Povratak Filipa Latinovicza obrađena lektira Miroslava Krleže. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Djelo Povratak Filipa Latinovicza prvi je hrvatski moderni roman svestranog hrvatskog književnika Miroslava Krleže, a napisan je u kratkom razdoblju (od 26. siječnja do 12. veljače 1932. godine).
Djelo čine izvanredne, no iznimno teške komponente (riječi) koje Krleža koristi bez nekakvog smisla, a Julije Benešić je njegov jezik opisao kao “begovićijanski kuchelkroatiš izrazi” koji, bez nužne potrebe, unosi u djelo koje, na kraju krajeva, biva prenatrpano riječima koje ne znače i ne govore ništa. Uglavnom takvu vrstu stila i jezika nalazimo u simfonijama, a Krleža ne pazi ni na kultiviranje lijepih izraza ili općenitu kulturu ponašanja uvodeći “purgerske”, pomalo proste literarne elemente, dok mu je konstrukcija samih rečenica bazirana na njemačkom jezik, a svakako se osjeća i nervoza autora koji želi sve napisati u kratkom vremenu. Za razliku od tehnika koje viđamo u klasičnim romanima sa sličnim protagonistima, narator proporcionalno manje koristi ulogu pisca koji sve zna.
Roman se karakterizira i kao roman toka svijesti jer se u protagonistu pokreće nekoliko slojeva podsvijesti i same svijesti, od bijega u inozemstvo, izostanka iz kuće, sukoba s majkom do psihološkog kompleksa u njegovom odnosu s ocem. Radnja započinje retrospektivom gdje Krleža, za razliku od Leoneovog povratka u djelu Gospoda Glembajevi, Filipov povratak opisuje solilokvijem, tihim monologom. Ovdje dominira jedna koloristička komponenta jer protagonist sve čega se sjeća i vidi pretvara u boje. Filip se vraća u svoj rodni grad, a time se pojavljuju i sve njegove uspomene na djetinjstvo.
Tematika romana je jedan slikar i jedan povratak, tj. slikarov povratak djetinjstvu koje je izgubljeno, a tehnike koje se koriste su monolog, indirektni unutrašnji monolog i sveznajuća naracija, a sve u svrhu očitavanja jednog jedinog gledišta – Filipovog. Djelo izgleda kao isprekidano, slično kronici bez fabule. Ona (fabula) se razvija tek u zadnjem poglavlju i ne dovršava se. Roman obiluje događajima iz sadašnjosti i prošlosti, a povezani su asocijacijama. Ostvaruje se i određen ritam sjećanja, a ubačeni su i eseji o umjetnosti, točnije slikarstvu.
Samu kompoziciju romana čine tri (3) dijela:
Prvo je Filipovo djetinjstvo i uspomene s majkom Reginom s elegičnim sjećanjima koji su usmjereni na unutrašnjost protagonistove svijesti, dok je vanjski opisan fragmentaran (doručak u kavani). Filipov odnos s majkom bez iskrenosti i topline stvara kompleks što je ujedno i razlog njegovog preranog sazrijevanja, a doručak u kavani nam otkriva njegov ego slikara koji mu ne dopušta da se oslobodi detalja koje imaju boju, jer boja uzrokuje sve njegove nemire. Za protagonista, umjetnost je viši smisao života, jedini način da u društvu nadiđe ono što ga udaljava od prave prirode.
Drugi dio svakako se odnosi na pitanja njegovog pripadnosti društvu. Za Filipa su svi “maske” koje pričaju o ispraznim stvarima i žive u prošlosti. On smatra da društvo u kojem trenutno živi nema nikakvu budućnost.
Treći i završni dio romana čine određeni likovi koji, osim Filipa, također karakteriziraju djelo. To su Bobočka i njezina dva ljubavnika Kyriales i Baločanski koji, zajedno s protagonistom, čine jedan “gnjili” kvartet. Bobočka odskače od standardnog u društvu i zato privlači Filipovu pažnju. Ona je simbol nagonskog, tjelesnog i na trenutke nam se čini kao da zaista može spasiti Filipa.
Glavna tematika djela je pitanje o smislu života. Cijeli fokus se stavlja na osnovne probleme koji se javljaju u ljudskoj egzistenciji. Filip Latinovicz je umjetnik i hipersenzibilan intelektualac čiji život karakterizira i opisuje niz različitih odnosa. Od problema koje ima s identitetom uslijed neznanja tko mu je otac, problema kontinuiteta vlastite osobnosti i cjelovitosti, odvajanja i uspomena iz djetinjstva, pitanja o pripadnosti društvu (naciji), odnosa prema majci, kako doživljava umjetnost pa do odnosa prema modernom, civiliziranom i suvremenom gradu i panonskom selu gdje osjeća otuđenost.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: moderni roman (prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti); jednim dijelom i roman-esej jer se u djelu nalaze i cijeli dijelovi o slikarstvu i umjetnosti općenito
Vrijeme radnje: između 1920. i 1930. godine; proljeće, ljeto i jesen; vremenski period od par mjeseci (stvorena je jedna iluzija prostora i vremena u kojem se Filipova svijest kreće kroz sjećanja, uspomene)
Mjesto radnje: Kostanjevec, Zagreb, vinograd, kaptolska kavana “Kod Krune”
Tema: povratak slikara Filipa Latinovicza kući i potraga za istinom, vlastitim identitetom i pripadnošću
Ideja: ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Kad je Filip stigao na kolodvor na Kaptolu već je svitalo. Dvadeset i tri godine nije bio u svom selu, ali je znao kako sve izgleda, ništa se nije promijenilo, od trulih krovova do vjetrom isprane jednokatnice. Prošlo je dvadeset i tri godine od jutra kad je došao do teških, hrastovih vrata kao sedmogimnazijalac, ukrao majci stotinjarku i lumpao tri dana i noći sa ženama i konobaricama, a kad se vratio kući, naišao na zaključana vrata. Od tada je godinama živio na ulici, a ni sad se uglavnom nije ništa promijenilo jer kad je došao do vrata ona su opet bila zaključana. Zastao je pred njima i detaljno se sjećao dodira masivne i teške kvake.
“Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom, i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova, i čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica.”
Filip nikad neće zaboraviti mračno svitanje i posljednju pijanu noć dok god je živ. Gleda oko sebe i primjećuje da se na uglu gdje se kao dijete igrao sada stoji gradilište s reklamama za ženske steznike. Osjećao je srce u cijelom tijelu, grlu, zglobovima, među rebrima, u prsima, mesu, nogama i takav se sam kao jedno “tamno krvavo srce” prislonio na zid kako ne bi pao. Dugo se zadržao pod reklamom sa steznicima, a prsti su mu bili prašnjavi od maltera sa starog zida.
Pokraj njega je prošao stari pekar koji je u svojoj mreži nosio topla peciva, a Filip je zastao kraj trulog, starog zida i dodirnuo ga rukom – “kao da dira dragi i zaboravljeni grob”. Ugledao je stari znamen u zidu i odjednom su mu navrle slike misli za koje je mislio da mu se više nikad neće pojaviti pred očima.
“Filip je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo, kao da pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam.”
Sve oko njega je bilo sivo, a kuća u kojoj je raslo njegovo neizrecivo intenzivno, krvavo djetinjstvo izgledala je neobično mračno, tamnosmeđe. Oblik meduzine glave na vratima imala je zgrčen oblik, kao da umire, zmije na glavi tuste, usne natečene, a okovana vrata kao u tvrđave. No, Filipu se sad činilo kao da je tuđa.
Ovdje se s obitelji preselio za vrijeme kad je majka bila u fazi karijere; prodala je svoju trafiku u Fratarskoj ulici, a kanonik Lovro je dolazio kod njih na domino i crnu kavu. Svega se prisjećao, no u jednom trenutku mu padne na pamet da bi mogao ući. Primio je za hladnu, tešku kvaku koja je popustila, a vrata su se otvorila. Iznenađujuće, kuća nije bila zaključana. Nečujno ih je zaključao i tiho se odvukao na međukat do prozora koji je bio otvoren. Gledao je u dvorište, tihi stari vrt i prisjećao se noći kad je palio vatromet u večer Karolinine svadbe.
Karolina je živjela u pivnici sa svojim ocem. Bila je debela i dvanaest godina starija od Filipa. Svaki dan je prala boce u pivnici, a Filip je pune tri godine patio zbog nje.
“Kao prerano zrelo, razdrto, neuravnoteženo dijete, s dubokim i mračnim kompleksima moralnog poniženja u sebi, pun nečiste krvi i osjećaja mračnog progona, rastrgan ljubavnim motivima na razne blesave male, naivne djevojčice (svoje vršnjakinje), Filip je osjetio jednoga dana u zdjeli svoga krila debela, tusta stegna dobroćudne Karoline.”
Jednog dana kad je dolje u Karolininoj kuhinji sjedio i gledao ju kako pere rublje, Karolina je izlivši pun lonac vode i čekajući da se ohladi, sjela Filipu u krilo. On je u to vrijeme čitao “Nanu”, pio prvu čašu piva s gađenjem, slikao akvarel i povraćao od pete cigarete, ali osjećaj Karolinine stražnjice u svom krilu ostao mu je kao najslađa i najstrasnija uspomena i emocija iz cijelog djetinjstva. Prisjeća se kako ju je gledao u vinogradu dok je trčala za psima, ali uvijek mu se vraćala misao na taj jedini događaj.
U večer Karolinine svadbe, bio je na rubu samoubojstva od tuge. Cijelo to ljeto je skakao u vodu s mosta nadajući se da će se voda zakrvariti nad njim, ali on je svaki put isplivao.
“Vatromet u predvečerje Karolinine svadbe! Krvava voda pod mostom! Koliko se već vode zakrvarilo nad njim, a on još uvijek pliva i još se uvijek miče!”
No, ovaj trenutak u kojem je sad bio, bilo mu je nešto najstrašnije ikad. Trebao se popeti još samo četrnaest stepenica na prvi kat i pozvoniti majci na lijeva vrata. Stajao je nepomično vjerojatno više od sat vremena dok nije čuo vrata u prizemlju kako se otvaraju. To je bila sluškinja koja je išla hraniti piliće, a on se brzo nađe pred majčinim vratima. Promatra smeđa vrata koja su izgledala nalik malom prozorčiću na lađi, pločicu s majčinim imenom. Pozvonio je dva puta, ali baterije električnog zvona su vjerojatno bile slabe i ona ga ne čuje. To mu je odgovaralo, mislio je da je bolje da se sve dogodi kasnije. No, onda začuje zvuk papuča na drvenim daskama. Otvorila je poklopac na vratima da vidi tko je, a on je odmah osjetio njen hladan pogled. Pitala ga je što želi, no on joj govori da je to on i da joj otvori. Majka mu odgovori da ga ne poznaje i da se vrati tamo odakle je došao. Osjećao se kao da će se onesvijestiti.
“Filipu je bilo jasno, da su ostala jedna vrata zaključana pred njim konačno i nepovratno.”
Tako se ponovo našao na ulici, kao onda kad je imao dvadeset i tri godine. Potpuno sam. Pa isto kao prije dvadeset i tri godine izađe na ulicu.
Sljedećeg jutra sjedio je na kaptolskom kolodvoru, s potištenosti što ga je stegla u grlu. Pogledava oko sebe i gleda Kaptol, sjedište ilirskog i gornjopanonskog biskupa, tvrđavu gdje je proveo svoju mladost, svoje djetinjstvo. I ono što mu se jutros činilo poznatim više nije. Sve mu je opet strano, kao da je negdje već umro. Uputio se preko mosta prema mesarskim kolima i našao u Fratarskoj ulici. Tu je davno stajala mala trafika njegove majke, na dnu dudovog plodoreda pod strmim krovom jedne kuće. I danas tu stoji trafika gospođe Regine. Prisjeća se pljesnive sobe u kojoj je klečio u polumraku, potpuno sam u sobi, osluškujući prolaznike. Zagledao se u kanal pod drvenim mostićem i prisjetio kako je saginjao po svoju malu lađu s kojom se igrao kao dijete. Stajao je tako dugo, gledao oko sebe, sjećajući se i razmišljajući o stvarima koje su mu nekad bile zabranjene dirati.
Razmišlja o majci – “ta najtajnovitija pojava njegova djetinjstva”, trafikantkinji Regini koja se zapravo zvala Kazimiera jer je bila Poljakinja. Imala je skrivenu sliku jedne nepoznate gole žene uokvirenu u ebanovinu koju je tako ljubomorno čuvala, a Filip nikad nije otkrio zašto, odakle joj slika i zašto je ta slika bila tajna. Dugo je razbijao glavu pokušavajući odgonetnuti.
Prisjeća se olujne noći kad ga je majka ostavila samog u pljesnivoj sobici kad je uznemiren neobičnom grmljavinom, uplašen od bdjenja i samoće, Filip došao do tog prozora i podigao tu “masnu poderanu roletu samo toliko da može proviriti i dugo gledao u konje i povorku koja je putovala u Južnu Afriku.”
“A bila je duboka noć i mati se nije vraćala.”
Zaspao je, a ujutro kad je čuo crkveno zvono majka se još nije vratila. Regina je došla kući oko osam sati, pomazila ga po glavi, rekla Zygmusik! (ovo je bio znak njene blagonaklonosti i milosti) te da obuče svoje odijelo od baršuna jer ga vodi do grada. Baršunasto odijelo je oblačio samo za vrijeme nekog važnog događaja ili svetkovine.
“U svom tamnomodrom baršunu, sa čipkastim okovratnikom, s manšetama i žaboom, Filip je sam sebi izgledao neobično svečano i otmjeno (kao kakav viteški sredovječni sokolar sa čipkama i baršunastim bereom), a trafikantkinja Regina, potpuno hladna spram svoga djeteta, mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda.”
Filip je, kao dijete, uvijek bio pomno čist i opran, a odjeća mu je bila pomno izabrana i moderna što je kasnije rezultiralo sukobima između njega i prijatelja. Nije znao tko mu je otac, a po gradu se govorilo da mu je otac biskup što je jako naštetilo njegovom djetinjstvu.
Dugo su putovali do grada, a onda ga je ostavila u jednoj kavani. Naručila mu je čokoladu i rekla konobaru da pripazi na njega te da će se uskoro vratiti. No, vratila se tek poslijepodne. Bila je sva uplakana, oči i lice natečeno od suza, lice upale, obrve izlizane. Tada je Filip prvi put shvatio da je lice njene majke namazano brašnom jer se pod njim nalazilo sivo i izmučeno lice kakvo on nije poznavao.
Mahao je svojim nožicama i pio svoju, sad već treću, čokoladu, a majka ga je pogladila po glavi i rekla mu da se mora pristojno ponašati jer idu kod jedne gospođe.
“Ti si moj dobri mali Zygmusik, zar ne? “On je dobri i maleni Zygmusik, i to još njen? O, kako je sve to bilo neobično i svečano!”
Zatim je primijetio da je na sebe stavila svoje okovane naušnice i zlatni nakit koji je čuvala u svilenoj kutijici. Nije se mogao sjetiti da je ikad vidio majku s nakitom i sad mu je izgledala jako otmjeno.
“Lice joj je bilo potpuno beskrvno, bijelo, kao da je mrtva.”
Kad su došli u kuću nepoznate gospođe primijetio je razne i neobične predmete, da je sve veliko i visoko, od debelih sagova do velikih staklenih ormara, naslonjača i suknenih stolnjaka i sve ga je to neobično uznemirilo. Nervozno je čupkao tri tratinčice koje je putem ubrao kad je osjetio neobičan i neugodan dodir zlata na svom vrućem licu. Gospođa mu je dala pločicu čokolade zamotanu u srebro i poslala u drugu sobu kako bi mogla razgovarati s njegovom majkom dok se on igra s Faraonom, pticom koje se panično bojao.
“Faraon, to je bila šojka u krletki od žute mjedi, i kada je Filip stupio preko praga, Faraon mu se javio promuklim i hrapavim glasom: Bon jour, monsieur! Protrnuvši od tog ptičjeg glasa, bez daha, nepomično.”
Sjeo je u jedan veliki naslonjač, osjetio da mu se čokolada topi u ruci i čuo kako majka plače u susjednoj sobi. Te noći pao je prvi snijeg. Toliko je puhao vjetar da je lomio grane na drveću i rušio žbuku na dimnjacima. Te iste noći Filip je zbog groznice cijelu noć buncao o engleskim konjima, gavranu koji priča francuski jezik i o majci koja plače.
“Vidio je svoju mamu, u neobično sjajnom ogledalu kako mrtva sjedi kao u staklenom izlogu, a pred njom na stolnjaku stoji paketić banknota (crveno-zelenkasti sveščić banknota svezan ljubičastom vrpcom, to je neobično jasno vidio pred njom na dlakavom suknenom stolnjaku), a gavran iz druge sobe viče francuski: Bon jour, monsieur! Vjetar u dimnjaku, tmina i mamin plač u tmini.”
Iako se nije usudio ništa ju pitati, ipak ju je zapitao zašto plače, ali nije mu odgovorila ništa. Stajao je bos u svojoj spavaćici i već mislio da će ga potjerati u sobu, ali dogodilo se potpuno suprotno, ona ga je uhvatila za obje ručice i stala ljubiti pa povukla u svoj krevet i zagrlila.
Te je noći dobio tešku upalu pluća što će mu stvarati zdravstvene probleme cijeli život, a sve je počelo kraj prljavog, sivog prozora i gledanja u marš engleskih konja.
Prisjećajući se upravo uz taj prozor, on čuje kako u sobi iza stijene otkuca sat i da se u sobi netko miče. Iza rolete se pojavilo poznato lice, a on se sav zbunjen trgnuo i potrčao do fratarske crkve. Crkva je bila potpuno prazna, a unutra je sve smrdjelo po mokrim krpama i pepelu, bilo je hladno i vlažno. Tu je grob Filipovog legitimnog oca, ličnog kamerdinera i sobara Njegove Presvijetlosti Biskupa Silvestra kojem je kršteno ime bilo Sigismund. Umro je kad je Filip imao samo dvije godine i on ga se zapravo ni ne sjeća. Misli da je sve sjećanje što ima zapravo iz slika koje majka čuva u baršunastom albumu.
“Otac Filipov bio je sluga biskupov, sobar, koji je navodno došao u biskupsku službu na kaptolskom gradu na preporuku jednog madžarskog grofa, a fotografija u maminom albumu prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao “valeta de chambre”, u lakiranim polucipelama i bijelim končanim čarapama, što su pod koljenom bile podvezane bogato urešenom zlatnom podvezicom.”
Danas, nakon četrdeset godina, Filip još uvijek nema odgovor ni potvrdu da je biskup bio njegov otac. Po gradu se govorilo mnogo toga o njegovoj majci, ali nema ništa što bi mogao saznati iz službenih dokumenata.
Filip se vratio niz Fratarsku ulicu, a trafika njegove majke je bila otvorena. Ušao je unutra i promatrao stranca bradatog lica. Prisjećao se istih mirisa koje je osjećao i kad je bio dijete. Miris cigara, petrolejke, šljivovice, kiselkastog mirisa crnog kruha, pa i lovačke kobasice. Dugo je promatrao sve te poznate i pomalo intimne stvari. Prisjeća se kako se na dan svog sedmog rođendana igrao s ladicom crvljivog stola i kako se neobično otvarala. Teško, zbog svih silnih noževa koji su bili u njoj. Prvi put kad ih je ugledao, zastao mu je dah.
“Zapeo bi mu dah i čulo se srce kako mu bije u grlu od strave, da ga ne bi čula mama prijeko iz trafike, i da mu ne bi tako u jednu jedinu sekundu propao napor polaganog i nečujnog pomicanja ladice, što bi često znalo da traje i više od pola sata, s napetim dahom i uznemirenim, treperećim prstima.”
Gleda slike sa starog sivog paravana koje su ovdje zapravo bile jedine prave slike. Jedine koje je doživio u svom životu. Kasnije je i sam slikao, pa čak i pisao o slikarstvu, tehnikama, ali uvijek bi nekako u sebi osjećao da su te slike bile prave, žive, da su “govorile glasno”.
Pred trafikom su se zaustavila kola, a kočijaš je ušao po fraklić rakije. Njegov glas je trgnuo Filipa iz razmišljanja i uznemirio ga kao da ga je netko upravo naglo probudio. Kočijaš je platio rakiju i izašao, a Filip je ostao zamišljen stajati.
Stara kavana koja se nalazila na šetalištu je već bila otvorena. U njoj se te večeri održavala dobrotvorna zabava pa je sve smrdjelo po ukiseljenim jelima i prolivenom vinu. Filip je naručio jednu čašu mlijeka pa počeo kidati već treću kiflu. Promatrao je lice smetlarice, gubio se u detaljima. Nikako im nije mogao dati dublji smisao, a primijetio je i da već duže vrijeme svi dojmovi pod njegovim pogledom postaju detalji. Sve se raspadalo, kao da ništa drugo nije bilo osim neka neznatno sitna količina detalja.
“Već dulje vremena primjećivao je Filip, kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje; samo za najrastvorenijih ratnih dana kada je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje tvari u slijepim količinama, i to, kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina, samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju, gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem.”
A u zadnje vrijeme, u Filipu su nemiri samo još više rasli, a uznemirenje detaljima postalo mu je neizdrživo. Na primjer, boje su počele sivjeti. Prije su bile kao životna snaga, simboli stanja i rasvjete, a sada je to postalo samo nejasno kretanje nekih ploha po ulicama, glupo, mrtvo, prazno, bez emotivne podloge, bez doživljaja, ništavno.
Tako je Filip sjedio u kavani i kroz prljavi prozor kavanskog stakla, gledao je gomilu kako se kreće i sanja o svom zadnjem doživljaju boja koje je imao prije godinu i pol kad je bio u jednom malom baroknom gradu na jugu. Bila je to zlatna jesen, a sve oko njega je plamsalo od boja, odisalo zlatom, kao da u rukama drži oblake inspiracije i sve što treba je umočiti soje kistove i početi slikati.
“Topli titraji posljednjih zrelih jesenjih podneva nad starim krovovima gradskim, mramorni stolovi po tihim gorskim krčmama, zaboravljene davne ranjave žalosti jalovih umora, sve je to izgledalo tako blistavo, tako zrelo, tako konačno svladano, da se Filip osjećao mnogo bliže maglama, ribama, bregovima i crvenim jabukama po voćnjacima, nego bilo čemu ljudskom u sebi i oko sebe.”
Od tog dana je prošlo već dosta vremena, a da on nije naslikao još ništa. Nije doživio ništa tako inspirativno i vrijedno da se uopće doživi. Tako nastavlja sjediti u kavani, gledati ljude kako prolaze i razmišljati o tome kako je micanje po ulicama zapravo zagonetno i čudno i kako bi sve to kretanje ljudi trebalo zaustaviti i naslikati. No, istovremeno osjeća nemoć i pasivno se gubi pod njihovim nogama kao običan, nemoćan detalj.
Ubrzo se počinje pitati zašto se uopće truditi kad je tim ljudima slikarstvo potpuno suvišno. Nose bijedu sa sobom, a slikarstvo im nije “nikakvo pitanje” nego bijeda. Naziva ih voštanim lutkama koje se vuku po ulicama, a iza njih se sve dimi od žalosti, tijela i cigara, pa je u svemu tome slikarstvo suvišna i nepoznata stvar.
Gubeći se u nizovima bizarnih i nastranih zapažanja, Filip priznaje sam sebi da se i on sam gubi u svom tom “neslikarskom gledanju” i da se njegovo mišljenje i zapažanje raspada u analizi detalja, a da proces raspadanja izviruje sve imperativnije i bujnije.
“Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
Filip je živio u jednoj zgradi s pet katova gdje je sve smrdjelo po dječjim tragovima, plinskim svjetiljkama i guščjoj masti. Njegov život se u posljednje dvije, tri godine sastojao od stajanja kraj prozora i gledanja u bolesnu djecu koja su imala zamotane vratove, pa tako i sad stoji kraj prozora i razmišlja o tome kako gazometri, kokosove peći i hidranti izgledaju glupo i nemaju smisla, “sve te industrijalne naprave prljave su kao zahodi i sve te gomile izmetina, robe i sirovina trebalo bi odvojiti od ljudskih stanova!”
Filipu se sve intenzivnije i češće javljala pomisao da što bi se dogodilo kad bi se “otkinuo” od svog tog smrada i otputovao kući u Panoniju. Da živi kod majke na vinogradu u Kostanjevici i doživi barem jednu mirnu, bogatu i vinorodnu jesen. Tako je Filip dugo sanjario o vinogradima i prirodi kad je osjetio da je vrijeme da krene. Na kolodvoru se u njemu javio osjećaj vremena. Tako sad sjedi u gradskoj kavani na Kaptolu i razmišlja o prolaznosti čovjeka u vremenu i prostoru.
“GDJE nam je dokaz, da naše “ja” traje, da smo “mi” još uvijek trajno i neprekidno “mi”, gdje nam je zapravo mjera”
Razmišlja o tome koliko se toga promijenilo u posljednjih jedanaest godina otkad je sjedio u kaptolskoj kavani. Onda kad je zauvijek raskrstio sa svojom majkom. Kad je odlazio u nepoznato, mladenački glup, gladan, neiskusan, pokrpan. Razmišlja o tome kako se danas vratio u jednu nesavladanu i poznatu staru sliku sebe, u nemire i brige – “kao da se probudio u vlastitom grobu.”
Luta ulicama i razmišlja kako da dođe do te kostanjevečke foringe. Neispavan, umoran od dugotrajne vožnje i u strahu od kavanskog hotela, Filip se vukao sivim kukuružnjacima. Osjećao se izgubljeno u ovoj idili, nemoćan da donese bilo kakvu odluku. Preko puta je čuo znak nakovnja gdje su kovači potkivali kobilu, a ugledao je i žuti fijaker pa pomislio da bi mu ovo bila dobra prilika da ode s Jožom do Biškupca, pa od tamo do Kostanjevca. Tako su se dogovorili, završili s potkivanjem kobile mice i krenuli prema Kostanjevcu.
Na putu prolaze pored kuće gdje su “frajle”. Filip pomišlja kako je to sablasna riječ. No, ipak se prisjeća kako mu je u djetinjstvu bila jedina briga. Jednom je iza živice vidio golu frajlu kako leži pod crvenim suncobranom. U šestom razredu, jednog srpanjskog popodneva, Filip je, nakon cjelogodišnje borbe, riskirao cijeli svoj moral i uputio se prema frajlama. Filipu je bilo hladno, iako je cijeli grad bio potpuno prazan i užaren. Krenuo je u podne, baš kad je mislio da nitko neće ni pomisliti da se uputio k frajlama.
Ogromno plavo nebo, plotovi, mak cvate po vrtovima, jablanovi, lipe pred crkvom, jedan je pas pretrčao preko ulice i, preskočivši lijeno plot, nestao u peršunu i paradajzu, a Filip se miče, drven, kao u narkozi, obamro iznutra, hladan, ali nošen nekom okrutnom i strašnom, smrtonosnom snagom, te bi sada na mjestu umro, ali ne bi mogao da se zaustavi!”
Sam je na ulici i stiže pred kupleraj. Gleda uokolo, ali ne vidi nikoga. Gibao se u bunilu, klecavih koljena, poluslijep. Kad je stigao pred vrata, ušao je, ali sve je bilo nepomično. Tišina. Jedino je iza jednih vrata začuo udaranje lonaca, pa je prišao i pokucao. Otvorila mu je neka baba s modernom pregačom koja ga je upitala koga traži i što želi, pa nestala iza jedne zavjese. Filip se drsko zaputio prema vratima, ali tamo ne vidi ništa. zatim je čuo u tami nečiji glas koji ga je dozivao da se približi krevetu. Bila je obasjana svjetlosti, a trbuh joj je bio ogroman, kao bijeli kruh kad leži na lopati pekara prije nego gurne u peć.
“Preslabo. Prejednostrano. Kod onog davnog događaja bila je glavna rasvjeta onog nečeg gnjilog, prijesnog, naduvenog, ogromnog, onog tajanstvenog nečeg ženskog, što bi trebalo da se donese toulouselautrecovski, ali opet osvijetljeno jednim naročito nezdravim, nadnaravnim osvjetljenjem gnjile puti. Taj trbuh trebalo bi da se prelije preko platna u sasvim gnjilom, žitkom stanju, kao prezreo camembert, i to ne bi smjelo da se donese kao slika običnog, banalnog bordelskog prereza: taj trbuh treba da bude umoran, ogroman trbuh jedne stare, izmučene rodilje, ozbiljne, žalosne, ispijene žene, koja je prestala biti kaptolskom frajlom, već je simbol, formula stanja, u kojem živi suvremena žena, sakrivena kao dječački sanktuarij, a popljuvana kao pljuvačnica, koja se gadi i jednom Joži Podravcu.”
Razmišljajući o tom događaju, Filip u je na pamet palo kako bi to naslikao, Bilo bi nemoguće. Naslikati mirise i zvukove je nemoguće, a kiseli, smrdljivi prostor mračne sobe u kojoj se nalazio dječak je bio toliko odvratan da je pobjegao iz sobe kao nekakav kradljivac. Srce mu je toliko lupalo. Prisjeća se da mu je žena rekla da joj priđe, on je prišao. Zatim da sjedne na postelju, a on ju je poslušao. Kad je saznala da je Reginin sin, počela je pričati tako intimnim glasom kao da ovdje pripada. Otkriva mu da muškarci plaćaju njegovoj majci za isto i da se kanonik požalio da mu je Regina preskupa. Osjetivši neizreciv smrad, istrgnuo joj se iz ruku i potrčao van. To poslijepodne je plakao na nekom nasipu pod prugom kao da mu je netko umro.
Pažnju mu skreće priroda, kolibe, košnice, a njega spopada neka melankolija. Razmišlja o slikarstvu i ostvarenju svojih slikarskih zamisli.
“Slikanje nije i ne bi trebalo da bude ništa drugo, nego vidovito otvaranje prostora pred nama, jer ako to nije, nema zapravo smisla. To je inače lijepljenje i priljepljivanje poznatih već i naslikanih slika: kvantitativno umnožavanje već viđenog!”
Da bi razbio šutnju, Joža je počeo pričati o sebi i domu. O tome, kako mu je bilo u Americi, u Teheranu i u Taškentu gdje je prodavao ribe.
Dok je slušao tu praznu i jednoličnu životnu priču kočijaša, Filip je osjećao “indiferentnu daljinu” prema njemu. On u svojim mislima još uvijek slika neki imaginarni trbuh, spaja mekane pojase mesa iznad butova i oko kukova u cjelinu. Mislima je daleko od panonskog kočijaša i to jako daleko! Oni su dva različita svijeta.
“Tu Filipove slike, knjige, studije, eseji o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralačkim poticajima svjetlosti, a tamo košnice i slamnate kolibe i spavaći vagoni brzog vlaka! Tu njegove morbidne ideje o ženstvu, a pokraj njega čeka njegov kočijaš na morske jelene.”
Stigli su do nekog sela gdje su vidjeli dvije časne sestre koje su svojim uštirkanim haljinama opet uznemirile Filipove osjećaje i sjećanja.
Prošla su već dva mjeseca od njegova povratka u vinograd, a život mu gnjili, trunuo kao blatna voda, razlistavao kao močvara. Mica Trebarčeva si je prerezala rđavim srpom pupak pa se zapalila i umrla u najvećim mukama, a ubrzo je umrlo i njeno dijete. Za smrt se krivila stara Mikleuška, priča se da je urekla Micu, jer nije htjela da se uda za Frajnu. Netko je zapalio Mikleuškin štagalj koji je planuo i izgorio. “Jasna stvar: urok.” Veterinar je pregledao Boltekovu kravu, a Boltekova baba je vidjela Mikleuškin obraz u lavoru.
Jedan blijed čovjek je prošao noć prije kroz Kostanjevec. U šumi je pronađen Kranjac koji se objesio.
Život s mačkama i kobilama, seoskim glasinama, gledanje biljaka kako rastu, to su sve bili umirujući motivi za Filipovu nervozu. Pojave oko Filipa toliko su bile žive i istinite te ga podređivale sebi svojom istinitošću: živio je na otvorenom prostoru, bez ružnih mirisa. Filipu je sve izgledalo kao hodanje u zgaženom mravinjaku. Razmišljajući o razlozima zašto se neka seoska događanja uistinu događaju, Filip se, prirodno, izgubio u svakodnevnom utilitarizmu.
Gledao je par bistrijih pojedinaca u jalovoj borbi sa zadrugama, knjigovodstvene knjige s debelim pečatima, organiziranje kongresa vatrogasaca, a svaka, pa i čak i najbljeđa misao o slikarstvu u ovim prilikama mu je izgledala smiješno. Slikarsko razmišljanje mu se uopće nije javljalo već dugo. Kompozicija o kojoj je razmišljao, o golom ženskom trbuhu bila je posljednja Filipova slikarska emocija. Sve je izostalo, slike, dojmovi koje je izgrađivao racionalno. Ništa mu nije toliko suvišno izgledalo.
Razmišlja o kući o vinogradu koju je majka kupila za vrlo malo novaca, kako je uvijek imala sreće s tim. Za Filipa je uredila dvije sobe na prvom katu (pod krovom) i tu se uvijek mirno i dobro osjećao. Prisjeća slike bana Jelačića koja ga je uznemiravala toliko da je majku zamoli da je makne. Njegova želja mu se činila previše samodopadno i to mu se nije sviđalo.
“Sve je lapidarno, sve stoji na nečemu, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako, čovjek bi i sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti ponovo u tvar!”
Neku noć je sanjao o nepoznatoj, stranoj i blijedoj ženi za kojom se kretao po jednoj strmoj ulici. Sve je bilo nejasno, ljepljivo, sivo. Ljudi su prolazili, a Filip je imao osjećaj kao da razvaljuje sve stvari pred sobom kao dječje igračke. Zatim mu se fokus skrene opet na ženu za koju je imao osjećaj kao da će ju dohvatiti kao naranču s grane. Probudila ga je intenzivna, jaka bol. Vatra je gorjela, a on razmišlja o zaboravljenoj riječi “ogenj” koja u njemu budi jak osjećaj “panonske podloge” iako ni sam ne zna točno zašto. Samo je osjetio neku neobično jaku elementarnu subjektivnu pripadnost toj podlozi: osjetio je da je kod kuće. Sve mu se činilo prirodno.
Kod natcestara Hitreca je gorjela štala, štagalj, kuća, sijeno, a Filip je na brzinu navukao na sebe svoje stvari i izjurio. Sve su uspjeli spasiti, samo bika koji je ostao u štali, nisu. Hitrec je očajnički plakao za svojim bikom, ali vatra je bila toliko jaka da se nisu mogli ni približiti, a sve je izgorjelo u samo jednoj minuti.
“Bio je perverzan tren. Stajati spram paklene, goruće gomile greda i dasaka i osjećati svoju subjektivnu snagu kako raste do odluke: da se tu ispred čitavog usplahirenog Kostanjevca baci u oganj i da izvede Hitrečevog neosiguranog bika.”
Kasnije je Filip analizirao cijeli taj događaj do najsitnijih detalja: i ono tajanstveno djelovanje zaboravljene i starinske riječi “ogenj”, prekinuo je san o čađavom kotlu, koji se spuštao niz strminu kao lavina, a sve je to bilo njegova podsvijest na nemir, viku i zvonjavu požara i njegova nejasna traženja “pozitivne podloge” u kompleksnosti vlastitih nemira.
Prebacio je preko glave gunj i uletio u vatrom opasanu štalu: u svemu tome, njemu je na pamet pala misao što bi se dogodilo s njegova dva Modiglianijeva portreta kad bi ga bik razderao? Bik je srećom osjećao Filipovu paniku pa je mirno pošao. Filip je postao slavan.
Još jedan razlog njegovih nemira je bila Filipova majka. Ova žena, koja je već prešla šezdesetu, neobično je puno ulagala u svoj izgled, neprestano se ogledala u ogledalu i pričala o “svom dobrom izgledu”. Njeno je tijelo već bilo meko kao spužva, ali u žilama joj je još uvijek tekla duboka životna snaga, veselje prema nevažnim sitnicama. Uživala je u kupnji svega: od svijeća do sapuna. Njen život su postali paketi, čak su joj s općinskog trga slali robu u posebno zamotanim paketima. Veselila se izletima kočijom i piknicima.
U sedamnaest do dvadeset godina, otkako Filip nije živio s njom, potpuno se promijenila. Filip je se sjećao kao šutljivu ženu, mračnu, zatvorenu, mrku, nepristupačnu, koju kao da iznutra nešto grize, a previše ponosna da bi bilo kome što priznala. Ustajala je na rane jutarnje mise i ljeti i zimi. U crkvi je klečala okrutno hladno i tim je znala mučiti i Filipa. Njemu je bilo dosadno, a njegova majka je klečala nepomično i nijemo. I u trafici, nikad nije ni jedanput Filipu dala barem jedan zalogaj, a nije ga ni sama uzela. A sada, u ovoj kolibi cijeli dan odzvanja kotlić sa šlagom, sve je mekano, miriše na vaniliju i začine. Od prvog dana Regina ga je uzrujavala svojim sklonostima za kojekakve intenzivne mirise, parfeme.
Život pod krovom te kolibe bio je sličniji životu voštanih lutaka nego ljudskom. Promatrao je abnormalan način života majke. A zatim počne razmišljanje o slikarstvu i njenom portretu. Samo jednom je tu ženu vidio u svili, i to onog dana u kavani prije mnogo godina. Zatim je tu istu ženu prvi put ugledao staru i umornu, a danas, trideset i četiri godine poslije tog događaja, on je umorniji i stariji od nje.
Krug oko plemenitog kostanjevečkog Silvija Liepacha postajao je sve više enervantan, Ljudi su dolazili ovdje kao da je u njihovom vlasništvu i ovdje su se ponašali kao da su pod svojim vlastitim krovom. I stari župan, njegova sestra, zatim Eleonora, banska savjetnikovica, pa i njena kćerka Medika, nećak doktor Tassillo. Filip ih je sve gledao kako žvaču svojim porculanskim zubalima i na trenutke je mislio da sanja.
Banska savjetnikovica gospođa Rekettye bila je konzervativna gospođa u devedesetim godinama. Išla je svijetom i govorila o Casalsu, o svojim besanicama, nekim bizarnim seansama, a zapravo je umirala od raka, fiksideje. Njen suprug je također umro od raka prije tri godine i cijelih pet posljednjih godina bilo je ispunjeno slušanjem kako rak ždere tkivo. Ćelava, sad je nosila bogatu crnu periku. Koščata i duga, hodala je podsjećajući na strašilo za ptice. Poput starog gavrana, žvakala je lijekove i stalno pričala kako umire od rak
Veliki župan Liepach-Kostanjevečki svoje je najsretnije dane proživio u bečkom carstvu. Promatrao je sve loše događaje pomalo elegično. Živio je u uspomenama, a najveličanstvenija je bila uokvirena pozivnica na objed prigodom boravka Cara i Kralja u glavnom gradu, izrezan dio iz Narodnih novina, gdje su svi prisutni na dvorskom objedu, zajedno s velikim županom Silvijem. Ta slika i događaj su mu se urezali u mozak i to sjećanje je ostalo zapečaćeno Sad sjedi i prebire po dragim relikvijama. Lista važan broj Narodnih novina. Kad je bio imenovan za velikog župana, Narodne novine su objavile čitavu stranicu s naslovom: “Karijera doktora Silvija plemenitog Liepach-Kostanjevečkog”. Gotovo svakog dana je dolazio u posjet gospođi Latinovicz-Valenti (Filipovoj majci), ali Filip se nije mogao pomiriti s njegovim postojanjem zbog izgovora majčinog prezimena
“…izgovarao je stari uvijek neobično razgovijetno, polagano i ceremonijalno naglašeno, kao da izgovara nekakvo naročito otmjeno i društveno visoko istaknuto ime, očito naglašujući prezime Valenti, kao prezime njenog brata bečkog Feldmarschalleutnanta, koga je on svojedobno lično poznavao i u generalovoj se kući kao gost vrlo ugodno osjećao.”
A i Filipu se činilo da je poznaje još iz onog “mračnog biskupskog vremena”. Dolazio bi predvečer i ostajao do u kasnu noć.
Jedne večeri, kad se ranije vratio kući, Filip je kroz prozor slučajno vidio kako majka u polumraku sjedi na koljenima toga starca. Te iste večeri mu je pozlilo i htio se spakovati i otići, no ipak je ostao.
“Počeo je samoga sebe da svladava u svojim pretjeranostima, a njegova prenadražena stidljivost spram tjelesnih dodira (pa i vlastitih) od početka mu je bila izgledala nezdravom. On se tako uvijek vlastitim razumom morao da prisili, da dotakne svojom rukom tijelo koje žene, s kojom bi stajao u intimnom odnosu, jer se takvih javnih dodira ruke bojao kao naročitih besramnosti.”
Dva mjeseca ga je pozivao k sebi na dvor kako bi mu pokazao svoje knjige, obiteljske slike, zbirku oružja i dva mjeseca je Filip uporno odbijao. Imao je i veliku zbirku slika, ali ni to ga nije privuklo.
“Taj senilni gospodin ima u svojoj biblioteci Benczura, a sa mnom hoće da govori o slikarstvu”, to je bila jedina impresija koju je Filip osjećao negdje u sasvim dalekom i nejasnom predjelu svoga mozga.”
Jedne tople, ljetne noći. Filip je sjedio u kavani “Kod Krune” do ponoći. Osjetio je lakoću i imao tjelesnu potrebu da se odmakne od svega ljudskog. Razmišlja o tome kako je jednom, prije dvadeset i tri godine, isto tako jedne tople, ljetne noći hodao sam po ogromnoj bijeloj cesti i te noći otkinuo fatalnu patnju zbog koje je “prolumpao” stotinjarku koju je ukrao majci i na kraju bio izbačen iz kuće.
“Krene se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina, i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovjek vuče sa sobom čitav život kao mlinski kamen!”
Danas, poslije jako duge stanke, Filip je opet naslikao jednu sliku. Gluhonijemo dijete koje je nešto objašnjavalo rukama.
Emocije su se vraćale, a Filip je sjedio u naslonjaču, gledao lastavice i zamišljeno kružio mislima o životu, Ezopovoj basni, gljivama, kravama, kardinalima i rimskim crkvama, pa mu kroz misli prođe još jedna slika, jedan akvarel koji ga je asocirao na ženu, a što ga odmah uznemiri
“Ženu je njušio iza svega toga nemira Filip, svim svojim čulima osjećajući, kako to preobilje emocija u njemu budi žena, svojim nervoznim prstima, lomnim stasom i čudnim, neshvatljivim živim pogledom.”
Još od najmlađih dana, Filipa je jedna žena bacila iz najmračnije potištenosti u ekstazu, zatim u sulude zanose i na kraju u očaj, a on bi puzao zgažen na samom rubu samoubojstva. Razmišlja kako su svi grešni i bludni događaji povezani s njegovom majkom uzrokovali da njeno dijete razvije bolećive i čudne želje. Svi oni oficiri, kanonici, kočijaši koji bi dolazili u trafiku razgovarali su s njegovom majkom na način koji je njega jako smetao, pa se i dalje pitao je li sve to istina ili čista izmišljotina. Jedina svjetla pojava bila mu je Rezika, ali sve njegove tjelesne želje ostale su u većini slučajeva neostvarene.
“Sanjati o ženama moglo se u samoćama, po toplim posteljama, ali pri svakom stvarnom tjelesnom dodiru Filip je imao neugodan osjećaj buđenja: u hladnu smrdljivu sobu ustati neispavan i gol, pospan i umoran skakati preko golog kamena, a cijelu noć svirao je vjetar oko zgrade iza zidova, na žicama i po gromovodima.”
Stari Liepach organizirao je objed u čast grofice Orcyval na koju je bila pozvana i Kazimiera Latinoviczeva sa svojim sinom Filipom, koji e , na čuđenje svoje majke, odazvao. Jedini razlog za to bio je taj da je čuo da je pozvana i gospođa Ksenija, kasirica u kavani “Kod Krune”, Bobočka Radajeva., rastavljena gospođa s prosijedom kosom, vedrim očima i jedini razlog zbog kojeg Filip odmah nije otišao iz Kostanjevca. O toj ženi je čuo tolika zla, ali kad ju je upoznao, nije mogao prestati dolaziti u “Krunu”. Za nju je Liepachova obitelj bila impozantna, dok je ona još uvijek živjela u sjeni svoje majke.
Filip je stigao u trenutku kad su se svi smijali priči mlade Jage, koja je oborila glavu, zacrvenila se i činilo joj se da joj je neugodno. Tražili su od nje da im ispriča duhovit događaj na što im ona govori da ne zna ništa. Nakon višestrukog ispitivanja i ponavljanja, Filip se više nije mogao suzdržati pa se umiješao neposredno i temperamentno kako bi zaštitio djevojku od nasrtaja društva. Stalo je kretanje, nastalo iznenađenje, klanjanje, čuđenje, a Jaga mu je zahvaljivala na ovom postupku.
Rasprava se protegla na povijest i raspravu o povijesnim događajima, a Tassilo Pacak je posvetio pažnju Filipu. Počeo je “prosipati” jednu masu podataka, datuma, citata, imena samo da bi se pred Filipom dokazao načitan i kulturan, no Filip je imao osjećaj da pred njim stoji jedan ” levantinski poludivljak i da ga gnjavi kupnjom najjeftinijih igračaka i ogledala, a on nije došao ovamo da kupi nekakva šarena stakalca od poludivljaka, i nije došao da se razgovara na sajmu s trgovačkim pomoćnicima, i što ga do vraga smeta, i što mu ne vidi u očima, da mu je sve to dosadno i neka ga pusti na miru!”
Odbijajući razgovarati s Tassilom o logici forme, kolektivizmu umjetnosti i slično, situacija je postaja sve neugodnija. Svi su gledali u Filipa i iščekivali njegov odgovor, no on je samo šutio, pušio i s vremena na vrijeme pogledao Bobočku u oči.
“Svi su ti ljudi pred njim izgledali kao namazane mesnate lutke, samo su njene oči imale bistar sjaj akvamarina, a trepavice su joj bile tako bujne, tako crne, tako metličaste, te je Filipu izgledalo, kao da su umjetne. Te su se čađave, masne trepavice rastvarale, a iza njih je prosjajivalo plavetnilo, kao da tamo negdje duboko sviće, a sve ostale oči oko te žene bile su mrenave, slijepe, kao kokošje.”
Razmišljajući o tome da su sve žene lutke, on ipak zaključuje da Bobočka nije lutka. Njene kretnje su ljudske. Za nju govore da je jednog čovjeka strpala u zatvor i da je nimfomanka! Nevjera, brakolomstvo, blud, razorene blagajne, ubojstva, zatvori, za njega je ona imala smionosti u smrdljivom kutku provincije
Slušajući glupe razgovore koji nisu imali smisla, Filipu je postalo neizdrživo i osjetio je da treba krenuti. Izašao je prema proplanku i dok je uživao u prirodi, kraj njega je stajala Ksenija Bobočka. Sjela je do njega i tako su dugo sjedili bez ijedne izgovorene riječi.
Kad ju je upoznao, sve je već bilo protiv tebe žene. Sve je već prošla, od suluda, nesretna braka do tragedije s mužem Vladimirom Baločanskim kojeg nikad nije voljela. Za doktora Pavlinića, prvog supruga, udala se iz interesa, hladnokrvno, kao što se udaju i druge građanske djevojke. Ali kako je bila divlja, za razliku od građanskih vršnjakinja nije izdržala i razderala je svoj bračni ugovor bez da je dala konkretan razlog. S obzirom na to da se njen razvod braka dogodio kad i stečaj Kreditne zadruge kojom je njem muž predsjedao, pričalo se da je ona kriva i odgovorna za to.
Odvjetnik Vladimir Baločanski zaljubio se u nju gotovo savršeno nevino. Od prvoga dana joj je bio više dosadan nego zanimljiv, ali ga je upravo zbog toga i fatalno dotukla. Zbog nje je pao u teške financijske probleme, a kad je završio u zatvoru, žena mu se bacila kroz prozor, pa je i on ostao Kseniji kao jedna ostavština drame o kojoj se pričalo. Kad je izašao iz zatvora, on se preselio kod nje i kad više nisu imali novaca, prisiljeni su preseliti u Kostanjevec gdje je ona imala vinograd, a od Steinera je uzela u podnajam kavanu
Filip se sjeća njenog izgleda i tijela koje uspoređuje s najčišćom lirikom
“Bobočkino tijelo, posuda puna dubokih i mutnih strasti, bilo je androgino, čisto tijelo jedne djevojčice, koja stoji na pragu prvog proljeća. Ona je kao bolećiv cvijet cvala, nagnjila, i njeni mirisi gnjilog i mokrog sijena, njene opijumom poškropljene cigarete, njen gustim dimom omotan napukli alt, sve se to pušilo oko glava naše u prvoj i drugoj generaciji pogospođene gospode, kao najtajanstveniji tamjan.”
Također se pričalo i da su dvije banke: Kreditna zadruga ministra Pavlinića i Jugo-holandsko d. d., završile pod stečajem zbog Bobočke. Kad se rastajala s ministrom Pavlinićem, Bobočka je imala stan od devet soba u prvome katu jedne palače u donjogradskom centru, a ustvari ga je kupio Pavlinić na dražbi.
Bobočka je bila žena koja je svoje tjelesne tajne otkrila rano, dok još nije navršila trinaestu godinu. Za vrijeme praznika, ljetovala je kod svoje tetke, a Bobočka je ležala na rukama baruna Remenyija koji je zapravo ujak njene tetke, barunice Remenyijeve. Bilo je lijepo, nedjeljno sunčano jutro i nikoga nije bilo kod kuće jer su svi otišli na misu osim nje i ujaka. Ona se ljuljala u vrtu, a on je čitao novine. U jednom trenutku je pukla karika ljuljačke i ona je pala i raskrvarila nogu na staklo. Svu krvavu ujak ju je odnio u stan, položio na kauč i brisao vatom krv. U zanosu nagona prema pohoti, to jutro ostalo joj je najintenzivnijom uspomenom iz djetinjstva.
U sedmom liceju imala je jak bronhitis, pa ju je majka odvela na Taorminu gdje je upoznala sina carskog bankira vještog u “ljubavnim stvarima”. Na bijeloj lađi pod mjesečinom, Bobočka je popustila dječaku kojeg nije znala. Kasnije je dvije, tri godine razmišljala o događaju kao bljutavom, no brzo je odbacila misli i stid i nastavila dalje.
Njen drugi suprug, Vladimir Baločanski, bio je dobro odgojen mamin sin.
“Njen jedinac bio je uvijek prvi u razredu, odlika s najmanje pet izvrsnih, od prirode nadaren, jasan, otvoren, dobroćudan, pristojan, u jednu riječ: dečko jednog presvijetlog sastavljen od samih presvijetlih superlativa. Njegov interes za slikarstvo bio je visoko iznad prosječnog diletantizma, njegov savršeni engleski izgovor, uvijek ispeglane hlače i nezgužvana kravata, njegove pismene radnje, red na pisaćem stolu i po ormarima, njegov studij u inostranstvu i ispiti, koje je polagao s nadnaravnom lakoćom, sve je to govorilo za visoku karijeru mladoga gospodina, plemenitog porijekla i otvorenog značaja.”
Njegov otac imao je dvadeset i četiri godine kad se zaručio s Vandom Dvořak-Agramerovom, njegovom majkom. Radio je u virovitičkoj konjaničkoj pukovniji i bili su savršeno sretni ljudi. Njihova djeca, najstariji Vladimir i dvije djevojčice Dagmar i Alis, išli su na ljetovanja u Lovran i na Bohinj. Bili su obrazovani i lijepo odgojeni. Sve se znalo. A onda su se odjednom pojavile laži.
Vladimir je upoznao Bobočku i po prvi put u svom životu se predao jednoj ženi, bez logike i razuma, samo po zakonu tijela. Kao što to čine sedamnaestogodišnjaci.
“Osjećala se ta nesretna Ksenija Radajeva u pozadini već prilično dugo kao konvencionalna pojava, kao klijent, kao odvjetnička stranka, a poslije stala je da se javlja kao pozvani gost, kao kartaška partija, kao posjet u loži, kao intimna znanica na večernjoj zabavi u restoranu, kao motiv, koji je stao da bruji na svim telefonima Vladimirova privatnog i poslovnog života.”
Prvo je počeo kao njen odvjetnik, a kasnije je bio viđan s njom češće. Od plesanja u javnosti, kod Bobočke u soareji, u karetu, koncertu francuskog klaviristu. Sve je to Vandi bilo predstavljeno kao “poslovni put”. Umjesto u Beču, bio je u Opatiji gdje je Bobočka imala luksuznu vilu. Počeli su se pojavljivati sve veći nemir i nepovjerenje. Vanda je počela u svojoj glavi razvijati masu kombinacija i otkrivati čovjeka za koga se činilo kao da ga ne poznaje.
“Kako nema volje, kako je lažljiv, kako je sve kod njega zapravo osnovano na vanjskoj, papagajskoj formi, kako je sve to prazno i nesolidno i sebeljubivo, zapravo okrutno. Kod njega, naravno. A ona je majka, ona živi za svoju djecu, za ideju jedne uzvišene čistoće svoje vlastite obitelji, u posljednjoj konzekvenciji i za njega. Ona je mučenica i preko nje se prelazi, kao da ona nije čovjek nego stvar. Preko nje se jednostavno prelazi.”
U Vladimiru se počelo pojavljivati sve više i više ono tjelesno. Cijeli život živio je kao u ludnici, nekom sanatoriju gdje se ništa nije smjelo. Ni kartati, ni piti, pušiti, uživati, ljubiti, ludovati, misliti. Sve je bilo određeno nekim rasporedom kao u ludnici za živčano bolesne.
Tako je Bobočka postala njegova nezakonita žena. Jedina koju je doživio. I bila je javna djevojka. Nije se više obazirao na ono što su mu oduvijek govorili, da su važna obitelj i djeca. Nije ga bilo briga za priče starih dama iz visokog društva. Sad je radio ono što je on htio.
Sjedio je tako u kavani i gledao žene. Pitao se tko su svi ti ljudi koji ga okružuju. Tko su svi ti ljudi koji se ljubakaju s Bobom. Za njega je bilo mučenje. Čekati po čitave noći, biti ponižavan, mučen, iscrpljen, a istovremeno priželjkivati njeno tijelo za sebe. želio je nju samo za sebe. Svi su se kretali oko nje, svi su odlazili s njom, svi su dolazili s njom, ona se vraćala s darovima, skupocjenim ogrlicama, a Boba je radila ono što joj se hoće, bez obzira na Vladimira. Sad Vladimir sjedi u loži, pije i gleda Bobočku sa svima drugima osim s njim.
Vladimir se topio pod njenim prstima, kao cvijet od voska. Zapečatio je sve što mu je ikad značilo. Zbog nje. Blagajnu, advokatsku pisarnu, pisaći stol. Čitavu karijeru na kojoj su mu mnogi zavidjeli. Vanda je pokušala razgovarati s njegovom majkom koja nikad nije voljela nikog, a imale su klasičan svekrva-snaha odnos. Između njih su bile nepremostive razlike. Sve što joj je rekla je da joj ne može pomoći i da je on u godinama kad je i njegov otac radio isto, pa joj kaže da sve što može je samo čekati.
Vladimir nije osjećao ništa osim izgubljenosti. Bobočka je u njemu izazvala jaku spoznaju, spoznaju prema patvorenim, glupim životom.
“A ta žena izgledala mu je neshvatljivim elementarnim prodorom do njega samoga, do najbitnijih skrivenosti u njemu samome! Čitavog svog života vukao se među stvarima i prikazama kao plaho, uznemireno, dršćuće dijete, a sada, kad se prvi put osovio i htio da se pokrene kao subjekt, sada je došao u sudar s materijom. S kaznenim zakonom.”
Sunčani je kolovoz, a Filip, umoran sjedi pod orahom i razmišlja o praznini koju osjeća. Snuždio se pod malom brončanom figurom s kojom se igrao cijelo to poslijepodne. Već duže vrijeme je osjećao da ga magneti gradova privlače. U nosnicama mu se javila želja za mirisima, sjajem, blještavilom, a on je tu zapeo u ovom panonskom blatu i čeka nešto što se ne miče. Nemir koji je ulazio u njega postajao je sve jači!
“Uvijek se osjećao osamljen u krugovima svojih emocija i znao je vrlo dobro iz svog dugogodišnjeg iskustva, kako je teško pokrenuti ljude oko sebe do intenzivnosti svojih vlastitih doživljaja.”
Razmišlja o svim onim ženama, lutkama, luđakinjama s kojima se družio, a od kojih nije ostalo ništa osim slabog sjećanja. Osim Ksenije, ona je ostavila najnezasitniji, najtrepetljiviji osjećaj u njemu i postala jedina vrijedna pojava u njegovom životu! Ta žena ga je intenzivno privlačila. S
Uznemiren neznanjem o svom porijeklu, Filip se često gubio u nekim tajanstvenim istraživanjima, počecima. Ležao je kao dijete u groznici i razmišljao o svemu tome. O povorkama muškaraca koje su prolazile kroz kuću. A upravo je o tim groznicama i razmišljanjima pričao Kseniji dok ga je ona slušala sa zanimanjem.
Već dvadeset goni ganja žene, trči za fikcijama i ljepotama, a svoje sklonosti svrstava u tuđe komplekse. Nema razvijen osjećaj za stvarnost života, opipljivost stvari i predmeta, osjećaja ravnoteže među njima. No, s Bobočkom, taj osjećaj subjektivne nesigurnosti u svoj vlastiti identitet nestaje.
Jedne olujne Rokove noći, Filipov san se ostvario kao fantastičan vatromet. Dan svetog Roka je bio sunčan, ljudi su šetali, veselili se, a Filip i Bobočka su odlučili ići na proštenje. Dva sata su hodali bukovom šumom, uživali u prirodi, a do male kapelice Svetog Roka su stigli tek predvečer kad se javljao prvi sumrak. Nakon nekog vremena, krenuli su kući kroz šumu, Filip joj je pričao o kompoziciji i da već godinama pokušava naslikati Isusa Krista. Osjećao ga je i nosio je tu sliku u glavi već duže vrijeme. Pričao joj je o kipućem kotlu mesa i strasti, kad se usred njegovih riječi Bobočki olujnim vihorom pomjerila bluza. Pripijeni jedno uz drugo, stajali su pod drvetom i čekali da strašna oluja stane. Potpuno mirna i sabrana, uz tutnjavu gromova, Bobočka se stisnula uz Filipa i slušala ga pomno sa zanimanjem.
“Osjećalo se, doista, da je istina, što je bila izjavila, kada je nekoliko koraka od njih grom raskolio jedno stablo: da joj je savršeno svejedno, hoće li umrijeti večeras ili sutra!”
Kod krčmara Šimuneka još su gorila svjetla. Svi spavaju, polako dolazi jesen, a on tu dangubi s nekom gnjilom ženom i prisjeća se one koju nikad neće zaboraviti.
Sergije Kirilovič Kyriales, dermatolog i doktor filozofije, bio je predratni ruski emigrant, a u vrijeme kad se pojavio u Bobinom krugu, ona je bila s Vladimirom. On je doputovao iz Rige, a majka mu je bila grčka Židovka s jednog otoka iz Male Azije, a otac Rus. Taj čovjek je bio puno stariji, zatvoren i hladan u svakom pogledu, a za razliku od Filipa, posjedovao je tu neku uzvišenu superiornost. Imao je tu neku čudnu mogućnost da razori svaku Filipovu misao, ideju, da sve njegove snage pretvori u prašinu. Filip je još od najranije dobi imao određene mucave komplekse prema ljudima nepoznata lica. Takav utjecaj je na njega ostavljao i ovaj čovjek.
“Teško bi bilo reći, da li su svojstva, kojima je tako razorno djelovao na Filipa, bila doista magične naravi, ili je taj odnos bio uslovljen nejasnim sklonostima samoga Filipa, koji se u životu često podređivao raznim manjevrijednim i bolesnim ljudima i ženama, i u takvim nesamostalnim, podređenim stanjima obično doživljavao svoje najteže sudare i lomove. U odnosu spram toga Kyrialesa Filip je imao osjećaj duboke organske smetnje, gotovo straha.”
Filip se još u srednjoj školi jako boja nekih predmeta i pojava koji su na njega imali neobičan “zmijski efekt”
On se u gimnaziji još bio neizrecivo bojao nekih pojava i predmeta, koji su mogli da na nj vrše neugodan, upravo zmijski utjecaj: šešira svoga profesora matematike, na primjer, jedan njegov prijatelj Anđelko imao je takve cipele kojih se Filip bojao, pa kad god bi pričao s njim, počeo bi mucati. Isto je bilo i s Kyrialesom. U trenutku je postao mucav, nije se znao izraziti, zaboravljao je očito, sumnjao u vlastito znanje. A Kyriales mu nije ni najmanje olakšavao, svejedno je pokazivao svoju superiornost.
“A Kyriales nije ni najmanje skrivao svoj uzvišeni stav spram Filipa: on mu je izražavao svoj intelektualni prezir među riječima i direktno u raznim oštrim varijantama, često na vrlo surov, moglo bi se reći, gotovo i neuglađen način. Kyriales uopće nije vjerovao ni u kakvu naročitu ljudsku sposobnost i nadarenost, a o Filipu, kao slikaru, mislio je porazno.”
Bio je uvjeren da Filip nema nikakve talente, da je samo slatkorječiv i veliki brbljavac i da nikad neće napraviti ništa od svog života. Nazivao ga je “artistom”, riječi koja je iz njegovih usta zvučala kao uvreda, a kako je bio dermatolog, nakon par rečenica u Bobinoj kavani postavio mu je dijagnozu neizlječivosti. Filipa očekuje samoobmanjivanje spolnim poticajima, sterilna patnja i na kraju samoubojstvo. Ono što je Filipa plašilo je to što je čovjek govorio logično. Poslije tog razgovora, Filip nije mogao tu noć spavati. Nije mogao ništa, ni čitati, pisati, slikati. Kao da je bio gluhonijem. Ponovno razmišlja o slikarstvu i slikarskim tehnikama.
Počinje osjećati kako je počelo to “sudbonosno raspadanje”, kao da se utapa u nekoj blatnoj vodi.
“Kao lutku, tako ga svlači taj čovjek, i on postaje potpuno prazan, kao soba, iz koje su iznijeli sve, jedan komad pokućstva za drugim, i ništa nije ostalo, nego jedna mala istina, što još tiho pucketa na stolu, kao svijeća kada dogorijeva.”
Kyriales čovjeka smatra jednim od najnižih vrsta životinje.
“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka?”
Bobočka je pričala Filipu o navodnoj tragediji koju je Kyriales doživio dok je imao dvadeset godina – Kozaci su mu ubili djevojku u Sankt Peterburgu. Čekao ju je kod oglasnog stupa, ona je došla sva krvava i srušila se njemu u ruke. Odnio ju je u bolnicu, ali svejedno je te noći izdahnula od ozljeda. Nakon toga, Kyriales se nije više nikad vratio u Rusiju.
Upravo je to odvajanje stvarnosti od ideje bilo po njega pogubno i sudbonosno. Mnogo godina je preležao pred nadgrobnim spomenikom i dugo se godina bavio idejom da napiše komediju gdje bi opisao i razvio sve svoje ideje pogleda na svijet. Sad sjedi po kavanama i krčmama i suprotstavlja se mizantropima kao što je Filip.
“A čovjek se rađa samo jedan jedini put lično! I pokraj svega što je stvarnost izvan nas objektivna i toliko dugotrajna, te nam se ta dugotrajnost stvarnosti pričinja vječnošću, to se ipak, najmiliji moj, sve doživljava unutar sebe samo jedanput! I tko to ne uviđa, taj bolje da se nije ni rodio!”
Sve njegove priče Boba sluša s neobičnim zanimanjem. Uživa u svakoj njegovoj riječi, a Filip osjeća ljubomoru. Već su popili litru rakije, ali Filipu se njegova analiza zakašnjelog puberteta i razmišljanje da je njegov nemir uzrok posljednjih proplamsaja spola zanimljivi, no ipak ne zna odakle dolaze sve te riječi i da ako je doktor dermatologije znači li to da je i doktor filozofije.
Dim u kavani je gust, a Filip, ponesen rakijom je uzrujan, no ne i sasvim pijan. Govori o “oduhovljivanju materije”. Bobočka sjedi za blagajnom, dijeli kocke šećera, s vremena na vrijeme ustaje, pa se vraća za stol i sluša. Večeras se ne osjeća dobro, kao da je slomljena, kao da će biti bolesna. Ali to je samo umor. Dosta joj je smrada krčme i dima. I tih razgovora i šljivovice. A posebno Filipa koji samo kima glavom Grku jer ga ne može smisliti. Drago joj je da se napokon našao netko tko može i njemu posoliti pamet.
Još kod prve upadice Grka kad je počeo pričati o oduhovljenju materije, Filip je znao da je deplasirana. Htio ga je ispraviti, ali oblilo ga je rumenilo i počeo je mucati.
Sergije je gledao zbunjenog čovjeka koji je stajao pred njim i mislio o vlastitim živčanim podrovanostima. Razmišlja koliko je žalosno što sjedi u ovoj smrdljivoj krčmi s ovom kasnaricom i priča o nečem nevidljivom, a zapravo je strepio za tom nesretnom i strastvenom ženom.
Dva dana poslije, Bobočke nije bilo za kasom. Pričalo se da ima anginu, a Filip se već treće večeri uputio da ju posjeti. Otišao je do njene kuće u vinogradu, prišao s dvorišne strane i kroz prozor vidio Baločanskog kako sjedi i čita novine, a u krevetu se valjalo klupko golog tijelo. Gola žena i netko u crnini našli su se u tjelesnom “klupku”. Pokucao je, ali u trenutku pomisli da bi bilo bolje da nestane, ali bilo je gotovo. Baločanski je otvorio vrata i pozvao ga da uđe. Bobočka nije ustajala samo je više navikla poplun na sebe. U dnu kreveta sjedio je dermatolog i motao cigaretu, a ona ga je pozdravila hladno. Činilo mu se kao da sanja, kao da je sva ta suluda scena njegovo bolesno priviđenje. Rukovao se s njom, a u tom trenutku ga je oblio znoj. Da nije sjeo, noge bi ga izdale.
Sergije Kyriales je prošle godine sjedio na palubi lađe između sicilijanskog gradića i Taormine, a pokraj njega je stajao jedan isusovac. Hodao je Kyriales po Siciliji cijelu jesen, ali ništa nije doživio. Jednog dana mu je prišao mali devetogodišnji dječak, zvonarov sin, mekan i plah, nervozan, sa znojnim prstima. Njegovom ocu je ponestalo voska pa je otišao. Prišao mu je i počeo pričati o raznoraznim tajnama. Dječaku se znojila ruka i tako je slatko mucao.
Slušao je Filip Gruzina kako mu laže, gledao umornu ženu, a slaboumnik je šuškao novinama. Činilo se kao da je završio s pričom, pa ga Filip pita je li to sve misleći da ipak govori istinu.
Filip je htio krenuti, ali ga nisu pustili, posebice Boba. Ostao je uz nju, ali su šutjeli bez riječi. Baločanski je buljio u to mastilo na papiru, a Grke je kružio oko kreveta. Počinje rasprava o smrti, a dolaze do toga da od jedne nevine i naivne djevojčice Boba postaje bludnica, pa se opet vraćaju na priču o smrti, samo ovaj put je u pitanju samoubojstvo. O čemu bi razmišljali u tom zadnjem trenutku. Filip je bio zbunjen, pokušavao je otkriti, ali nije uspio tako da nije odgovorio ništa.
Sve je u Filipovom trenutnom stanju postalo bespomoćno i brodolomno. Sve je promatrao pogledom nestrpljivog mladića koji je kopao po vlastitim mislima svjetiljkom. Jasno je osjećao i znao da je zapeo na Kostanjevcu i da bi bilo dobro da se makne, ali jednostavno nije imao snage za putovanje od dvadesetičetiri sata. Sve što je htio je ukrcati se na prvi vlak. Postalo mu je jasno da je ljudsko zapinjanje sudbonosno. Ljudi su igrali opasne igre, pa čak i on. Još nikad se nije osjećao ovako slabim.
Bobočka je strastveno uznemirila njegovo biće, a strah i neprekidna sumnjičavost uznemirivao je i pojačavao njegove sumnje.
“Javljale su se pukotine u tim zanosima, nad pukotinama rastvarale su se sve nezdravije snage, krvavo gnjiljenje puti, oganj čulnih zanosa, slabost i neobično često pritajivanje pameti, predavanje snovima, sanjarenje s jakim priklonima živinskog samoljublja, sve je to previralo u njemu i kipjelo kao upaljena gnjila krv.”
Prema Baločanskom je osjećao antipatiju. Filip nikad nije ni pomislio da bi ovako hladno mogao razmišljati o nečijoj smrti, a sad je o tom razmišljao potpuno trijezno. Ali takve misli su se pojavljivale tek na trenutke. U glavi je naslikao vinogradske sumrake, krabulje u polutami, starog Liepacha, svoju majku, debelu Karolinu, odsjaj gorućih lula, Bobočku, kravara Miška, sve kako sjede za stolom i piju čaj.
“Stara Regina s illustrissimusom, kao dvije smiješne papige, debela Karolina u centru kompozicije sa svojom natečenom trbušinom i crvenim mesarskim rukama, gluhonijemi Miško i suludi Baločanski, dvije padavičave, demonske, nacerene maske, a Bobočka blijeda, u crnoj svili, natače njemu, Filipu, čaj u svijetlocrvenu šalicu. Sebe je postavio pred taj krug s paletom i cigaretom u ruci, a na sjenicu, na korijen zelenog bršljana, posjeo je starog, stoljetnog gavrana: sve masno od pastoznog poteza kistom, prenamočeno i prenatopljeno bojom, lapidarno, teško: za jednu nijansu (eventualno) suviše nordijski, malko preproblematično u motivu, ne u fakturi, ali slikano u jednom zamahu, gotovo izliveno u jednom potezu.”
U posljednje vrijeme u njegovoj glavi sve se pretvaralo u nekakav akvarel i pri svakom udisaju se osjećao tako živo, kao da je odrastao. Sve oko Bobočke je jednostavno nestalo. Zašto je on uopće htio biti s tom ženom? Nije znao. Tko je zapravo ona i što se to s njom događa? U početku mu je bilo jasno, ali sada nije znao. Sve što je znao je da ne treba nestati ništa što je važno. On svake večeri dolazi za njenu blagajnu, pije šljivovicu i čita Daily Mail, tako mu prolaze noći u Kostanjevcu, a ona broji kocke šećera, kucka priborom, toči punčeve i likere. Sve više i više je ulazio u krug njezinog utjecaja.
“Ona nije bila oduvijek to, što je danas.”
Simpatija za nju počela rađati na granici njene nemoći i slomljenosti i nemoći.
Jednog dana, Filip ju je vidio kao u krilu drži malo dijete. Napiknuo se na trn, a ona mu je vadila špranjicu iz prstića. Kako nije bilo igle, ona mu je nježno pokušavala usnama izvući špranjicu. Jednog je zakasnila na sastanak, a kad je došla bila je sva prljava i zbunjena. Kad ju je pitao što se dogodilo, rekla je da je pala. Poslije je čuo da su ju viđali s novim nadlugarom upravo na toj natcesti na kojoj je rekla da je pala. Zatim stari Korngold koji ju je često znao posjećivati u kasne sate, a koji je kasnije pozvao nju i Filipa u svoj lovački dvorac gdje je jedne večeri dok je bio pijan kako ju miluje svojim debelim prstima po njenoj nadlaktici, gladi ju po leđima, dodiruje njena bedra svojim koljenima njena bedra, a ona se smije kao djevojčica. Pričali su o nekim danima kada su mislili da je trudna. U tom trenutku je osjetio da će mu pozliti pa je otišao u svoju sobu. Probudio ga je Bobin glas i kikot ispod balkona. Bilo je tu svega, ali ona scena s njom u postelji dok Baločanski čita novine će mu ostati neizbrisiva.
Nakon toga, Filip više nije dolazio u njenu kavanu, a ni ona se nije javljala. Otputovala je u grad i vratila se s mnoštvom novih stvari, a Filipu je donijela limenu kutiju s najfinijim holandskim bojama. Boje joj je bacio pred noge, bio bezobrazan, govorio joj brutalnu istinu, a ona je samo slegnula svojim ramenima, pokupila boje i otišla. Nije ju krivio. On ju je povrijedio, a ona mu je skupljala boja. Ostala je uzvišena pred njim. Pitao se što ona zapravo želi od nje?
“I nije li upravo on, Filip Latinovicz, ono lice koje tu gospođu snizuje do bludnice?”
Kod Turčinova našli su jedno truplo. Bilo je toliko raskrvareno i izmrcvareno, nitko ga nije moglo prepoznati. Nije imao nikakvih papira kod sebe, a jedino što se moglo pročitati je da je šešir kupljen u Londonu u Metropolis Ltd. Dok su vijesti stigle do Kostanjevca je nađeno truplo čovjeka kojeg je pregazio vlak, i dok je Bobočka otišla do Turčinova, neznanac je već bio pokopan. Ali prepoznala je stvari pokojnika. Bile su to stvari Sergija Kiriloviča Kyrialesa.
Naredila je da otvore grob. I tako je Bobočka stajala na kiši, čitavo jutro dok su grobari otkopavali grob. Blatnjava škrinja je bila odvratan prizor! Ali prepoznala je tijelo i odjeću. Ostavila je sve podatke o identitetu pokojnika vlastima, i vratila se kući sva umorna i mokra. Pokucala je Filipu u vrijeme njihovih uobičajenih sastanaka. Sve je podsjećalo na olujnu noć dok su stajali pod drvetom, pripijeni jedno iz drugo. Zamolila ga je za molbu. Odlučila je otputovati i treba joj novac do dođe do Hamburga. Filipa je smrt toliko impresionirala i iznenadila da je izgubio dah. Rekao joj je da nema trenutno kod sebe toliko, ali da može otputovati rano ujutro s njom do grada i tamo će ju ispratiti i dati sve što ima. No, njoj novac treba odmah, večeras, najkasnije do sedam. Pa joj je Filip predložio da ode kod svog znanca i donese joj sve još večeras, što je ona odbila jer joj ne treba da se netko toliko trudi oko nje. Predložila je da ode do kavane i ostane tamo do sedam, a onda će sama doći kod Filipa po novac.
Blagajnik nije bio prisutan, a vratit će se tek kasno. Filip nije imao poznanstva u Kostanjevcima. Majku nije htio pitati. Jedino što mu je preostalo bio je geometar. Tamo se u blagajni nalazilo devet hiljada, a od toga je četiri trebalo ostati kao polog. Uzeo je pet i vratio se kući čekati Bobočku.
Vrijeme je prolazilo, padao je sumrak, a Regina je po koracima svog sina osjetila da se gore kod nje nešto događa. Pritajila se od straha, a nema snage da se popne i pita ga što se događa. Filip je čekao i čekao, a vrijeme kao da je stalo. U daljini je čuo teške korake po drvenim stepenicama, bio je to Baločanski koji je došao vidjeti je li sve u redu s njim. Filip ga pozove da uđe, pa sjednu i zapale cigarete. Toliko je iščekivao Bobočku. Baločanski uzima figuru sa stola i započinje rasprava o Rimu. Nakon toga dugo su šutjeli. Filip je imao osjećaj kao da mu nešto želi reći pa ga isto i pita. Baločanski mu kaže da je došao zbog Bobe, da zna što se sve događa između njih, na što mu Filip odgovara da je to njihova privatna stvar i da nema namjeru s njim razgovarati o tome. Obavještava ga ipak da to što mu je Boba rekla da planira otići i vratiti se je obična laž. Da nema nikakvu namjeru vratiti se. Objašnjava mu u kakvoj se situaciji on našao, da je ostavio svoju djecu, zbog njega se žena bacila kroz prozor, no Filip mu ni dalje ne vjeruje, pa krene prema vratima da mu otvori. U tom trenutku se pojavila Boba. Nije znala što da kaže, a Baločanski joj pokaže na vrata i kaže joj da krene van. No, ona odbija.
U prizemlju su se otvorila vrata, a njegova majka je glasno zazvala Karolinu. U tom trenutku, Filip se desnom rukom držao za stol i nije znao što da radi.
“Da baci ovog luđaka kroz vrata, niza stepenice, to je nemoguće, to bi ispalo skandalozno: svi stanari ove proklete kuće prisluškuju, što se tu gore zbiva, a kroz ove trule daske čuje se svaka, i najtiša riječ. A osim toga i stari Liepach je dolje u viziti. Da uđe u bilo kakvo objašnjavanje s tim uzrujanim čovjekom, to bi bilo suvišno: taj tip ionako nije priseban!”
Susreo se s nervoznim Bobinim pogledom, prišla Baločanskom i odlučno izjavila da ide. Filip se jedva dovukao do kauča i tamo dotučen klonuo.
Odjednom su se čuli koraci. Bila je to Regina. Pitala ge je hoće li sići na večeru, što je on odbio. Ušla je i upalila lampu, samo ga je htjela vidjeti, a on je se samo htio riješiti jer je Boba rekla da će možda doći prije večere. Slagao ju je da se brije, samo da što prije ode. Ispituje ga o svemu, od tome zašto je Baločanski bio pa do toga zašto je Rus umro. Govori mu da se brine za njega i da je naivan što je u njemu izazvalo bijes.
“- Tako dakle, vi mislite, da ste pozvani, da mi čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagrađen na isto takvom, ako ne još i na gorem novcu, kakav one djevojke zamataju pod svoje čarape? A moje djetinjstvo, a čitav moj porođaj, a trafika, a sve ono u Fratarskoj ulici, a ona baba s crnim gavranom, a biskupova uloga oko svega toga? Mati, mati… Regina je ustala i glas joj je podrhtavao: – Tako govoriti sa svojom majkom, to može samo pokvaren čovjek, koji ne vjeruje u boga!” Govori joj da je navršio četrdesetu godinu, a još uvijek ne zna tko mu je otac.”
Drama se nastavljala, a on je u jednom skoku otvorio album koji je stajao na stolu, otvorio povijest svojih paklenih nemira iz djetinjstva, padao u sve veći bijes.
“- Na, gledajte te svoje slike, izvolite, pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?”
Regina je počela skupljati rasute slike po podu i sastavljati pokidane korice albuma. Govori mu da ako ga je to toliko mučilo, zašto ju jednostavno nije pitao i da mu je sve zapisala u slučaju njene smrti na papir koji je trebao biti dostavljen njemu. Pokazuje mu sliku njegovog oca, doktora Liepacha.
Netko je pokucao na vrata. Bio je to Baločanski. Poklonio se Regini, okrenuo prema Filipu i ispričao se u svoje i Bobino ime. Govori mu da ga ona pozdravlja i da je večeras spriječena doći. Poručuje mu da ne putuje. Filip kao da ga je gledao iz daljine. Nije mu bilo jasno kako je to moguće da ne putuje. Odlučio je uzeti kaput i poći do nje osobno da čuje, ali on izvadi cedulju i preda ju Filipu. Bio je to nekakav račun. Nije bilo ni traga Bobinoj poruci.
Primijetio je da mu se prsti lijepe za nešto vlažno. Bio je to krvav otisak prsta kao pečat. Odmaknuo se od njega i primijetio da Baločanski krvari, no on ga utiša i skoči niz stube. Filipu se to činilo odveć zvjerski. Potrčao je za njim. Bobin prozor bio je osvijetljen. Na stolu je gorila svijeća, a na postelji, s obje noge na zemlji ležala je Bobočka sva u krvi. Sve je bilo krvavo. Baločanski joj je pregrizao grkljan, a oči su joj bile otvorene, kao da gleda.
Analiza likova
Likovi: Filip Latinovicz, Regina (Filipova majka), Ksenija Radajeva (Bobočka), Vladimir Baločanski, Dr. Silvije Liepach, Sergej Kirilovič Kyriales
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Smatra se najvećim piscem 20. stoljeća. Ostao je poznat ne samo kao književnik nego kao i enciklopedist.
U suradnji s Matom Ujevićem Krleža je osposobio Leksikografski zavod, koji se po izdanjima što se tamo nalaze smatra poznatim i cijenjenim svjetskim enciklopedijskim institutom te s Akademijom, Sveučilištem i Maticom čini jednu od četiri važne kulturne institucije u Hrvatskoj.
Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.
Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.
Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.
Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.
Krleža je napisao velik broj djela koja obuhvaćaju do 80 svezaka. Način pisanja mijenjao se tijekom vremena, pa se tako na početku karijere može primijetiti utjecaj Strindberga, Nietzschea te Ibsena. Iako je na početku pokazivao antagonizam prema Dostojevskom, u pojedinim djelima vidljiv je utjecaj poznatog pisca iz Rusije te ekspresionizma i impresionizma koji su prevladavali na početku 20. stoljeća.
Krležina poezija je u početku bila obilježena whitmanovskim simfonijama kao što su “Tri simfonije” u kojoj se može primijetiti puno čudnih asocijacija te prelomljena sintaksa. Nakon ove faze uslijedila su zrelija djela u kojima se najviše mogao osjetiti utjecaj poetike ekspresionizma i proturatne lirike.
Romane je pisao baroknim jezikom i stilom, ali mogao se osjetiti i utjecaj Dostojevskog po scenama u kojima se miješaju opisi politike, povijesti i ljudske prirode. Od romana treba izdvojiti: “Na rubu pameti”, “Povratak Filipa Latinovicza” i “Zastave”. Poznatije drame su: “Legenda”, “U agoniji”, “Kraljevo”, “Aretej”.
Miroslav Krleža je pisao i eseje. U njima je pokazao kako može izbrisati granice između različitih žanrova, pa se u više djela primjećuje pojavljivanje esejističkih pasaža ne samo u novelama i romanima nego i u putopisima i dnevnicima. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…
Autor: N.K. i M.L.
Odgovori