Tragikomedija je žanr u književnosti koji spaja određene elemente komedije i tragedije. Termin je specifičan za dramsku književnost i tamo se najčešće koristi. Također, može se koristiti i kao tragični komad koji se sastoji od dovoljne količine komičnih elemenata koji mogu ublažiti ozbiljnu atmosferu no i bilo koji drugi dramski komad koji ima sretan kraj.
Može se reći kako potpuna definicija tragikomedije nije došla iz antike. Za vjerovati je da je Aristotel za značenje spomenutog termina imao renesansno značenje jer je u “Poetici” raspravljao o tragediji sa završetkom koji može biti dvostruk. Postoji nekoliko drama koje su sačuvane i koje se mogu smatrati tragikomedijama, a to je na primjer “Alkestida” autora Euripida.
Termin tragikomedija dolazi od Plauta, rimskog komediografa koji je riječ tragikomediju upotrijebio u prologu “Amfitriona”. “Amfitriona” je mitološka parodija u kojoj se javljaju likovi koji su tipični za tragedije kao što su heroji, bogovi i kraljevi te likovi koji su tipični za komedije kao što su robovi ili obični ljudi. Ostaje nepoznato je li Plaut termin tragikomedija preuzeo iz originala ili ga je sam osmislio. U ostalim antičkim tekstovima više se nigdje ne pronalazi riječ tragikomedija.
Renesansni autori koristili su mješavinu tragičnog i komičnog, a opravdanje su tražili u antičkim tragedijama koje su imale sretan kraj, u Aristotelovoj teoriji drame te u satirskoj igri.
Dva su autora imala posebno značenje da tragikomedija postane žanr, a to su: Giovanni Battista Giraldi Cinthio i Giovanni Battista Guarini.
Giovanni Battista Giraldi Cinthio utvrdio je tragediju koja ima smiješni kraj, a nazvao ju je još i miješanom tragedijom. I sam je napisao nekoliko takvih djela.
Giovanni Battista Guarini izazvao je velike rasprave kod kritike. Radnja njegove tragikomedije napravljena je tako da se niti u jednom trenutku previše ne približava tragediji niti komediji, a cijela radnja odvija se u pastoralnom okruženju.
U Engleskoj se pod tragikomedijom u 16. stoljeću smatrala jedna vrsta lokalne romantičarske drame. Vrijeme, mjesto i radnja nisu bili jedinstveni, a u često su se miješali likovi plemića i polusvijeta te su se odvijali nevjerojatni zapleti.
Engleski romantičar John Fletcher dao je u 17. stoljeću definiciju tragikomedije, govoreći da je to žanr u dovoljno komičan, ali i tragičan, no u njemu nema smrti što znači da nije tragedija, ali pošto je blizu smrti, također je i blizu tragedije. U Engleskoj je tragikomedija ostala popularna sve do proglašenja nove engleske republike koja je zatvorila sva kazališta 1642. godine. Nakon obnove, u 18. stoljeću, Fletcherova su djela ponovo postala popularna.
Friedrich Dürrenmatt vjerovao je da je u književnosti 20. stoljeća tragikomedija neizbježna i svoju je dramu iz 1956. godine “Poseta” nazvao tragikomedijom.
Ostali autori tragikomedije su: John Arden, Samuel Beckett, Alan Ayckbourn, Tom Stoppard, Harold Pinter… velik broj autora postmodernizma također je koristio elemente tragikomedije.
Odgovori