Tišina i druge pjesme zbirka je Dobriše Cesarića u kojoj pronalazimo mnoštvo njegovih pjesama, među kojima su i dobro poznate Voćka poslije kiše, Oblak, Balada iz predgrađa, Slap i mnoge druge. U ovoj analizi obrađena je pjesma Povratak, koja se također nalazi u zbirci.
Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. To uočavamo i u obrađenim pjesmama. Sve su pisane jednostavnim jezikom i lako su razumljive, a nose dublje značenje. On uzima jednostavne, svakodnevne motive iz prirode, opisuje njihove ljepote i u njima skriva dublja značenja svojih riječi. U Cesarićevu stilu pisanja osim jednostavnosti izraza uočavamo i dosljednost u formi pjesama te dosljednost vezanog stiha.
Glavna pitanja koja postavlja, a koja možemo pronaći u svim obrađenim pjesmama su pitanja o smislu života, prolaznosti života i životu nakon smrti.
Iako se u većini pjesama osjeća sumorno raspoloženje i nemir te tuga zbog prolaznosti života, dubljim razmatranjem pjesama uočavamo da je pjesnik pun nade i optimizma jer pronalazi odgovor na svoja pitanja. Taj odgovor su njegova djela koja ostaju nakon njega i koja će mu pružiti mogućnost da živi vječno dok god njegova djela nisu zaboravljena.
Povratak – analiza pjesme
Pjesma Povratak Dobriše Cesarića filozofska je misaona pjesma u kojoj se postavlja pitanje života nakon smrti, ali je ujedno i ljubavna pjesma u kojoj pjesnik izražava svoju sumnju o obnavljanju stare ljubavi.
Tema pjesme je mogućnost novog proživljavanja vlastitog života i ljubavi, ali nesigurnost pjesnika želi li to. Nagovještaj teme možemo vidjeti već u prvoj strofi (“Još bi nam mogla desiti se ljubav/Desiti-velim/Ali ja ne zna da li da je želim/Ili ne želim“).
Pjesma se sastoji od šest strofa po osam stihova pa možemo primijetiti da pjesnik kroz cijelu pjesmu ostaje dosljedan formi pjesme koju je postavio na početku. Pjesma je pisana vezanim stihom uz povremenu rimu i stalan broj naglašenih slogova.
Odlika pjesme je jednostavnost izraza, ali u toj jednostavnosti pronalazimo dublje značenje. Postavlja se pitanje o životu poslije smrti te proživljavanju vlastitog života ponovno, ponavljanjem istih koraka kojim je već živio svoj život. Pjesnik izražava svoju sigurnost u mogućnost ponavljanja života nakon smrti u kojem se može sresti s bivšim ljubavima, ali nije siguran želi li to.
Prva strofa pjesme ponavlja se na kraju, dakle prva i zadnja strofa su jednake, ali nose različito značenje. Na početku pjesme pjesnik izražava svoju nesigurnost u obnavljanje stare ljubavi i ponovno proživljavanje života te sumnju u ljudsku spoznaju, a na kraju ponavlja te iste riječi, ali kao zaključak na kraju svojeg životnog puta. Sad je siguran da postoji mogućnost ponovnog proživljavanja života, ali sprječava ga vlastita neodlučnost. Zadnjoj strofi prethode dva reda isprekidanih crta koja predstavljaju cijeli njegov život.
Već na samom početku pjesme, jasno nam je da se radi o misaonoj pjesmi. No, nakon što pročitamo sljedeće strofe, shvatimo da je riječi o pjesmi u kojoj su u pravom planu upravo emocije. Ona govori o onome što se dogodilo u prošlosti, a sada postoji mogućnost povratka za tim mislima i osjećajima. Ipak, oni koji su se voljeli, toga neće biti svjesni. Sva njihova sjećanja bit će izbrisana zaboravom. On se ne pita ni ne naslućuje, zna da će se pogledati kao stranci, a osim toga uvjeren je da ništa ne zna.
“Znam da ništa ne znam…”
Pjesnik je uznemiren time što ništa ne zna, što se može primijetiti već u prvom stihu:
“Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna…”
Osim toga, koristi riječi poput: ko zna, možda i krhko je znanje.
Između stihova “Možda je pao tak istine u me” i “Možda su sanje”, pjesnik se nalazi između realnosti, jave i istine i sanjarija. A razapetost ovim riječima da se primijetiti sve do kraja pjesme.
Iako je tema već viđena u mnogim stihovima, popularnost ove pjesme je velika. Razlog je vjerojatno taj što ništa ne može biti toliko banalno kao ljubav. Je li moguće da su se toliko voljeli, a sada se ne poznaju?
Pjesnik nigdje ne spominje riječ smrt, ali spominje posljednju postaju života koja nam daje naslutiti to da razmišlja o smrti. Pjesma govori o životu koji ide dalje, ali i pjesnikovom optimizmu koji vjeruje u povratak.
Prvi stih daje nam u isto vrijeme pitanje i odgovor:
“Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna…”
Stihom – “Još bi nam se mogla desiti ljubav…” pjesnik kao da nagovješćuje svoja pesimistična razmišljanja jer obično se glagolom desiti izražavaju nezgode.
Ciklička struktura pjesme koja je ostvarena istom strofom na početku i na kraju pjesme i motiv kruga kao temeljni motiv u pjesmi, predstavljaju savršenu kompoziciju kojom se želi prenijeti misao da se sve u životu ponavlja te da ne postoji izlaz iz tog začaranog kruga.
Stalnih brojem naglašenih slogova u pjesmi ostvaruje se ujednačen ritam, a tome pridonosi i povremena rima (znanje-sanje, velim-želim, hlapi-kapi, rime-ime) te aliteracija (niko, niko ništa ne zna) i stalna ponavljanja (niko, niko ništa ne zna; u moru života što vječito kipi, što vječito hlapi, sastaju se opet, sastaju se opet možda iste kapi).
Iako je pisana jednostavnim izrazom, jezikom koji je lako razumljiv, dublje značenje možemo tražiti u metaforama i personifikacijama kojima pjesnik naglašava i dočarava brojne pjesničke slike.
“U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi, sastaju se opet možda iste kapi“, ovom metaforom vizualno nam je dočarao pjesmu, a poistovjećujući ljude s kapima i život s morem izrazio je svoju poruku o brojnim mogućnostima vječnog života i ponovnih ljubavi.
Svjestan je prolaznosti života (no vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće), ali to izražava na optimističan način, kontrastom između mogućeg i nemogućeg, za čiji izbor smo sami odgovorni.
Bilješka o piscu
Dobriša Cesarić rodio se u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje se s obitelji preselio kada je imao tri godine. U Osijeku je pohađao i osnovnu školu.
1916. godine s obitelji se preselio u Zagreb. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te je odmah nakon toga upisao studij prava. Pravo je ipak ubrzo zamijenio studijom filozofije, a radio je kao lektor, književnik i urednik.
Glavninu njegovog književnog stvaralaštva činilo je pjesništvo. Osim toga radio je kao prevoditelj, prevodeći s njemačkog, bugarskog, ruskog i slovenskog jezika.
Prvu pjesmu naziva “I ja ljubim…” objavio je još 1916. godine, a prva pjesma objavljena u književnom časopisu “Kritika”, zvala se “Buđenje” i tiskana je 1920. godine.
Nakon 1920. godine njegove pjesme izlazile su u mnogim časopisima.
Prva zbirka pjesama zvala se “Lirika” i objavljena je 1931. godine. Kasnije je objavio još “Osvijetljeni put”, “Spasena svjetla”, “Moj prijatelju”, “Slap”, “Povratak”, “Voćka poslije kiše” i mnoge druge. Svojim pjesmama prikazao nam je svoja razmišljanja o životu te nam je otkrio životne radosti, boli i ljepote.
Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 1980. godine u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori