonio puno više od milostinje.
Analiza likova
Likovi: Vlado, prosjak Petar/Šoja, obitelj
Prosjak – krupan, pognutih leđa, pokunjene glave i klimavih koljena. Nosio je sivo, otrcano odijelo. Imao je staračko lice, obraslo zapuštenom bradom. Dodijao mu je težak život koji je vodio te se veselio smrti, čistoj i bijelog koja bi ga oslobodila.
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori