Dobriša Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. Pjesme su redovito pisane jednostavnim jezikom, stoga su lako razumljive, ali to ne znači i plitke.
Lirski izraz najprevođenijeg hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića najbolje karakterizira matoševsko-vidrićevska tradicija koju je uzdigao do razine nesumnjive autentičnosti i originalnosti u koje unosi osobni pjesnički izraz.
Izraz koji se temelji na njegovom odabiru riječi koje se “ne troše”, na glazbi njegovog prepoznatljivog ritma i stiha, na klasičnim i tradicionalnim strofama. Uz priznate hrvatske autore Miroslava Krležu i Tina Ujevića, Dobriša Cesarić je uvjerljivo zauzeo svoje mjesto u hrvatskoj poeziji i ističe se kao jedan od utemeljitelja modernog hrvatskog pjesništva.
Cesarić nam u svojim pjesmama ostavlja bogato nasljeđe simbolističko-impresionističke poezije vješto ugrađene u svoje iskaze koji se, na prvi pogled, čine jednostavnim, no, zapravo su rečenično zgusnute akustičke i vizualne impresije, rečenično iskazane spoznaje o životu i raskošne slike.
Nezamjetne ljepote i radost kroz koje je Cesarić prošao i spoznao otkriva upravo u svojim pjesmama, poput zamaha leptirova krila, koraka kosa, skromne, male voćke u vrtu, rose na stabljici biljke. U potpunosti ga zaokuplja čarobnost preobražaja iz nečega što je obično u neobično, vremenski isječci, trenuci, pojedinosti umjesto cijelih pojava i iskaza.
Pjesnik na svakodnevnim motivima iz prirode gradi vrlo duboke stihove. On opisuje ljepote malih stvari i u njima skriva dublja značenja koja otkrivaju promišljene ideje. U Cesarićevu stilu uočavamo i dosljednost forme pjesama koja uključuje i vezanost stiha.
Neke Cesarićeve pjesme prožete su pozitivnim i vedrim tonom, primjerice kada govori o sretnoj, uzbudljivoj i uzvraćenoj ljubavi; neke pjesme su prožete sumornim tonom, poput pjesme koja govori o nesretnoj, završenoj ljubavi te načinu na koji se pjesnik pokušava s tim pomiriti.
Nije neobično da se u Cesarićevim pjesmama skrivaju i dublja, filozofska pitanja o prolaznosti vremena, života i ljubavi. U nekim pjesmama spominje prolazak mladosti te moć ljubavi koja svaku osobu može učiniti mladom u srcu. Vidi se po temi stihova da je pitanje prolaznosti života koncept koji zanima pjesnika pa upravo o njemu želi otkriti nešto više.
Vješto se i obilno koristi epitetima, simbolima i antitezama. S profinjenim osjećajima za estetsko dovodi svoju poeziju do savršenstva, a skladnost u pjesmama izražava i ostvaruje savršene tonove.
Cesarić je urbani pjesnik, pjesnik grada, pjesnik vedrine koji nadilazi sve sumorne kompozicije tog vremena, pjesnik ljubavi, pjesnik odan životu. U njegovim pjesmama vidimo opise urbanih ozračja i pejzaža, iz zvjezdanih ushita dopire do dna boli, socijalne bijede, sumnje.
U svojim pjesmama iznosi najdublja osobna suosjećanja i najživlje slike. Rezultat njegove spontanosti jednako je jednostavnosti koju koristi u poeziji. Ima umijeće pronaći prave riječi kako bi prenio iskrene misli i doživljaje. On ne “pjeva” puno, ali način na kojem se obraća, izaziva nešto uzvišeno, lijepo.
Cesarić je pjesnik koji obraća pažnju na sitnice koje ga okružuju, bilo u ljubavi ili u prirodi. Piše o vlastitim iskustvima jer obraća pažnju na trenutke i doživljaje istih te u pjesmama lirski doživljaj stavlja u prvi plan.
On može i male stvari i detalje koji bi običnom oku promakle, učiniti glavnim motivom pjesama. Dočarava njihovu ljepotu te ih čini važnima, ostajući u svim pjesmama dosljedan svojem vlastitom izričaju. Sve to ostvaruje kroz jezik koji je razumljiv i jednostavan pa zbog toga opravdano nosi naziv pjesnika jednostavnog izričaja i malih stvari.
Vrsta djela: socijalna pjesma
Mjesto radnje: grad
“U grad je seljak sijeno dovezo”
Vrijeme radnje: večer;
“U doba rasvijetljenih kuća”
Tema: socijalna; odnos sela i grada
Ideja: svatko čezne za onim što mu je nedostižno – seljak čezne za materijalno bogatijim i lakšim životom, dok grad čezne za prirodom, mirisom djetinjstva, jednostavnošću
Sijeno – analiza pjesme
U pjesmi “Sijeno” vidimo snažan Cesarićev utjecaj koji je prirodan i bogato izražajan. Pjesnik prikazuje odnos između bogataša i siromaha, nepravdu i bijedu, a tema je socijalna. U par riječi oživljava slike grada i prirode te izražava svoje najdublje osjećaje.
Motivi koji se pojavljuju u pjesmi su livada, kola, ulica i seljak, a pjesničke slike su vizualne (ulica, sijeno, kola).
Vrsta stiha je sedmerac, a vrsta kitice jedan katren i dva terceta. Rima je unakrsna (abab, csc, ede), a glavnu ulogu ima seljak koji dovozi sijeno u grad te ga mirisi vraćaju u prošlost i izazivaju čežnju za urbanošću, o čemu nas pjesnik odmah u prvoj strofi uvodi u samu tematiku (i problematiku) pjesme.
“U grad je seljak sijeno dovezo
U doba rasvijetljenih kuća;
Miris je ladanja ulicom provezo,
Budeći putem za njim čeznuća.”
Pjesnik iskazuje svoj stavi i odnos prema društvu i društvenim pojavama “U grad je seljak sijeno dovezo / U doba rasvijetljenih kuća”. U Cesarićevoj vezanosti uz grad, u prikazu njegovih ulica koje inače opisuje u drugim pjesmama i ovdje je vidljiv Cesarićev klasični “gradski” lirizam zbog čega ga često nazivaju i pjesnikom grada. Svakodnevicu gradskih zbivanja zaista nije lako staviti u stihove, no Cesarić se time uspješno služi za prikazivanje društva u tom vremenskom razdoblju ili isticanje društvenih razlika i svjetonazora kao što viđamo u pjesmama Augusta Šenoe – Zagreb ili Zagrebu.
Lirski subjekt u pjesmi “Sijeno” je građanin Cesarićeve poezije, seljak koji se nađe usred gradske svakodnevice, raspolaže osjećajima za lijepo. Cesarić podvrgava životnu okolinu estetičkim razlikovanjima.
Život u gradu ovdje čini miris livade koja je jutros pokošena i sijena koji ostavljaju seljačka kola. Na većinu Cesarićevih lirskih subjekata impresionistički utječe motiv gradskih svjetiljki, lampi, svjetlosti, što je posebno vidljivo u pjesmama “Večernji vidik”, “U suton” i “Slavlje večeri”, dok u pjesmi “Sijeno”, na lirski subjekt utječu mirisi. Iskazuje izrazito kolektivna osjećaje “Miris je ladanja ulicom provezo / Budeći putem za njim čeznuća.”
“Vukući kola polako i lijeno
Glomazni seoski konji su nosili
Konjima grada prvo mlado sijeno.”
U drugoj strofi se ponovno pojavljuje kontrast seljaka i grada, jednostavnost i kompliciranost – seoski konji nose gradskim konjima sijeno.
“Seljaku se drmahu noge i lulica
Ko livada, koju su jutros pokosili,
Okolo kola je mirisala ulica.”
Osim pozitivnog odnosa prema naizgled nevažnim stvarima u gradu, u Cesarićevoj pjesmi se primjećuje i očaranost gradom, mirisima, ali i snažan osjećaj usamljenosti lirskoga subjekta kao što to vidimo i u pjesmama “Balada iz predgrađa“, “Vagonaši”, “Jesenja pjesma” i “Oblak“. Cesarićev seljak je zatočenik grada, a to je također vidljivo u svim pjesmama gdje se pojavljuju motivi siromaštva i ljudske bijede (npr. pjesme “Cirkuska skica”, “Djevojka noći”, “Mrtvačnica najbjednijih”).
Pjesma je prvenstveno inspirirana društvenim stanjem i položajem siromaha, njegovim teškim položajem, bijedom “Seljaku se drmahu noge i lulica”.
Iskazuje svoj osjećaj ljubavi ili sažaljenja prema potlačenima kroz svoju pjesmu i samim time svoj protest za bolji život potlačenih, bolji život seoskih ljudi.
Cesarić u društvenoj stvarnosti suprotstavlja jedan drugi, svijetao ljudski ideal. Iskazuje i teži da ostvari humani i socijalno pravedniji odnos među ljudima.
Ova socijalna pjesma je umjetnička jer izvanredno stvara snažne umjetničke efekte i pruže velika umjetnička uživanja – “Okolo kola je mirisala ulica“.
Pjesma postiže takve efekte i uživanja svojim socijalnim i humanim sadržajem i namjenom, upravo time što postavlja i dočarava jedan visoki ljudski i estetički ideal. Izaziva snažne osjećaje, nagone čitatelja i na razmišljanje i dovode ga do zaključka o društvu i društvenom poretku koje ima i sam pjesnik.
Bilješka o piscu
Dobriša Cesarić je rođen 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi. Bio je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i začetnik suvremene hrvatske poezije. Urednik i začetnik mnogih časopisa s velikim opusom u svojoj karijeri književnika.
Njegova zbirka pjesama pod nazivom “Lirik” proglašena je najboljom zbirkom poezije, a za pjesmu “Trubač sa Seine” je 1936. godine dobio posebno priznanje.
Cijelo djetinjstvo je proveo u gradu Osijeku zbog posla svog oca Đure koji je 1904. godine dobio posao kao šumski inženjer. Osnovnu školu je završio u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih učenika, a tijekom Drugog svjetskog rata obitelj se preselila u Zagreb gdje je završio srednju školu i upisao pravni fakultet 1920. godine. 1921. godine je upisao i filozofski fakultet. Roditelji su mu voljeli putovati stoga su ga često vodili sa sobom gdje se rodila njegova ljubav prema lađama, prirodi, lijepim mjestima, rijekama, morima.
1929. godine oženio je Elzu Šohaj s kojom je ostao cijeli život. Cesarić je bio samozatajan i rijetko je davao intervjue – “Sve što vas zanima o meni nalazi se u mojim pjesmama”. Često je recitirao svoje pjesme na radiju, posebnim, sebi svojstvenim tonom koji je odavao dojam čovjeka koji pati. Mnogo je pio, a pokušao je izvršiti i samoubojstvo. Mrzio je sve vezano uz gradsku sredinu, oduševljavala ga je priroda i sve njene blagodati je opisivao u svojim pjesmama. Urbane sredine je smatrao simbolom siromaštva stoga se time svrstava i u kategoriju socijalnih pjesnika.
Kratko vrijeme je radio u zagrebačkom kazalištu, a nakon toga je radio kao lektor u Školi narodnog zdravlja i činovnik Higijenskog zavoda. Povremeno je posjećivao Bugarsku, Njemačku i Italiju, a 1923. godine je s Vjekoslavom Majerom radio na uređenju časopisa “Ozon”. Ubrzo pristaje na pisanje za časopise “Savremenik”, “Republika”, “Rad JAZU”, “NIN”, “Vjesnik”, “Politika”, “Forum”, “Novost”, “Hrvatski narod”, “Vienac”, “Nova Hrvatska”, “Obzor”, “Literatura”, “Antena”, “Pečat”, “Hrvatski list”, “Hrvatski dnevnik”, “Hrvatsko kolo”, “Hrvatska revija”, “Književnik”, “Literatura”, “Kritika”.
Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao urednik u izdavačkom tvrtki “Zora”. 1951. godine je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1958. godine sve do mirovine radio je na uredništvu “Jugoslovenski pisci”, “Slavenski pisci” i “Savremeni pisci Hrvatske”.
1954. godine je za svoju zbirku pjesama “Osvijetljeni put” dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije. Sa 78 godina Dobriša Cesarić je postigao jako puno u svom književnom stvaralaštvu. Napisao je zavidan broj jednostavnih i lijepih stihova, izdao par zbirki pjesama, preveo nekoliko stranih autora i za svoj rad bio počašćen brojnim nagradama.
Od književnih nagrada dobio je i Zmajevu nagradu 1960. godine, 1969. godine nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, 1976. godine nagradu “Goranov vijenac”.
Njegove najpoznatije pjesme su “Buđenje šume” koja mu je otvorila vrata hrvatske poezije, “Lirika”, “Voćka poslije kiše” s kojom je ušao i u njemačku liriku suvremene europske antologije, “Balada iz predgrađa”, “Oblak”, “Povratak“, “Slap” i “Pjesma mrtvog pjesnika” koje su prevođene na mnoge svjetske jezike.
Za svog života napisao je više od stotinu pjesama, a objavio je i nekoliko zbirki: “Lirika” (1931.), “Spašena svijetla” (1938.), “Izabrani stihovi” (1942.), “Pjesme” (1951.), “Knjiga prepjeva” (1951.), “Osvijetljeni put” (1953.), “Goli časovi” (1956.), “Proljeće koje nije moje” (1957.), “Izabrane pjesme” (1960.), zbirke lirike: “Moj prijatelju” (1966.) i “Slap” (1970.), “Izabrane pjesme” (1973. godine), “Pjesme. Memoarska proza” (1976.) i “Voćka poslije kiše” (1978.) po nazivu istoimene pjesme.
Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. u 79. godini, a sahranjen je na Mirogoju u Zagrebu.
Odgovori