Kraljevska ugarska domobranska novela jedan je dio ciklusa novela Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže, a prvi put je objavljena 1921. kao samostalna knjiga pod mađarskim naslovom. Tek 1946. u završnoj redakciji dobiva hrvatski naslov. Ta zbirka pripada ranijoj fazi Krležina stvaralaštva te je svakako ogledni primjerak ekspresionizma na našim prostorima. Obiluje krvavim, surovim i gnjilim opisima rata i slanja negativne poruke samoj ideji rata.
Više nego i u jednoj drugoj noveli ovog ciklusa, a i zbog svojeg opsega, Krleža se bavi sociološkim i povijesnim koncepcijama rata. Provlače se mnogobrojni žučni opisi gluposti i dvoličnosti austrijske vlasti, vojničke mašinerije te njihova bešćutnost i sebičnost kojom manipuliraju većinom neukim zagorskim kmetovima, kako je barem u ovoj noveli slučaj. Postoje također zanimljive opservacije na kronologiju ratovanja, odnosno kako se čovjek nikada ne može uvjeriti u njegovu apsurdnost i da ne donosi ništa dobro, već samo odnosi potoke krvi.
Problematizira se i korupcija u vojsci, položaji bez validnosti koja zauzimaju redom polupismeni, nekritički kicoši. S druge strane, zagorski vojnici ovdje su stavljeni u položaj da je njihova navoda misija borba protiv okupatora i onih koji robuju Slavenima kroz stoljeća, a ta vojska se upravo i nalazi pod robovlasničkom, manipulativnom vlašću.
U noveli pratimo doživljaje satnika Jugovića i njegove razočaravajuće satnije. Jugović je upravo tip osobe koja nekritički pristupa životu i guta laži Monarhije dokle god mu ona omogućava novac, odjeću, hranu i ostala ovostrana dobra. U duši je zapravo nezadovoljan, odnosno njegova taština pati jer nije nikada do sada bio javno odlikovan ili prepoznat, a svoj rad sa satnijom smatra izuzetnom žrtvom, budući da su dotični vojnici toliko degradirajući i letargični.
Također, prisjeća se svojih slavnih ratnih dana s fiktivnom kršnom vojskom koji su bili strah i trepet ovih prostora. Te uspomene samo dodatnu razjaruju njegov bijes prema ovim jadnicima te ih stoga maltretira raznim naredbama.
Satnija je pak ravnodušna, navikli su na apatično marširanje, pomireni su sa svojom nesretnom sudbinom i nemoćnom pozicijom. Ne zamaraju se mnogo ishodima rata niti mudrovanjima njihovih nadležnih. Najveća im je radost kad satnik napravi stanku pa se onda oni mogu opustiti, šaliti, zapaliti cigaretu i prepustiti se prisjećanjima i jednostavnim stranama života.
Siže novele je linearan, ali iterativan. Upravo zato da dokaže i monotoniju i uzaludnost takvog vojevanja. Prizori se nižu gotovo istim redoslijedom: marširanje, promjena naredbe, očitovanje njihove nespretnosti i neorganiziranosti, Jugovićeva prodika tijekom koje uživa u svojemu glasu pa zatim njegov napad nervoze i malodušnosti nakon čega zatraži pauzu.
Reakcije su također uvijek iste. Satnija je spremna na sve i pokorno sluša sva naređenja, ali zapravo jedva čekaju stanku tijekom koje se ne uznemiruju što gospoda odlučuje o njihovim životima. Satnik je rastrojen između svojih tjelesnih strasti i kalkulacija, muči ga probava od pijanki pa se ne može baš koncentrirati na izdavanje naredbi. No s druge strane, dresiran je da ne posumnja u svrhu ratnog pohoda i strastveno naređuje svojoj satniji pozivajući se na Vježbovnik, čija se apsolutnost i savršenost ne opovrgava.
Tako i u završnici satnija nastavlja svoja bauljanja kroz zagrebačko blato, a samo Bog zna kada će se konačno zapitati zašto i zbog koga sve to trpe. Satnik, kao i obično na rubu očaja zbog njihova nedostatka elana, naredi stanku, što svaki put iznova ozari gomilu.
Vrsta djela: ekspresionistička novela
Vrijeme radnje: jedne veljače u Prvom svjetskom ratu
Mjesto radnje: Zagreb i okolica
Tema djela: različite perspektive rata i vojske kroz vizure mašinerijskih ličnosti, izmanipulirane mase i ugnjetavanih seljaka uz naglašavanje općenitog besmisla rata
Ideja djela: rat je igra šake ljudi koji postavljaju načelo izmanipulirane figure koje upravljaju nesretnim narodom
Kratak sadržaj
Ekspozicija novele prikazuje nam magloviti horizont iz vizure satnika Jugovića koji promatra Zagreb i okolicu; Kustošiju, Vrbik koji su u to doba bila mala seoska naselja. Upregnuo je svoju kobilu Micu i u daljini sa smiješkom promatrao čete i razvoj rojnih pruga.
Ali kad se satnik približio, nestale su mu sve iluzije o efikasnosti vojnika te se suočio s pravom raspuštenom atmosferom bez kontrole i plana. Zatim je nasrnuo na jednog domobrana koji se potpuno zbunio i na pitanje u kojemu je roju odgovorio:
“Gospodin satnik, pokorno javljam, ne znam!”
Satnik Jugović doživio je živčani slom susrevši se s takvom ignorancijom u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj jedinici. Zatražio je da mu se odmah pred očima stvori zapovjednik voda koji je potom također bio napadnut jer se nije odmah službeno oficirski predstavio. Uostalom, zar bi ga satnik trebao moći raspoznavati po glasu?
Dotični se međutim nije ništa bolje snašao od prethodnika te je isprepadano primao grdnje kako mora osvijestiti težinu problema da u njegovom roju postoji vojnik koji ne zna gdje pripada, a to može uzrokovati fatalne posljedice.
Zatim je bio pitan kamo navaljuje satnija, što je Jugović zaključio prema tom silnom metežu, no ovaj nesretnik ni to nije znao. Ubrzo se utvrdilo i da je Bubnjić dezinformiran o položaju neprijatelja, a i o stranama svijeta te se nametnulo pitanje tko je zapovjednik satnije, da Jugović barem s njim možda uspije voditi produktivan razgovor.
No odgovor da satnijom zapovijeda narednik Slepčević još je više razljutio Jugovića, jer je taj puno mlađi od Bubnjića, a kako se poslije ispostavilo, također nerazborit i nepouzdan.
Slepčević je imao već četrnaestogodišnje iskustvo u linijama četa i naučio je kako da na svom položaju odolijeva uvredama i kritikama, tako da je hladnokrvno pustio Jugovića da završi sa svojim nervoznim psovkama i zatim mu najmirnije prijavio broj bolesnika u satniji. Iznosio je 48. Jugovića je u tom šoku obuzelo ipak nešto drugo:
“Kako? Kod satnije se nalaze dva časnika, a satnijom zapovijeda jedan obični benavi narednik? Kakav je to red? Oficiri puše, a momčad vježba!”
Zatim su ta dva spomenuta oficira, poručnici Schwartz i Kukolj, došli do satnika da i oni dobiju dozu kritike i optužbi za neodgovornost. Satniku se, doduše, i sviđala ta uloga popovanja pa je teatralno na konju održao lamentaciju oko stanja vojske i zapuštanja njihove oficirske dužnosti nauštrb svih tih dezorijentiranih ljudi, a oni nisu ni svjesni da imaju čast služiti kraljevskoj vojsci.
Nakon efektnog govora okrenuo se na svom konju i udaljujući se od roja, osjeti da mu kruli u trbuhu, izgleda da je pretjerao s tim silnim trapistom. No taj košmar u glavi i želucu opet je prekinula neka vika iz satnije pa se vratio da izvidi stvar te predao zapovjedništvo Schwartzu.
Međutim, pravi trenutak autoriteta bio je kad je satnik izvadio sablju i posijao strah među vojnike i pustio svoj glas istreniran dugogodišnjim deračinama da bude svrha sam sebi, ne mozgu. Iako se treba priznati da vojne ličnosti, kao i popovi, u svojim dernjavama upotrijebe ponekad i zavidan vokabular uz parabole, neovisno o tome što ništa od toga ne misle.
“Gospodin satnik spada u onu vrstu brbljavih kraljevskih ugarskih domobranskih govornika koji govore s nekim naročitim apetitom. Ne će oni propustiti ni jedne, ma i najmanje prilike, a da ne začini stvar besjedom poučnom i domobranskoj duši korisnom.”
Takva sorta ljudi također usvoji sličan način života, najkraće rečeno, svi do reda imaju pokvaren želudac, ljubavnice i dugove. I vrati se Jugović svome zapovijedanju prepunom agogike i ipak se na kraju pomiri s učinkovitošću vojnika, iako nisu pokazali dovoljan senzibilitet prema njegovim jasnim uputama.
Domobrani su pak bili vječno poslušni i ravnali se samo po Vježbovniku za kraljevsku mađarsku domobransku pješadiju. Ta neobrazovana masa bez kriterija upija u sebe te besmislene naredbe tih habsburških pokvarenih duša.
” Već stotinama godina teče ta strahovita ognjena tekućina arterijama zagorskim, i danas, tog tužnog februarskog dana…”
Domobrani marširaju bez prestanka, u jednoličnom ritmu, zgurani jedni na druge gledajući onome ispred u pete. Čuje se samo takt jedan-dva koji omamljuje i pokreće tu gomilu. Jugović ih sve promatra sa svoje kobile, zanesen svojim srednjovjekovnim maštarijama mašući sabljom dok opaža kako bi satnija mogla biti još kompaktnija, još mehaničnija, još opasnija.
Jednim okom preko sablje promatra redove koji odlaze i shvati da previše vijugaju. To ga obeshrabri jer koliko je samo vremena potrošio s tom marvom koja se treba boriti protiv Rusa, a oni ne znaju ni hodati. Ponukan time, povikne im da stanu. Već je sam taj proces nasilnog zaustavljanja bio komičan. Domobrani su bili zbunjeni, zabijali se jedni po drugima, a neki redovi bili su daleko iza njih.
Taj je trenutak bio posebno prikladan da se satnik opet prihvati Vježbovnika pa krene u novi monolog kako ovi ne znaju niti hodati, a varaju svoju zemlju. Ako u Vježbovniku piše pa se noga prvo pridigne u koljenu, to sigurno nije bez razloga. Također, lijeva noga se stavi naprijed blizu tla, ali ne i na njega!
“Tako piše u Vježbovniku! U Vježbovniku! Pa što onda povlačiš tu svoju prokletu nogu kao da je namočeni krapfn? Nisi frajla valjda!”
Vježbovnik je vrhovni soldatski četni autoritet, uz Bibliju najstarija knjiga na svijetu – zakon. Prema tome se i ti nesretni domobrani trebaju izdresirati u skladu s tim skupljenim carskim, kanibalskim mudrostima nastalim u suradnji sa svim palim borcima Port Arthura i pokojnim ruskim strijelcima. Ipak, satniku je “Trinaesta hodna formacija” prirasla srcu, budući da ju je on ni iz čega stvorio. Ona je produkt njegova rada i iskustva.
Povrh toga, ostali tati po Galiciji su ukrali dio njegovog savršenog proizvoda i ukrali Jugoviću kronenorden, koji bi mu svakako trebao jednom zapasti zbog poštenog rada! Upravo su mu te nepravde i poslužile da oformi svoju prvoklasnu satniju da dokaže sebi i svijetu što su to Jugovićeve jedinice. Njegova će satnija zato obarati rekorde nadljudskim naporima, ali prije svega trebaju naučiti hodati, a naučit će zahvaljujući Vježbovniku!
Dakako, samo su probrani mogli stupiti u tu satniju, a Jugović se zdušno predao pregledavanju svakog domobrana i danima razmišljao o svakoj pojedinačnoj odluci. Nekada se čak za neke momke morao i krvavo izboriti:
“Tako na primjer rezervnom kapetanu, a u civilu inženjeru Zebiću, dva puta platio večeru za desetnika Gavrana i vodnika Repića. Ta dva odlikovana strijelca, desetnik i vodnik, stajala su ga svojih sto i pedeset kruna!”
I sada su Jugovićevi probrani vojnici bili izobraženi pod njegovom paskom i čekaju depešu sa svojim satnikom. No depeše nema, već je menaža prošla pa ih pusti sve Jugović da malo prošeću. Dvjesto mladih ljudi bilo je zbunjeno tim kaotičnim naredbama i nejasnom toku njihove misije tijekom koje su svakako bili indiferentni prema ratu i svemu. Ipak, ruke su im bile vezane.
Satnik je stoga preuzeo na sebe ulogu dobro znanog ritma jedan-dva te pokušao animirati satniju koja je nastavila s njime ritmizirati u glas, što je Jugovića oduševilo jer to pokazuje da imaju u sebi vrelu slavensku krv koja se odupire jarmu. Jugović se ipak pitao koliko će to potrajati pa je bio nesiguran kao slastičar koji dršće nad svojom glazurom.
Zatim je brzo promijenio naredbu kojoj se satnija ponovno pokorila, usred te tuge i magle, nastavljajući apatično stupati po naređenju. A Jugović ih gleda s konja dok ga grije bunda, rukavice od jelenje kože ispod kojih je briljantno prstenje. Satnik nosi i naočale koje kao da imaju filter kroz koji vidi samo uniforme i trobojnice, a ne vidi patnje i krvavi trag koji ostaje za vojskom.
Već je trinaest godina uz čete i trenira ih danonoćno. Jedino što mu je poznato su zveket oružja, infanterijski ritam i reglemani. Od svega toga mu se mozak isprao i ti su se pojmovi nataložili kao svete i nepovredive vrijednosti. Zahvaljujući tome satnik uživa promatrati kako satnija “napreduje” i kako drži oblik jasnih linija paralelograma uz ritam koji ne posustaje.
No prisjetio se u međuvremenu bivše satnije s kote 216. To su bili snažni, kršni muškarci koji su gazili sve pred sobom i prelazili preko Drine. Nema veze što su većinom poginuli i što njihova tijela već godinama trunu po raznim krajevima zemlje, oni su ipak bili oličenje ljudske snage pored kojih ova satnija izgleda jadno.
“Te sušičave mrcine što hriplju i stenju i simuliraju. Mater im grižljivu! Lopovi ogavni! Kakvi su to domobrani?”
Osvještavajući si te nepomirljive razlike tih dviju satnija, osjeti Jugović u sebi bijes i toliku mržnju, da mu je došlo da zgromi ove svoje momke koji su primarno toliko naspram njega inferiorni, više nego što je konj čovjeku. To su Zagorci koji su ostali kmetovi i nakon pada kmetstva, pod ugarskim bičem, puke marionete.
No njihov je najveći teret što su redovno pod paskom izuzetnih budala koje štiti sistem i koje od njega dobivaju hranu, konjak, zlato te pokupe sve sistemske ideologije koje ih učine apatičnima, sebičnima i jednostranima. Idealiziraju sve što im se naredi da idealiziraju, a ravnanju vojskom pristupaju kao dijete fascinirano nekom novom igračkom pa isprobava što sve s njom može raditi pa tako i satnik nehajno i ushićeno izdaje naredbu za naredbom.
Premda mu je i to u tom trenutku bilo problematično jer je trpio posljedice sinoćnje razularene pijanke pa je i dalje osjetio kiselinu u želucu, miris dima, a pred očima su mu sijevale žene, Cigani s violinama i hrana. No ipak je predano, omamljen, mlatio sabljom i naređivao tim nesretnicima goneći ih u propast.
Ipak, jedan u satniji, poručnik Kukolj, kojemu je vojska došla u pravi čas da nađe spas usred svojeg vječnog studija prava, pa se zdušno pridružio vojsci i nakupio dosta kilograma. Tvrdio je da je rat stvar kod koje se dobro jede i pije, kada ima svega na izbor kao u bifeu, tako da mu zapravo vježbe po šumi nisu imale previše veze s konceptom rata.
Kukolj se stoga oglušuje na satnikove naredbe da kolona dođe desno, jer on ratuje suvremeno, a ne marijaterezijanski. Razmišlja o hrani, o kelnerici koju je jučer sreo i prezire sve ove staromodne soldačke formalnosti.
No na kraj njegovom slobodoumlju stao je vodnik Repić, onaj krvavo stečen jednom večerom. On je doduše tek četiri godine u vojsci pa ga još drži nervoza i entuzijazam te stoga drhte na svaku omašku i nesavjesno ispunjenu dužnost podčinjenih. Zahvaljujući njihovoj revnosti i spremnosti da poslušaju svaku naredbu, oni su fizički produžeci carskih glavešina te provode njihovu volju. Da ih nema, vojske bi se vjerojatno odavno raspale.
Repićeva strogoća ipak nije doprla kroz Kukoljevu obamrlost te se ovaj samo naslonio svom svojom masivnošću maštajući o toploj postelji. Vidjevši da Repićeva intervencija nije urodila plodom, umiješao se pučkoustaški poručnik Schwartz.
Schwartzova prisutnost u “Trinaestom hodnom” izazivala je čuđenje jer je imao na temelju svojih starih vojničkih iskustava priliku da dobije neku puno lagodniju i sigurniju poziciju, a ne da ratuje u ovim četama. Schwartz je također nadobudno živio za satnikov odobravajući pogled i trsio se da se iskaže u svojem raskošnom poznavanju vojnih protokola.
Situacija s Kukoljem je, međutim, toliko eskalirala da je Jugović čak prestao sa snatrenjem o Ciganima i pijanki te se bijesno angažirao u provođenju pravde u slučaju Kukolj.
Četa je nastavila dalje u jednoličnom ritmu, sa svim svojim uobičajenim elementima: rezigniranim vodovima, svježim visokopozicioniranim kicošima, ali i onima kojima je sve to dobra zabava jer gledaju na sve ove događaje kao nešto novo dječjom naivnošću.
“A lica se šarža sva sjaje od radosti i šire se usne u nasmijane, izobličene kretenske grimase, a mozgovi bubre od ponosa da se drugi vod tako divno kreće svijetom”
U jednom trenutku visoki dužnosnici zaželjeli su se odmora i okrepe. Satnija je uspješno poslušala i odmah se zaustavila na znak. Laknulo im je, kao da im je počeo jedan drugi život koji nije imao veze s vojskom, počeli su se odjednom smijati, veseliti, prisjećati se žena, događaja, zavičaja…
Glasovi su se pokretali jedan za drugim, uslijedile su uobičajene rasprave o hrani, o pismima, o obitelji, počele su i raspojasane šale te je zavladala jedna poprilična raskalašenost, na koju je satnik morao reagirati i odluči stati na kraj toj domobranskoj raspuštenosti pa poviče: Po-zor! I satnija se u sekundi ukipi i krene u naređenom smjeru prema Stenjevcu.
Dok su stupali, satnik nije mogao odagnati stare uspomene negdašnjih jedinica, uviđajući time sve više koliko su ovi jadni ljudi pred njime mlitavi, neujednačeni, daleko od sinkroniziranosti i snage. Misli su mu zatim odlutale i na jalovost vlastite pozicije, da on, Jugović, mora rukovoditi njih. A da je u Engleskoj na primjer, imao bi na raspolaganju puno moćnije jedinice kojima bi i sam mogao nešto ostvariti ili dobiti kakvo odlikovanje.
I tako Jugović oslobađa maštu i već vidi scenarije priznanja, pohvala, neprežaljenog kronenordena, kakve li samo trpi nepravde, a toliki lopovi i vucibatine na njegovom mjestu stekoše daleko više. Napustivši iluzije, sav gnjev projicira prema satniji i dođe mu da zapuca na njih, na vlastitu satniju, jer oni za njega ne predstavljaju ljudska bića, već gomilu koja je izvor njegove frustracije.
Uostalom, dvjestotinjak ljudi više ili manje, prestalo je biti važno. Osobe koje bi bile u stanju zastupati i izvršavati naume Monarhije moraju se prije svega riješiti svakog morala i empatije te se svesti na tehničku trezvenost, odnosno razmišljati praktično: je li živ ili mrtav? Ako je mrtav, može li poslužiti kao zaklon? Kakvo je stanje municije?
I naravno, najvažnije pitanje: gdje je neprijatelj? Krapinski se pračovjek pa i kasnije čovjek stoljećima plašio grabežljivih životinja, ali carska vojska strahuje od neprijatelja koji se skriva po krajolicima te ga treba što prije uočiti i napasti, pošto je to najbolja obrana, zna se.
S obzirom na takve željene kvalifikacije carskog vojničkog aparata, nije ni čudo da je satnik pomislio na ubojstvo vlastite satnije. Također, nema veze što je neobrazovan, nenačitan, lišen razmišljanja, jer on se ipak zna galantno ponašati, nakloniti se, flertovati, a duboka razmišljanja su svakako besmislena, barem politički gledano. Zahvate ga jedino u pijanstvu kada pomisli i kako bi bilo otarasiti se sablje i dužnosti, no te misli ishlape s alkoholom.
Četa je nastavila u nepromjenjivom ritmu, odnosno nastavila se “razvijati” pod koordinacijom nekoliko visokih dužnosnika. U satniku je opet putem kiptio bijes i gomilala se mržnja gledajući te jadne, traljave momke bolesnog izgleda. Zar oni da nas štite od neprijatelja? Zar njih da se itko prepadne? Satnik stoga ubrzo ponovno predloži pauzu. Cerek je brzo zavladao, palile se cigarete, nema više među satnijom nikakvih briga.
“Ljudi su počeli da se cerekaju i smiju, jer kad gospodin satnik zove potčasnike k sebi na razgovor, to onda znači barem pet do deset minuta slobodnog disanja. Dobra je to mana gospodina satnika da poziva potčasnike k sebi na dogovor. Tamo oni doduše raspravljaju tezu koja se tiče kože bagrine, ali bagra se za to ne zanima.”
Za to vrijeme dok je satniji sve svejedno i odmahuju rukom na ta gospodska politiziranja, satnik fanatički, retorski, suzdržavajući se da se ne počne trzati, pokušava podoficirima ukazati na važnost podčasnika kao takvih, oni su stupovi satnije.
I raspravlja satnik žučno dalje, daje i dušu i tijelo u satniju, za domovinu, za cara, a mogao je prihvatiti tako lagodnije pozicije, ali on se ipak tu žrtvuje, hoda po blatu, suočava se s neizvjesnošću rata iz prve ruke te gubi vrijeme i živce s tim nezahvalnim mutavcima. Zato mu je tek teško pala ležernost podčasnika, nesvjesnih časti i veličine te titule. Čak je sišao s konja da s njima govori lice u lice, neposrednije!
Nakon što se zadovoljio količinom svojih figura riječi i raskošnom elokvencijom, osjetio je potrebu da se obrati i oficirima. Pun patosa, nadao se da će do satnije doprijeti svijest o tome da se disciplina ne usavršava preko noći, a da je ona ključna.
Osim discipline i tereta njihove časne dužnosti, tu je i famozni Vježbovnik. Sve njegove paragrafe treba temeljito iščitavati, ali s voljom i ljubavlju prije svega. A satniku nije jasno kako bi toga moglo uzmanjkati kada se u tom Vježbovniku krije nenadana poezija! Spomenuo je i da je Preradović, dakako, bio dobar general. Na koncu bio je zadovoljan svojim govorom i njegovim učinkom te zamoli prije pokreta par oficira da mu namjeste kabanicu.
Potom, više iz hira, naredi satnik vojničku vježbu te oružje zazveči. A tim ljudima, s već doživljenim vrhuncem života, toliko je svejedno biju li se ili trče u zadanom smjeru jer je pravi napad ili je li samo proba.
Nastao je metež, kaos, vodovi su izgubili svoje formacije, a svatko se i dalje grčevito držao svog imaginarnog položaja i napadao onoga koji se slučajem zatekao u nepripadajućem. No, domobrani trebaju svejedno ostati pripravni, neizvjesnost je vječna, svako malo može stići naredba da promijene smjer ili da trče tamo pa natrag.
Treba naglasiti da takva sudbina zapadne one, kojima sloboda ipak nije toliko mila da za nju skaču s vlakova ili se prepuste bilo kakvom riziku bijega. Oni nespremni na to prepuštaju se beskrajnoj lavini pokojnih i iscrpljenih duša, koje svoju krv prolijevaju za lažne ideale i za ideju ilirizma, koja se ne skriva ni pod kojom bojom, već izvire iz njihove naučene svijesti o svojemu slavenstvu kao simbolu superiornosti. Jer samo oni imaju teret svojih predaka od Sibira do Panonije koji bijahu robovi stoljećima “drugome”, stoga oni sada jurišaju na tog “drugoga”.
“Danas Imperij nije više romantičan heroj stjegova i kopalja i mačeva. To je danas ubogi razbijač i provalnik, odrpan i gladan, kome vire prebita rebra i cijede se krvave rane.”
I ta ista satnija nastavila je koračati u naređenom pravcu vez cilja, prolazeći po putu kroz identične situacije, satnikovu samovolju, njegove jednake uvrede, stanke tijekom kojih rat više ne bi postojao. Satnik i dalje mašta o priznanjima i o starim vremenima bremenite vojske, a sada troši vrijeme na ove slabiće.
Nakon jednog duljeg stupanja, tijekom kojega su vojnici svašta mogli naučiti, što od satnika, što od Vježbovnika, a što na temelju svjedočanstva o fizičkim kaznama pojedinih nesretnika tijekom puta, dogodilo se nešto skandalozno. Vojnici opet nisu bili sinkronizirani na najjednostavnijoj satnikovoj naredbi!
Monarhija treba komade mesa koji će umirati za njezine interese, tako da satnik mora očuvati svoje živce koji su na izmaku, te naredi još jednu stanku. Cigarete su se pripalile, cerek se zaorio.
Analiza likova
Jugović – satnik, ohol, bezličan, pokvaren, figura oficirske formalnosti, žudi za priznanjima
“… i on je prestao da postoji kao individuum i kao gospodin satnik Dušan Jugović, koji imade pokvaren želudac i debelu ljubovcu i duga oko petnaest hiljada kruna, i on se pretvorio u jednog od onih pet hiljada glupih i štreberskih kapetana velike habzburške Armade koji viču već decenije nad ljudima neumorno…”
“Dvije stotine srdaca krvari u takvoj hodnoj satniji nad kojom viče jedan gospodin satnik u otmjenoj krznenoj bundi.”
“Gospodin satnik tako je jednostrano odgojen da ne vidi ništa nego samo ono što je u Reglemanu propisano.”
“Četiri godine kadetske škole i trinaest godina četnog života proteklo je kroz mozak gospodina satnika kao fluid što potpuno izolira sve misli i sva zapažanja i sve talente eventualne”
“Za njegove hodne formacije ubiru oni priznanja, i bataljon je postao znamenit isključivo po njemu, pa mjesto da mu i to priznaju, oni ga guraju u pozadinu gdje mogu.”
Kukolj – poručnik, probisvijet i konformist, nezavršeni student prava
“Ti su studenti studirali pravo deset do petnaest godina i po svim krčmama našega grada vodili polemike o determinizmu i o indeterminizmu. Oni su u Khuenovo doba osnivali germanske mačevalačke klubove[…] Rastepli se u životu po provinciji kojekamo i nisu svršili studija nikada, nego se povukli na debele opčine, na unosna mjesta po protekciji ili se poženili purgarskim usidjelicama.”
“Tako se puše nesuvisli oblici u omamljenom polusnu i peku Kukolja njegove malene svinjske oči, sve zalivene znojnim salom”
Repić – vodnik, Jugović ga je pridobio za vojsku plativši mu večeru, mlad i nadobudan, bez sumnji u životne okolnosti
“To je onaj isti Repić koga je gospodin satnik kupio za sto pedeset kruna od prve doknadne da ima dva-tri balvana za gradnju satnije.”
“Takve aktivne podoficire silno vrijeđa i čitavom njihovom nutrinom može da potrese jedna omaška principijelna i važna, te se oni silno uzrujavaju kod ščetanog vježbanja.”
Schwartz – podoficir, dospio u vojsku iz nejasnih razloga, ali također živi za satnikova priznanja i pohvale
“Taj Schwartz, to je ćelavi neurastenični staračac, te bi sam Gospodin Bog znao kako je on dospio u tu Trinaestu hodnu.”
“Posve neki abnormalan, bespomoćan čovjek je taj Leutnant Schwartz koji će sa Trinaestom hodnom otputovati u smrt isto tako bespomoćno.”
“Tako se vrpoljio Schwartz kao đače, te bi čovjek mislio da će sad na dignuti i namigivati s dva prsta uzrujano da upozori satnika kako on svoju lekciju znade napamet i moli odliku.”
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih kritičara, esejista, pripovjedača, pjesnika i dramaturga. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu gdje je završio Pučku školu i klasičnu gimnaziju. Godine 1908. upisao se u kadetsku školu u Pečuhu.
Domobransku kadetsku školu je završio kao jedan od najboljih đaka zahvaljujući čemu je dobio carsku stipendiju nakon čega odlazi u Budimpeštu na vojnu akademiju u Ludoviceum, gdje je ostao dvije godine.
Akademiju napušta 1913. godine i odlazi u Skoplje zbog čega je želio stupiti kao dobrovoljac u srpsku vojsku, ali biva uhićen pod sumnjom da djeluje kao špijun iz Austrije kada je odveden u Beograd na ispitivanje.
Poslije prelaska u Zemun uhvaćen je od pogranične policije iz Austrije te pušten nakon saslušanja 1913. godine. Svi navedeni događaji naveli su ga da se vrati u Zagreb gdje počinje ozbiljan i vrijedan književni rad. Godine 1919. oženio se Leposlavom Kangrga.
U periodu između dva rata Krleža je živio kao nezavisan književnik koji se snažno aktivirao na tom području, pa je tako pokrenuo časopise, polemizirao s idejnim i književnim protivnicima te objavio književna djela.
Tijekom Drugog svjetskog rata živio je izoliran u Zagrebu nastojeći se udaljiti od tadašnjeg vladajućeg režima. Od 1950. godine pa sve do svoje smrti nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda kao direktor. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Krleža je djelovao kroz sedam desetljeća i pritom ostavio veliko naslijeđe napisavši niz romana, putopisa, pjesama, eseja, polemika i pripovjedaka. Svako djelo koje je napisao ostavljalo je dojam velikog umjetnika koji je jednom živio i djelovao.
Najpoznatija djela su: “U agoniji”, “Na rubu pameti”, “Tri simfonije”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Zastave”, “Moj obračun s njima”, “Banket u Blitvi”, “Gospoda Glembajevi”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Golgota”…
Autor: E.T.
Odgovori