Voda obrađena lektira Vladimira Nazora. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Voda online >>>
Analiza djela
Pripovijetka Voda Vladimira Nazora pripada Bračkom ciklusu, nizu od 37 priča koje su podijeljene u 3 zbirke. Ciklus je podijeljen na dva dijela: prvi dio sastoji se od lirske proze, dok drugi dio uključuje memoarsku prozu koja donosi priče iz autorovog djetinjstva. Drugi dio ciklusa nastao je nakon Drugog svjetskog rata i slikovito prikazuje život stanovnika otoka Brača te njihove svakodnevne izazove u 19. stoljeću. Voda je uključena u zbirku Priče s ostrva, koja je objavljena 1927. godine.
U ovoj pripovijetki, Nazor koristi autobiografske elemente kako bi prikazao duboke teme poput patnje, obiteljske borbe i odnosa s prirodom. Priča se fokusira na emocionalnu i fizičku borbu glavnih likova, koji se suočavaju s posljedicama prirodne nepogode koja pogađa njihov vinograd. Kroz detaljne opise i emocionalne reakcije likova, Nazor pruža intiman uvid u njihove unutarnje svjetove i reflektira širi kontekst života na Braču u to vrijeme.
Tematski, djelo se fokusira na osjećaj izgubljenosti i bespomoćnosti u suočavanju s prirodnim katastrofama, dok ujedno istražuje unutarnje sukobe i odnose među članovima obitelji. Priča je napisana u prvom licu, što omogućuje čitatelju da se dublje poveže s emocionalnim stanjem pripovjedača i njegovih najbližih. Naracija je introspektivna i spaja opise vanjskih događaja s unutarnjim monologom, čime se stvara kompleksna sliku patnje i nade.
Likovi u romanu su složeni i duboko razrađeni. Otac, glavni junak, simbolizira borbu i trpljenje. Njegovo fizičko stanje i promjene u ponašanju odražavaju duboku unutarnju krizu i emocionalnu patnju uzrokovanu gubitkom. S druge strane, majka predstavlja toplinu i emocionalnu podršku unutar obitelji, iako se i sama bori s osjećajem tuge. Sin Vlado (skraćeno od Vladimir), kao pripovjedač, omogućuje uvid u osobne strahove i osjećaj bespomoćnosti, čime se naglašava njegova povezanost s obitelji i prirodom.
Simbolika u romanu igra ključnu ulogu u izražavanju dubokih tema. Voda simbolizira ne samo prirodnu katastrofu, već i emocionalnu preplavljenost i osjećaj izgubljenosti. Vinograd predstavlja obiteljski trud i nadu, a njegovo uništenje donosi osjećaj frustracije i gubitka. Krov koji prokišnjava i neprekidna kiša simboliziraju prijetnju i nesigurnost te emocionalne borbe koje likovi prolaze.
Nazorov stil je bogat i slikovit, s naglaskom na detaljnim opisima unutarnjih stanja likova. Jezikom koristi metafore i simboliku kako bi izrazio duboke osjećaje i misli, čime se stvara snažna emotivna povezanost s čitateljem. Djelo je napisano u kontekstu vremena kada su prirodne katastrofe imale značajan utjecaj na svakodnevni život te se pruža uvid u način na koji ljudi doživljavaju i nose se s patnjom. Kroz kompleksnu naraciju i simboliku, Voda istražuje teme ljudske patnje, nade i obiteljske snage, ostavljajući dubok utisak na svakoga tko ga pročita.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Pripovijetka Voda prepričana u 10 minuta, u video formatu. Saznajte na brzaka kako su živjeli otočani u 19. stoljeću, kako je izgledao Brač u to vrijeme i kako se mještani nose s elementarnim nepogodama poput suše i oluje 🌩️🌊, a zatim se bacite na čitanje lektire!
Bit će vam lakše pratiti knjigu i obratiti pažnju na detalje ako već znate na što treba obratiti pozornost, pa zamislite ovo kao neki uvod u lektiru / trailer 🙂
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: iako konkretno razdoblje nije precizirano, priča se odvija u vrijeme koje reflektira društvenu i prirodnu krizu ranog 20. stoljeća, a s obzirom na to da su dodani autobiografski elementi za vrijeme radnje se u obzir uzima kraj 19. stoljeća (piščevo djetinjstvo)
Mjesto radnje: ruralno područje Velo selo na otoku Braču u Hrvatskoj; glavni dio radnje odvija se u kući obitelji u blizini vinograda te u vinogradu i okolnim prirodnim predjelima koji su pogođeni poplavom
Tema: tema djela je prirodna nepogoda (kiša i poplava) i njezine posljedice na ljudsku obitelj i društvo – kroz priču o poplavi koja uništava vinograd i osobne živote likova, pisac istražuje teme obiteljske solidarnosti, patnje i ljudske borbe protiv prirodnih sila
Ideja: ljudi su ranjivi i nemoćni u odnosu na nepredvidive sile prirode, ali imaju sposobnost da se suoče s tim izazovima, pruže primjer otpora i nade u teškim vremenima; obiteljska povezanost i ljudska izdržljivost su ključni faktori u prevladavanju nevolja
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
I.
Već više od tri mjeseca nije pala kiša u Velom selu na otoku Braču. Dani su dugi i sunčani, a sunčeva svjetlost i toplina otežavaju disanje i stvaraju osjećaj unutrašnje žege. Tijekom dana sve izgleda mrtvo i mlitavo, a noću toplina izbija iz litica i zidova. Suša je izuzetno duga i žestoka, ali ljudi na otoku se ne žale previše, većinom su zabrinuti zbog svojih vinograda i maslinika.
Iako su mlade loze i masline na mnogim mjestima već osušene, starije biljke se još uvijek odupiru suši zahvaljujući vlažnom proljeću. Proizvodnja vina i ulja bit će manja, ali kvaliteta bi mogla biti bolja ako uskoro padne kiša. Loze i masline su navikle na suše i polako troše zalihe vode.
Ljudi u selu također trpe, ali ne očajavaju. Lokve su presušile, a kućne cisterne su prazne. Sve peru morskom vodom, a vodu za piće i kuhanje kupuju u gradovima na obali. Žene cijeli dan nose vodu izdaleka, ali su snažne i izdržljive poput loza.
“Presušile se obje njihove lokve, Gornji i Donji Pisak; kućne su im cisterne prazne. Sve peru morem, što ga prenose iz luke. Vodu za piće i kuhanje kupuju u dalekim gradićima na obali. Čitav dan, po onome suncu i žegi, povorke žena nose izdaleka na glavi malena bureta i vedra, prte mjehove i kablove, što im sagibaju leđa. I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze.”
Životinje, posebno ovce i mazge, najviše pate zbog žeđi i nedostatka mlijeka. Jedna koza je uginula, što je uzbunilo selo. Stariji ljudi su otišli u grad potražiti pomoć od vlasti i unajmiti brodove za dovoz vode. Međutim, bunar-lađe su teško dostupne, a vlasti su im rekle da će proći nekoliko dana prije nego što ratna mornarica iz Pule pošalje brod s vodom.
II.
U tom periodu Vladin otac je bio vrlo zabrinut. Približavao se rujan, bojao se za vinograd i da neće moći poslati Vladu na školovanje. Međutim, tetka je pristala primiti ga u stan i hraniti ga, pa je majka počela šiti novo rublje. Otac je bio sve šutljiviji kako je suša postajala jača.
Iako je majka pokušala umiriti oca, on je bio zabrinut zbog situacije u selu. Ispričao je da se nešto slično dogodilo kada je on bio dječak, što je dovelo do nemira u selu. Ljudi su postali nasilni i otimali vodu i vino, a selo se teško oporavljalo od tih događaja.
Majka je bila zamišljena, ali puna nade da će brod s vodom stići na vrijeme.
“Ja sam pogađao, kakva joj se misao vrza po glavi: misao gorka i turobna, od koje se njene oči pričinjahu još krupnije i žalosnije. Ali ja nisam mislio na ono, što će sa mnom biti, ne padne li na vrijeme kiša.”
Tog dana stigla je vijest s kopna da će brod s vodom sutradan doći u luku, što je unijelo nadu među stanovnike.
III.
Sljedećeg dana sunce je već bilo visoko na nebu kad su prve žene iz Velog sela krenule prema moru. Nosile su prazna vedra na glavama, dok su ih djeca pratila s raznim posudama: bakrenim posudama za vodu, mješčićima za piće koje koriste težaci u vinogradima, tikvama za vodu životinjama i drvenim kablovima.
Neki su nosili maštele za pranje rublja, neka dva čovjeka su nosila kotlove i kazane tako što su provukli štapinu kroz ručke i tako ih nosili na ramenima. Našle su se i posude u kojima su se mijesili kruhovi, što je djecu najviše fasciniralo.
Svi su se nagrnuli na obalu, kako bi posložili posude uz rub, grabili more i sipali ga u vedra i kotlove, prali, čistili i strugali. Svako je mjesto bilo zauzeto, a vika i guranje su bili neizbježni. Svi su se tiskali prema rubu obale, pa čak i otimali jedni drugima posude. Iako su se svađali, ljutnje nije bilo u pravom smislu riječi, jer je nešto umirilo njihovu ogorčenost.
Kad se čuo zvižduk broda, svi su se okrenuli prema uvali i nadali da će ugledati lađu.
Dok su ljudi nastavili dolaziti, činilo se kao da se cijelo selo preselilo prema moru. Među njima je bilo i onih koji su rijetko dolazili do obale, a većina je izgledala iscrpljeno i izmučeno od sunca, sa žuljevima i ukočenim prstima. Starci su imali ćelave glave i krezube zube, a djeca su imala krive noge i požutjele vlasi. Svaki dolazak na obalu pratila je uzbuđena pitanja jel došla lađa. Netko bi povikao da eno lađe.
Ali to nije bio dim lađe, već isparine s mora, što je najavljivalo još topliji dan.
“Je doša’? – klicao je malne svaki, netom bi stignuo na obalu.
– Eto grê! – odgovarahu drugi pokazujući titravu maglicu pred ušćem uvale.
Ali to ne bijaše dim lađin, no isparine, što se dizahu s mora već ogrijanog suncem, navješćujući, da će taj dan biti još topliji i ljući.”
Onda su se pojavile koze, ovce i mazge, koje su uzrujano blejale i njištale. Životinje su osjećale prisutnost vode, ali se isto činilo da nisu bile sigurne da li je prava voda. Razjarene mazge počele su se gurati oko posuda, piti more i izazivati kaos među ljudima.
Nastala je zbrka, s vikanjem i gonjenjem životinja. Neke su mazge bile pijane od mora, dok su žene vukle konopom koze i ovce. Bilo je i onih koji su se smijali situaciji. Nakon toga, ljudi su se dosjetili izlijevati more iz posuda da bi smirili životinje.
IV.
Kada su životinje napustile obalu, svi su se sklonili u hlad, jer je sunce već bilo visoko i bilo je vruće. U uličici pred Vladinom kućom, gdje je bilo najviše hlada, okupili su se stariji ljudi, sjedili uz zid i na pločniku bunara. Bunar je bio prazan, a vrata stana su bila širom otvorena kako bi otac mogao razgovarati s ljudima i štititi obitelj od nevolje.
Otac je pokušavao utješiti seljane, govorio im o brodovima koji prevoze vodu i kako će kiša uskoro pasti. Seljani su se trudili vjerovati, ali su se ipak bojali kašnjenja ili mogućeg ne dolaska broda. Otac je nastojao održati nadu i ublažiti njihovu tjeskobu, iako je među njima bio i prorok “Profeta”, bivši crkveni službenik koji je govorio o Božjim kaznama, što je ljude samo dodatno uzrujalo.
Na kraju, otac je nastavio razgovarati i pokušavao ih razveseliti, dok su se seljani smirivali i povjerovali da će uskoro doći pomoć.
“A moj je otac htio, da ti ljudi ne klonu, da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost, u slučaju, da lađa zakasni ili čak i ne stigne. Prekidao je razgovore, što bi mogli uzbuditi ogorčenje prema onima, koji su odgađali već davno obećano raširivanje njihovih lokvî i gradnju novih bunara. Nikada ga ne čuh tako govoriti i nikad mi se ne pričini tako dobar. Sad sam i ja vjerovao, da će sve to zlo začas proći; i bi mi lakše.”
V.
Desetak žena okupilo se pred niskim prozorom sobice u kojoj su spavale Vladine sestre. Žene su molile za vodu, dok su njegove sestre, blijede i prestrašene, stajale na prozoru i drhtale. Vladina starija sestra, iako nesigurna, odlučila je pomoći i donijela ibrik s vodom. Pažljivo je dolijevala vodu u malu posudicu i davala djeci, pazeći da ne prospe niti kap.
“I sestra donese ibrik s vodom. Oči joj se sada sjale. Usta smiješila. Rumenilo joj se rasu po licu. Ruke joj zadrhtaše od uzbuđenja. Nikad mi se ne pričini tako lijepa i pametna.”
Nakon što su djeca dobila vodu, žene su se veselile i trčale po obali da pronađu svoju djecu. Sestra je potrčala donijeti još vode, ali je otac, kad je vidio koliko je žene i djece žedno, odlučio pomoći svim ženama i djeci. Osmjehnuo se i rekao majci da je najbolje pomoći svima, jer će se svi lakše nositi s nevoljom ako dijele ono što imaju.
Dok su žene i djeca koristili svaku kap vode, Vlado se osjećao povezano s njima. Otac ga je naučio da je njihova patnja jednaka njegovoj i da, kad njima nije dobro, i njemu treba biti žao. Kada je majka donijela posljednje preostale vode, odlučio ju je ne piti kako bi pokazao solidarnost s onima kojima je voda bila potrebnija.
“Nešto je lijepo ušlo malo prije, kroz rešetke onoga prozora, pod nasmijanim očima i pokraj porumenjenih obraza moje najstarije sestrice, u našu kuću. Ja bih rado htio, da je moja žeđa ljuta kao i u tih ljudi, i da je ne utišam, sve dok je se i oni ne liše.”
VI.
Kada je Vlado stigao na obalu, nije pronašao seoske dječake koje je očekivao. Neki su otišli na Kargadur, a drugi su se čamcem uputili na visoka mjesta kako bi mogli javiti dolazak lađe. Umjesto njih, pronašao je skupinu dječaka okupljenih oko Košće, starijeg dječaka poznatog po svojim vještinama u igri s novčićima. Košće je bio poznat po tome što je uvijek nosio poruke i znao je svaki kutak u luci.
Košće je dječacima pokazivao trikove s novčićima, a zatim se, kad je izgubio, počeo žaliti zbog dugova koje su mu djeca bila dužna. Nakon što su se djeca počela žaliti, ponudio im je da ih nahrani i napoji. Tako ih je odveo do prazne kućice. Ovdje je Košće iskoristio priliku i spustio se u bunar kako bi pronašao jegulju koju je sakrio prošlog Uskrsa. Kada se pojavio s velikom jeguljom, svi su bili oduševljeni i odmah su zapalili vatru kako bi je ispekli.
Dok je Košće pekao ribu, Vlado je otišao kući po kruh i sol, a svi su se okupili oko vatre. Riba je bila masna i slana, što je izazvalo dodatnu žeđ kod djece. Košće je obećao da će im dati vode, ali se uskoro pokazalo da nema vode.
Iako je tvrdio da zna gdje ima vode, svi su se osjećali neugodno ići u praznu kuću vlasnika Konšiljera, koji je bio poznat kao veliki gospodin. Kako je Košće bio odlučan, svi su zaobišli svoj strah i krenuli za njim.
VII.
Pred Konšiljerovim dvorištem bila je gužva. Žene, ovce i mazge okupili su se oko blijede djevojke Livije koja je ležala na zemlji. Iako su se trudili da je dignu, djevojka je bila ukočena i teška kao željezo. Žene su joj pokušavale pomoći.
Kada je Livija započela s dramatičnim pričama o krvi i strahu, žene su bile očajne za vodom.
“- Jedan, dva oblaka!… Bili oblak naše sriće; crni oblak naše žalosti. Iz prvoga cviće; iz drugoga suze… Prosut će nam se u njidra; kapat će nam na čelo.”
U tom trenutku, stigao je Košće i objavio da zna gdje se nalazi voda – u kući Konšiljera. Žene su ga odmah počele moliti da ih povede, ali Konšiljerov čuvar “navdar”, zaprijetio je da će pucati ako se ne maknu.
Navdar je pucao u zrak da zastraši masu, ali žene nisu popuštale. Košće i njegovi prijatelji nastavili su s pokušajem ulaska, dok je navdar pokušavao smiriti situaciju, ali se ubrzo stvorila velika gužva. Ljudi su počeli bacati kamenje i pokušavali provaliti vrata. Atmosfera je postala izuzetno napeta.
Vladin otac je uspio smiriti gomilu i rekao da će voda biti dostupna ako se svi smire. Navdar je pristao da pusti trojicu najstarijih da provjere ima li vode. Kad su se vratili i rekli da nema ništa, žene su se naljutile i postale još više frustrirane. Počelo se sumnjati da je voda možda sakrivena u konobama ili bačvama.
Dok je atmosfera postajala sve napetija, čuo se krik s druge strane obale. Netko je javio da se dimi brod na Kargaduru. Ova vijest izazvala je trenutnu promjenu u raspoloženju i izazvala paniku, jer su svi požurili na drugu stranu obale, nadajući se da će brod donijeti spas i pomoć.
VII.
Tri stupa dima dizala su se uvis: dva iz uvale, a jedan s visa iznad Kargadura. Vjetar je naginjao dim prema luci, stvarao vrtloge. Sunce je polako zalazilo, obasjavalo dim crvenkastom svjetlošću. Činilo se da će dim još dugo sukljati, a ljudi su osjećali tjeskobu i uzbuđenje zbog dolaska broda.
Ljudi su se utrkivali prema obali, nadali su se da će im lađa donijeti vodu. Životinje su bile vezane, a žene su se gurale s posudama, strpljenje im je bilo na izmaku. Čekanje im se činilo dužim nego što je zaista bilo. Kad se čuo dug zvižduk, lađa se konačno pojavila, ali uzbuđenje je brzo splasnulo kad su vidjeli da je brod bio manji nego što su očekivali.
Kapetan, čovjek crvenog lica, naredio je mornarima da ne dozvole ženama da se ukrcaju na brod. Mornari su pokušali odbiti masu, ali žene su uporno pokušavale. Kapetan je objasnio da voda neće biti distribuirana kao što se to obično radi s bracerama, već će se dizati pumpom i izlijevati kroz cijev. Ovo objašnjenje nije zadovoljilo ljude koji su željeli vodu odmah.
Kapetan je bio sve više frustriran i počeo je koristiti uvredljive izraze, što je samo povećalo bijes gomile. Profeta je bio na rubu obale, proklinjao kapetana, dok je svetica Livija bila uzrujana i plakala. Kapetan je, nakon što je izbio konflikt, zapalio lulicu i nastavio se šetati, ignorirajući ljude.
Vladin otac i kapetan razgovarali su na talijanskom, a kad su završili, kapetan je rekao na hrvatskom da će, ako bude potrebno, otići u Milnu da ondje iskrca vodu. Otac je objasnio ljudima da će voda biti podijeljena preko cijevi u prazan bunar na Glavi, a lađa će otići. Seljani su razumjeli da je ovo bolja opcija, jer bi inače izgubili puno vode zbog nesigurnosti u podjeli.
Otac je razgovarao s kapetanom, a lađa se ponovo primakla obali, spremna za prebacivanje vode.
IX
Uskoro su se pred Vladinom kućom našle dvije duge platnene cijevi, nalik na mrtve zmije, kroz koje će poteći voda. Seljani su, unatoč početnom nemiru, postali mirni i tiši. Pomagali su mornarima da posao završe što brže, jer je sunce već zalazilo i prijetila je oluja. Momci s lađe govorili su da se oblaci dižu i da ne žele da ih oluja zatekne u luci; radije bi proveli noć u Milni.
Žene i djeca čučali su uz cijevi, gledali s uzbuđenjem kako voda ulazi u njih.
Na visokom bunaru, gdje su se nalazili stariji ljudi i nekoliko mornara, vladao je oprez. Neki su se pitali kako će voda teći kroz visoku šikaru, a drugi su objašnjavali kako pumpa funkcionira. Uskoro je vesela vriska označila da voda počinje teći kroz cijevi. Cijevi su se počele napuhivati i mokriti, a ljudi su osjećali svježinu i hladnoću vode, čak su i mogli čuti njen ritam kao srce koje kuca.
Dok su cijevi brizgale vodu u tankim mlazovima, ljudi su ih dodirivali, mirisali i pili iz njih.
“Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući, što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile, što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
– Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova, dugo trpljena i silom prigušena žeđa čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.”
No, mnoge rupice su prosipale vodu u zemlju, zbog čega su se seljani počeli boriti i svađati oko mlazova. Neki su koristili alate da buše dodatne rupe kako bi voda brže izlazila, ali to je samo povećalo nered i smanjilo pritisak u cijevima.
Kad su mornari vidjeli što se događa, odmah su obavijestili kapetana. Kapetan, ljut i frustriran, odlučio je otići i prijaviti štetu vlastima. Obećao je da više neće pružati pomoć seljanima. Otac je pokušao smiriti situaciju, ali kapetan je bio odlučan i brod se počeo polako udaljavati od obale. Seljani su šutjeli. Osjećali su krivnju zbog toga što su to napravili.
Kada je brod nestao iz vida, pojavio se čamac u kojem su Golijat i Sibe dolazili s kamenoloma. Oni su mahali i vikali da se u selu dogodila nesreća, da se sprema oluja. Svi su se uzrujali i požurili prema selu. Nadali su se da će ih oluja zaobići. Tamni oblaci su se već pojavili na horizontu i vjetar je počeo puhati, što je ulilo nadu u srce seljana da će oluja donijeti kišu i spasiti njihove usjeve i životinje.
Svi su se brzo vraćali kućama, a duga povorka ljudi i životinja prolazila je pred Vladinom kućom, pjevajući crkvenu pjesmu. Zvuk pjevanja se smanjivao dok su se kretali prema selu, a ponekad su se čuli prijeteći uzvici starog prosjaka i ushićeni krikovi svetice Livije.
X.
Obitelj je bila u kući dok se vrijeme pogoršavalo. Otac, koji je do sada bio nervozan i zabrinut zbog suše, postao je opušteniji kad je primijetio da se barometar stabilizira i predviđa kišu. Otac i majka su bili sretni zbog dolaska kiše, smatrajući je Božjim darom koji će spasiti njihove usjeve.
“I taj boležljivi čovjek ćelave glave i bijele brade nije više kašljao, hodao je uspravno, izgledao mnogo mlađi. Stade trti dlan o dlan; pogleda u me svijetlim nasmijanim očima. Majka vidje taj njegov pogled, pa pogleda i ona u me, očiju još veselijih od njegovih.”
Kad se kiša počela slijevati s krova i stropova kuće, obitelj je osjetila olakšanje, ali kiša je postajala sve intenzivnija. Bučna i uzrokovala je osjećaj nesigurnosti. Otac je sretan zbog kiše, dok je majka zabrinuta zbog mogućih poplava i štete.
Unutar kuće, atmosfera je napeta; svi prisutni su zabrinuti zbog zvukova i osjećaju tjeskobu, dok mačak Moro paničari na buku i nemir. Kiša se pojačava i stvara osjećaj straha među članovima obitelji. Pojačana buka i osjećaj nesigurnosti nastavljaju rasti, a obitelj ostaje zatečena i uplašena, dok se kiša nastavlja.
“Mi smo svi šutjeli, nepomični i zaprepašteni; samo je mačak jaukao kao i prije, stojeći uvijek zgrbljen i naježen. I prođe tako neko vrijeme, koje se meni pričini dugo, veoma dugo.”
XI.
Nakon što se kiša smirila, majka odlazi u svoju sobu, jer je osjećala duboku žalost. Sestre su pokušavale umiriti mačka, dok je otac sjedio za stolom, izgubljen u mislima. Kada je otac zatražio fenjer, obitelj se pripremila za odlazak u Stranu (vinograd), gdje su se trebali uvjeriti u štetu uzrokovanu kišom.
Na putu prema vinogradu, obitelj se suočava s teškim uvjetima – put je preplavljen blatom i kamenjem. Kada su stigli do vinograda, imali su što vidjeti. Voda je nosila iščupane voćke i loze, a vinograd je bio potpuno uništen. Loze su bile gotovo gole, prekrivene smećem. Otac je bio očajan zbog propasti vinograda, a obitelj se vratila kući u tišini, pogođena neizbježnim gubicima.
“- Sve! Propade sve! – govorio je otac. Obađosmo čitav vinograd, zavirismo i u obližnji, al’ svuda ista žalost. I mi se vratismo ne progovorivši ni jedne riječi.”
XII.
Majka je već bila u krevetu, a sestre su otišle u svoju sobu. Otac je sjedio pokraj stola, umoran i zamišljen, dok je pod još uvijek bio mokar od kiše. Njegovo lice, koje je ranije bilo vedro i sigurno, sada je odražavalo duboku žalost i iscrpljenost, što je uznemirilo sina koji ga je promatrao iz mraka.
“Svijeća na stolu rasvjetljavala mu lice, a ono mi se pričini drukčije no prije. To više nije bilo lice čovjeka, koji je jutros stajao na pragu svoje kuće, vedar i siguran, pred onom čeljadi, bodrio ih, da se nadaju i da ne klonu, da vjeruju i da se uzdaju i u najtežem času, a sokolio ih više svojim mirom no riječima. Sada je ono lice postalo drukčije, budilo u meni nešto, što me svega uzbuđivalo.”
Vlado je osjećao duboku potrebu da se približi ocu, ali su ga sram i strah sprječavali. Gledao je oca kako sjedi, osjećao njegovu tugu koja mu se skupljala u srcu. Kada su mu oči zasuzile, Vlado je osjetio potrebu da se pokrene. Skočio je do oca, kleknuo pored njega i obuhvatio mu koljena, plačući.
Otac je bio dirnut i počeo je milovati sina kroz kosu, dok se sin ponudio da ne ide na školovanje, da ostane i pomogne mu. Otac je, iako nasmiješen i vedriji, odbio sinovu ponudu. Rekao mu je da će i dalje morati otići kod tetke na školovanje, jer ne želi da postane poput Košće i njegov prijatelj.
Analiza likova
Likovi: Vlado (pisac), otac, sestrice, Profeta, Košće, mještani, stražar, kapetan lađe
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: M.Z.
Odgovori