Gospoda Glembajevi obrađena lektira Miroslava Krleže. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Gospoda Glembajevi, drama Miroslava Krleže iz 1929. godine, najbolje je opisana njegovim vlastitim riječima: “Glembajevi su neka vrsta dekorativnog panoa naslikanog po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku u agoniju, i imaju karakter poetskog lirskog poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame.”
Krleža je, postavljanjem živopisnih likova na jednu scenu, uspio okarakterizirati psihologiju likova u borbi s vlastitim mislima, a sve u okviru tadašnjeg vremena. Također je uspio istodobno opisati i građansku sliku koja je zahvatila glavne likove s, već unaprijed, podijeljenim ulogama koje možda i nisu htjeli, ali se moraju uskladiti s njima i upotpuniti svoju datu poziciju u obitelji i društvu.
Glavna emocija Krležinih likova je svakako napetost koja ih pomiče kao figurice u šahu, ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno. Likovi, vođeni prvenstveno tim emocijama, često završe u sudaru dijaloga i zamršenih situacija iz kojih se moraju izvući. Temelj Krležine drame je psihološki dijalog, jer, bez obzira na čovjekov društveni i financijski status, on se uvijek na kraju pokori onome što je veće od njega, svojim mislima i emocijama.
Novost koju je Krleža donio svojim dramama je izuzimanje centralne misli da je čovjek samo društveno biće. Ono je, također, i biće podsvijesti, nagona, unutarnjih sila u kojima se zauvijek isprepliću, bez nekog smislenog kraja. Ističe njegove želje, ljubav, mržnju, san, javu, kao i najveći čovjekov strah, onaj od smrti, pa čak i od života ako smatra da ga nije dobro proživio. Čovjek će uvijek ostati razlomljen između tuđih i vlastitih očekivanja, i kao takav, nemoguće mu je uvijek se ponašati u skladu s normama koje su mu dane rođenjem, karijerom ili osobnim odabirom.
Krleža je unio dašak egzistencijalne poetike u hrvatsku književnost, prvenstveno u dramsko-stvaralačkom krugu, gdje je sada u središtu čovjekovo “ja”. Krležin uzor u novom stvaralačkom utjecaju je skandinavska dramaturgija koja, kao vodič drame, stavlja točku na unutarnju psihologiju aktera.
Gospoda Glembajevi su dio Krležine dramske trilogije o Glembajevima, u koju spada jedanaest novela te tri drame:
S takvom dramskom strukturom, Krleža je uspio obuhvatiti cjelokupnu dramsku misao o otkrivanju ljudske psihologije u više ciklusa. Kao inspiracija za dramu poslužila mu je skandinavska dramaturgija čija je struktura semiotički zatvorena, a gdje likovi moraju biti glavni pokretači radnje.
U središtu drame je Leone Glembay, kompleksan i senzibilan lik, izdvojen od svoje obitelj, a koji se cijelog života pokušava riješiti onoga “glembajevskog” u sebi. No, na kraju ipak podliježe tragičnoj sudbini članova Glembay obitelji. Nedostatak savjesti, kao najveća emocija koja nedostaje Glembajevima, duboko tišti Leonea, u najvećem dijelu pokreće ga kroz dijaloge s drugim likovima, a na kraju dovodi i do tragičnog čina koji definitivno obilježava kraj jedne agramerske, patricijske obitelji.
Kroz dramu se provlači prvenstveno Leoneov nemir i preispitivanje samoga sebe. Nakon jedanaest godina izbivanja, birajući umjetnost umjesto upravljanje obiteljskom tvrtkom, Leone se vraća na proslavu jubileja banke Glembay Ltd. Prije događaja koji su kulminirali na sceni, dovodeći do tragičnog svršetka, doznajemo mnoge pojedinosti o života likova. Leone ne može odoljeti a da ne komentira mračnu obiteljsku povijest.
Gospoda Glembajevi se ne mogu čitati bez emocija jer su odnosi među likovima šaroliko opisani – njihovi sukobi, karakteri, sustavi vrijednosti, sukob oca i sina… Gospoda Glembajevi ostaju jedna od najpoznatijih Krležinih drama, gdje su likovi ključni pokretači scenskih radnji te se upravo na njima gradi ideja ovog djela.
Glavni lik, Leone Glembay, u svom neuspješnom nastojanju da promijeni i sebe i druge oko sebe, upravo time potvrđuje da je i on sam Glembay, koliko god to zanijekao. Na kraju postaje ubojica i nastavlja tragični niz koji je svojstven upravo Glembajevima.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Gospoda Glembajevi. 🧐💰 Pripremili smo kratak sadržaj kompleksne drame našeg Miroslava Krleže. Kao i uvijek, video lektira sadrži kraću analizu, najvažnije književne elemente i na kraju zaključak/pouku. 📖 Ali nemojte zaboraviti pročitati i knjigu, ipak je ovo Krleža, hrvatski Shakespeare – stvarno vrijedi pročitati! 😉
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: psihološko-socijalni roman, drama u tri čina
Vrijeme radnje: 1913. godina
Mjesto radnje: rezidencija bankara Ignjata Jacquesa Glembaja
Tema: psihološka drama koja prikazuje propast ugledne obitelji Glembay
Ideja: kroz kronike obitelji Glembay, Krleža ponire u čovjekovu intimu, najskrivenije dijelove bića uz prikaze religije, znanosti i društveno-političkog života
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Drama “Gospoda Glembajevi” podijeljena je u tri čina.
Prvi čin
Krleža dramu otvara proslavom obljetnice tvrtke Glembay Ltd. Ignjata Glembaya u njegovoj kući. Sve vrvi gostima i neobveznim razgovorima, obuhvaćenim raskošnim interijerom gdje titule dostižu svoj vrhunac, a plitke teme svoj završni epilog. Nakon te kratke scene, u dramu se uvlači dublja konverzacija obilježena površnim razgovorom ispod kojeg se kriju isprepletene sudbine članova obitelj Glembay.
Salon, koji je ujedno i mala galerija obiteljskih portreta, savršeno ocrtava sukob prošlosti i sadašnjosti. Na slikama su ocrtani tragovi likova kakvi su nekad bili. Promatrajući ih u današnjem svjetlu, mnogi ne prepoznaju sami sebe. U salonu se vodi glavni razgovor između Angelike, dominikanke, udovice starijeg sina Ivana te Leona, sina starog bakara Glembaja, slikara i intelektualca.
Već na početku dijaloga između Angelike i Leona možemo naslutiti da drama ide prema filozofskom pravcu, spoznaje ljudskog unutarnjeg života, i to Kantovim citatom kojeg Leone vješto citira:
“Postoje dva stabla ljudske spoznaje, koja možda proizlaze iz jednoga zajedničkog, ali nama nepoznatog korijena: osjetilnost i razum. Prvim od njih stvari primamo, a drugim zamišljamo.”
Doskočice između Leonea i Angelike jasno prikazuju međusobnu naklonost i razumijevanje, premda se u nekim stvarima bitno razilaze. Sama ta zajednička crta pokazuje da je u svakom čovjeku utkana ista nit sumnje i straha, vjere i nade te otpornost prema životu u kojem se čovjek ne može u potpunosti razotkriti. Leoneova ironičnost prema neuspjehu obitelji Glembay, unatoč visokom društvenom statusu i bogatstvu, otkriva kako za samoispunjenje nisu nužno dovoljni novac i uspjeh.
Na scenu zatim nastupaju umirovljeni župan Titus Andronicus Fabriczy, koji je pedantno čist te oličenje skupocjenosti i svećenik dr. Silberbrandt, blijede i mušičave pojave, koji je ujedno i ispovjednik barunice Charlotte Glembay. Dijalog se nastavlja između Leonea, Angelike, Fabriczyja i dr. Silberbrandta ispred Angelikinog portreta starog osam godina. Scenu prekrasno upotpunjava Angelikina rečenica:
“Gledati ovakav svoj vlastiti portret sasvim je čudan doživljaj: kao da se čovjek gleda u čarobnom ogledalu: je li moguće, da sam to zaista bila ja? Je li moguće, da u životu ima distanca, iz kojih čovjek samog sebe više ne prepoznaje?”
U tom tonu, nastavlja se razgovor o umjetnosti i slikarstvu kao površinski sloj ispod kojeg se kriju doskočice i ozbiljne teme koje se, kao prljavština, nastoje prekriti tepihom. Leone razgovara u svom ironičnom tonu, ubacujući izlizanu staromodnu cehovsku sliku koja predstavlja osobu s Glembay vagom u ruci. Fabriczy brani simbol vage, predstavljajući je kao cehovski simbol, znak trgovanja, zanimanje kojim je uspješno nagomilano bogatstvo. Leone se ipak ne da, upućujući na to da je to prvi Glembay koji je vagao krivo, ističući vagu kao simbol varanja kojim su Glembajevi stekli bogatstvo:
“Nikome još do dana danjašnjeg nije samo od sebe prevagnulo, illustrissime!”
Leone ističe da je on u kući Glembajevih samo prolaznik. Slike u salonu mu predstavljaju tamnu povijest Glembajevih, a ne umjetnost kao takvu. Opisuje kakva je teška sudbina zadesila mnoge članove obitelj Glembay: neki od njih su se namjerno utopili, ustrijelili, otrovali, ukazujući na to da su Glembajevi zapravo prokleti i degenerirani.
U idućoj sceni, gospoda izlaze na vrata u pozadini, a u stanci se vraća Leone u sobu, nervozno šeće i puši, promatrajući slike. Šepajući, uzrujano ulazi dr. Puba Fabriczy, opirući se o crno lakiran štap, želeći što prije otići sa zabave jer ga čeka puno posla. Leone ga tjera kući, ne razumjevši zašto se ovaj toliko uzrujava.
Puba uvlači temu koju Leonea uopće ne interesira, o tome da je socijalistička štampa najavila novu kampanju u slučaju Rupert – Canjeg te da je došlo do demonstracija. Štampa sprema novu kampanju, a do tad se na zabavi pije šampanjac i svira vesela glazba. Leonea to ne dira jer smatra da se to njega ne tiče, ali je dr. Puba Fabriczy nervozan jer pretpostavlja da će upravo on biti za sve odgovoran. Na scenu ulaze Ignjat Glembay, sav u svečanom ruhu primjetno škripeći zubima što označava nervozu, u pratnji dr. Altmanna koji neprekidno puši jednu cigaretu za drugom.
Ignjat Glembay se ubacuje u razgovor, nadovezujući se na posljednju rečenicu dr. Fabriczyja, ne shvaćajući zašto se ovaj toliko uzrujava. Dr. Puba Fabriczy predlaže davanje protuizjave novinama, ali ne zna ni kako ni što. Uzrujano viče da diže ruke od svega. Ignjat Glembay je, dakako, protiv toga da se javno provlači polemika s imenom banke Glembay kroz štampu. Dr. Altmann se ne može odlučiti na čijoj je strani jer za svaku stranu nailazi i na problem i na rješenje. Zatim na scenu stupa barunica Charlotte Castelli-Glembay u pratnji ulanskog Oberleutanta Agramer-Ballocsanszkog i svog sedamnaestogodišnjeg sina Olivera Glembaja. Razgovor počinje poprimati note rasprave.
Dr. Puba Fabriczy izvješćuje nazočne o tvrtki koju vode socijalistički novinari protiv barunice koja je kočijom pregazila staricu Rupert, proleterku od sedamdeset i tri godine, a njezina snaha Fanika Canjeg, krojačica, bacila se s trećeg kata glembajevske kuće jer nije dobila novčanu pomoć.
Barunica Castelli jasno izražava svoju uzrujanost i neizvjesnost. Tražeći poduzimanje nekog definitivnog rješenja odlučuje da će na putovanje. Gotovo u polu plaču, izjavljuje da više ne može ovako i da je skoro potpuno posijedila od brige. Ističe da nije ona ta koja je Faniku Canjeg bacila s trećeg kata, a Fabriczy to i potvrđuje riječima da je Fanika napisala svoje oproštajno pismo koje su novine i odštampale, a čime se potaknula senzacija i glad za tračevima.
Glembay predlaže da se preko svega prijeđe superiornom gospodskom šutnjom. Dr. Puba jasno ilustrira kako je kroz čitav proces Rupert bio vođen:
“Javno mnijenje je naravno uvijek na strani onih koji imaju krivo! Protiv toga nema apela! To je činjenica!”
Dr. Puba predlaže da bi bilo najbolje da se ide “glavom kroz zid“, nego da on, koji ima juridičku funkciju, dobije naređenje kako postupati sa slučajem. Zatim uzme štampu u ruke i na glas pročita što se piše u novinama o tom tragičnom slučaju. Članak započinje opisom tragedije koja je zadesila staricu Rupert i Faniku Canjeg. Policija nije uhitila barunicu i suprugu bankara, koja je ubila jadnu siromašnu radnicu, nego se barunica branila i obranila sa slobode.
Novine naglašavaju i da sirota proleterka Rupertova nije ni prva ni posljednja žrtva barunice Glembay-Castelli. Novine ističu i da su, stjecajem okolnosti, došli u posjed interesantnog materijala koji potpuno osvjetljava samoubojstvo dnevničara Antuna Skomraka koji je radio u Dobrotvornom uredu, a kojem je predsjedala počasna predsjednica barunica Castelli. Tema se zatim pomiče na njezinog sina, mladog baruna Olivera Glembaja, koji je pod sumnjom da je sudjelovao u umorstvu noćobdije građevne firme Ganimed.
Novine opisuju i obiteljsku situaciju obitelji starice Rupert, čiji je sin pao s novogradnje i usmrtio se ostavivši svoju trudnu ženu, Faniku Canjeg. Poslije smrti svoje svekrve Rupert, pokojna Fanika Canjeg je digla, u ime svog djeteta, odštetnu parnicu protiv barunice Castelli, ali je sud njen odštetni zahtjev odbio kao neosnovan. Ta nepravda je toliko djelovala na Faniku da je sebi oduzela život skočivši sa svojim sedmomjesečnim djetetom u ponor iz trećega kata.
Zanimljivo je i da je Fanika nekoliko minuta prije svoje smrti zvonila na njihovim vratima ali su je odatle izbacili, čime se prikazuje čista bezdušnost obitelj Glembay. Nakon Fabriczijevog pripovijedanja, svi upadnu u depresiju. Leone je izoliran od sviju. Kreće žustra rasprava kako odgovoriti na prozivke novinara. Oliver Glembay se pokuša ubaciti u raspravu, ali ga barunica Castelli ušutka i šalje na spavanje u pratnji doktora Silberbrandta.
Dr. Puba smatra da treba uvjeriti javnost kako Rupertica, prije svega, nije bila nikakva radnica nego prosjakinja, te kako je stara ubogarka redovito pila po rakijarnicama te da je, i prije svoje smrti, bila pijana, čime sama biva kriva za svoju nesreću. Dakle, starica nije umrla pregažena, nego se samo onesvijestila te je liječnik, koji je stigao na mjesto nesreće sedam minuta poslije samog događaja, konstatirao da je sedam minuta kasnije njezino srce još uvijek kucalo. Time bi se u obzir uzelo to što je starica od sedamdeset i tri godine, sa slabim srcem i pijana, umrla od srčanog udara, a ne da se zbilo ubojstvo. To bi bio dokaz da je staricu udarila kap upravo u onom trenutku kada je pokraj nje prolazila kočija barunice Castelli. Sve što se dogodilo nakon smrti Rupertove bila je čista klasika Fanikinog iznuđivanja novaca koja se tako htjela brzo obogatiti.
Barunica Castelli uzrujano objašnjava da je nju sud proglasio nevinom, a opet se kalja njezino ime po štampi i u društvu. Na sve to, prostorijom odjekne Leoneov glasan smijeh. Barunica je zbunjena. Glembay još uvijek nije za ideju protuizjave, naglašavajući da su oni svoju najveće nezadovoljstvo već postigli: sud ih je riješio krivnje. Smatra da novine mogu pisati što god žele. Upita Leonea za njegovo mišljenje o čitavoj situaciji. Leone smatra da, što god oni napravili i rekli, jedno ne mogu promijeniti: svi ti ljudi su mrtvi i njih nitko ne može vratiti. Barunica je razdražena njegovim odgovorom.
Leone je mišljenja da je sve to nepopravljivo i da se Puba povodi pravom, ali ima stvari koje ni pravo ne može riješiti, a to je pitanje gubitka nekoliko života, među kojima je i dijete, a koje nitko ne može opravdati niti ispraviti. Leone ističe da su svi odbili pustiti Faniku Canjeg u kuću, među kojima je i on, koji je bio na proputovanju i nije njegovo pravo bilo da je pusti u kuću, te da je Fanika Canjeg samo htjela da joj barunica kupi jednu Singer-mašinu, s kojom bi, kao izučena švelja, mogla osigurati nekakvu egzistenciju sebi i svome djetetu. Glembay mu spomene to da ju je i sam Leone mogao pustiti u kuću, na što Leone ironično odgovori da u kuću ne može nitko ući bez vizit karte. Sam Leone je rekao Faniki Canjeg da se više ne ponizuje i ne dolazi.
Leone objašnjava da je njemu sve to bilo zamršeno, te da je otišao u dućan i kupio Singer-mašinu koju je dao poslati na adresu Fanike Canjeg. Na to se uzbuđeno javi dr. Puba koji smatra da bi to bio odličan preokret u juridičkom obratu stvari, što Leone odlučno odbije govoreći da on nije tu mašinu kupio za Pubove advokatske trikove. Uznemirena barunica Castelli odluči izaći na svjež zrak sa psom, za njom je slijede Oberleutnant von Ballocsanzsky, dr. Altmann i Puba Fabriczy.
U nervoznom okružju ostaju Dr. Silberbrandt, Leone i Glembay. Dr. Silberbrandt ukori Leonea da je bio preoštar i nepravedan prema barunici, da se ne može praviti kao da se čitav taj događaj njega ne tiče. Leone istakne da se njega ta stvar doista ništa ne tiče. Silberbrandt se unaprijed ispriča što je prisustvovao razgovoru između Leonea i Fanike Canjeg, da ne bi ispalo kao da je prisluškivao već samo slučajno kročio kroz galeriju upravo u trenu kada se razgovor odvijao. Istakne da je čuo Faniku kako kroz plač govori da ne može više ovako dalje s jednim djetetom na prsima a s drugim na putu na što joj je Leone odgovorio da “skoči kroz prozor”.
“…dobrotvori, kojima se pristupa s vizitkartama, takvih se dobrotvora klonite u vlastitom interesu! I ako vi od ovih dobrotvora očekujete svoj spas, onda vam je bolje, da odmah skočite kroz prozor”
Leone ispriča da je točno da joj je to rekao, ali da je isto tako tu ženu molio neka bude pametna i da se prije svega ne ponizuje. Rekao joj je da je barunica predsjednica Dobrotvornog Ureda, pa neka u taj ured uputi svoju molbu, navede sve razloge, pa će tako dobiti svoju šivaču mašinu. Fanika mu je odgovorila da je već četiri takve molbe predala, a Leone je sam sebi ispisao brojeve njezinih molbi i ako Silberbrandt hoće čuti, može mu ih odmah na glas izrecitirati. Silberbrandt se brani riječima da je tu riječ o formi na koji je način Leone tu ženu odbio, i upravo time Leone ne može svoje bližnje osuđivati zbog mnogo manjih formalnih propusta.
Leone istakne da on tad nije ni znao za slučaj pregažene žene, njezine svekrve, te da je za to saznao tek jutros.
Silberbrandt brani barunicu argumentima da barunica nije ni znala da je Fanika Canjeg bila pred vratima, da je barunica samo mogla naslutiti o čemu se radi, danas ova žena ne bi bila mrtva. Barunica je u svom tom šoku ležala od živčanog sloma u sanatoriju, dok je Fanika Canjeg, koja sa staricom Rupert nije bila ni u kakvoj juridičkoj vezi, tražila preko suda i štampe da joj se dodijeli novčana pomoć na temelju činjenice da je ona pravni nasljednik njoj nepoznate i strane osobe koju je slučajno udarila na ulici kap.
S time, Silberbrandt uzdiže barunicu na prijestolje dobrote i žrtve nesretnih okolnosti, dok Faniku Canjeg vuče kroz blato. Leone se na to dobrano uzruja, navodeći:
“S jedne strane gazimo ljude, a s druge strane činimo im dobro; to je svakako neke vrste moralna ravnoteža!”
Silberbrandt misli da gaziti ljude tjelesno, fizički, nije ni približno tako grešno kao zgaziti čovjeka moralno, idejno, duševno. Ističe da svi ljudi u sebi nose moralnu vjeru i da svaki pojedinac nosi u sebi božansku dobrotu, koja je osnovni viralni princip svega zbivanja, ali kad jedan subjekt misli, da je spoznao da nad njime nema ničega, onda takvog čovjeka proguta osjećaj paklenog vakuuma, te optuži Leonea da je upravo on bacio Faniku Canjug u takav moralni vakuum, da je u njoj ubio ideju dobrote, Boga i svake nade.
Leone odbija prihvatiti takve argumente, misleći da je Glembajevima u interesu da što više ljudi umre i da je to vodilja glembajevskog biznisa, aludirajući na to da Banka Glembay Ltd. financira skoro sve pogrebne obrte u gradu i u provinciji, na što se stari Glembay rasrdi, prijeteći Leoneu da će prije ili kasnije završiti u ludnici. Leone, na filozofski način predstavi kraj rasprave:
“…čovječe, sjeti se, da si ravan onome, pred kime se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj – to po vama znači nekoga moralno zgaziti!”
Na to Silberbrandt počne nabrajati sva dobrotvorna djela milostive barunice, na što ga Leone prekine upućujući na dnevničara kod Dobrotvornog Ureda Skomraka koji se objesio prije mjesec dana. On je ostavio svoju korespondenciju iz koje se jasno vidi da je barunica Castelli-Glembay bila u intimnim vezama s tim dvadesetogodišnjim Skomrakom, a samim time sva njezina “dobrotvorna djela” padaju u vodu.
Silberbrandt se na to silno uzruja i počne poricati baruničinu vezu sa Skomrakom, na što mu Leone odgovori da bi Silbebrandtu bilo u interesu da bolje pazi s kime se dopisuje žena s kojom provodi noći. Silberbrandt se uzruja i problijedi, na što ga Leone pozdravi i ode hitro. U završnoj sceni ostanu Silberbrandt koji je znao da je Glembay tu u pozadini ali nije to mogao objasniti Leoneu, Fabriczy koji konstatira da je Leone čudak i slomljen Glembay, blijed i poražen, s čašom viskija u ruci, dok u pozadini tutnji grmljavina.
Drugi čin
Dvadeset do trideset minuta poslije prvoga čina, počinje nova scena u bidermajersko-gostinskoj sobi u kući Glembaja. Silberbrandt moli Leonea da povuče svoje optužbe izrečene pred Ignjatom, čime želi spasiti svoju karijeru i ugled, ali ga Leone odbija riječima da njegova izjava nije štampana u novinama. Leone baca u kovčege svoje stvari, spremajući se na odlazak. Silberbrandt uporno pokušava Leonea nagovoriti da povuče svoju izjavu, ali Leone odgovara da je njegov otac imao dvadeset godina vremena da o tome dobro promisli.
Leone na to moli Silberbrandta da ga pusti na miru i da ode spavati. Zatim se začuje kucanje. U sobu ulazi stari Glembay, izmučen i u svilenom hausroku, potpuno drugačije pojave od prije pola sata u salonu. Depresivan i dotučen, kao da kreće u svoju posljednju borbu. Silberbrandt se ukočio kad je Glembay ušao, te mu se duboko i pokorno pokloni. Leone ponudi ocu da sjedne, a Silberbrandt još uvijek stoji na svome mjestu, nepomično i pretjerano uljudno. Glembay se ponaša kao da ovaj ne postoji. Dijalog je na početku strog i uljudan, kao da razgovaraju dva potpuna stranca.
Kada jako zagrmi, Silberbrandt uhvati priliku i pozdravi se s Leoneom i Glembayem. Razgovor se nastavi. Glembay upita Leonea zašto već putuje, na što mu Leone odgovori da je on već jedanaest godina odsutan i da se ovdje više ne osjeća kao kod kuće. Glembay ga dovede pred gotov čin kada mu spomene da je bio na terasi kada je Leone razgovarao s doktorom Silberbrandtom i da je čuo svaku njegovu riječ. Želi znati da li je istina sve što je Leone rekao i moli ga da s njim razgovara kao s prijateljem.
Leone izvuče svu bujicu neizgovorenih riječi iz sebe: da u jedanaest godina njih dvojica nisu razgovarali ni jedanput, od onog jutra kad su mamu našli mrtvu, da je njegov dolazak u ovaj glembajevski dom bio neka vrsta posljednje sentimentalne zablude, da ga ono što je rekao Silberbrandtu nije bilo rečeno i za Glembaya i da nije znao da je on na terasi. Glembay mu na to odgovori da ako ne može prijateljski, onda barem čisto ljudski, da mu kaže što je na stvari. Leone mu na to kaže da je dr. Silberbrandt ljubavnik njegove žene, na što Glembaju pozli.
Na to kreću međusobne optužbe, svađe i bijesni ispadi zbog prošlosti i kako je ona utjecala na jalovu sadašnjost. Leone optužuje Glembaya da je više volio Ivana te da bi on sigurno više volio da je on umro umjesto njega. Ističe dva različita svijeta u kojima njih dvojica žive: Leone kao umjetnik, boem u promiskuitetu, a Glembay kao bankar u strogo konzervativnom građanskom modelu od braka.
Leone optužuje Glembaya da je i istinu o smrti njegove sestre Alis, koja se namjerno utopila u Kupi, kroz novine Glembay, obitelj nastojala prikazati kao nesreću, a ne kao samoubojstvo. Na to Glembay odgovori da je i njihova majka pokušala samoubojstvo u sedamnaestoj godini i da je to danijelijevska krv.
Leone se ne slaže s Glembajevom tezom o tome kako se Alis utopila zato što postoji dokaz da je bila zaljubljena u mladog Zygmuntowicza, a noć prije smrti ga je vidjela kako ulazi u baruničinu sobu. Glembay je ljut što mu Leone to nikad nije rekao i što je njegov najsretniji dan u životu bio kad je upoznao tu ženu. Leone kaže da ju je upoznao onog istog zimskog jutra kad se otrovala njegova majka. Glembay se jako razljuti. Kaže Leoneu da je s njegovom majkom proživio dvadeset teških godina te da je nad njenom mrtvačkom posteljom odahnuo kao od kakve more.
Leone spočitne ocu da su svi znali da je s barunicom u intimnoj vezi dok je bio još u braku s njegovom majkom. Barunicu opiše kao rastrošnu osobu, bez srca i duše, na što Glembay ukaže da ga je ta žena naučila živjeti. Tenzija se povećava nakon što na red dođu i razgovori o novcu, međusobna predbacivanja na račun kako Glembajevi posluju bez skrupula i kako Leoneu ne trebaju glembajevske prljave novčanice. Leone pokaže Glembaju pisma koja je barunica pisala Silberbrandtu a koja su pronađena kod Skomraka, ali Glembay ne vjeruje da su to njezine riječi.
Leone pokušava objasniti Glembaju da ga barunica upropaštava materijalno i moralno već godinama, da je Glembay ruglo i skandal čitavog grada. Glembay poludi zbog tih riječi te nasrne na Leonea, pljusne ga po obrazu dvaput, čime Leone izgubi ravnotežu. U tom istom trenutku kad Leone pada, Glembay udari Leonea teškim udarcem ravno u zube da se Leone strovali na pod.
Ustane kao oparen, ali u tom trenutku mu razum nadvlada nagone te se samo zahvali ocu i rupcem obriše krv. Leone prizna Glembayu da je i njega barunica zavela kad je imao dvadeset i jedna godina. Glembayu pozli, pozove kamerdinera da pozove barunicu. Kamerdiner uzrujano govori da barunica nije u svojoj sobi. Glembay ga opet šalje da je nađe. Kamerdiner se vraća, za njim Anita i barunica Castelli, obučena u sinoćnju opravu. Glembay je upita gdje je bila, zatim mu pozli, zaglavinja i padne. Scena završava baruničinim povicima da netko donese leda.
Treći čin
Scena započinje u spavaćoj sobi bankara Glembaja. Do nogu bankara Glembaja, na klecalu, kleči dominikanska sestra Angelika u dubokoj molitvi. Leone sjedi i crta ugljenom posmrtnu masku svog oca. Kod okruglog stola po naslonjačima sjede Fabriczy, dr. Silberbrandt i dr. Altmann. Sviće. Dr. Puba Fabriczy telefonira.
Obavještava generalnog guvernera da je umro gospodin generaldirektor Glembay, čime pokušava spriječiti daljnje financijsko propadanje Glembajevi. Vodi se rasprava o smrti, gdje s religioznog i medicinskog aspekta meditiraju o jedinoj sili koja je veća od života. Silberbrandt govori kako se poslije smrti čovjekova duša “utječe natrag u Boga”.
Dr. Altmann govori kako smrt nije ništa drugo nego jedna sasvim logična izmjena materije gdje od organskih supstanca nastaju anorganske. Fabriczy se na to ubacuje da ima negdje jedna linija, na kojoj se čovjek mora svući do gola, kao regrut; sve ide dolje s čovjeka: i frak i klak i perika i naslovi… Leone ustane i ode do stola gdje je društvo. Nadovezujući se na polemiku o smrti, progovori:
“U smrti rastapaju se stvari kao cukor u mavi. Smrt je zapravo vrlo duboka: u nju se ulazi kao u zdenac, kada je ljeto. Vani ostaje vedrina, miris trave, a u smrti je vlažno i tamno kao na dnu zdenca.”
Žali se da ne može vjerno prikazati mrtvačevo lice na papiru. Silberbrandt odlazi jer se mora pripremiti za svetu misu, nakon čega odlaze i dr. Altmann i Fabriczy. Angelika dolazi do stola nakon što je završila molitvu, dok Leone nervozno hoda po sobi. Ulazi barunica Castelli i zamoli Angeliku da ode gore kod Anite i da joj pomogne pronaći crnu salon kravatu. Angelika pristane i ostanu sami Leone i barunica.
Charlotte spočitne Leoneu da zna kako je on mrzi, na što joj Leone čestita jer je sretno likvidirala poglavlje Glembay čime je osigurala za sebe palaču u Trstu, a oporuka je sretno nestala. Barunica mu kaže da, koliko ona zna, Leone je u oporuci na prvome mjestu, što je posljedica njezine intervencije. Ona ga optuži da je svojim riječima indirektno ubio svoga oca. Ne razumije kako ju je mogao onako oblatiti pred svima, a ponajviše pred njezinim vlastitim mužem. Ona priznaje da je bludnica, ali i da svatko u sebi nosi ponešto, zbog čega bi ga ljudi kamenovali. Iako govori da je bludnica, naglašava da nije kriva za smrt Leonove majke, niti za smrt Fanike Canjug pa ni za smrt svog muža te da je u ovu kuću ušla iz materijalnih razloga, jer je cijeli život provela u siromaštvu.
Već je imala brak s barunom Castellijem, ali za sve što je morala učiniti u posteljama i u ovom braku, kaže da je bila preslabo plaćena. Ona je svoju cijenu preskupo platila, pogotovo time što je Glembay postao otac njezinog djeteta koji je sklon kriminalu. Ulazi sestra Angelika a nakon nje i kamerdiner koji nosi posmrtne stvari: cipele i nekoliko kravata. Sluga objasni Leoneu da ima poziv iz direktive Trgovačke banke.
Leone se vraća i kaže barunici da je zove generalni direktor Trgovačke banke u vezi njenog otvorenog računa kod njih. Leone govori Angeliki da ispada kako je Glembay krivotvorio baruničine platne naloge i da je potpisivao njene mjenice, na što se Angelika rasrdi i kaže mu da cijelo vrijeme samo psuje Glembajeve, kao da on nije Glembay. Leone joj odgovori da od prvoga dana ne radi drugo, nego se bori protiv Glembaja u samome sebi.
“To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay! Sva ta moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!”
Angelika mu odgovori da mora bližnjega ljubiti kao samoga sebi, ustane i spokojno mu pruži svoju ruku. Leone joj izjavi osjećaje i govori da za njom osjeća potrebu kao za čovjekom. Zatim joj naglo pusti ruku, zaglavinja i izgubi ravnotežu. Angelika ga kao pacijenta povede do divana. Leone žali kako je besmislena svađa bila između njega i oca, on je samo htio da obori jednog ogromnog Glembaja, a nije shvatio da je to bio samo očajnik, fikcija.
Ukazuje na to da je njegova nečista mržnja prema ocu ono glembajevsko, kriminalno u njemu. Angelika ga miluje toplo i samilosno kao bolesno dijete, govori mu da nije sve tako crno, da njegova vještina sve jasno i razumno gledati, to znači imati snage, unutarnje snage da se čovjek odupre svojim tamnim nagonima. Leone joj govori da bi mogao raditi, stvarati, živjeti, ozdraviti, kad bi mu njezina čista ruka pomogla pronaći svoj raison d’etre.
U tom trenu ulazi barunica sva deranžirana, raščupane frizure, izvan sebe. Cvili od očaja i srdžbe. Viče da ju je stari orobio, da je okradena. Leone je pokuša primiriti. Kao luđakinja, barunica govori da su ukrali njezin krvavo zarađen novac. Napada Angeliku kako može glumiti sveticu, da se tako ponaša ulična drolja a ne opatica i da kuća Glembajevih nije nikakva javna kuća. Leone povisi glas i ušutka barunicu, naređujući joj da ide van. Ona poludi, vičući da je ta kuća njezino vlasništvo, da što imaju od mrtvačke sobe raditi bordel, neka izvole otići u neki Stundenhotel. Leone joj odgovori da sve što je ona godinama krala od Glembaya, on je to uzeo natrag. Barunica vikne da je dobro rekla stara Barboczyjeva, svi su Glembajevi ubojice i varalice.
Angelika želi zadržati Leonea, on uzima škare sa stola, ali barunica instinktivno poleti kroz vrata van. Leone se ukoči na tren, a onda krene za njom. Začuje se lupanje vratima, razbijanje stakla, baruničini povici u pomoć. Mir. Zatim opet lupanje vratima i glasovi. U trci ulijeće kamerdiner, uzima sa stola rekvizite dr. Altmana. Sluga reče da je gospon doktor zaklao barunicu te istrči natrag. Angelika, kao lutka, stoji nepomično.
Analiza likova
Likovi: Ignjat Glembaj, Leone, Angelika, župan Fabriczy (dr. Silberbrandt), barunica Castelli, Puba
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Smatra se najvećim piscem 20. stoljeća. Ostao je poznat ne samo kao književnik nego kao i enciklopedist.
U suradnji s Matom Ujevićem Krleža je osposobio Leksikografski zavod, koji se po izdanjima što se tamo nalaze smatra poznatim i cijenjenim svjetskim enciklopedijskim institutom te s Akademijom, Sveučilištem i Maticom čini jednu od četiri važne kulturne institucije u Hrvatskoj.
Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.
Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.
Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.
Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.
Krleža je napisao velik broj djela koja obuhvaćaju do 80 svezaka. Način pisanja mijenjao se tijekom vremena, pa se tako na početku karijere može primijetiti utjecaj Strindberga, Nietzschea te Ibsena. Iako je na početku pokazivao antagonizam prema Dostojevskom, u pojedinim djelima vidljiv je utjecaj poznatog pisca iz Rusije te ekspresionizma i impresionizma koji su prevladavali na početku 20. stoljeća.
Krležina poezija je u početku bila obilježena whitmanovskim simfonijama kao što su “Tri simfonije” u kojoj se može primijetiti puno čudnih asocijacija te prelomljena sintaksa. Nakon ove faze uslijedila su zrelija djela u kojima se najviše mogao osjetiti utjecaj poetike ekspresionizma i proturatne lirike.
Romane je pisao baroknim jezikom i stilom, ali mogao se osjetiti i utjecaj Dostojevskog po scenama u kojima se miješaju opisi politike, povijesti i ljudske prirode. Od romana treba izdvojiti: “Na rubu pameti”, “Povratak Filipa Latinovicza” i “Zastave”. Poznatije drame su: “Legenda”, “U agoniji”, “Kraljevo”, “Aretej”.
Miroslav Krleža je pisao i eseje. U njima je pokazao kako može izbrisati granice između različitih žanrova, pa se u više djela primjećuje pojavljivanje esejističkih pasaža ne samo u novelama i romanima nego i u putopisima i dnevnicima. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…
Autor: A.J.
Odgovori