“Prijelaz preko Crvenog mora” je pripovjetka iz zbirke autobiografskih pripovijetki Vladimira Nazora “Priče s ostrva, iz grada i s planine”, objavljena 1927. godine. Zbirka sadrži 14 pripovijetki, podijeljenih u tri skupine, na temelju mjesta odvijanja radnje: one su s ostrva, iz grada i s planine.
Kroz pripovijetke pratimo autora od najranijih godina njegovoga djetinjstva, a svaka pripovijetka predstavlja neki događaj u njegovom životu.
Prvi dio “S ostrva”, kojem pripada i ova priča, donosi događaje iz autorova života na otoku, dok je bio mali dječak.
Zatim se seli u grad na školovanje, što vidimo u drugom dijelu zbirke, kroz tri pripovijetke. Posljednji dio prikazuje razdoblje njegova života nakon školovanja.
Nazorove priče iz ciklusa “S ostrva” daju vjernu i realističnu sliku života na dalmatinskim otocima krajem 19. stoljeća. Likovi u pripovijetkama obuhvaćaju sve ekonomske slojeve. Prikazane su teške ekonomske prilike (propalo vinogradarstvo) te iseljavanje s otoka na kopno. Ta realnost života prikazana je kroz slikovite opise prirode, u kojima se može primijetiti i Nazorova ljubav prema rodnom kraju.
U pripovijetkama se koristi standardni jezik uz ponešto lokalizama te su one lako čitljive i razumljive.
Kroz pripovijetke upoznajemo Nazora kad znatiželjnog i bistrog dječaka od otprilike pet godina. Odrasta u suosjećajnog i poštenog mladića, koji završava školovanje i počinje o životu razmišljati na drugačiji, kompleksniji način
Tema ove pripovjetke je autorova borba s osjećajem mržnje koju osjeća prema župniku od kojeg je dobio batine. Smatrao je da je zao čovjek zbog toga, ali se na kraju uvjerio u suprotno.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: pred kraj zime
Mjesto radnje: Velo selo, Malo selo
Kratak sadržaj
Dječak kreće u školu u Velom selu. Dolazi novi učitelj, stariji čovjek koji je zapravo išao u školu za doktora, ali svi su smatrali da će znati dovesti djecu u red bolje nego neka mlada učiteljica.
Učitelj je učenike podijelio na dvije skupine, mlađe i starije. Dječak Vlado (autor), pripao je u grupu sa starijima. Imao je poteškoća s čitanjem i pamćenjem, ali učitelj, koji inače nikoga ne štedi ako ne znaju i kažnjava ih šibom, dječaku je izašao u susret jer je tek krenuo u školu. Nije ga htio ni tući jer su mu dlanovi bili meki, gospodski.
Vladu je obuzimala sumnja u vlastite sposobnosti, ljutilo ga je što nema dobro pamćenje i nije dobar đak.
Volio je očeve knjige i znao pričati o njima pa ih je sad nosio u školu i učio što je htio; postao je marljiv đak. Ali njegov otac nije bio zadovoljan time što Vlado ne stječe nikakva nova znanja u školi.
Oko Uskrsa ih je župnik počeo podučavati biblijskim pripovijestima i katekizmu. Biblijske pripovijesti je znao iz očevih knjiga i priča, ali župnik se naljutio što mu njegov otac kvari posao i krivo ga uči jer bi biblijske likove poistovjetio s raznim junacima i čarobnjacima. Vlado odluči da više ne želi ići u školu, ali roditelji mu to ne dopuste.
Jednog su dana imali lekciju o prelasku Izraela preko Crvenog mora. Nije mogao ispričati svoju iskrivljenu verziju pa je rekao da nema knjigu i dobio šibom. Ali Vlado se razljutio, nazvao župnika krvnikom i izjurio van.
Mjesec dana nakon toga župnik, ionako boležljiv, umre. Otvorila se škola u Malom selu, a i došao je novi mladi svećenik, prijatelj obitelji i Vlado ponovno zavoli školu i crkvu.
Ali nije mogao zaboraviti kako je bio išiban; zbog toga je bio osramoćen, a ljutilo ga je što su njegovi roditelji na to već zaboravili.
Roditelji su ga poslali na neko vrijeme kod novog svećenika don Rocchetta jer su smatrali da će on znati postupati s njim. Tamo je Vlado neko vrijeme provodio s poljarom Kljakom, kojem je ispričao što mu se dogodilo i on mu reče da se mora osvetiti, otići na grob, udariti tri puta nogom i tri puta pljunuti.
Kako nikako nije mogao oprostiti svećeniku za batine, odluči otići na groblje i osvetiti se, ali tamo zatekne Perpetuu, župnikovu sluškinju. Ona mu je ispričala koliko je župnik bio dobar čovjek, svima pomagao i svu svoju imovinu podijelio onima kojima je trebalo. Žalio je i zbog onoga što je učinio Vladi i htio se ispričati, ali Vlado mu nije oprostio.
Kad je shvatio da je uzalud mrzio poštenog čovjeka, učini dobro djelo i pomogne Perpetui posaditi cvijeće na grobu.
Analiza likova
Likovi: Vlado, učitelji, župnik, svećenik, Perpetua, poljar Kljako
Vlado (autor kao mladi dječak) – kreće u školu i pokušava se nositi s činjenicom da nije dobar đak, jer ima problema s pamćenjem i učenjem. Učitelj ima razumijevanja prema njemu jer zna da je bistar dječak i nikad ga ne tuče nego mu dopušta da uči ono što zna i razumije.
Najbolje zna biblijske pripovijesti koje ga je učio otac, ali sve događaje iz biblije poistovjećuje s raznim junacima, piscima i čarobnjacima zbog čega izazove župnikovu ljutnju i dobije batine. Taj događaj ne može zaboraviti i želi se osvetiti, ali na kraju uvidi da je župnik bio dobar čovjek koji je požalio zbog svojeg postupka prema njemu.
Učitelj – novi učitelj u selu, mršav, srednjeg stasa, nosi naočale, crne brade i kose, suhih obraza. Po struci je liječnik. Učenici ga poštuju, iako ih tuče šibom za neznanje, ali to radi nevoljko jer roditelji tako zahtijevaju kako bi im djeca ojačala. Ima razumijevanja prema Vladi i njegovim poteškoćama s učenjem.
Župnik – Vlado ga smatra zlim čovjekom koji ga je istukao i vrijeđao, ali na kraju saznaje da je imao veliko srce i svima rado pomagao.
Bio je siromašan jer je svu svoju imovinu podijelio potrebitima. Žalio je zbog onoga što je učinio Vladi.
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori