“Balade Petrice Kerempuha” knjiga je pjesama Miroslava Krleže. Smatra se najvećim pjesničkim ostvarenjem Miroslava Krleže, a ujedno je i jedno od najvećih djela hrvatske književnosti uopće.
Zbirka pjesama je u svom prvom izdanju, objavljenom u Ljubljani 1936. godine, sadržavala 30 pjesama, od kojih je zasigurno najpoznatija ona pod nazivom “Khevenhiller”, sa svojim slavnim stihovima “Nigdar ni tak bilo/ da ni nekak bilo,/ pak ni vezda nebu/ da nam nekak nebu.”
U drugom izdanju zbirke dodane su još četiri pjesme, pa su tako tiskane i nadalje. S ovim izmjenama, zbirka je doživjela još samo nekoliko neznatnih i tako ostala najdovršenije djelo Miroslava Krleže, s obzirom da je on sva svoja djela opetovano ispravljao i nadopunjavao.
“Balade Petrice Kerempuha” najbolje odražavaju Krležin pjesnički karakter. Već sam naslov zbirke u sebi sadrži oprečnost, sjedinjavajući dva potpuno kontradiktorna pojma. Riječ balada odnosi se na tužne pjesme, često tragične, sumorne atmosfere i patetične poruke, dok je Petrica Kerempuh simbol veselja, zabave, lukavstva i prepredenosti.
Petrica Kerempuh lik je iz narodnih priča, kojeg je Krleža iskoristio za predstavljanje svoje vizije tadašnjeg društva i prikazom svih njegovih negativnosti i slabosti. Kerempuh je bio veseljak, pustolov i skitnica koji se bori protiv nepravde i oholosti, on krade bogatima i daje siromašnima, pritom ismijavajući škrtost i ignoranciju visokog staleža. Na taj način on pruža otpor sustavu koji oduvijek sustavno tlači i ugnjetava običan narod, kako bi davao bogatima i tako sam sebe održavao. Balada u naslovu odnosi se upravo na prikaz takvog sustava, društva koje je naklonjeno jednoj klasi, nauštrb druge.
Krleža kroz ironiju, paradoks, sarkazam, grotesku i apsurd prikazuje moderno društvo, istovremeno ga realizirajući, ali i negirajući. On prikazuje njegove nedostatke s jasnim pozivom da bi se društvo trebalo mijenjati na bolje. Petrica Kerempuh ga, kao lik, kroz svoje djelovanje i mijenja. Jednom po jednom nesebičnom zgodom on zadovoljava pravdu i čini svijet malo boljim mjestom za siromašnog, potlačenog pojedinca i to ne samo kroz osvetu, već i zabavu koju pružaju njegove zgode.
Pjesme iz ove zbirke tematski su vrlo socijalno angažirane. One su pjesnikov osvrt na hrvatsku povijest i to onu temeljenu na seljačkim bunama i otporima običnog naroda, i malog čovjeka unutar njega, sustavu koji ga izrabljuje. Prikazuje se poprilično mračna slika života malog hrvatskog seljaka, kmeta i radnika kojim gospodare i koje izrabljuju vlastelini, najčešće strani gospodari.Zbog takve tematike su pjesme i prozvane baladama.
S druge strane, prikazuje se i ona ironična, ali i autoironična strana seljaka koji sve to trpi, a da ne klone duhom i to isključivo zbog svog humora. Ljudi preživljavaju znajući da su stvari takve kakve jesu i da je malo vjerojatno da će se promijeniti. Jedi što potlačeni mogu je izvući nešto dobro iz svega i međusobno se nasmijati. Upravo zato je Petrica Kerempuh, kao glavni nositelj ideje pjesmarice, primjereni predstavnik takvog mentaliteta.
Pjesme “Balade Petrice Kerempuha” pisane su kajkavskim narječjem i to onom učenom kajkavštinom kakvu nalazimo u hrvatskim pjesmaricama 16. stoljeća. Krleža je namjerno koristio kajkavštinu pred štokavštinom, kako bi usporio rapidno odumiranje ovog jezika.
Tridesete godine, vrijeme kada su ove pjesme pisane, bilo je vrijeme procvata dijalektalne lirike, kao nastavak pjesništva na dijalektima koje je započelo u vrijeme moderne. Dijalekt se koristio kao zapostavljeni potencijal jezika u vrijeme kada se književnost doista bavila regionalno- socijalnim tematikama. Time se korištenje dijalekta i u Krležinom pjesništvu pokazalo opravdanim. Ono je samo postalo još vjerodostojnije i bliže stvarnim ljudima, na koje se tematika njegovih pjesama i odnosila.
Petrica i galženjaki
“Petrica i galženjaki” prva je pjesma iz Krležine zbirke pjesama “Balade Petrice Kerempuha”. Ona kao da je predstavnik svih pjesama, pa svojim motivima i atmosferom nagovještava što čitatelja očekuje u ostatku zbirke.
Oprečnost s naslova pretače se u prve stihove ove pjesme. Već prva strofa potvrđuje tezu u kojem se ne samo u naslovu, već i u cijeloj zbirci spaja groteskna stvarnost s veselošću, ali i cinizmom Petrice Kerempuha. Prvi motivi koje susrećemo su motivi obješenih ljudi. To su kmetovi, lopovi, pogubljeni vješanjem, koji se sumorno njišu na granama galge.
Ispod njih, sasvim neočekivano, stoji lik Petrice Kerempuha sa svojom tamburom i svira:
“Na galgama tri galženjaka,
tri tata, tri obešenjaka,
pod njimi čarni potepuh
tamburu svira Kerempuh.”
Pjesma je posljednje što se očekuje unutar slike krvničkog trostrukog ubojstva, ali upravo njome bit će ispjevana ne samo ova okrutna stvarnost, već i mnoge poslije nje, u pjesmama koje slijede. Stihovi pjesme ovdje funkcioniraju poput osvete, poput poruke krvnicima da se mogu oduzeti životi i tijela seljaka, ali ne i njihov duh.
Druga uloga ove prve pjesme zbirke je invokacija budućih događaja koje slijede u društvu potlačenih i izrabljivanih kmetova. Nakon prve kitice slijedi kratko opisivanje društvenog stanja u 16. stoljeću i to od najviše aristokracije do najnižeg kmeta. Iščitavajući o tom beznadnom i bezizlaznom životu kmeta, kojeg prati jedino krvoločnost i smrt, naslućujemo da se u svijesti ljudi počeo javljati bunt, koji mora s vremenom rezultirati bunom.
Buna se sluti u posljednjim stihovima koje su prenesene poput upozorenja, jer ljudi nisu mogli još dugo trpjeti poniženja, stradanja i očaj kmetskog života. To se jako dobro vidi u sljedećim stihovima:
“Zapamtite kaj vam je Kerempuh rekel:
Hudi bu biškupa odnesel vu pekel.
I Šatan bu spekel grofe i prebendare,
gornice i činža prepune ormare!
Kervavo nam je telo Veronikin Robec,
vre svira v trombentu tovalruš kmet
Matijaš Gobec.”
Ova pjesma opisuje samo svitanje ustanka. U njoj se pojavljuju motivi koji će se naći u svakoj sljedećoj pjesmi, posebice onima koje govore o seljačkim ustancima. To su motivi galge, megle, kervi i smerti.
Oni svojim značenjem i atmosferom najavljuju tematiku zbirke, zajedno s idejama koje opravdavaju poriv kmetova da ustanu protiv svojih mučitelja.
Khevenhiller
“Khevenhiller” je najpoznatija pjesma iz ove Krležine zbirke pjesama. Dobila je ime po Jurju Khevenhilleru, koji je bio koruški kapetan. Bio zadužen za gradnju tvrđave koja je trebala poslužiti kao obrana Hrvatske od najezde Turaka. Ta tvrđava, nazvana Karlstadt, u čast vojvode Karla koji je i naredio gradnju, danas je je grad Karlovac.
I ova pjesma napisana je učenom kajkavštinom.
Sastoji se od dva temeljna tematska djela. Prvi dio pjesme govori općenito o čovjekovom životu, s naglaskom na život i društveno-egzistencijalni položaj zagorskih kmetova u hrvatskoj povijesti. Njihov društveni položaj bio jako loš, suočeni su sa siromaštvom unatoč teškom radu, jer su iskorištavani sa svih strana – i od hrvatske i od strane vlastele. Oni se tješe predajući se humoru i jednostavno se mireći sa stvarnošću. Ona se neće mijenjati, pa bar mogu potražiti sigurnost u izvjesnosti.
Drugi dio pjesme govori o točno određenoj socijalnoj nepravdi, koja se ispoljava kroz situacije i svakodnevne probleme s kojima se kmetovi suočavaju. Ti svakodnevni problemi tvore jedan konstantan egzistencijalan problem koji pritišće seljaka toliko redovito da ga on prepoznaje kao neizbježni dio života. Zato se kmet ne žali, niti djeluje kako bi promijenio, a tako možda i popravio svoj život.
Klasna razlika između vlastele i kmetova ističe se socijalnim motivima. Iako je kmet pomiren sa sudbinom, on svejedno postavlja pitanje zašto on mora biti gladan, dok je gospodar sit.
Zadnji stihovi opet nose mirenje sa sudbinom, iako se ona ni nakon smrti ne mijenja. Siromah i onda ostaje ponižen, pokopan u sirotinjskom grobu, bez spomenika, osim onog koji ostavi pas:
“Gda drugog spomenika na grebu mu nebu,
Neg pesji brabonjek na bogečkem grebu”
Ovaj zadnji stih u sebi nosi poantu pjesme, jasno izričući njenu nedvojbenu tematiku i ideju.
V megli
Ovo je pjesma koja govori o krvavom završetku bune, ugušene na štetu stubičkih seljaka, koji su je bili i započeli.
Tema je zasnovana na stvarnim događajima, točnije buni koja se odvila kod Stubičkih toplica 1573. godine. Njen vođa bio je Ambroz Gubec, pa je vrlo vjerojatno kako se priča o njemu u kolektivnoj svijesti stopila s pričom o “dobrom kralju” Matiji Korvinu, pa je na temelju toga stvoren lik Matije Gupca.
Vođa ustanka zajedno sa seljacima sukobio se s vlasnikom stubičkog imanja i to oko naturalnih davanja, ustanak je ugušen, a više od dvije trećine seljaka ubijeno.
Upravo o teroru tog masovnog pokolja i svemu što je ostalo neposredno nakon njega govore ovi tmurni, gotovo jezivi stihovi.
Najčešće spominjani motivi u pjesmi su motivi magle i krvi. Spominju se u svakoj strofi, te gotovo u svakom stihu kako bi se pojačao dojam tragedije i krvoprolića prilikom stradavanja stubičkih seljaka. To možemo vidjeti na primjeru:
“Kervava megla v megli karvi
kadaver v blatu
v lobanji čarvi.
…
Megla v megli. Megleni glasi v tami.
Kervavi akordi vu stubičke drami.”
Osim ovim glavnim motivima, pjesma obiluje i ostalim motivima koji naglašavaju grozotu onoga što je ostalo nakon što je seljačka buna ugušena. To su motivi magle, ruševina, krvavih svetaca, kostura, duhova i mrtvaca.
Oni koji su bunu ugušili nisu za sobom ostavili ništa, osim sjena mrtvih seljaka. Ovi motivi koriste se kako bi naglasili ekspresiju, a dodatno je pojačavaju ekspresionističke boje poput bijele, crne, crvene i smeđe, uvodeći sinesteziju osjetila kao element pojačavanja doživljaja kod čitaoca. Boje i jezivi prizori miješaju se s motivima dima, a onda i blata i to na način da čitatelj gotovo pa može vidjeti, nanjušiti, ali i osjetiti na vlastitoj koži što znači takva smrt.
Kraj pjesme sadrži i neke religijske motive. Osim srušene crkve, imamo i motiv zaziva samog Boga i pritom traženje ne pravde, već boljeg položaja u društvu u drugom životu, onom nakon smrti.
Ipak, sve ukazuje da ni smrt ne donosi spasenje, jer je sudbina seljaka jača od njih samih, njihove vjere. ideala i nastojanja da poboljšaju svoj položaj.
Bilješka o autoru
Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primijetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.
Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.
Nažalost njegova odluka da se pridruži srpskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.
Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.
Pored vojnog života bio je poprilično aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom
Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, postao je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.
Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.
Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Među njegovima djelima možemo spomenuti “Povratak Filipa Latinovicza”, “Gospodu Glembajeve”, “Na rubu pameti” i “Zastave”.
Autor: V.B.
Odgovori