“Zmija” je pripovjetka iz zbirke autobiografskih pripovijetki Vladimira Nazora “Priče s ostrva, iz grada i s planine”, objavljena 1927. godine. Zbirka sadrži 14 pripovijetki, podijeljenih u tri skupine, na temelju mjesta odvijanja radnje: one su s ostrva, iz grada i s planine.
Kroz pripovijetke pratimo autora od najranijih godina njegovoga djetinjstva, a svaka pripovijetka predstavlja neki događaj u njegovom životu.
Prvi dio “S ostrva”, kojem pripada i ova priča, donosi događaje iz autorova života na otoku, dok je bio mali dječak.
Zatim se seli u grad na školovanje, što vidimo u drugom dijelu zbirke, kroz tri pripovijetke. Posljednji dio prikazuje razdoblje njegova života nakon školovanja.
Nazorove priče iz ciklusa “S ostrva” daju vjernu i realističnu sliku života na dalmatinskim otocima krajem 19. stoljeća. Likovi u pripovijetkama obuhvaćaju sve ekonomske slojeve. Prikazane su teške ekonomske prilike (propalo vinogradarstvo) te iseljavanje s otoka na kopno. Ta realnost života prikazana je kroz slikovite opise prirode, u kojima se može primijetiti i Nazorova ljubav prema rodnom kraju.
U pripovijetkama se koristi standardni jezik uz ponešto lokalizama te su one lako čitljive i razumljive.
Kroz pripovijetke upoznajemo Nazora kad znatiželjnog i bistrog dječaka od otprilike pet godina. Odrasta u suosjećajnog i poštenog mladića, koji završava školovanje i počinje o životu razmišljati na drugačiji, kompleksniji način
Tema ove pripovjetke je dječakov odnos sa zmijom. Nakon što je ugleda, shvati da se ne treba bojati i pronalazi prijatelja u životinji.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: proljeće, tjedan prije Uskrsa
Mjesto radnje: selo, dvorište djedovskog doma
Kratak sadržaj
Pripovijetka započinje autorovom uspomenom na veliku zmiju. Događaj se zbio u proljeće u dvorištu djedovskog doma. Kao dječak vrijeme je volio provoditi sam jer njegovu obitelj nitko nije volio. Smatrali su da će uzeti trećinu svojega nasljedstva i otići.
Igrajući se jednog dana, začuo je žamor na zidu ispred sebe: velika zelena zmija plazila je po zidu iz susjednog dvorišta. Ubrzo je shvatio da se nema čega bojati pa se ukućanima pohvalio što je vidio. Mazgar Jakov i navdar Šalta počeli su se prepirati oko toga je li to ista zmija kao i svake godine.
Mazgar Jakov je tvrdio kako svake godine preko zida dogmiže jedna zmija preko zida. On je ubije, ali iduće godine, opet oko Uskrsa, pojavi se nova. Smatrao je da se uvijek nešto zlo dogodi kad se zmija pojavi.
Navdar Šalta tvrdio je da su zmije bezopasne, jer ne grizu i ne prave štetu, a čak je neke i pripitomio. Ali bližio se rasap i mazgar Jakov obeća da će i ovu zmiju ubiti.
Dječak odluči primamiti zmiju zdjelicom mlijeka koje je ostavio preko noći. Kad je sutradan došao, zdjelica je bila prazna pa je donio još jednu. Čekao je da se zmija pojavi kad je došao navdar Šalta i pridružio mu se. Nakon nekog vremena odluči je sam pozvati sviralom od tri cijevi uvezane koncem. Zmija se doista pojavila, popila mlijeka, ali kad je dječak pružio ruku prema njoj, preplašila se i pobjegla. Šalta mu na odlasku ostavi svoju sviralu kako bi opet mogao pozvati zmiju i pokušati je pripitomiti.
Dječak je vježbao sviranje, ali nije mu išlo tako dobro kao navdaru. Glazba mu nije pričala jednako kao kad bi on svirao. Bojao se da će lošim sviranjem zmiju prestrašiti, ali ona se ipak pojavila i dječak osjeti da je glazbom pripitomljava. Tad su se pojavili stariji i htjeli ubiti zmiju, ali dječak ju je branio. Svi su govorili da mami zlo u kuću.
Ogradili su zid dračama kako zmija ne bi mogla doći. Kad je dječak htio osloboditi zid, slomio je ruku, a svirala se prelomila. Zvali su Staru, ženu koja je koristila trave i razne biljke u liječenju i ona mu kaže kako se zmija ponekad pretvori u princezu. Htio je to istražiti, bio je uvjeren da je ta zmija ukleta djevojka, koja će mu se pokazati kad idući put dođe. Ali kad je idući put došla, stariji su je ubili.
Analiza likova
Likovi: dječak, mazgar Jakov, navdar Šalta, mama, Stara, Ure
Vlado – središnji lik je autor kao mali dječak, sprijateljuje se sa zmijom koja je dogmizala u dvorište i želi je pripitomiti i spasiti od odraslih koji je žele ubiti. Čini se kao da razumije zmijine pokrete i što mu želi reći. Kad joj svira, zmija dolazi slušati glazbu. Vjerovao je da je ona njegova sreća.
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori