Moj križ svejedno gori

Pjesnik Josip Pupačić jedan je od predstavnika druge moderne u hrvatskoj književnosti te pripada tzv. “krugovašima” (piscima okupljenima oko časopisa “Krugovi”). Rođen je u Slimenu kraj Omiša, 1928. godine. Studirao je hrvatski jezik i književnost u Zagrebu, a nakon toga radio je kao urednik, gimnazijski profesor i asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu. Godine 1967. jedan je od potpisnika “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. Njegov život prekinula je velika životna i obiteljska tragedija. Godine 1971. sa suprugom Benkom i kćerkom Rašeljkom poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku.

Pjesničko stvaralaštvo Josipa Pupačica obilježeno je tematskom korelativnosti s rodnim zavičajem. Pjesme mu ne odražavaju toliko ljepote morskoga krajolika, koliko naglašenu povezanost prošlosti i sadašnjosti toga kraja i njenih ljudi te povezanost čovjeka i prirode. Motiv mora, kojeg pomno obrađuje u istoimenoj antologijskoj pjesmi (“More”), najbolje iskazuje neraskidivu sponu čovjeka i prirode i potrebu za njihovim jedinstvom.

Dio njegovog opusa čini i pesimističan fatalistički ton, za kojeg su zaslužne obiteljske tragedije. Jedna od takvih je tragična smrt njegova tri brata, kojima je posvetio pjesmu “Tri brata”. U toj pjesmi tematski se Pupačić otvara i prema egzistencijalnim pitanjima. Preispitivanje smisla života ljudi općenito i svog vlastitog oblikovao je i njegov teški mladenački život, ispunjen ratnim stradanjima i siromaštvom. Lirski izričaj odraz je njegovih proživljenih iskustava i sjećanja vezanih uz djetinjstvo u zavičaju, prepun novih metafora, što ga je upisalo među najpoznatije hrvatske pjesnike 20. stoljeća.

Prva pjesnička zbirka “Kiše pjevaju na jablanima” objavljena mu je 1955. godine. Nakon nje, poznatije zbirke su mu “Mladići”, “Oporuka”, “Cvijet izvan sebe”, a poznata posthumna zbirka “Moj križ svejedno gori” objavljena je 1971., nakon tragične nesreće. Osim nje, posthumno je izašla i zbirka “Uspravan hod”.

Moj križ svejedno gori – analiza pjesme

“Moj križ svejedno gori” pjesma je koja pripada istoimenoj zbirci, objavljenoj posthumno, 1971. godine. Budući da ju je Pupačić napisao neposredno prije svoje smrti, pjesma se smatra njegovim zlosretnim predviđanjem sudbine, što se najbolje i očitava u njenom sadržaju.

Tematski pjesma pripada refleksivno- egzistencijalnoj lirici, a motiv križa (kršćanskog simbola), svrstava ju i u red refleksivno- religioznih pjesama. Metafore i simbolika kojima se pjesnik služi u ovoj pjesmi, na prvu su teško shvatljive zbog svoje višeznačnosti. Lirski subjekt “ja” apostrofira svijet (“Evo me, moj svijete”). Funkcija osobne zamjenice “moj” naglašava subjektovu pripadnost i nerazdvojnost od svijeta. Sljedeći motiv u prvom stihu jest “raskršće”, simbol razdvajanja nečeg do maločas združenog. Raskršće je i metafora za trenutak u kojem se moraju donijeti važne odluke i kada se mora odabrati jedan jedini put. Impresivnosti značenja raskršća doprinosi opkoračenje, kojim se misao iz prvog stiha, koji završava riječima “na raskršću i”, prenosi u drugi stih kojeg sačinjavaju tri riječi “tvom i mom”. Na ovaj način stvara se vizualna i zvukovna cezura u pjesmi, koja ima svrhu naglašavanja izrečene misli.

Tri riječi prenesene u naredni stih aludiraju i na simboliku kršćanskog trojstva. Na nešto banalnijoj razini, ovo je jednostavno trenutak u kojem se subjekt otuđuje od svijeta, njihovi putevi se razdvajaju i sad je vrijeme za rastanak. Svijet je zapravo taj koji se otuđuje od njega, “Oprostimo se. – Ti plačeš.” A lirski subjekt suze svijeta promatra sa svojevrsnim cinizmom. Kao da želi reći da je kasno sada za plač. Svijet predstavlja ljude koji su ga razočarali, okrenuli mu leđa, ali i život koji ga nije mazio. Koliko je svijet otuđen od subjekta, toliko je i on od svijeta.

Ipak shvaćamo da su svijet i subjekt oksimoronski združeno otuđeni. Svijet je njegov križ, svijet je ono što mu je križ i stavilo na leđa, sve nevolje i patnje. Ali čak i subjektovo micanje od svijeta i micanje svijeta od njega, ne čini njegov križ manjim, “Moj križ svejedno gori”. Nijedan čovjek nije otok, kako su mnogi pjesnici rekli, želeći reći da nijedna ljudska patnja, kao ni sreća, nisu izolirani slučajevi. Svatko nosi svoj križ, koji je lakši ili teži od tuđega, ali puno ljudi nosi i kolektivni križ. Stoga možemo reći da u pjesmi govorimo upravo o dva križa: osobnom, pojedinčevom metaforičkom križu i križu na kojem su natovarene sve nevolje ovoga svijeta.

“Udaljuješ se; bez pozdrava,/ bez riječi, bez Boga.” Ponavljanje veznika “bez” naglašava zastranjivanje svijeta i ljudsku lišenost empatije, vjere, nade, ljubavi. Riječ (grčki “logos”) i Bog temeljne su biblijske asocijacije. Bog je Riječ, a nema li jednog, nema ni drugog. “Pozdrav” je ljudska aktivnost koja proizlazi iz srčanosti onoga koji u životu njeguje Božju riječ. Sve to je nestalo, ali “moj križ svejedno gori”.

Simbol križa sadrži u sebi polaritet: on je simbol patnje, mučeništva i smrti, a u drugu krajnost, on predstavlja iskupljenje, spasenje i novi život. Prenesemo li to na jednu od poruka pjesme, ona bi ona glasila da nas naš životni križ oplemenjuje, čak i onda kada nam je pretežak. On nas vodi k “istoj nepoznatoj zvijezdi”, prema kojoj stremi i “svijet” koji se otuđio, bez obzira na to tko je kojim putem pošao na raskršću.

Motiv zvijezde kao općepoznati lajtmotiv hrvatskog pjesništva čini posljednji stih pjesme, od sveukupno osam stihova. “Zvijezda” predstavlja konačni cilj čovjeka, ukrašen epitetom “nepoznata”, jer nitko ne zna što ga čeka, ali zvjezdana svjetlost pruža nadu u spas. Promatrani u kontekstu Pupačićeve tragične zrakoplovne nesreće, križ koji gori i nepoznata zvijezda najjači su dokazi o pjesnikovoj slutnji prebrzog svršetka života.

Bilješka o autoru

Josip Pupačić rodio se 19. rujna 1928. godine u Slimenu, pored Omiša. Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a nakon toga otišao je u Zagreb gdje je upisao studij književnosti. 1959. godine primljen je kao asistent na katedru za staru hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Londonu i Lyonu radio je kao lektor i kao profesor hrvatskog jezika.

Pisao je pjesme koje su bile duboko povezane s njegovim podrijetlom i zavičajem. Pri tome nije pisao o mediternskom krajoliku, već o pripadnosti precima i potomcima te o tome koliko je čovjek povezan uz svoju zemlju. Također, u pjesmama možemo vidjeti koliko je povezan uz more i koliko mu se divi. To najbolje možemo uočiti u pjesmi “More”. Svoj pesimizam prema životu zbog smrti tri brata te tragedijama koje su ga zadesile u osobnom i obiteljskom životu najbolje je predočio pjesmom “Tri brata”.

Njegova prva zbirka pjesama “Cvijet izvan sebe” objavljena je 1958. godine, dok se zadnja zbirka zvala “Moj križ svejedno gori” i objavljena je 1971. godine. Godine između te dvije zbirke mogli bismo okarakterizirati kao krizne i to zbog sukoba s nekim društvenim pojavama.

Njegove najpoznatije zbirke pjesama koje je izdao za vrijeme života su: “Mladići”,”Kiše pjevaju nad jablanima”, “Cvijet izvan sebe”, “Ustolićenje”, “Oporuka”. Nakon njegove smrti izašla su mu još sljedeće zbirke: “Moj križ svejedno gori” te “Uspravan hod”.

23. svibnja 1971. godine poginuo je u zrakoplovnoj nesreći zajedno sa suprugom Benkom i njihovom kćeri Rašljenkom. Avion koji je poletio iz Beograda, zapalio se pri slijetanju na otok Krk u zračnoj luci Rijeka.

Autor: I.D.