Ljudsko srce obrađena lektira Petra Preradovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Petar Preradović rođen je 1818. godine u Grabrovnici kraj Pitomače. Školovao se u domovini, a vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu. Tamo je počeo pisati stihove na njemačkom jeziku i preuzeo postavke romantizma, koji će se osjetiti u svim njegovim pjesmama. Godine 1840. upoznao je u Milanu Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Bio je to presudan trenutak za Preradovićevo pjesništvo, jer se otada počeo zanimati za materinji jezik i općenito hrvatsku povijest i kulturu. Na poticaj Špire Dimitrovića, Preradović 1843. godine piše prvu pjesmu na hrvatskom jeziku, “Poslanica Špiri Dimitroviću”. Sljedeće godine tiskana mu je prva knjiga pjesama “Zora puca, bit će dana”, čime je Preradovićevo pjesništvo na narodnom jeziku dobilo uzlaznu putanju, a pjesnik je dobio središnje mjesto među aktivistima ilirskog pokreta.
Preradović se bavio i prevođenjem s njemačkog, talijanskog i francuskog jezika. Uz zbirku “Zora puca, bit će dana”, objavljene su mu i poznate zbirke “Prvenci” (1846.), “Nove pjesme” (1851.), “Pjesnička djela Petra Preradovića” (1873.). Petar Preradović umro je 1872. godine u Fahrafeldu, u Austriji, a njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1879. na Mirogoj u Zagrebu. August Šenoa spjevao mu je himnu koju je uglazbio Ivan pl. Zajc, a prema motivu iz Preradovićeve pjesme “Putnik”, kipar Ivan Rendić izradio mu je nadgrobni spomenik “Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik”.
Preradovićeve zbirke pjesama kreću se od domoljubne, preko refleksivne i intimne, pa sve do ljubavne poezije. U njegovoj poeziji prevladava misaonost, razmatranja o smislu života i sudbine. Utkao je svoja teška razočarenja i tragedije, život u tuđini, otuđenost od domovine i materinjeg jezika, što je sve rezultiralo ne samo unošenjem duševno-emocionalnih stanja u njegovu liriku, nego i dubokim razmišljanjima koja vrijede i danas. Stoga njegovu liriku više od svega karakteriziraju aforizmi, zbog čega je u kasnijoj hrvatskoj književnosti često citiran pjesnik. Petar Preradović iskazuje ushićenost materinjim jezikom, kojeg oslikava u više svojih pjesama.
Osim zaokupiranosti jezikom, ne skriva i svoje političko-kulturne ideje o jedinstvu Slavena. Ipak, cijeli svoj život težio je postizanju više razine poetskog izražavanja na hrvatskom jeziku, pokušavajući se izraziti svime onim što jezik nudi. No to mu je teško išlo jer je i sam hrvatski književni jezik bio u nastajanju (19. stoljeće je vrijeme najvećih jezičnih prijepora), a i pjesnika je život odnio daleko od domovine, gdje je zaboravio jezik, kojem se počeo priučavati tek kasnije. Dakle, za sebe je smatrao da nije uvijek u mogućnosti izraziti svu dubinu osjećaja, jer mu je za to nedostajalo poznavanje jezika. Unatoč tomu, ostao je jedan od cjenjenijih i vještijih pjesnika novije hrvatske književnosti.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: sonet
Mjesto radnje: nije definirano
Vrijeme radnje: nije definirano
Tema: definiranje čovjeka kao biće sreće
Ideja: sve svoje misli, želje i osjećaje treba ravnati prema želji za srećom
Analiza pjesme
“Ljudsko srce” je po vrsti sonet, a tematski pripada ljubavnoj i intimnoj lirici. Forma soneta zahtijeva ukrštenu rimu u katrenima, koja se ne smije prenositi u tercete, dok su terceti povezani rimom (abb abb).
Pjesnik motiv ljudskog srca preuzima od europskih romantičara. Srce je personificirano u živo, samovoljno biće, koje radi neovisno o čovjeku. Ono je pohlepno (“opet iz njega sto mu želja klije”) i nezahvalno (“zadovoljno nikad posve nije”). Retoričko pitanje koje čini drugu strofu uspoređuje srce s “okrutnim jastrebom” koji “gladnim kljunom bije” čovjeka. Ovi stihovi upućuju na faustovske probleme, kojima su posebno zaokupirani umjetnici romantizma. Čovjek je razapet između idejnog i realnog svijeta, srce i razum dvije su suprotnosti. Srce predstavlja ideale i težnje romantičarski ustrojenog lika suvišnog čovjeka kojemu je sve dosadno te stalno teži za novim. Onaj čas kada se domogne cilja, jednostavno više to ne želi i traži nešto drugo. Ali ove motive i probleme Preradović je preuzeo od europskih romantičara ne da bi se s njima složio, nego da bi prikazao višeslojnost čovjeka i njegove naravi.
Motivi groba i grobne rake upućuju na barokne motive prolaznosti života. Poanta koja se želi iskazati u tercetima je da je “našem žiću odveć kratko doba”, ali da unatoč tome čovjek čezne i čezne za nečim što nema, umjesto da se zadovolji onim što već ima.
Stilske figure koje se u ovom sonetu nalaze su personifikacija (srce je živo i samostalno), retoričko pitanje, usporedba (srce je okrutni jastreb), opkoračenje (u tercetima) i brojni epiteti (ljudsko srce, željeni cilj, hljeb svakidanji, vruća želja, okrutni jastreb, gladni kljun…).
Bilješka o piscu
Petar Preradović rođen je u Grabrovnici 19.ožujka 1818. U pravoslavnoj obitelji, kao sin vojnog dočasnika. Nakon završene osnovne škole u Grubišnom polju i Đurđevcu, Preradović se školuje za vojnički poziv. Najprije pohađa Vojnički zavod u Bjelovaru, a 1830. odlazi u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Boravak na akademiji utjecao je na formiranje njegovih književnih sklonosti, naročito prema romantizmu. Nakon školovanja započeo je službu kao poručnik u Milanu 1838. godine.
Na njegov povratak pisanju na hrvatskom jeziku utjecao je susret s Ivanom Kukuljevićem, koji je nanovo zainteresirao Preradovića za hrvatsku kulturu, politiku i gospodarsku situaciju. Preradović je uskoro prihvatio sve ilirske ideje
1848. premješten je u Dalmaciju, gdje je počeo objavljivati pjesme na hrvatskom jeziku, te mu tu izlazi i prva zbirka pjesama. 1848. godine, u godini revolucije, Preradoviću su naredili da sudjeluje u vojnim pohodima, gdje austrijska je vojska gušila nacionalne revolucije. Preradović je umro u Fahrafeldu u Austriji, 1872. godine. Iza sebe je ostavio veliko književno stvaralaštvo koje možemo podijeliti u tri faze.
U prvoj fazi (1834.-1843.) nastaju pjesme na njemačkom jeziku. U duhu romantizma piše subjektivnu poeziju naglašenih emocija. Njemačkim stihovima vratio se i kasnije u ciklusu pjesama “Lina-Lieder”.
Druga faza (1843.-1851.) središnje je razdoblje njegova stvaralaštva. Tada se pjesnik nalazio u domovini i bio suradnik časopisa Zora Dalmatinska, gdje je objavio i svoje zbirke pjesama.
U trećoj fazi (1851.-1870.) postupno se okreće epskom stvaralaštvu, pišući djela u kojima dominira motiv sudbine.
Autor: I.D.
Odgovori