Opkoračenje je stilska figura u kojoj se značenje jednog stiha prenosi u drugi. Ova stilska figura označava odstupanje od uvriježene forme u kojem je jedan stih jedna značenjska i intonacijska jedinica. Opkoračenje razbija ovu formu, pa tako i intonaciju, te se razvija kroz najmanje dva stiha.
Kod opkoračenja značenjska jedinica počinje u jednom, a završava u drugom stihu, pa se zbog toga remeti i metričku ustroj stiha, kao i njegov ritam. On se zbog ove stilske figure više ne podudara s ostatkom strofe ili pjesme.
Ruski formalisti zaključili su da se opkoračenjem “iznevjere očekivanja čitatelja” baš zbog poremećenog ritma i sadržaja stihova. Opkoračenje kao pojam prijevod je francuske riječi enjambment.
Primjer ove stilske figure može vidjeti u pjesmi “Jesenje veče” Antuna Gustava Matoša:
“Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama…”
Vidimo je i u pjesmi “Ljudsko srce” Petra Preradovića:
“Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidašnjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba
Koj ga uvijek gladnim kljunom bije?”
Zatim u pjesmi “Moj križ svejedno gori” Josipa Pupačića:
“Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome…”
I pjesmi “Zemlja me zove” Dragutina Tadijanovića:
“Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna,
I čeka me da uđem u odaju njenu jednostavnu,
U odaju tihu i bez sunca.”
Odgovori