Smrt Franje Kadavera jedna je od novela ciklusa Hrvatski bog Mars, autora Miroslava Krleže, koji je u svojoj konačnoj formi izdan 1946., a fragmenti su pisani od 1916.
Krleža je u svoje doba bio vrlo kontroverzna ličnost i nailazio je na mnoge prepreke s vlastima tijekom svog stvaralaštva. Njegova djela bila su podosta kritički nastrojena, s ironičnim aluzijama i idejama koje nisu pogodovale vladajućoj struji.
Tako je i izdanje ove zbirke pretrpjelo mukotrpan put, time više što je u ovim novelama glavni fokus na prezentaciji besmisla rata, užasa ljudskih stradavanja te osvrtanje na uništenost hrvatskog duha.
Ova je novela prvi put objavljena u knjizi Hrvatska rapsodija u izdanju Nove Evrope 1921., a materijali potječu djelomično iz piščevih osobnih saznanja, a djelomično iz jedne njegove nikada objavljene drame iz 1917. Stoga djelo i odiše dramaturškim elementima i brzim dijalozima.
U duhu ekspresionističkoga izražaja, česti su opisi odvratnoga, patnje, a ljudski život sveden je na dno egzistencije i na najprimitivnije nagone. Tako se i ova novela odvija u veneričnom paviljonu špitala u Zagrebu tijekom Prvog svjetskog rata.
Glavni lik Franjo Kadaver, po struci postolar, ali i “mežnar”, odnosno crkvenjak, zarazio se u Budimpešti i sada proživljava agoniju u toj bolnici u kojoj mu ipak nije nesnošljivo boraviti. On je zapravo prilično otužan lik, fanatički predan molitvi i Bogu, koji je odlučio napustiti svoju ženu i djecu pa se s radošću predao bolničarskoj njezi. Odnosno, jednom se čak i iskrao iz bolnice do svoje kuće, ali nije planirao stupiti u kontakt s obitelji tom prilikom.
Taj je događaj jedna od okosnica njegove osobne drame u ovoj noveli. Naime, stražari su ga opazili prilikom bijega i nastrijelili ga, no nisu ga uspjeli fizički zgrabiti i pitanje je sada hoće li ga na neki način identificirati i kazniti.
Franjo je slabić, nesiguran, a s užitkom se predaje tretmanu lijekovima koji mu stvaraju bol jer ga muči osjećaj krivnje za svoj postupak zbog kojeg se i zarazio sifilisom.
U bolnici je okružen groznim društvom, gotovo nakaradnim; Adam koji boluje od epilepsije i uz to što ostalim pacijentima nudi pornografske materijale, jede bolničke ostatke hrane, zatim Imbro Svetec koji si jednoga jutra prereže vrat britvom u zahodu. Tu je i Ljubica, laka žena i konobarica u obližnjoj gostionici.
No, njegov najveći problem je ucjenjivač – Toni Jokl. On prijeti Franji da će ga raskrinkati ženi i da će ona saznati kakva je kukavica, da će ga zamrziti, a u tim okolnostima Franjo bi ipak morao napustiti bolnicu. U zamjenu za šutnju, Jokl Franju traži sve više novca, ali najveći konflikt nastaje kada Jokl uoči, nakon što je već uzeo sav novac, da Franjo ima naizgled vrijedan medaljon koji je sve vrijeme skrivao.
Franjo ipak ne daje taj medaljon ni pod kakvim uvjetima. Kasnije će biti razotkriveno da je za taj medaljon vezan životnim, ali prije svega crkvenim iskustvom.
Tu su još i drugi pacijenti koji su simboli određenih tadašnjih struja s kojima se Franjo verbalno sukobljava, poput Mirka Krleca, okorjelog socijalista pa do drugih likova koji se zalažu za drukčija uređenja ili imaju drukčiji stav prema vjeri, s čime se sve Franjo tijekom svog bolovanja sukobljava.
Vrsta djela: ekspresionistička novela
Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat
Mjesto radnje: venerični paviljon garnizonskog špitala (bolnice) u Zagrebu
Tema djela: duševne patnje Franje Kadavera u bešćutnom ozračju gradskog špitala
Ideja djela: rat izvlači najgore iz ljudi te staje na kraj empatiji i napretku – preostaje samo borba za golu egzistenciju
Kratak sadržaj
U veneričnom paviljonu garnizonskog špitala, na odjelu C3, dogodilo se nešto značajno. Naime, jedan je pacijent, Imbro Svetec, nađen mrtav. Prerezao si je vrat britvom. Nakon očevida odnijeli su ga na njegov ležaj i prekrili prljavom plahtom dok ne dođu grobari. Čekajući dolazak grobara, oko Imbre su se počeli okupljati razni ljudi, postao je svojevrsna atrakcija te se glas o tom događaju daleko pronio po raznim birtijama, rakijarnicama i kasarnama.
Posebno se za leš zanimaju mnoge frajle i kelnerice te bi se nerijetko dogodilo da jedna od njih ne padne u nesvijest ili kompletnu izbezumljenost, a ponosni vojnici, koji ih nesebično dovedu do te sobe, smiju se od srca.
Tako se jednom pojavila i gospodična Ljubica, kelnerica iz obližnje krčme “Kanonir”, a uz to bila je i najpopularnija frajla u ulici, što za sobom vuče kao posljedicu vrlo eksplicitnu pomamu svih muškaraca za koju se ona samo pravi da joj smeta.
U suprotnosti s navedenim prizorima, Franjo Kadaver je zgrožen time te se u istoj prostoriji predao duboko molitvi za Svetecovu, a i vlastitu dušu. Prisjećao se kako je daleko od svoje žene, koja je sama s troje djece, jer je on svjesno izbjegava, odnosno odlučio se staviti u položaj da je ona potpuno neinformirana te misli da je Franjo na nekim dalekim frontovima.
Franjo je inače po struci postolar, a prije toga bio je mežnar, crkvenjak, što je postalo centralnim predmetom zadirkivanja ostalih pacijenata kada su saznali taj podatak. Zatim je bio regrutiran u infanteriste i zarazio se sifilisom u Pešti. Već je godinu dana u bolnici, no sinoć je naumio iskrasti se preko zida i doći do svoje kuće, ali ne i ući i javiti se svojoj obitelji.
Samo je sjedio pod svojim kućnim prozorom i slušao kako otkucava sat te se nakon ponoći preko Gornjega grada zaputio nazad prema bolnici i taman kad je preskakao zid – opazila ga je straža.
“Više instinktivno bacio se Kadaver natrag na cestu, ali je uto prasnuo hitac, pa drugi, i treći se zasvrdlao u zid, i čula se žbuka i mort kako se ruše, i kako je Kadaver potrčao u tamu, osjetio je gdje krvari.”
Straža je bila ovlaštena da slobodno puca jer je bilo općepoznato da se mnogi pokušavaju iskrasti da lunjaju okolo i da se opijaju oko zidova.
Franjo im je ipak uspio pobjeći i oprao je ranu u rijeci, prenoćio u štali te se vratio ujutro taman kada je vladala opća strka oko Sveteca pa je uspio ostati neopažen.
U špitalu su bili uvjereni da je nastrijeljen neki pacijent, a znali su da je ipak netko ustrijeljen jer je zid oko bolnice bio krvav.
Svega se toga prisjećao Franjo dok je sjedio uz Svetecov leš i razmišljao kako će ga uskoro zateći sudbina popraćena zaključcima kako je on ipak taj kojega su pogodili. On, koji više nema veze ni s bolnicom ni s ovim svijetom. Franjo se cijelo vrijeme grozničavo moli i razmišlja o mogućim ishodima, dok okolo lake žene glume zaprepaštenost i prenemažu se, jer njihovi kavaliri nemaju ništa protiv toga.
Nešto kasnije se oko 150 pacijenata moralo poredati u jednoj dvorani i skinuti se do gola te je doktor tada uvidio da je Franjo ranjen. Doktora je to izbacilo iz takta, naime jer je u tim uvjetima svaki posao, pogotovo posao s takvom bagrom, bio nužno zlo i oduzimao mu vrijeme koje je mogao utrošiti na kartanje. Franjo je bio preplašen, zbunjen i dotučen, samo je šutio te je bio svjestan da ga svi drugi preziru jer su nazebli u toj dvorani zbog njega.
Svi su ga kleli, produbljujući već stečenu antipatiju prema njemu, a Franjo je htio propasti u zemlju i nestati jer je njegov osjećaj krivnje, s kojim ide i prihvaćanje cjelokupnog groznog stanja, postajao sve veći.
U međuvremenu Svetec je iznesen, popraćen trivijalnim brigama oko toga hoće li ga posljednji put ispratiti s glazbom ili bez nje te koliko će mu misa prirediti.
Nedugo nakon njegova odlaska soba broj trinaest bila je kao da se ništa od toga nije ni dogodilo. Stigla je nova zanimacija. Naime, general je dobio obavijest od komisije Crvenog križa da će špital biti pregledan te su ponukani time angažirali majstore i bacili se na preuređenje, obnavljanje i čišćenje. To je također nesretnim pacijentima značilo da će dobiti adekvatno i dostojanstveno okruženje, to jest, osnovni medicinski pribor koji im je bio uklonjen čim su visoki dužnosnici špitala saznali da od te inspekcije na kraju neće biti ništa. Špitalom je opet zavladala dobro znana bijeda i oronulost.
“Sad opet leže po stolovima masne neoprane šolje, okna su polupana pa je propuh, a ispod generalskog kreča izbijaju stare mrlje po zidu.”
Pacijenti su se ipak teško privikli na povratak u prijašnje stanje te im se činilo da i dalje mogu nanjušiti miris Svetecova trupla. Vladala je pustoš i monotonija pa se uslijed takve atmosfere pokrenuo klasični bezidejni razgovor o cijenama i poljoprivredi.
Zatim se, jaukanjem jednog pacijenta koji je obolio od prebliskog kontakta s jednom sumnjivom ženom, razgovor okrenuo upravo na suprotni spol. Svaki od muškaraca prepričavao je svoje zgode i životne filozofije – s kojima je najbolje, u koje doba dana, na koji način… Zaključak je, dakako, da su žene krive za sve te da nema njih, ne bi bilo ni dotičnih boleština.
Krenuli su prebirati po narodnim vjerovanjima i legendama; od vraga, ubojstava, ljubavnih avantura Marije Terezije pa do sklonosti svinja da jedu mrtvačko meso.
U isto se vrijeme u daljini čuje grmljavina i koračanje čete koja slijedi apatičan ritam bubnjara. Bubnjar doduše nije više motiviran kao nekoć i ne vježba više s trupama. Ipak, bubnjari su lukave zvjerke koje se mudro drže sjene obnašajući svoju veoma važnu ulogu, a često u tim svojim bubnjevima uspiju sakriti ponešto hrane.
Ali sada je taj bubnjar, koji je izvor snage i energičnosti vojske, bio jadan i tužan. Pacijenti su se odmah latili rasprave i predviđanja vojničke tužne sudbine. No, ubaci se s komentarom jedan veteran kako je njima odlično – na toplom su, ne kisnu, jedu i još ih liječe, a ne da ih muče kao jadne, zdrave civile.
Ubrzo je nastala prava debata koja se protezala između vrijednosti zdravlja i udobnosti. Na kraju se ispostavilo da nije ni fronta tako loša, dobro se ipak tamo pije, a jedan podijeli i ovo iskustvo:
“A ako se baš pravo uzme što je to zapravo ta fronta? Skokneš malko po grabi amo-tamo. Da se prošećeš! Pa gledaš na šišartu kao na prozor! Da ti prođe vrijeme! Pa spavaš po cijele dane.”
Napadi, odnosno angrifi, su srećom rijetki. Dođu i prođu.
Ona ista trupa nastavila je uporno dalje kroz maglu. U jednom je trenutku Jokl, pučki ustaša regimente, zapalio cigaretu, a taj je čin pokrenuo val identičnih želja. Tako su svi vojnici napravili pauzu za cigaretu i u tren oka se opustili, okrenuli vedrim temama i prepustili udobnosti života koja im je bila na raspolaganju.
Udobnost su dodatno osnažili prisjećanjem na situacije kad je na fronti stalno padala kiša: kada su šatori prekratki da se konstrukcija održi i zakloni ih od kiše, kada moraju marširati po kiši… A sada nema kiše niti ikakve nepogodnosti, može se u potpunosti prepustiti užitku duhana i ohrabrujućih ratnih napjeva.
Kadaver je duhovno odvojen od svih ovih događaja, na rubu živaca, traumatiziran istragom i otupljen monotonijom. Cijele noći bdije i moli se nad lešom Sveteca.
Kada je Kadaver konačno usnuo, počeo je hrkati. Na te su se zvukove cimeri prenuli te odmah kresnuli šibicu da vide tko je to. Nisu bili iznenađeni kad su ugledali Kadavera, a prvi je to konstatirao već spomenuti Jokl, cinični domobran, poznat po fakinaži kao glavnom zanimacijom. Njegova sorta nema skrupula te su spremni baviti se razno raznim poslovima i biti bilo što: od grobara do lopova i, naravno, lice kojemu se policajci osmjehuju.
No ako ih policija jednom ipak uhvati, postaju po Joklovim riječima “kandidati za Lepoglavu”.
Kako god, Jokl se pridružio domobranskim četama te time i polagao pravo na skrb u bolnici, odnosno “Kokici” jer ta bolnica pruža toplinu i zaštitu upravo kao kokoš svojim pilićima.
Kadaver je vrlo brzo postao žrtvom Jokla, jer je ovaj znao njegovu obiteljsku situaciju i imao je doticaj s njegovom majkom koja mu je bila stanodavka. To znači i da je Jokl znao da Kadaverova žena nema pojma da joj je muž u gradu, u bolnici te strahuje za njegov život i zamišlja strašne scenarije s fronte.
Svoja znanja Jokl je skupo naplaćivao te je ucjenjivao i nemilosrdno oderao Kadavera, uzevši mu nakit, odjeću, duhan, novac, hranu… Također je uspio izolirati Kadavera da može biti žrtva samo za njega i tajio je od drugih njegovu nesretnu situaciju. Doduše, to i nije bilo teško jer Kadavera nitko nije volio. Znalo se za njegovu crkvenjačku povijest i bio je time još iritantniji kada je prilikom primanja injekcija uživao u tome jer je taj čin shvaćao kao Božju kaznu koja će ga oplemeniti, a sam špital doživljavao je kao purgatorijum u kojemu se čisti od grijeha.
“I tako se tu Kadaver u špitalu čisti od grijeha već dva mjeseca i posti, te se osušio kao kostur.”
Bio opsjednut mislima da je vidio Đavla bez da je ikoga obavijestio o tome, također uvidio je da ga je snašla kazna kada je jednom konačno napustio špital da posjeti svoj dom. Molio je cijele dane.
Jokl i njegovi pajdaši došli su u sobu da zaskoče Kadavera koji je spavao nakon toliko probdjevenih noći. Joklu je navodno jednom pošlo za rukom da hipnotizira Kadavera pa su svi nestrpljivo čekali hoće li to uspjeti i ovog puta, budući da refleksije svjetlosti koje je usmjerio prema njemu nisu mijenjale Kadaverov napaćeni san.
Odlučili su dakle da ga zgrabe i odnesu, ali čim su ga uzeli, shvate da samo spava i da i dalje osjeća. Jokl je bio van sebe zbog neuspjeha, no zatim spazi zlatni medaljon kod Kadavera te postane bijesan razmišljajući koliko ga je možda puta prevario bez da mu je spomenuo taj medaljon.
Vođen osupnutošću podmetnuo je svijeću pod Kadaverovu nogu da ga opeku, na što se cijelom sobom zaorio smijeh. No ipak, tu zabavu prekinuo je poziv za večeru i unio pomamu i veselje u duše svih pacijenata koji su halapljivo nasrnuli na vrata.
Iako su tanjuri bili prljavi i masni, na meniju vječno zelje užasnog mirisa i vrlo malo mesa, pacijenti nisu imali izbora i bacili su se na objed koji se uz to sastojao od krvave konjetine, kisele vode, a sve je servirano u limenom posuđu.
Jokl pak nije ni takao svoje jelo, mislima je potpuno bio okupiran otkrivenim medaljonom. U daljini se čuo povik djece koja prodaju novine, a Jokl ih je običavao mamiti da ih polije vodom. Tada nije bio raspoložen ni za to.
Jedan pacijent imenom Japa budno je pratio Joklovu nezainteresiranost te se hitro izborio za to malo zelja i iščeprkao nešto konjetine. Bilo je mnogo ljudi koji nisu mogli podnijeti tu konjetinu, čak su i povraćali od nje. Njih je Japa već odavno snimio i kupio to meso u svoju torbu pa posipao duhanom da ublaži taj ionako oduran miris. Naime, slaboumni Japa skuplja to meso da odnese svojoj unučadi i čuva torbu kao zjenicu oka, iako je to meso unutra odavno propalo.
U sobu su zatim ušla djeca, promrzla, glumeći degeneričnost. Mole novac limenom kanticom te se jedan pacijent tobože smiluje i pozove dijete u krilo da se zgrije, no brzo biva ulovljen u pokvarenim nakanama pa su ga ostali pacijenti krenuli tući i nastao je opći rusvaj.
Jokl je čak i na ove događaje oguglao i opsesivno razmišljao o Kadaveru i medaljonu. Napokon se odluči zaputiti prema njemu sada, u gluho doba noći, iako je svjestan da bi ujutro bilo pametnije.
Kadaverova pojava odiše jadom, mukom i bijedom te stvara dojam da pripada onoj vrsti ljudi koja je čak poetski stvorena samo da pati. Osim što ima mnogo fizičkih hendikepa od krakatosti, pognutosti i tuberkuloze, u djetinjstvu je kao ministrant pretrpio jednu traumu koja mu se duboko urezala u pamćenje.
Svjedočio je homoseksualnom iskustvu u jednom kaptolskom samostanu. Tog dana bio je svjestan da je on ključni faktor tog događaja jer su dotični krivci ovisili o Kadaveru. Hoće li šutjeti ili im prirediti skandal, a mali se Franjo bacio pred oltar na koljena i počeo vikati: “Nisam kriv!”. Tijekom te scene izgleda da je dosegnuo stanje u kojemu se osjeća potpunim i smislenim, a to je da stalno pred nekime kleči, da pati i uvjerava druge u svoju nevinost.
“On bi, da se sve ono nije dogodilo, možda ostao u samostanu i tako se zaredio (o čemu je uvijek i sanjao), ali se poslije procesa našao na ulici i postao šoštar, a kao šoštara, eto, ponio ga je đavolski vihor i sada vitla njime kao bolesnom pticom.”
Kada je postao punoljetan, ipak se opet vratio u crkvu i postao mežnar, ali se u njegovom životu potom stvorila đavolska žena koju je oženio pa se opet morao latiti krpanja cipela. Dobili su i dijete za koje i dalje nije siguran je li njegovo. Njegov drugi teret Božje kazne bila je i šepava žena u Pešti na koju je naletio dok je bio na vojnom dopustu.
A sada je tu bolestan i otrovan! No njegova najveća nevolja je ipak Jokl koji mu ne da mira i sigurno mu ga je poslao sam Nečastivi.
Iz razmišljanja ga odvrati svijest o nečijoj prisutnosti, a bijaše to upravo Joklova prisutnost te je shvativši to protrnuo od straha.
Jokl je došao po starom običaju da izmami novac. Nakon Kadaverova duljeg uvjeravanja da nema ni dinara, Jokl izvali da zna za medaljon. Kadaver se zgranuo nad tim saznanjem i grčevito se primio za taj medaljon. Taj medaljon njemu je od neprocjenjive vrijednosti jer ga je dobio od krsnog kuma kanonika i u njemu je mrvica Svetog Križa s Golgote. Svim silama usmjerenim u zaštitu tog medaljona, odbacio je Jokla od sebe gestom kao da tjera đavla.
U tu napetu situaciju najednom je uskočio Adam. On je inače bio atrakcija cijelog špitala, drhtav i krezub, jer je u svojoj torbi nosio najnevjerojatnije pornografske sadržaje. Adam je poznat i po svojoj nepravednoj prošlosti. U trenutku kada je mogao biti izabran za visokog činovnika, izbacili su ga te se on obračunao s tom “mađarskom bandom” jer se on ipak bori za “pravu stvar”.
U međuvremenu ga je i žena ostavila te je obolio od epilepsije pa sada luta po špitalima noseći crvenu kragnu, jer se on ubraja u “crvene vragove” koji će jednom uspostaviti konačan red.
No ipak, njegova uloga u špitalu nije bila neznačajna jer je ipak potrebna neka iznimnost da protrese tu sveopću rezignaciju. U njegovoj ponudi, osim pornografskih slika i časopisa, bile su i figurice od kaučuka koje su uspješno stimulirale pacijente.
Još jedan živopisni lik je i Kanonir Krlec Mirko koji boluje od tuberkuloze. Inače je socijaldemokrat i esperantist. On pokreće političke teme u sobi i nudi drugima razne brošure o socijalizmu. Iako je zapravo diletant, bavi se time svim srcem.
Doduše, u špitalu ne nailazi na poticajnu publiku jer te brošure često završe po zahodima, nepročitane. Krlec leži odmah do Kadavera i predstavlja mu utjelovljenje bezbožništva i izvor glavnog otrova u špitalu.
U tom bezdanu bolesti i tužnih sudbina, oko Krleca se okupe ljudi koji započnu pesimistične razgovore i polemike oko toga kako ne postoji Bog i kako je, ako postoji, sigurno davno odustao od njih.
Naravno, svi ti razgovori Kadavera jako uznemiruju i osjeća se često prozvanim i napadnutim zbog nekih tema. Najagilniji u raspravama bio je infanterist Hrmeščec kojemu je Božja prisutnost bila kardinalno pitanje, ponajviše zbog njegove grješne prošlosti – ubio je majku s djetetom.
“A sad Hrmeščec sluša cijele noći plač dječji i ne može da usne i strah ga je. I već je razmišljao o tome kako bi bilo da ode u crkvu pa da se ispovijedi. Ali je odbacio tu ideju kad je pao amo u špital.”
Krlec se našao apsolutno prozvanim da obrazloži svoje uvjerenje kako dolazi božanstvo s crvenim zastavama koje nudi spas i oprost svima i koje je jače od bilo čega do sada, jer su svakako već debelo zakazale i crkve i institucije.
Kadaverov je gnjev eruptirao i ovaj ga optuži za laži i bestidne utjehe, jer svi mi moramo patiti kako je Bog propisao. Također, optuži ga da je socijalist na što je sobom zavladao neugodan muk, a Krlec se odmah stao pravdati. Opisano motivom iz Biblije – kukurikanje pijetla u hramu. U cijelu gungulu upleo se još i Đorđe Đurašević, Srbin iz Amerike, opovrgavajući sve uvrede socijalizmu, ali ih i modificirajući u američku ideologiju.
Uslijedio je zatim spor između Kadavera i Đuraševića, oko ovog rata u ime hrvatske vjere koja ne postoji, jer postoji samo srpska. Tada je Kadaver krenuo vatreno braniti svoje stajalište i konačno pridobio ostale pacijente. Završnu je riječ ipak dao stari Koren, koji kaže da su samo plug i pšenica ključni.
Jokl je bio distanciran i od ovih debata i neprekidno razmišljao o medaljonu te ga odluči pred svim ljudima napasti i kritizirati njegovo popovanje i lažno prezentiranje, govoreći kako je pitanje koliko je on sam pošten. Pritom je aludirao otrovno na medaljon, da bi na kraju posegnuo za tajnim oružjem i odao njegov bijeg ka ženi s motivima požude.
Kadaver je negirao sve optužbe i nastavio bdjeti uz krunicu, ne obraćajući više pažnju na Jokla. Ovaj pak nije mogao izdržati takav ishod pa se zaputio do Kadaverove žene i odao joj sve.
Žena je došla zatim do špitala s djecom i napravila sentimentalnu scenu koja je vodila do ruba histerije. Cijeli špital bio je zabavljen tim prizorima, a Kadaver je ostao miran i kasnije nastavio sa svojim molitvama.
Kadaver je proživljavao svoju posljednju, paklenu noć. U glavi mu je bio košmar isprepleten svim ljudima i događajima, opterećen grijehom i teretima da naposljetku donese odluku da okonča sve.
Objesio se remenom o čavao u zahodu na kojemu je jedan drugi pacijent bio obješen prekjučer.
Analiza likova
Kadaver – bivši šuster i mežnar, u bolnici završio kao infanterist. Ekstremno religiozan, opsjednut svojim grijehom, pogotovo zbog nečasnog pokušaja bijega koji nije u potpunosti niti iskorišten, jer nije ušao u kuću od sramote.
“Kadaver, koji cijele noći nije oka stisnuo, pa se onda cijelo prijepodne molio nad pokojnim Svetecom i klečao do nogu lešine, mučen istragom, ispijenih živaca”
” I tako se tu Kadaver u špitalu čisti od grijeha već dva mjeseca i posti, te se osušio kao kostur.”
“Ja sam plakao cijelu noć pred svojim domom i slušao sam uru kako bije. Ali nisam htio da se ponizim, i pravo mi budi!”
Boluje od sifilisa i tuberkuloze, u lošem stanju.
“…a sad tu u sifilisu leži već drugi mjesec, nadvladala ga bol.”
“Tuberkulozni taj dugonja s kretenski izbočenom donjom čeljusti, on u životu nikako ne može uspravno hodati.”
“On trpi od posvemašnjeg ishlapljenja volja i pliva u životu kao vrsta alge, pa što je talas jači, jače će ga zanijeti, i kakve god struje udaraju, takvima će on zaplivati u nekoj pobožnoj omami i patnji.”
Jokl – gradski fakin, “lepoglavski kandidat”, ucjenjuje i potkrada Kadavera jer zna što taji od svoje žene, uživa ponižavati druge, čak i djecu.
“Toni Jokl je domobran Dvadesetipete, cinik, gradski fakin po zanimanju, koji je već dva puta sjedio na Crvenoj lampi i kod Sudbenog stola i koji sam sebe titulira lepoglavskim kandidatom.”
“S jakom kartom da može kad god ushtjedne da ga oda ženi, on je Kadavera potpuno, ali potpuno oplijenio.”
“Koliko je puta znao Jokl da tu dječurliju vabi na groš, tik do zida, pa da ih onda iznenada polije crvenom i upaljenom vodom, ali danas mu nije do šale.”
Krlec – nositelj ideje socijalizma u sobi, antipod Kadaverovim svjetonazorima
“Krlec leži na lijevoj strani od Kadavera, i tako Kadaver, lojalni katolik, mora svako veče da sluša bezbožne i svetogrdne stvari.”
“On je rasuo po “Kokici” svu silu brošurica s raznim temama kao “Što je socijalizam?”, “Komuna grada Pariza”, “Laži crkve rimske”…”
“A i nama mora doći naš bog s crvenom zastavom koji će nas povesti nekamo gdje se ljudskije živi!”
Adam – atrakcija špitala zbog pornografskih materijala koje dijeli, boluje od epilepsije (padavice).
“Adam. Blijeda, pognuta, padavičava pojava, glavna je atrakcija cijele “Kokice”, a napose trinaestoga cimera.”
“On u svojoj crnoj torbi nosi najodurniju pornografsku robu koja se samo može da zamisli.”
Japa – slaboumnik koji uzima od drugih nejestivu konjetinu i čuva ju za svoje unuke.
“Od takvih stari bedak Japa Japica skuplja meso pa sve to sprema i sortira i soli pa to skriva u svojoj torbi i još duhanom posipa, jer ustajalo meso dabome vonja iz torbe kao mrtvačnica.”
Kadaverova žena – živi u neznanju oko sudbine svoga muža, tek na samom kraju biva obaviještena od Jokla da joj je muž u gradskoj bolnici. Sama je s troje djece, a pri posjeti mužu doživljava napad histerije.
“…tamo je rekao sve gospi Kadaverovoj, koja najprije nije htjela da vjeruje i samo se krstila, a onda je zaplakala glasno.”
“Scena je kulminirala u napadaju histeričnom kad je Kadaverovka htjela da mu izgrebe oči i kad su se svi cimeri smijali glasno na otvorenim prozorima, jer se ta glasina raznijela u jedan tren po cijelom špitali, da dolje Kadaverovka pljuska mežnara.”
Hrmeščec – ranjeni infanterist s jakim teretom grijeha iz svoje vojničke prošlosti.
“Jer Hrmeščec je mnogo kriv i on je teško zgriješio. (Ubio je jedno dijete negdje u Galiciji i zaklao mu mater, a sve kao u polusnu).”
“Tu je infanterist Hrmeščec, čovjek rastrovan, vizionar i degenerik.”
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih kritičara, esejista, pripovjedača, pjesnika i dramaturga. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu gdje je završio Pučku školu i klasičnu gimnaziju. Godine 1908. upisao se u kadetsku školu u Pečuhu.
Domobransku kadetsku školu je završio kao jedan od najboljih đaka zahvaljujući čemu je dobio carsku stipendiju nakon čega odlazi u Budimpeštu na vojnu akademiju u Ludoviceum, gdje je ostao dvije godine.
Akademiju napušta 1913. godine i odlazi u Skoplje zbog čega je želio stupiti kao dobrovoljac u srpsku vojsku, ali biva uhićen pod sumnjom da djeluje kao špijun iz Austrije kada je odveden u Beograd na ispitivanje.
Poslije prelaska u Zemun uhvaćen je od pogranične policije iz Austrije te pušten nakon saslušanja 1913. godine. Svi navedeni događaji naveli su ga da se vrati u Zagreb gdje počinje ozbiljan i vrijedan književni rad. Godine 1919. oženio se Leposlavom Kangrga.
U periodu između dva rata Krleža je živio kao nezavisan književnik koji se snažno aktivirao na tom području, pa je tako pokrenuo časopise, polemizirao s idejnim i književnim protivnicima te objavio književna djela.
Tijekom Drugog svjetskog rata živio je izoliran u Zagrebu nastojeći se udaljiti od tadašnjeg vladajućeg režima. Od 1950. godine pa sve do svoje smrti nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda kao direktor. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Krleža je djelovao kroz sedam desetljeća i pritom ostavio veliko naslijeđe napisavši niz romana, putopisa, pjesama, eseja, polemika i pripovjedaka. Svako djelo koje je napisao ostavljalo je dojam velikog umjetnika koji je jednom živio i djelovao.
Najpoznatija djela su: “U agoniji”, “Na rubu pameti”, “Tri simfonije”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Zastave”, “Moj obračun s njima”, “Banket u Blitvi”, “Gospoda Glembajevi”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Golgota”…
Autor: E.T.
Odgovori