U očekivanju Godota obrađena lektira Samuela Becketta. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Drama U očekivanju Godota napisana je krajem 40-ih godina 20. stoljeća, a objavljena je 1952. godine. Napisana je najprije na francuskom, a potom je prevedena na Beckettov materinji jezik, engleski. Sastavljena je od dva čina, u kojima se radnja više-manje ponavlja uz nekoliko sitnih preinaka.
Glavni likovi su u parovima, Vladimir i Estragon te Pozz i Lucky. Likovi u parovima česti su u Beckettovim dramama. Vladimir i Estragon, dvije skitnice, čekaju Godota tijekom cijele drame. Čitateljima nikada ne postane jasno zašto ga čekaju, hoće li on ikada doći i na kraju, postoji li on uopće.
Djeluje kao apstraktan, imaginaran lik koji se nikada ne pojavi na sceni premda se cijela radnja drame vrti oko njega. Jedino što znamo o njemu je da ima bijelu bradu (prema dječakovoj priči).
Skitnice krate razgovor besmislenim raspravama i razgovorima različite tematike, s tim da je Vladimir uglavnom onaj koji govori. Pretpostavlja se da se Beckett kroz njihove kvazifilozofske dijaloge želi suptilno narugati velikim filozofima i intelektualcima.
Promjene teme označene su kraćim stankama, trenucima šutnje uzrokovanim razmišljanjima ili ljutnjom. Skitnice često imaju nesuglasice koje također završavaju promjenom teme.
Djelo se prvenstveno vrti oko pitanja nade. Već od prve rečenice koju Estragon izgovara: “Ne ide pa ne ide” jasno je koliko je njihov život beznadan i besmislen. Jedino čime se bave je traženje zanimacija koje će ubrzati protok vremena, što je ironično s obzirom na to da Estragon često nije ni svjestan vremena koje je proteklo.
Estragon zaboravlja, a Vladimir iako se sjeća, ne vjeruje svojim sjećanjima. Zajedno su jer ne mogu jedan bez drugoga, ali također jedan drugoga vuku u ponor ne dopuštajući si da odu. U dubini duše vjerojatno su svjesni da Godot neće doći, ali ne mogu si pomoći da ne zamišljaju kakav bi im život bio kada bi ga dočekali, kada bi bili “spašeni”.
Tijekom svog čekanja, nekoliko puta pokušaju otići, ali ih neka nevidljiva sila (nada?) u tome spriječi. U dubini ipak vjeruju da će im biti bolje dočekaju li Godota. Takav neodlazak iz loše situacije zbog straha od još goreg ishoda vidimo i kod sluge Luckyja, kojeg gospodar tretira kao životinju te on želi otići od njega jer je nesretan, ali boji se da bi bez gospodara bio još nesretniji.
I tako Lucky ostaje kod gospodara, a Vladimir i Estragon nastavljaju čekati, potaknuti i dječakom koji dolazi svakoga dana reći im da Godot uskoro dolazi. To se tijekom drame ne obistini.
Drama ne završava ništa drugačije nego što je započela, jer se ništa nije promijenilo.
Ovom dramom Beckett je pokušao prikazati koliko život može postati besmislen ako ga svedemo na čekanje. Prikazao je i suvremenu tragediju nemogućnosti komunikacije te nezdrave odnose u kojima ostajemo jer ne znamo za bolje ili iz čistog straha od promjene.
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: tragikomedija, apsurd
Mjesto radnje: ispod stabla (nepoznato, neutralno)
Vrijeme radnje: tijekom dva dana (nepoznato, neutralno)
Tema djela: čekanje Godota
Ideja djela: život je potraćen ako ga provedemo u čekanju boljih dana
Kratak sadržaj, citati
Napomena: radnja ove drame nije namijenjena prepričavanju, već prikazivanju tipičnih problema društva, tako da samo prepričavanje može djelovati pomalo bez smisla.
Prvi čin
Večer je na cesti izvan grada. Estragon sjedi ispod stabla i s naporom pokušava izuti cipele, a kada u tome ne uspijeva, iscrpljen odmara te pokušava iznova. Tu radnju ponavlja kada ulazi Vladimir. Estragon ponovo odustaje i žali se Vladimiru kako mu ne ide.
“I meni se nekada tako čini. Dugo sam se branio od te pomisli. Govorio sam sam sebi: Vladimire, budi pametan, nisi još sve pokušao. I nastavljao sam borbu.”
U ovom trenutku možemo pretpostaviti da Vladimir ne govori o borbi sa skidanjem cipela, već je ovo prvo u nizu filozofsko razmišljanje i besmislena kontemplacija. Ustanovljuje činjenicu da je Estragon ponovo tu te ga pokuša zagrliti u znak pozdrava jer je mislio da je otišao zauvijek. Estragon mu razdraženo kaže da čeka na što se Vladimir naljuti i pita ga gdje je proveo noć. Saznajemo da je Estragon proveo noć u jarku gdje su ga tukli, ali ne jako.
Vladimir nastavlja razgovor koji više djeluje kao razmišljanje na glas, o tome kako je trebao među prvima skočiti s Eiffelovog tornja, kada je još imalo smisla. Estragon uz golemi napor uspijeva skinuti cipelu koju isprva nije mogao izuti jer nema naviku izuvati ih svaki dan.
“Vladimir: Eto kakav je čovjek: grdi cipelu, a zapravo je noga kriva!”
Dobivamo skice njihovih bijednih života slažući mozaik od sitnica. Vladimir se pita što bi bilo kada bi se pokajali, ali Estragon tvrdi da bi se jedino mogli pokajati za to što su se rodili. Razgovaraju o Bogu, a pritom saznajemo da je Estragon bio u popravnom domu gdje je učio o Svetoj zemlji. Vladimir mu pripovijeda priču o dvojici razbojnika koji su s Kristom bili pribijeni na križ. Buni ga što samo jedan od četvorice evanđelista spominje razbojnika koji se pokajao i kojem je Krist obećao spasenjem, a svi ljudi vjeruju u tu verziju priče.
“Estragon: Ljudi su blesani.”
Estragon se osvrće oko sebe i dolazi do rampe te komentira koliko je divno to mjesto gdje se nalaze. Predlaže da odu, ali Vladimir odbija uz opravdanje da moraju čekati Godota koji im je rekao da čekaju baš ispod tog stabla, suhe vrbe bez lišća. Raspravljaju je li to zaista drvo, ili je pak drvce, ili grm. Posumnjaju da su na krivom mjestu. Vladimir kaže da Godot nije baš čvrsto obećao da će doći, ali da su oni čekali jučer i da trebaju čekati i danas i sutra i prekosutra sve dok ne dođe. Iako je rekao da će doći u subotu poslije dnevne šljake. Možda.
“Ali koje subote? Je li danas uopće subota? Nije li možda nedjelja? Ili ponedjeljak? Ili petak?”
Estragon je najprije rekao da su sinoć bili ovdje, ali sada kaže da se možda i vara. Zamoli za trenutak tišine. Vladimir počne hodati amo – tamo, a Estragon zaspi. Kada se Vladimir počeo osjećati osamljeno, probudio je Estragona koji ga je prekori, ali potom mu je želio prepričati svoje strašne snove o kojima Vladimir nije želio slušati.
Zapitaju se bi li im bilo bolje jedan bez drugoga, ali vrlo brzo odustanu od zamisli da se raziđu i započnu novu temu. Estragon želi da mu Vladimir ispriča priču o Englezu u bordelu, ali on odbija i naljuti se. Hodaju jedan oko drugoga neko vrijeme, a potom se zagrle i pomire.
“Vladimir: Što ćemo sad raditi?
Estragon: Čekati.
Vladimir: Da, ali dok čekamo.
Estragon: Da se objesimo?
Vladimir: To bi bar bio način da jedanput svršimo.”
Zbog lakoće s kojom razgovaraju o samoubojstvu uviđamo da za njih život nema prevelik značaj. Troše ga uludo čekajući, ali nazire se trunka nade i vjere da bi možda, nekada, moglo biti malo bolje.
Raspravljaju o tome tko bi se trebao prvi objesiti. Vladimir tvrdi da bi se Estragon trebao prvi objesiti jer je lakši od njega. Zaključuju da je ipak pametnije ne učiniti ništa već samo čekati. Pričekati što će im Godot reći, da budu načisto.
“Estragon: Što smo ga mi zapravo molili?
…
Vladimir: Pa… Zapravo ništa određeno.
Estragon: Neka vrsta molbe.
Vladimir: Tako je.
Estragon: Neodređena zamolba.”
Prvi nam je puta eksplicitno jasno da njihovo čekanje nema svrhe jer mu ni oni sami ne znaju razlog. Ne znaju ni što žele, ni što su ga zamolili, ni što od njega očekuju, ni što im je on odgovorio i obećao.
Zaključuju da se Godot prije odluke mora posavjetovati sa svima, a da su oni obični molitelji koji nemaju nikakva prava jer su ih prokockali. Estragon upita Vladimira, s obzirom na to da nemaju nikakvih prava, jesu li vezani. Vladimir ignorira pitanje i kaže mu da sluša. Obojica ostanu grotesko ukočeni osluškujući da bi trenutak kasnije zaključili da ne čuju ništa. Estragon je siguran da je to bio samo vjetar u trski, ali Vladimiru se učinilo da Godot viče na svog konja.
Estragon predloži odlazak, ali Vladimir ga uvjeri da se isplati čekati ako postoji mogućnost da večeras spavaju negdje na toplom. Nakon toga Estragon se (poput djeteta) potuži da je gladan, ali odbije repicu koju mu Vladimir ponudi jer želi mrkvu. Napokon, Vladimir nađe posljednju mrkvu i pruži je Estragonu koji zaključi da to manje uživaš u okusu hrane što je duže jedeš. Vladimir kaže da je kod njega obrnuto i zaključe da je to sve stvar temperamenta i karaktera te da se na to, kao ni na većinu stvari u životu, ne može utjecati.
Estragon se pokušava dosjetiti što je želio pitati Vladimira, ali ne može i to ga uzrujava. Napokon se dosjeti da ga je želio pitati jesu li njima ruke i noge vezane za tog Godota, na što mu Vladimir odgovori da nisu. Na tome rasprava staje.
Odjednom se začuje strašan krik, na koji Estragonu ispadne mrkva. Oni potrče prema kulisama, ali Estragon se vrati najprije po mrkvu, a potom po cipelu. Na pozornicu dolaze Lucky i Pozzo. Lucky ju je oko vrata omotano dugačko uže, a u rukama nosi težak kovčeg, stolicu na rasklapanje, košaru s hranom i ogrtač. Pozzo ima bič.
Skitnice ga upitaju je li on Godot, na što se Pozzo uvrijedi, ali brzo pređe preko toga kada shvati da su “od iste vrste”.
“Pa ipak ste ljudska bića. (Natakne naočale) Kao što vidim. (Skine naočale). Od iste vrste od koje sam i ja. (Grohotom se smije) Iste vrste kao i Pozzo! Božanskog podrijetla!”
Prigovori im što tog Godota čekaju na njegovoj zemlji, ali onda zaključi da je cesta svačija te da je to sramota. Ispriča im kako je šest sati putovao bez da je ikoga sreo (Luckyja ne gleda kao živo ljudsko biće) pa da će stoga malo ostati kod njih. Redom naređuje Luckyju što da učini i što da mu donese. Lucky sve poslušno radi i pripremi su stolicu i jelo. Kad su se skitnice osmjelile, počeše promatrati Luckyja iz bližeg. Zaključili su da djeluje umorno.
Raspravljaju o ozljedama od užeta na vratu, je li kreten, idiot, ima li gušu… ne shvaćaju zašto ne spušta prtljagu. Kada je Pozzo završio s jelom, Estragon ga upita smije li uzeti njegove pileće kosti koje je bacio. Pozzo odgovori kako to treba pitati Luckyja, koji nakon što je upitan šuti.
“Pozzo: Tebi govore, svinjo! Odgovori!”
Vladimir se u jednom trenutku pobuni protiv takvog postupanja s ljudskim bićem tvrdeći da je to sramota. Pozzo ga ignorira i odluči zapaliti još jednu lulu s njima unatoč Vladimirovoj prijetnji da će otići. U trenutku kad je krenuo, Pozzo ga je podsjetio na Godota pa Vladimir odustaje od odlaska.
Estragon uporno pita zašto Lucky ne spušta prtljagu. Pozzo mu nakon nekoliko minuta ignoriranja odgovori kako Lucky može spustiti prtljagu, ali ne želi, već se želi dokazati kao dobar nosač ispred njega da bi ga možda zadržao. Zaključuje da bi bilo najlakše samo ubiti sva stvorenja kao što je on, na što se Lucky rasplače. Estragon ga pokuša utješiti i obrisati maramicom, ali Lucky ga udari u cjevanicu.
“Pozzo: Rekao sam vam da ne trpi strance!”
Estragon počinje plakati dok ga Vladimir nježno tješi, a Lucky prestaje s plakanjem. Estragon stane ispred njega i pljune ga. Pozzo objasni da je Lucky njegov knuk (lakrdijaš) te da ga se sad mora riješiti iako su oboje stari jer mu je prije bio dobar sluga, a sad ga tjera u grob.
Vladimir i Estragon prvo su osuđivali Pozzoa, a sad Luckyja. Vladimir i Estragon komentiraju kako je ovo sjajna večer, kao u cirkusu. Vode se besmisleni razgovori i događaju se besmislene stvari. Vladimir odlazi pa se vraća ljut. Pozzo osjeća mir koji se spušta na zemlju.
“Vladimir: Zar nikada neće pasti noć?”
Pozzo najavljuje svoj odlazak, ali sjedne još trenutak nakon što je Estragon poslušao i zamolio ga. Govori im kako bi i on na njihovom mjestu do dugo u noć čekao Godota. Nakon što im bizarno poetski objasni što je sumrak pita ih bi li mogao još nešto učiniti za njih. Estragon kaže da su prosjaci i da bi im dobro došla koja kuna. Pozzo kao da nije čuo, upita bi li željeli da Lucky pleše, pjeva ili misli na glas.
Dogovore se da bi željeli da najprije pleše a potom misli. Lucky odloži prtljagu i stade plesati “Ples s mrežom”. Vladimir i Estragon nisu bili baš zadovoljni plesom, ali zanimalo ih je zašto Lucky sluša i radi sve što mu Pozzo kaže. Pozzo im obeća objasniti, ali najprije zapovijedi Luckyju da misli. Vladimir mu je najprije morao staviti šešir jer bez šešira ne može misliti
“Lucky: Kako na temelju posljednjih javnih radova Poincona i Wattmanna proizlazi postojanje ličnog boga kvakvakvakva s bijelom bradom kakva izvan vremena prostora koji s visine svoje božanske apatije…”
Lucky nastavlja govoriti svoje misli, besmislene rečenice i riječi prošarane pokušajima pametnih izjava. Na kraju, Pozzo zgađen poteže uže i Lucky pada na pod nakon neuspješnog pokušaja samoobrane. Vladimir i Estragon prepadnu se da je mrtav i pomognu ga uspraviti, ali u dodiru s kovčegom Lucky počinje dolaziti k sebi. Pozzo se ispriča za neugodnosti i traži sat. Nakon što ga nije uspio naći, upita tko smrdi, a potom odlazi nakon mnogobrojnih zahvala i pozdrava, kada je uspio uhvatiti zalet. Vuče Luckyja za sobom.
“Vladimir: I tako nam je prošlo vrijeme.
Estragon: Ono bi i bez toga bilo prošlo.
Vladimir: Da, ali ne tako brzo.”
Opet požele otići, ali se sjete da čekaju Godota. Iz njihovog razgovora dalo bi se naslutiti da su već od prije poznavali Pozzoa i Luckyja, ali u to nismo sigurni. Na pozornicu dolazi dječak, Godotov poslanik koji govori da Godot danas neće doći, ali da će zasigurno doći sutra.
Estragon zaključi da je nesretan, ali ne sjeća se zbog čega. Napadne dječaka da laže. Vladimir ga izrešeta pitanjima o tome tko je, što radi, s kim živi i kakav je Godot gospodar. Dječak na sve poslušno odgovara i obeća da će prenijeti Godotu da ih je vidio. Nakon dječakova odlaska, Estragon odluči ostaviti svoje cipele nekome s manjom nogom.
“Vladimir: Ali ne možeš hodati naokolo bosonog.
Estragon: Isus je hodao,
Vladimir: Isus? Što ti pada na pamet? Nećeš se valjda s njim uspoređivati’
Estragon: Cijelog sam se života uspoređivao s njim.”
Prisjećaju se koliko su već dugo vremena zajedno. Zaključe da je sigurno prošlo pedesetak godina. Vraćaju neke uspomene i zaključuju da bi im sigurno bilo bolje da su pošli svaki svojim putem, ali da sada to više nema smisla. Kažu da odlaze, ali ne miču se s mjesta.
Drugi čin
Sutradan se nalazimo na istom mjestu u isto vrijeme. Jedinu razliku čini to što je stablo prolistalo. Kraj rampe stoje Estragonove cipele i Luckyjev šešir. Vladimir žustro ulazi na scenu i stade brzo koračati povremeno se zaustavljajući da ponjuši cipele. Odjednom se zaustavi i počne pjevati iz sveg glasa.
“I bio jedan pas
I ukrao je kost
I razljutio je kuhara
I razbije mu nos
I skupiše se psi
Iskopaše mu grob
I staviše mu ploču
Na kojoj je pisalo
I bio jedan pas
,..”
Pjesmicu nekoliko puta ponavlja dok ne dođe Estragon vidno ljut. Vladimir ga pokuša zagrliti ali on se odmakne. Povrijedilo ga je to što je Vladimir pjevao iako je mislio da je on zauvijek otišao. Vladimir tvrdi da čovjek ne može po volji mijenjati raspoloženja te da je od jutros izvrsno raspoložen jer cijelu noć nije ni jednom trebao ustati. Estragona su pak cijelu noć tukli, a on ne zna zašto. Njih dvojica shvaćaju da ne mogu jedan s drugim, ali ni jedan bez drugoga.
“Estragon: Bolje bi bilo da se raziđemo.
Vladimir: Uvijek to kažeš. A svaki put se vraćaš.”
Vrti se isti razgovor kao i jučer. Ponovo razgovaraju o prošlosti, o berbi kod Bonnellaya u Roussillonu. Estragon tvrdi da se ne sjeća da je ikada u svom životu otišao igdje dalje od mjesta na kojem je sada. Tvrdi i da se ne sjeća planiranja samoubojstva, ni Pozzoa ni Luckyja.
“Estragon: Najbolje bi bilo da me ubiju, kao i onog drugog.
Vladimir: Kojeg drugog?
Estragon: Kao bilijune drugih.”
Razgovaraju o glasovima u svojim glavama. O tome kako su nepresušni, kako svi govore u isti mah, kako im nije dovoljno ni to što su živjeli, niti to što su mrtvi. Na pitanje “Što ćemo raditi?” uvijek je isti odgovor.
“Čekat ćemo Godota.”
Ako je prvi dio drame i imao elemente komediju, u ovom trenutku drama se u potpunosti pretvara u tragediju. Gledamo groteskne i bizarne likove i žalimo njihove bijedne živote.
Vladimir i Estragon požele početi ispočetka. Zaključe da je najteže učiniti prvi korak, da sve ostalo ide lako. Za početak odluče misliti i postavljati jedan drugome pitanja.
Vode krajnje besmislen razgovor koji podsjeća na filozofsku raspravu kojoj se netko pokušava rugati. Razmišljaju o čemu će razmišljati. Započinju raspravu o tome kako je moguće da je drvo procvjetalo u samo jednoj noći. Estragon tvrdi da sinoć uopće nisu bili na tom mjestu nego negdje drugdje te da je više-manje svejedno gdje su jer praznog prostora ima posvuda.
“Da, sjetio sam se, sinoć smo mlatili praznu slamu. To radimo već pola stoljeća.”
Vladimir pokušava uvjeriti Estragona da su sinoć bili na ovom mjestu, pokazuje mu ozljedu na nozi i njegove ostavljene cipele, podsjeća ga na kosti koje mu je Pozzo dao. Estragon sve negira. Opet požele otići i opet se sjete da čekaju Godota. Estragon odbija rotkvicu koju mu je Vladimir ponudio,
Odluče da će Estragon pokušati obuti cipele da bi im vrijeme brže prošlo. Zaključe da im je ipak bolje zajedno i da su oni čarobnjaci za zabavu. Nakon što Estragon uspješno obuje obje cipele, zaključi da će ih zadržati iako su mu prevelike jer možda nekada dobije i čarape. Odluči sjesti na isto mjesto gdje je sjedio i sinoć. Zaspe pokriven Vladimirovim kaputom dok je slušao uspavanku. Ružno je sanjao i probudio se prestrašen pa ga je Vladimir utješio.
Vladimir je želio da malo skupa hodaju, ali Estragon je bio preumoran. Opet je poželio otići, ali Vladimir ga je podsjetio da čekaju Godota. Estragon se žalio da su prerano došli, jer se noć ne spušta, ali Vladimir mu kaže da će se sigurno spustiti iznenada, kao jučer. Nakon toga su se neko vrijeme zabavljali s Luckyjevim šeširom. Vladimir je pitao kako mu stoji koketno se namještajući, ali Estragon mu je odbrusio da je ružan kao i obično. Stoga odluči zadržati šešir.
Vladimir predloži da se igraju Pozzoa i Luckyja. On je trebao biti Lucky, a Estragon Pozzo. Kaže Estragonu da se dere na njega, Estragon zaviče jedan put, ali više ne želi. Vladimir počne vikati sam na sebe da pleše i misli previjajući se po podu. U jednom trenutku izgubi Estragona iz vida jer je ovaj pobjegao.
“Vladimir: Gdje si bio? Mislio sam da si otišao zauvijek.
Estragon: Bio sam do ruba ponora. Oni dolaze.
Vladimir: Tko?
Estragon: Ne znam.
Vladimir: Koliko ih je?
Estragon: Ne znam.”
Vladimir sretno usklikne uvjeren da je to Godot i da su spašeni. Za trenutak se ipak predomisli i zaključi da su opkoljeni i da trebaju bježati ili se sakriti. Traže pogodno mjesto za to.
“Vladimir: …(Pokaže mu gledalište.) Tu nema nikoga!” (Možda nekakav simbol, alegorija.)
Pokušaju se sakriti iza drveta koje ih samo djelomično zaklanja pa zaključe da to drvo ničemu ne služi. Kada se postave tako da vide tko dolazi, dođu do zaključka da ipak ne dolazi nitko i naizmjenice se krenu ispričavati i psovati jedan drugoga dok se konačno ne pomire.
Opet se nađu u situaciji da ne znaju što će raditi. Vladimir predlaže gimnastiku pa to pokušaju, ali Estragon se vrlo brzo umori. Vladimir zaključi da nisu u kondiciji i predlaže nekoliko vježbi disanja koje Estragon odbija. Potom zaziva Boga pitajući se vidi li ga on i moli ga da mu se smiluje.
Ulaze Pozzo i Lucky. Pozzo je oslijepio, a Lucky je i dalje jednako natovaren samo što je uže mnogo kraće kako bi ga Pozzo lakše slijedio. U jednom trenutku obojica padnu. Estragon opet pomisli da je Pozzo Godot, a Pozzo leži na podu i doziva pomoć. Vladimir i Estragon raspravljaju o tome tko je on, kako ga se Estragon ne sjeća, treba li ga pitati ima li još kostiju i treba li mu pomoći da ustane. Estragon predloži da mu pomognu ako im da kosti, ali Vladimir se pribojava Luckyja. Na kraju ipak odluče pomoći mu bez obveza.
“Vladimir: Učinimo nešto dok nam se pruža prilika! Mi nismo svaki dan nekome potrebni! Zapravo ni sad nismo baš mi potrebni! Drugi bi to obavili isto tako dobro, ako ne i bolje. Povik što smo ga maločas čuli upravljen je cijelom čovječanstvu. Ali na ovom mjestu i u ovom trenutku čovječanstvo smo mi, htjeli mi to ili ne.”
Estragon priznaje da nije slušao Vladimirov dostojanstveni govor. Vladimira to ne dotiče već se upušta u daljnja filozofska razmišljanja o svrsi egzistencije potpuno zaboravljajući na Pozzoa koji je i dalje na podu. Sve do trenutka kad im Pozzo ponudi sto franaka. Oni odbiju i traže više.
Nakon ponuđene dvije stotine pokušavaju ga dići, ali i Vladimir padne. Estragon pokuša otići, a Vladimir mu obeća da će zajedno lutati Ariegeom ako ostane. Estragon i dalje ostaje pri svojoj odluci da odlazi, a Vladimir zaključuje da će se i sam uspjeti ustati “prije ili kasnije”.
Estragon na kraju ipak odluči pomoći Vladimiru te mu pruži ruku. Tada se on sam spotakne i padne. Pozzo je i dalje na podu, moli za milost (antiteza jučerašnjem danu, kada je on su oni morali moliti njega). Vladimir i Estragon odluče zaspati. Pozzo ih probudi molbama za milost zbog čega ga Vladimir udari.
Skitnice se počinju pribojavati da je Pozzo mrtav pa ga zajedničkim snagama krenu dozivati. Estragon pomisli kako bi bilo zabavno da ga pokušaju dozvati nekim drugim imenom. Estragonu prvo na pamet padnu Kain i Abel. Zaključe da bi bilo najbolje prijeći na nešto drugo. Ponovo požele otići i ponovo se podsjete da čekaju Godota.
Odluče ipak pomoći Pozzu. Bilo je potrebno neko vrijeme i nekoliko pokušaja da ga uspiju zadržati u stojećem položaju. Pozzo ih pita jesu li razbojnici i zamoli ih da ga ne ostavljaju samog. Pozzo pita koje je doba dana, a Estragon i Vladimir uspiju se porječkati i oko toga. Vladimir pita Pozza je li iznenada oslijepio.
“Pozzo: Jednog sam se lijepog dana probudio slijep kao sudbina. Ponekad mi se čini da još spavam.”
Vladimir spomene kako je još jučer vidio, ali Pozzo mu odbrusi kako slijepci nemaju pojam o vremenu.
Opisuju Pozzu mjesto na kojem se nalaze. Tvrde da tu nema ničega osim jednog drveta. Pozzo pita gdje je njegov sluga i zašto ne odgovara kada ga zove. Zamoli jednog od staraca da ode provjeriti je li Lucky povrijeđen. Ponovo se prisjete ljudi koje je Estragon vidio. Misle da možda čuče negdje i vrebaju ih.
Pozzo objašnjava kako treba prići Luckyju. Najprije treba povući uže, a ako na to ne reagira treba ga udariti u trbuh ili lice. Vladimir kaže Estragonu da mu je to prilika za osvetu. Estragon divljački izudara Luckyja i pritom se udari u nogu.
Vladimir podsjeća Pozza da su se jučer sastali, da je planirao prodati Luckyja na Spasovskom sajmu te da je dobro vidio. Izgleda da je Vladimir jedini koji ima osjećaj da je postojalo i da postoji vrijeme izvan sadašnjeg trenutka. Pozzo tvrdi da se on ničega ne sjeća. Saznajemo i da je u Pozzovom kovčegu pijesak.
Lucky ponovo pada zbog težine tereta. Pozzo ga podigne i najavi odlazak. Vladimir ga zamoli da naredi Luckyju da pjeva ili misli. Pozzo tvrdi da je Lucky nijem. Vladimir ga podsjeti da jučer nije bio.
“Pozzo: Prestanite me već jednom gnjaviti s tim svojim vremenom! To je besmisleno! … One rađaju raskrečene nad grobom, dan zasja jedan trenutak, i onda je opet noć.”
Pozzo i Lucky odlaze. Estragon je za to vrijeme spavao, a kada ga je Vladimir probudio jer je usamljen, naljutio se.
“Estragon: Sanjao sam da sam sretan.”
Vladimir se zamisli nad besmislom života u ponavljajućem danu kojeg živi s Estragonom.
Dolazi dječak.
“Vladimir: Idemo ispočetka.”
Dječak ga ne prepoznaje i tvrdi da nije jučer bio tu. Vladimir već zna uzorak. Zna što je dječak došao reći. Godot neće doći večeras, ali zasigurno će doći sutra. Vladimir upita dječaka je li siguran da ga je vidio, hoće li sutra ponovo reći da se sreću prvi put. Dječak odjuri. Starci zaključe da je vrijeme za polazak jer je već noć i Godot sigurno neće doći. Estragon predlaže da dignu ruke od njega.
“Vladimir: On bi nas kaznio. (Tišina. Promatra stablo.) Samo drvo živi.”
Estragon ponovo predlaže da se objese za to drvo. Nemaju uže, pa on skida pojas sa svojih hlača koje mu potom spadnu do gležnja. Zaključe da pojas nije dovoljno dugačak i čvrst. Dogovore se da će sutra ponovo doći i donijeti dobro uže.
“Estragon: Ja više ne mogu tako dalje.
Vladimir: To se samo tako kaže.
Estragon: Da se raziđemo? Možda bi bilo bolje?
Vladimir: Sutra ćemo se objesiti. Ako Godot ne dođe.
Estragon: A ako dođe?
Vladimir: Onda smo spašeni.”
Odluče krenuti. Vladimir viče na Estragona da podigne hlače.
“Vladimir: Onda, idemo?
Estragon: Idemo!
(Ne miču se s mjesta.)”
Analiza likova
Likovi: Vladimir (Dodi), Estragon (Gogo), Pozzp, Lucky
Vladimir (Dodi) – predstavljen kao razumniji lik s većom dozom empatije, djeluje da mu je stvarno stalo do Estragona i brine se o njemu.
“Vladimir: Učinimo nešto dok nam se pruža prilika! Mi nismo svaki dan nekome potrebni! Zapravo ni sad nismo baš mi potrebni! Drugi bi to obavili isto tako dobro, ako ne i bolje. Povik što smo ga maločas čuli upravljen je cijelom čovječanstvu. Ali na ovom mjestu i u ovom trenutku čovječanstvo smo mi, htjeli mi to ili ne.”
Jedini ima percepciju prolaska vremena i na kraju to shvati, zbog čega zaključi da je sve što radi i svo njegovo čekanje uzalud. Ipak, od čekanja ne odustaje.
“Zar sam ja spavao dok su drugi trpjeli? Spavam li ovog trenutka? Sutra, kad mi se bude činilo da se budim, što ću reći o ovom danu? Da sam sa svojim prijateljem Estragonom čekao Godota? Da je Pozzo prošao sa svojim nosačem i razgovarao s nama? Vjerojatno. Ali što će od svega toga biti istina? (Estragon se uzalud napreže oko svojih cipela pa potom zadrijema. Vladimir ga gleda.) On neće ništa znati. Govorit će o udarcima koje je primio, a ja ću mu dati mrkvu. … Čovjek ima vremena da ostari. Zrak je pun naših krikova.”
Estragon (Gogo) – većinu vremena ponaša se kao dijete, lakom je i brzo odustaje od svega pa tako i od čekanja. Vladimir ga svaki put vrati. Bez obzira koliko se njegov prijatelj brine o njemu, često ga planira napustiti.
Estragon: Da se raziđemo? Možda bi bilo bolje?
Niska razina empatije. Duboko nesretan lik.
“Estragon: Sanjao sam da sam sretan.”
“Estragon: Da se objesimo?”
Nema osjećaj da vrijeme prolazi. Zaboravlja ono što se dogodilo prethodni dan.
“Ali koje subote? Je li danas uopće subota? Nije li možda nedjelja? Ili ponedjeljak? Ili petak?”
Pozzo – gospodar, robovlasnik, sebičan i okrutan. Ponaša se prema Luckyju kao prema životinji, zlostavlja ga i ponižava.
“Pozzo: Tebi govore, svinjo! Odgovori!”
Luckyja vjerojatno smatra nižim bićem nego što je on.
“Pa ipak ste ljudska bića. (Natakne naočale) Kao što vidim. (Skine naočale). Od iste vrste od koje sam i ja. (Grohotom se smije) Iste vrste kao i Pozzo! Božanskog podrijetla!” (Obraća se Vladimiru i Estragonu)
Na kraju ostaje slijep i potpuno ovisan o Luckyju. Tvrdi da slijepci ne poznaju koncept vremena.
“Pozzo: Prestanite me već jednom gnjaviti s tim svojim vremenom! To je besmisleno! … One rađaju raskrečene nad grobom, dan zasja jedan trenutak, i onda je opet noć.”
Lucky – sveden na animalnu razinu. U prvom činu govori kad mu se kaže (misli), u drugom činu potpuno nijem.
“Lucky: Kako na temelju posljednjih javnih radova Poincona i Wattmanna proizlazi postojanje ličnog boga kvakvakvakva s bijelom bradom kakva izvan vremena prostora koji s visine svoje božanske apatije…”
Izvršava naredbe bez razmišljanja, drugi likovi se ponašaju prema njemu kao da nije čovjek.
“Pozzo: Rekao sam vam da ne trpi strance!”
Bilješka o piscu
Samuel Beckett je priznat dramatičar i romanopisac irskog podrijetla, rođen u Dublinu 13. travnja 1906. godine. Studirao je francuski, talijanski i engleski jezik na Trinity koledžu u Dublinu.
Nakon diplome neko vrijeme je bio učitelju Belfastu, ali se ubrzo preselio u Pariz, gdje je upoznao sunarodnjaka Jamesa Joycea. Dvojica književnika postali su prijatelji, s time da je Beckett odmah počeo asistirati Joyceu u istraživanjima za njegove knjige, radeći kao njegov tajnik.
Prvo djelo koje je Beckett objavio bio je kritički esej pod naslovom “Dante… Brino. Vico… Joyce” u kojem se osvrće upravo na Joyceov književni rad i njegovu metodiku pisanja. Dok je živio u Parizu, objavljivao je djela na francuskom.
Od 1935. počeo je objavljivati svoju poeziju, uglavnom u zbirkama, te počeo raditi na svom romanu “Murphy”. Njegova proza bila je odlično prihvaćena, a u jednoj od svojih priča predstavio je i nadolazeću dramu, njegovu najveću uspješnicu ” U iščekivanju Godota”. Tu dramu napisao je 1952.
Beckettovo književno djelovanje ostvareno je u okviru teatra apsurda. Ono mu je 1969. godine priskrbilo je Nobelovu nagradu za književnost.
Književni period u kojemu djeluje je postmodernizam, teatar apsurda i egzistencijalizam. Beckett je u svojim djelima uglavnom zaokupljen ljudskom egzistencijom i problemima otuđenosti u modernom životu. Njegovi likovi su žrtve nekih viših sila. Djela su mu uglavnom pesimistična, ali gotovo uvijek prožeta humorom.
Beckett u književnosti i kazalištu ne predstavlja samo prekretnicu, već velikim dijelom pokretača i utemeljitelja postmodernističke proze i drame. Njegovi likovi i djela izašli su iz okvira stranica, književnosti i kazališta te postali simbolima koje danas često susrećemo u svakodnevnom životu.
Upozorio nas je na neke tipične osjećaje i probleme našeg doba -“čekanje Godota” postalo je uzrečicom koja označava “beznadno i besmisleno očekivanje nekoga ili nečega što bi nas možda moglo spasiti, premda u to ni sami pretjerano ne vjerujemo”.
Oko kategorije u koju bi spadali njegovi romani (Molloy, Murphy, Watt…) vodili su se sporovi, pripadaju li modernim, modernističkim ili pak postmodernističkim romanima, ali njegove drame odmah nakon objavljivanja i prikazivanja shvaćene su kao vrhunac ostvarenja novog pravca, antiteatra.
Uz Ionesca i Adamova smatra najvažnijim predstavnikom takvog tipa kazališta, koji odbacuje smisleni dijalog i tipičnu dramsku kompoziciju te prelazi granice do prije poznatih žanrova (komedije i tragedije). Njihove drame mogu se opisati kao apsurdne drame temeljene na crnom humoru.
Beckett se bavio i pisanjem romana, a tri najpoznatija su “Molloy”, “Malone umire” i “Bezimeni” koji su nastali u periodu između 1947. i 1953. godine. Njegove poznate drame su i “Žeravica”, ” Kraj igre”, “Sretni dani”, “Riječi i glazba”, “Ne ja” i druge.
Beckett je umro u Parizu 22. prosinca 1989.
Autor: M.Č.
Odgovori