Pjesnik, pripovjedač, kritičar, esejist Antun Gustav Matoš najznačajnija je osoba hrvatske moderne. Njegovo djelo “Moć savjesti”, tiskano 1892. godine, zajedno je uz Leskovarovu “Misao na vječnost” označilo početak modernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti. Cijelo njegovo djelo usmjereno je na potragu za novim shvaćanjem umjetnosti.
Poeziju je od svih književnih žanrova počeo najkasnije pisati, tek oko 1906., kada je on već zreo pisac. Veliki uzor njegovom poetskom radu bio je Charles Baudelaire, od kojeg je preuzeo sinesteziju (sklad svih osjetila – boje, zvuka, mirisa), formalne elemente (Matoš je u sonetu vidio savršenost muzikalnosti stiha i mogućnost povezivanja osjetila u profinjenom ritmu). Izmjenjuju se pjevne i govorne intonacije, što je u hrvatskoj poeziji na prijelazu stoljeća zbilja bila velika novost.
Teme mu se protežu od domoljubnih (Pjesme 1909., Mora), pejsažnih (Jesenje veče), misaonih (Srodnost, Maćuhica), do onih misaono-ljubavnih (Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose). Poetski motivi smrti, ljubavi, pejsaža svrstavaju ga među pjesnike koji s lakoćom životnu zbilju pretvaraju u poetsku viziju, kako bi ostvarili čistu ljepotu kroz umjetnost.
Matoševa poezija često je izraz sukoba koji leže negdje između intimnih i društvenih polazišta. Zato u njegovoj poeziji ima i dosta patriotskih i satiričnih motiva. Od Baudelairea je preuzeo simbol “cvijeta” kao nečeg neizrecivog i tajnovito lijepog, čemu svaki čovjek teži. No takve težnje dovode do razočarenja koja se osjećaju u njegovim pjesmama – razočarenja što takva ljepota nikada neće biti dosegnuta.
Jesenje veče – analiza pjesme
Ovaj Matošev sonet pripada pejsažnoj lirici, u kojoj pjesnik pronalazi mogućnost ekspresivnosti unutrašnjih stanja duha. Naslov pjesme asocira na Baudelaireove (“Jesenska pjesma”) i Verlaineove pjesme (“Jesenja pjesma”), u kojima ti pjesnici oslikavaju motiv jeseni kao ono što nagovještava smrt.
Kod Matoša se uz motiv jeseni u samom naslovu kombinira i motiv večeri. Noć/večer poznat je lajtmotiv hrvatskog pjesništva (pogotovo ako se sjetimo tri slavna “Nokturna” od kojih je jednom autor i sam Matoš), koji sugerira ništavilo, strah, zlosretne slutnje. Stoga imamo dojam da je naslovom “Jesenje veče” Matoš pleonastički naglasio ugođaj pjesme. Osim toga, već u naslovu primjećujemo monotonost asonance (jedan jedini samoglasnik je “e”), koja navještava i ugođajnu monotoniju, kao sugestivni izraz pjesme.
Jesen se kao i kod europskih modernista uklapa u posljednji zalet životnih užitaka, ona nije više ljeto (mladost), ali nije još ni zima (starost i smrt). Ipak, jesenji ugođaj navještava mrtvilo i prirode i ljudi, pa i pojedinca.
U prvoj strofi možemo izdvojiti dvije suprotne slike: oblake u visini i sjene u rijekama. U prva dva stiha prevladavaju epiteti koji odražavaju kromatsko-akustični doživljaj osnovnog jesenjeg ugođaja: olovni, teški snovi; tamne gorske strane. Sinestezija se ostvaruje prisutnosti tamnih, sivih boja koje ovi epiteti sugeriraju te aliteracijom, koja na zvukovnoj razini dočarava “težinu” osjećaja. Druga pjesnička slika su “monotone sjene” koje plivaju žutom rijekom među golim granama. Kao da promatramo likovni prikaz jesenjeg pejsaža, na kojemu je jedina živa boja žuta. No ni ova žuta ima sumorne asocijacije, kao nečeg zamućenog, prljavog i dosadnog. Osnovni ugođaj ove strofe je “monotonija” u prirodi koja se događa u jesen.
žU drugom katrenu slika monotonije gradira u sliku uznemirenosti. Nad pejsaž se sada nadvila magla, koja prekriva kućice i toranj. Sunce mre, a vrbe su mrke “crneći se crnim vranama”. Ovdje prevladava crna boja, a pojavnost crnih vrana je simbol nadolazeće smrti. Kako je u prvoj strofi jedina prava boja bila žuta, ovdje se ističe crvena, boja sunca na zalasku: “Sunce u ranama mre”. Personificirano umiruće sunce jače nego crne vrane unosi ugođaj nadolazeće smrti. Sunce i vrane predstavljaju kontrast boja, ali na simboličkoj razini, ovaj koloristički kontrast govori kao jedno o slici ništavila. U ovoj strofi nalazimo i socijalnu obojenost pjesme, koju dočarava motiv “kućica”. Ovaj deminutiv asocira na sirotinjske, male kuće. Kako umire priroda, umire i ono materijalno, što je stvorio čovjek.
Prva tercina posrednim epitetima upućuje na ugođaj koji sada vlada: “Sve je mračno, hladno”. Ova strofa kao da sažima sve slike i ugođaje iz katrena i objašnjava “sve”. No nakon ovakvog mračnog nagovještaja, pjesnik donosi motiv cesta koje se tek slute u prvom sutonu. Cesta je simbol ljudskog puta, odnosno života. One simboliziraju i svjetlo, put spasenja, svojevrsno uskrsnuće nakon smrti. Krajnji cilj tih puteva je ljudima nedokučiv, neznan i izaziva strah, što je izraženo u metafori “slijepih ljudskih nemira”. Ova tercina unosi i prisutnost čovjeka, koja je tek naznačena u drugoj strofi (kućice, toranj, njive).
Posljednja strofa personificira “gordi jablan”, koji postaje simbol humaniziranog pejsaža kojeg je Matoš htio postići. On je simbol stremljenja visinama, izdizanja iz ništavila i sivila koje se u pjesmi opisuje. Pasivnost i letargija u prethodnim strofama ovdje se pretvara u dinamičnu sliku rasta prema visini. Dinamičnost je naglašena i vizualnom slikom izraženom onomatopejskim poetizmom “lisjem suhijem”. Šuštanje lišća “mrakom gluhijem” govori o nadi i borbi čovjeka usred najvećih životnih sivila, što često “jablane” dovodi do osjećaja “samca sred svemira”. Ova posljednja metaforička slika samca donosi obrat. Odraz je snažnog emocionalnog stanja proizvedenog u čovjeku koji se sam bori protiv svih, a donosi i poantu pjesmu: borba ima smisla i ne treba nikada posustati, pa makar sve oko nas išlo protiv toga, makar se osjećali kao samac usred svemira. Ali dostići ćemo svemir, ono visoko, čistu ljepotu.
Matoš svoju virtuoznost izražava u pjesmi na razini zvuka, ritma, boje, taktilnih osjećaja, upravo sinestezijom svega. Ritam je postignut rimom: u katrenima abab abab, a u tercinama aab ccb. Osim toga, Matoš je dosljedan u vrsti stiha, svi su pisani jedanaestercima. Ritmu pridonosi i opkoračenje (“Iza mokrih njiva magle skrivaju/ Kućice i toranj;”) i inverzija (prva dva stiha). Vidimo da pojedini tehnički postupci kao što su opkoračenje i inverzija nemaju samo ulogu ritma, nego i pojačavanja značenja.
Bilješka o autoru
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.) hrvatski je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. On je bio književni boem. Polazio je gimnaziju u Zagrebu, pokušao studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, otišao u vojsku i dezertirao te pobjegao u Srbiju.
Još je živio i u Parizu te se naposljetku vratio u Zagreb gdje je i umro od karcinoma grla. Kao književnik se pojavio pripoviješću Moć savjesti koja je uz Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea).
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinseteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije. Kao kritičar on piščev stil uzima kao osnovni kriterij za vrednovanje djela te zbog toga ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta. Djela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Oko lobora…
Autor: I.D.
Odgovori