Pojam antidrame, odnosno kazališta apsurda odnosi se na grupu dramatičara koji su se u književnosti pojavili oko 1950. godine. Unatoč tome što se nikada nisu deklarirali kao škola ili pokret, ono što im je svima zajedničko je stajalište o položaju čovjeka u modernom društvu. Začetnikom tzv. pokreta poznati je pisac Albert Camus.
Upravo je Albert Camus taj položaj u svom poznatom djelu “Mit o Sizifu” nazvao apsurdnim. Upravo se ovdje govori o besmislu ljudskih radnji i postupaka koji izazivaju osjećaj tjeskobe koji će ubrzo postati središnji problem u raznim dramama. Radi se o dramama pisaca: Becketta, Ionesca, Adamova, Pintera i ostalih.
Uz brojne novosti na idejno-tematskom planu, pisci koji ulaze u kategoriju drama apsurda počinju radikalno mijenjati i dramsku formu. Njihov način rada usmjerava se prema iznošenju scena pred gledatelja prepune besmislenih i nelogičnih situacija u kojima se ništa ne događa.
Mjesto aktivnih lica zauzimaju pasivni likovi koji podsjećaju na marionete kada govor prestaje biti sredstvom međusobnog sporazumijevanja i kada postaje ništa drugo nego niz konvencionalnih fraza i klišeja.
U kazalištu apsurda nastoje se razbiti pravila dramske književnosti koja su dotada vrijedila. Pokušava se naglasiti tjeskoba, usamljenost, strah, odnosno sve ono što moderni čovjek osjeća. To je kazalište u kojem čovjek ne može utjecati na situaciju u kojoj se nalazi.
Ionescove drame su još jedan pokazatelj kako to izgleda kada se apsurd prenese na djela. Njegova “Stolica” i “Ćelava pjevačica” pravi su primjer koliko apsurd može ići daleko, u kojima dolazi do miješanja stvarnog i nestvarnog.
Poznato i pomalo jedinstveno kazalište apsurda dominiralo je sve do 1962. godine kada je polako počeo gubiti snagu. Unatoč tome poznato je kako se utjecaj najpoznatijih dramatičara proizašlih iz tog pokreta osjeća i danas.
Najpoznatije antidrame su: “U iščekivanju Godota” S. Becketta, “Ćelava pjevačica”, “Povratak”H. Pintera, “Invazija” A. Adamova. i ostali.
Autor: S.Š.