Anđeo u zvoniku obrađena lektira Vladimira Nazora. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Pripovijetka Anđeo u zvoniku dio je zbirke Priče s ostrva, iz grada i sa planine, koja je objavljena 1931. godine. Autor je Vladimir Nazor koji je u zbirci čitateljima ponudio uvid u različite aspekte života i prirode, kombinirajući realistične prikaze s elementima mitologije i simbolike.
U pripovijetki Anđeo u zvoniku, Nazor kroz perspektivu dječaka Vlade (sebe) istražuje temeljne ljudske osjećaje poput radoznalosti, straha i divljenja. Priča se odvija u malom gradu, gdje zvonik crkve postaje središnji simbol povezanosti između neba i zemlje. Dječak, fasciniran zvonima i idejom anđela koji ih udara, predstavlja nevinu i iskrenu prirodu djetinjstva, kao i potragu za duhovnim smislom i razumijevanjem svijeta. Ovaj motiv previranja između stvarnosti i mašte dodatno pojačava dječakov odnos prema zvonima, koja simboliziraju vrijeme, tradiciju i duhovnost.
Jedan od ključnih simbola u priči su zvona, koja ne samo da označavaju vrijeme, već i pozivaju ljude na zajedništvo i duhovnu refleksiju. Dječakov susret s anđelom predstavlja njegovu potragu za višim znanjem i duhovnim vodstvom. Anđeo, kao simbol božanske prisutnosti, donosi mir i jasnoću, a zvonjenje zvona postaje most između svakodnevnog života i duhovnog svijeta. Dječakova radoznalost i želja za otkrivanjem tajne zvonjenja odražavaju univerzalnu ljudsku potrebu za razumijevanjem nepoznatog.
Nazorova pripovijetka također se može usporediti s djelima drugih pisaca koji su se bavili temama djetinjstva i duhovnosti. Na primjer, dječji likovi u pričama Franza Kafke, kao i u djelima Hansa Christiana Andersena, često su suočeni s kompleksnim pitanjima postojanja i identiteta. Njihova se djela također dotiču teme radoznalosti i potrage za smislom, ali s različitim pristupima i tonovima. Dok su Andersenove bajke često prožete elementima fantastike i melankolije, Nazorov pristup osnažuje realnost kroz iskrenu dječju perspektivu.
Kroz ovu pripovijetku, Nazor ne samo da istražuje individualne emocije, već i stvara univerzalnu sliku ljudskog iskustva, gdje su strah, radost i znatiželja usko povezani. Anđeo u zvoniku ostaje relevantan i danas, jer poziva čitatelje na razmišljanje o vlastitim vjerovanjima, strahovima i nadama. U ovoj pripovijetki, Nazor stvara svijet u kojem se mirnoća i ljepota života susreću s duhovnom dubinom, ostavljajući snažan dojam na čitatelje svih generacija.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: proljeće, u vremenskom okviru koji se može smatrati suvremenim za vrijeme pisanja, s naglaskom na svakodnevicu djetinjstva.
Mjesto radnje: mali gradić, mjesto u blizini crkve i zvonika, koji simbolizira povezanost između svakodnevnog života i duhovnosti.
Tema: potraga za znanjem, radoznalost i djetinja mašta; istraživanje odnosa između stvarnosti i duhovnog svijeta kroz simboliku zvona i anđela.
Ideja: u svakodnevnim stvarima, poput zvonjave zvona, može postojati dublja, duhovna dimenzija koja nas povezuje s nečim višim. Također, nevina i iskrena mašta može donijeti radost, razumijevanje i osjećaj sigurnosti, čime se otvara prostor za mir i povjerenje u svijet oko nas.
Kratak sadržaj, citati
Na početku pripovjedač (Vlado) se prisjeća svog djetinjstva u gradiću smještenom uz morski kanal. Opisuje slikovito more ispunjeno jedrenjacima i parobrodima koji prolaze, ali rijetko zastaju. S jedne strane kanala proteže se ljubičasto kopno s planinama, dok s druge strane gradić okružuju vinogradi i maslinici.
Iako gradić nije vidio od svoje pete godine, sjeća se jasnih slika iz tog vremena, koje su mu ostale urezane u pamćenju poput sunčanih otočića na sivoj morskoj površini. Sjeća se oleandra u dvorištu blizu mora i igru koju je kao mali dječak igrao na plaži, dok ga je majka promatrala s prozora i poticala na ronjenje.
“Kupam se, još sitan kao crvić, na igalu “Vrila”, dok me majka gleda s prozora obližnje kuće i viče ne znam da li ozbiljno ili od šale: Roni, Vlado! Roni!”
Osim tih trenutaka, sjeća se i igre na maloj pozornici s lutkama, gdje su likovi poput Arlekina i Pantalona oživjeli kroz njegovu maštu. Najdraži lik mu je bio Frakanapa, smiješni čovuljak koji ga je nasmijavao svojim šalama.
Nakon sretnih dana, uspomene postaju mračnije.
Pripovjedač se sjeća večeri kada su gledali požar u velikom gradu, za kojeg se mislilo da će progutati sve. Odrasli su razgovarali o zloslutnim znamenjima, poput repatice na nebu koja naviješta nevolje i bolesti, zbog čega se pripovjedač dodatno bojao.
“Ja slušam zapravo sve i ne razumijem, ali neki strah prodire u me. Držim se sve čvršće majčina skuta; molim je da pođemo kući iako me ne spopada san. A kad legnem i zaspim, kao da se repatica prometnula pred mojim očima u sablju s koje kapaju krupne krvave kapi.”
Kroz ove uspomene, on izražava svoj strah i vezanost uz majku, dok sve više i više počinje osjećati nesigurnost. Sve te slike, iako ispunjene tugom i zebnjom, oblikuju njegov odnos s gradićem u kojem je odrastao.
II.
Zatim se prisjeća razdoblja prije nego što su se preselili u očev zavičaj. Obitelj je stanovala blizu crkve koja je stajala na poljanici iznad mjesta. On je često izlazio iz kuće i šuljao se do putića iznad poljanice kako bi gledao zvonik s križem na vrhu i satom s crnim kazaljkama. Zvona koja su se povremeno vidjela kroz otvorene prozore ispod krova jako su ga veselila.
Pripovjedač poznaje zvukove triju zvona, koja je zvao “Djed”, “Otac” i “Unuk”. Iako nikada nije vidio ljude koji zvone, maštao je o njima. Vjerovao je da zvono “Djed” zvoni starac, zvono “Otac” bradati muškarac, a zvono “Unuk” dječak. On zamišlja kako oni dolaze iz nepoznatog mjesta samo da obave svoj posao zvonjenja, a zatim nestaju.
“Poznavao sam odmah glas velikoga, srednjega i maloga ili – kako smo ih zvali – “Djeda”, “Oca” i “Unuka”. Vidio sam i konope što su micali zvonima, pa i vjerovao da krupnim i teškim “Djedom” zvoni samo neki sijedi starac, “Ocem” čovjek crne brade, a “Unukom” koji dječak, možda mojih godina.”
Međutim, u njemu se budi nova radoznalost. Počinje primjećivati misteriozno kucanje u zvoniku koje se čuje bez pomicanja zvona. Kucanje se ponavlja, iako ništa ne pokazuje znakove pokreta.
Pripovjedač sjeda ispred zatvorenih vrata zvonika i osjeća tišinu oko sebe, dok ljudi dolje na placu i vrapci na krovu crkve postaju nečujni. Dok čeka, osjeća se zatečen i pomalo uplašen pred nepoznatim, dok se zvuk kucanja ponovno čuje iznad njega, a zvona ostaju nepomična.
“I za prvi put u životu osjećam da ima i nešto što nam je u isto vrijeme i čudno i nekako nas plaši.”
III.
U trećem dijelu pripovijesti, pripovjedač se vraća kući nakon što je provodio vrijeme razmišljajući o zvoniku i zvonima. Njegov otac je primijetio da se kasno vratio i započinje razgovor s njim. Dječak postavlja pitanje o zatvorenim vratima zvonika i misteriju zvonjave koja se čuje, iako zvona ostaju nepomična.
Otac mu objašnjava da to nije zvonjenje, već kucanje mehanizma koji označava vrijeme. Govori mu o kazaljkama i minutama. Pripovjedač se bori da razumije te pojmove, a sve što je mogao zamisliti je samo slika čekića koji udara o malo zvono, “Unuka”.
Postavlja nova pitanja o tome tko se penje u zvonik i udara čekićem, a mama mu ponavlja da je to “mehanizam”, što ga dodatno zbunjuje.
Nakon toga, dječak provodi proljetno jutro u promatranju mirnog gradića, cvrkut ptica i leptire. Dok gleda u nebo, primjećuje oblačić koji mu izgleda kao anđeo. Taj oblačić se polako spušta, a pripovjedač ga zamišlja s bijelim krilima.
Kada zvona opet zazvone, on osjeća duboko uzbuđenje i radost. Trči kući kako bi rekao majci da je vidio anđela koji udara po “Unuku”. Iako ga majka uvjerava da to nije istina, on i dalje želi vidjeti anđela izbliza. Zamišlja ga kako izgleda i kakva su mu krila.
“E, da. Valjalo bi ga vidjeti… ali izbliza. Gledati kako udara po zvonu. A kakav je? Jesu li mu vlasi kao plamen? A krila od pravog perja? A onaj njegov čekić je li baš od zlata?”
IV.
Pripovjedač odluči istražiti zvonik kako bi pronašao anđela o kojem mašta. Iskrade se iz kuće. Kad stigne do vrata zvonika koja su pritvorena, malo ga je strah. Ali strah ga napušta čim pomisli da je tamo anđeo. Šulja se unutra, gdje ga dočeka mrak, ali svjetlost iz okna vodi ga uz kamenite stube.
Dok se penje, čuje cvrkut lastavica. Uskoro ugleda tri konopa i zvona s velikim klatnima, koja se sjaje na suncu. Pripovjedač s nestrpljenjem očekuje dolazak anđela. Zamišlja kako će ga anđeo uzeti za ruku i pokazati mu kako zvoni.
“Čekam mirno dok On dođe. Čut ću šum njegovih krila, vidjeti kao neki plamen, ugledati ga iznad sebe. Sve će se u zvoniku zasjati. I on će me vidjeti. Spustiti se do mene.”
Dok željno iščekuje, odjednom zvono zazvoni i on se uplaši. Osjeća kako mu srce ubrzano kuca. Sada se počinje preispitivati o svom planu, a strah od tame i visine postaje sve veći.
Pripovjedač pokušava pronaći ljestve koje vode još više, ali mu je teško penjati se zbog straha od ponora ispod sebe. Dok se bori s vlastitim strahom, iznenada ga prestraši crna sjena koja prolazi pokraj njega i kod njega izazove još veću paniku. U tom trenutku, pokušava se osloniti na konop, a zvono ponovno zazvoni, pruža mu osjećaj sigurnosti.
“One gadne ptice lete oko mene, a ja više ne mogu ni gore ni dolje. Plač me već guši. Ne znajući više šta bih, hvatam se jednom rukom konopa koji visi baš ispred mene, pa drmam i potežem.”
Međutim, konop mu iznenada izmiče iz ruke, a zvonjenje prestaje. Pripovjedač shvaća da je neki čovjek došao i počinje vikati na njega zbog njegovog opasnog ponašanja. Dječak, i dalje preplašen, počinje plakati, a čovjek ga uzima u naručje i vodi van iz zvonika, preko poljanice, prema najbližoj kući.
V.
Pripovjedač se sada nalazi u sobi s jednim starim župnikom i ženom koja mu pomaže. Nakon što ga je zvonar doveo, župnik ga smiruje i pokušava ga utješiti s knjigom punom ilustracija. Kada se sazna da je on sin šjor-Pijera, župnik ga stavlja u svoje krilo i pita zašto je bio u zvoniku.
Dječak objašnjava svoj susret s anđelom koji kuca po zvonu, a župnik i žena se počnu smijati. Župnik strpljivo objašnjava dječaku kako zvona označavaju vrijeme i kako anđeo dolazi kako bi ljudima signalizirao kada se trebaju vratiti kući. Dječak brzo shvaća važnost tih zvonjava i ponosno govori da će to reći svojim roditeljima.
Kroz razgovor s župnikom, dječak je još više uvjeren da anđeli postoje, zbog čega je jako radostan. Župnik ga nagradi sličicama, a žena mu puni džepove slatkišima. Kada ga župnik odluči odvesti kući, dječak kaže da će se sam vratiti. Osjeća se hrabro i zadovoljno.
Na povratku, majka ga dočekuje zabrinuta. Pita ga što se dogodilo. Župnik joj objašnjava da se ništa loše nije dogodilo i da je dječak jednostavno radoznao. Majka je zabrinuta zbog njegove znatiželje, ali župnik je uvjerava da će uvijek ostati vjeran i dobar dječak.
“Čudno vam je to dijete. Sve hoće da vidi i da dozna. I ne igra se bezbrižno kao druga djeca. Sve se bojim da će jednom zastraniti. Vele da baš takova djeca udare kasnije kojekakvim stranputicama.
A župnik njoj:
– Ne bojte se za nj, gospođo. Ma i što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u boga i u njegove anđele.”
Analiza likova
Likovi: dječak (pripovjedač), anđeo, otac, majka, župnik, zvonar
Dječak (pripovjedač) – radoznao i maštovit. Njegova potreba za istraživanjem i otkrivanjem svijeta oko sebe vidljiva je kroz njegovo zanimanje za zvona i anđela. On simbolizira nevinu dječju dušu koja traži dublje značenje svakodnevnih pojava. Njegova mašta ga vodi u mistični svijet u kojem vjeruje da se anđeo spušta s neba kako bi udarao zvono, čime se uspostavlja veza između dječje vjerovanja i duhovnosti. Kroz njegove misli i osjećaje, čitatelji doživljavaju radost, strah, znatiželju i konačno mir.
Anđeo – iako se ne pojavljuje fizički, on ima značajnu simboličku ulogu. Predstavlja zaštitu, vodstvo i duhovnost. U dječakovim očima, anđeo je biće koje donosi poruke s neba i čini da se svakodnevni život, poput zvonjave, doima magičnim. Anđeo simbolizira nadu i vjeru, a njegova prisutnost u priči potiče dječaka na razmišljanje o višim vrijednostima i smislu života.
Otac – praktičan i razuman lik koji pokušava objasniti sinove znatiželje kroz logiku. Njegova zadaća je, osim što predstavlja autoritet i da iznese realističan pogled na svijet, suprotan dječakovim maštarijama. On se pojavljuje kao figura koja želi zaštititi sina od strahova i nesigurnosti.
Majka – briga i zaštitnička figura, koja pokazuje strah za sina i njegovu radoznalost. Iako se brine za njegovu sigurnost, njezina zabrinutost može se protumačiti kao suzbijanje dječje mašte. Ona je pragmatična i ponekad skeptična prema sinovim vizijama, što dodatno naglašava kontrast između djetinjstva i odraslosti.
Župnik – predstavlja duhovnu autoritetu i vodiča za dječaka. Kroz svoje objašnjenje o anđelu i zvonjavi, on povezuje djetinjstvo s duhovnošću, naglašava važnost vjerovanja u više sile. Njegova dobrotvornost i strpljenje prema dječaku simboliziraju podršku i usmjeravanje koje djeca trebaju u procesu odrastanja.
Zvonar – figura koja unosi dozu realizma u priču, a njegova interakcija s dječakom ukazuje na svakodnevnu stvarnost koju djeca često ne vide. On predstavlja most između dječje mašte i stvarnog svijeta, pomažući dječaku da razumije zvonjenje i njegovu svrhu.
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: M.Z.
Odgovori