Seljačka buna

Seljačka buna povijesni je roman Augusta Šenoe koji je 1877. objavljivan u Vijencu, a 1878. godine objavljen je kao knjiga. Roman nosi podnaslov “Historička pripovijest XVI. stoljeća” pa se može  promatrati kao povijesna monografija u formi romana. Na početku romana ističe se da je roman posvećen Mihovilu Pavlinoviću, vođi hrvatskog preporoda u Dalmaciji, kojega je Šenoa iznimno cijenio.

Već i sam naslov romana u skladu je s tvrdnjom da su Šenoina shvaćanja smisla književnosti polazila od realističkih stilskih koncepcija, odnosno od potrebe da umjetnički tekst oblikuje stvarni život. Šenoa zagovara književnost koja će tematikom i originalnošću izraziti narav ljudi te opisati njihov realni, svakodnevni život.

Tako je smjestio knjigu u središte kulturnog života nacije u vrijeme seljačke bune 1573. godine jer njegov je cilj osvijestiti i oplemeniti narod, odnosno popraviti prošlost i probuditi u narodu smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito.

Iako okosnicu romana čine politički i obiteljski odnosi hrvatskog plemstva, u Seljačkoj buni primjetna je tematska raznolikost: povijesna (borba hrvatskih seljaka protiv plemića Franje Taha), politička (politička situacija u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije), socijalna (položaj običnih ljudi onoga doba), ljubavna (Đuro Mogaić – Jana, Sofija Hening – Tomo Milić).

Šenoa, dakle, rekonstruira povijest bune, ali pritom stvara uzbudljivu i napetu fabulu. Kako roman ne bi bio sveden isključivo na iznošenje povijesnih činjenica i prikazivanje povijesnih događa, u priču o Seljačkoj buni utkane su spletke, uhode i izdajice (Šimun Drmačić) i fatalna žena (Dora Arlandova).

Radnja romana započinje 1564. godine kada je Franjo Tahi prijevarom oduzeo Uršuli Heningovoj posjed Susjedgrada i Stubice. Udovica uz pomoć zetova Mihalja Konjskoga i Stjepka Gregorijanca te podbana Ambroza Gregorijanca pokreće parnicu i borbu za povrat svoje djedovine.

Ta borba uzrokovala je stradanja, ponajviše kmetova – seljaka. Seljaci su bili zabrinuti zbog promjene vlasnika imanja jer su bili zadovoljni dotadašnjom gospodaricom. Kad je Tahi preuzeo imanje, nemilosrdno je pljačkao seljake i provodio neviđeni teror. U trenutku kad je njegovo nasilje bilo nepodnošljivo, Stjepko Gregorijanec pokuša nagovoriti seljake na pobunu, ali seljaci shvate da je on to učinio isključivo zbog vlastitih interesa. Seljaci pod vodstvom kmeta Matije Gupca podižu bunu koja se proširila i na susjednu Sloveniju.

Roman je dijelom pisan kronološki, ali radnja se često retrospektivno vraća u prošlost. Razgranata fabula uključuje i likove iz svih slojeva društva.

Šenoa je ipak izbjegao romantičarsku crno-bijelu karakterizaciju likova, što je posebno istaknuto u prikazu plemića. Tako je Ambroz Gregorijanec prikazan kao ugledan i pravedan domoljub, dok njegov sin Stjepko Gregorijanec ostavlja dojam pohlepnog plemića. Slično se može primijetiti i u prikazu Uršulinih kćeri: Anka je ohola,  dok su Marta i Sofija skromne, dobre i plemenite.

Seljačka buna utemeljena je na povijesnim činjenicama, ali značaj romana nije samo u njegovoj vjerodostojnosti, već i u tome što se može uočiti da Šenoa ne glorificira plemstvo. Šenoine simpatije su na strani potlačenih i obespravljenih, stoga su likovi seljaka prikazani kao pravedni borci za narodnu pravdu.

Kao i ostali Šenoini povijesni romani, Seljačka buna se prema stilskim značajkama nalazi na razmeđu između romantizma i realizma. Povijesna tematika, ljubavni zaplet, pretjerane i prenaglašene strasti koje pokreću junake, poetičan i uzvišen govor, pretjerana sentimentalnost i zanesenost te utjecaj narodnog stvaralaštva, značajke su romantičarske poetike, dok su povijesna dokumentarnost, vjerna rekonstrukcija plemićkog i seljačkog života te kritičnost prema postupcima povijesnih osoba realističke osobine.

Prikazujući razdoblje obilježeno krizama i prijelomnim događajima, Šenoa je obuhvatio cjelokupan društveni život hrvatskog naroda tog doba.

Vrsta djela: povijesni roman

Vrijeme radnje: 1573. godine

Mjesto radnje: Susjedgrad, Stubica

Tema djela: pobuna potlačenih seljaka protiv okrutnih gospodara

Ideja djela: želja za osvješćivanjem nacije i kulturnim uzdizanjem naroda

Kratak sadržaj

Bila je veljača 1564. godine. Do prozora je sjedila jedna starija žena i držala ruke na srebrnoj škrinjici. Na vratima se pojavio sluga Ivo i obavijestio je da je na dvor stigao neki mađarski plemić. Žena mu je rekla da ga uvede. Mađar joj je rekao da se zove Mihajlo Pálffy i da ga je poslao knez Andrija Bator. Prenio joj je kneževu sućut zbog smrti njezina supruga Andrije Heninga koji je lani preminuo. Knez ga je poslao zbog dogovora oko zajedničkog imanja u Susjedgradu i Gornjoj Stubici.

Uršula Heningova bila je sretna što se Bator dozvao pameti jer mu je deset puta slala pismo u vezi toga. Bator joj je poslao upravitelja Đuru Svesvetičkog koji se na imanju ponašao kao da su Batori jedini gospodari imanja.

Sa sobom je doveo i dva razbojnika, Janka Horvata i Nikolu Golubića, koji su haračili i uzimali seljacima žito i krave. Pokupili su oružje i zaključali ga kao da je njihovo i uzimali novac od žita i sijena.

Iako joj njezin rođak Bator nije poslao odgovor na pismo, Svesvetički joj je po dolasku pokazao pismo u kojemu je hvalio Batora i govorio mu da se ne obazire na Uršuline prigovore.

Heningovi su sto godina vladali tim mjestima. Uršula i njezin suprug napatili su se kako bi dobili Susjedgrad i Gornju Stubicu koji su bili u rukama razbojničkih velikaša nakon što su na prevaru ishodili darovnice od novoga kralja Ferdinanda.

Heningovi su istjerali iz djedovine don Pedra de Laza, biskupa Šimuna Erdöda, lutorskog baruna Ivana Ungnada i generala Kacijanera. Uršula je rekla Mađaru da poruči svom gospodaru da se vara ako misli da će je lako prevariti. Prošle je godine predala dvije tužbe i kralj je naredio da se provede istraga.

“Toliko se muke napatismo, toliko izgubismo, sedmero sam djece pod srcem nosila i truda se nanosila, sina jedinca sam izgubila, izgubila muža, a od šest kćeri tekar se tri udomiše, jadna sam udovica – pa sada se širi po našem starom gnijezdu kobac i radi istisnuti mene, sinju kukavicu, crnu udovicu, tko? Moj rođak, prvi sudac ugarske krune – Andrija Bator.”

Mađar je pokušavao opravdati svoga gospodara i govorio je da su za sve krivi njegovi službenici. Kad su se Ferdinand Habsburški i Ivan Zapolja otimali za ugarsku krunu, Bator je, kao i Uršulin suprug, pristao uz Ferdinanda. No, kralj je poklonio imanje svojem konjušniku, Španjolcu don Pedru de Lazu. Kasnije ga je dao zagrebačkom biskupu Šimunu Erdödu, koji je bio glavni stup Ivana Zapolje, kako bi ga pridobio.

Bator i Hening su podnijeli molbu kralju kako bi vratili imanje. Pálffy ju je uvjeravao da Batoru nije namjera dirati u njihovu polovicu. Uršula se nadovezala i rekla da je svom suprugu dala od svoga materinstva 7 000 forinti te ishodila pravo na četvrtinu imanja. Upozorila ga je da su morali platiti dug koji su naslijedili kad im je imanje vraćeno.

Pálffy joj je rekao da mu ne zamjeri, ali njihova je dužnost bila otplatiti dug jer se dug odnosio na polovicu koja pripada Heningovima. Osim toga, njegov ga je gospodar poslao da sklope dogovor jer ne želi ići na sud. Došao je na ideju da smijeni Svesvetičkog i za upravitelja postavi Grgu Domboja.

Sve potrebno za vođenje imanja inventarno će se popisati. Proračunat će se sav prihod od zemljišta i kmetova i pronaći će se dvije polovice: Uršula će upravljati Gornjom Stubicom, a Andrija Bator Susjedgradom.

Uršula nije htjela pristati na to jer joj pravo posjeda u Susjedgradu ne može ništa osigurati. Bator je odlučio da će joj dopustiti da jednom godišnje dođe na dva mjeseca u Susjedgrad, dok on u Stubicu neće nikoga slati.

Pálffy joj je prenio i Batorov prijedlog da u Susjedgradu bude potkastelan koji će štititi njezino pravo. Bator je izabrao Susjedgrad jer je bliži Zagrebu, a on u Zagrebu ima prijatelja koji će paziti na gospodarstvo. Kako on živi u Požunu u Ugarskoj, prirod će lakše prodavati u susjedne pokrajine.

Uršula je rekla Pálffyu da joj treba nekoliko dana kako bi se posavjetovala sa svojim zetovima i pobanom Ambrozom. Odlučila je povjeriti cijeli dogovor zetu Mihajlu Konjskomu jer je on i podignuo tužbu protiv Batora. Pálffyu je ponudila boravak u njezinom dvoru.

Mihajlo Konjski pristao je na dogovor pa su se on i Pálffy prijateljski pozdravili na odlasku. Pálffy je otišao po novoga upravitelja Grgu Domboja. Pálffy je sjeo na svoga konja i otišao do kanoničke kuće pod Kaptolskim vratima.

Ondje su ga dočekali Đuro i Stipe Svesvetički. Po Pálffyevu naputku Đuro Svesvetički otišao je u Zagreb potražiti brata. Pálffy je uputio Stipu da je njegov brat upravljao posjedom koji Bator dijeli s Heningovima. Kako Bator živi u Požunu, želi se riješiti Susjeda i Gornje Stubice jer su mu daleko, ali bi ga u tome spriječila Uršula Heningova.

Prošle je godine tijekom krunidbe Ferdinandova sina Makse, Andrija Bator ugledao konjušnika Franju Tahija s ugarskom zastavom. Franjo Tahi je Hrvat, ali ima i mađarske krvi jer mu je djed bio Mađar.

Tahi mu je u razgovoru rekao da je u problemima zbog Turaka i svog šurjaka Nikole Zrinskog. Zrinski je svojoj sestri Jeleni poklonio Božjakovinu, a Tahija i njegovu sestru na prijevaru izbacio. Tahi je imao i bez Božjakovine dosta, ali nije imao stalno mjesto u kojem bi boravio.

Bator mu je prijateljski ponudio da kupi Susjed i Stubicu od kojih on nema mnogo koristi jer su mu daleko. Tako mu je prodao svoju polovicu imanja za 45 000 forinti. Problem je bio što su znali da će tako izazvati Uršulin gnjev jer je ona smatrala da se imanje može prodati samo svojoj rodbini.

Stipu je zanimalo kako planiraju uvesti Tahija na imanje. Pálffy mu je rekao da je za prodaju imanja potrebno dobiti kraljevo dopuštenje. Kralj Ferdinand već je napola pristao na to jer su mu Tahi i Bator prijatelji. Osim toga, Uršulin je zet Mihajlo potpisao ugovor.

Pálffy ih je pridobio tako što je izgrdio Đuru Svesvetičkog i obećao da će ga odmah smijeniti. Usput je Domboja pripremio i rekao mu da se treba klanjati Uršuli, a onda će Tahija uvesti na imanje. Isprava se najprije mora proglasiti u skupštini stališta, a kako je ban Petar Erdödi muž pokojne Tahove kćeri, uspjet će i to riješiti.

Stipe Svesvetički dobio je zadatak uvesti Tahija na imanje kad Uršula preseli u Stubicu. Tahi će u noći sa svojom četom ući u Susjedgrad. Kad Uršula za to dozna, doći će do suda, ali to ih ne brine jer je Tahi banov zet, a Bator kraljevski sudac.

Stipe nije bio siguran želi li to učiniti, ali Pálffy ga je uvjeravao da ga oni ljudi uz koje će stati nikada neće ostaviti na cjedilu. Stipe se opirao pa mu je Pálffy zaprijetio bratovom djecom. Đuro je kao upravitelj krao i njegovi su ljudi spremni svjedočiti protiv njega, a Bator će mu oduzeti imanje i djeca će ostati u nevolji.

Ako Stipe pristane izvršiti zadatak, Đuri će dugovi biti oprošteni, a ban i Tahi pobrinut će se da ga Sabor izabere za suca.

U tom trenutku Đuro je kleknuo pred brata i molio ga da se smiluje njegovoj djeci. Stipe mu je rekao da mu je davno govorio da se ostavi svoje žene Mađarice. Ona ga je naposljetku prevarila i napustila, a on je ostao u bijedi i sramoti pred svijetom. Iako osjeća grižnju savjest, Stipe je pristao učiniti to zbog Đurine djece kojima je kum. Pálffy mu je pružio ruku i uputio Đuru da se vrati u Susjedgrad u koji će on stići s Dombojem za dva dana.

“Stipo Svesvetički problijedi na smrt, na čelu mu skočile velike kaplje znoja, a ruka se hvatala srca. Đuro, brat kanonikov, dignu se polagano na noge. Lice mu bješe požutjelo, mišice na obrazima silno se trzale od muke; razvaliv velike bijele oči, buljio je u brata da čuje iz njegovih ustiju spasenje ili smrt. Kanonik je šutio.“

U blizini Susjedgrada nalazi se selo Brdovac. Seljak Ilija Gregorić stoji pred svojom kućom u društvu još trojice seljaka. Andrica Horvat, službenik Uršule Heningove, rekao mu je da on i kastelan Franjo Puhaković ostaju u Susjedgradu. Ilija je bio iznenađen viješću da je netko uspio nagovoriti Uršulu Heningovu da ode iz Susjedgrada.

Andrica je siguran da je u pitanju prevara. Vidio je njezina zeta Mihajla Konjskog kako se rukuje s Batorovim poslanikom, ali kad je Stjepko Gregorijanec došao iz Mokrica, pročula se vijest da je među Uršulom i zetovima izbila žestoka svađa. Andrica je zabrinut jer Susjegrad i Brdovac pripadaju Batoru.

Ilijina žena Kata pitala je Andru što se dogodilo sa starim upraviteljem, a on joj je rekao da je Đuro Svesvetički odjednom nestao s imanja jer je navodno zbog bolesti morao otići u Zagreb.

Dok su oni razgovarali, pred kućom Ilije Gregorića prolazila je djevojka Jana sa svojim slijepim ocem. Jurkom. Kata ih je s trijema pozvala k sebi. Janu je ražalostila vijest da gospodarica seli u Stubicu i da će s njom poći gospođice Kata, Anastazija i Sofika.

Njezin otac Jurko pomislio je da sve to ima veze s Dorom. Ispričao im je da je davno prije u Susjedgradu umro sav muški rod. Sve ih je otrovala lijepa djevojka Dora. Pod Susjedgradom je živjela udovica sa svojim sinom jedincem. Sin se zagledao u Doru, a majka ga je preklinjala da se ostavi nje.

Udovica je otišla u grad potražiti sina. Dora joj se nasmijala u lice i rekla joj da potraži njegove kosti. Starica ju je proklela da nikada ne nađe muža i da nikada ne dobije mušku djecu. Dora je imala dva muža i jednog sina. Sin Ivan oženio je banovu kćer, a Dora je u starosti poludjela i bacila se s tornja.

Ivanu su oba sina umrla i ostale su mu kćeri koje su se kasnije otimale za djedovinu. Kad su došli stranci i pojavio se novi gospodar, jedne se noći pojavila Dora koja je plakala zbog svojih grijeha. Dok je njegova žena bila dojilja Uršulinoj kćeri Sofiki, nekoliko je puta vidio u Uršulinoj sobi sliku žene odjevene u crno s jabukom u ruci.

Kad je Mađar došao k njihovoj gospodarici i kad su čistili stan, slika je pala sa zida. Stari Jurko rekao im je da je nedavno sanjao Doru i vjeruje da se približava neko zlo.

Ilija je kolima vozio župnika u grad po lijekove za oboljele seljake. Ispričao je župniku da ga je posjetio kum Matija Gubec i požalio mu se kako je mraz udario na njihove vinograde. Župnik se požalio da ga gospoda ne voli jer je dobar sa seljacima pa ni on ne zna što se doista događa u Susjedgradu i Stubici.

Na putu prema Brdovcu, pred njih je iz grmlja iskočio vojnik Marko Nožina koji je nosio banu pismo kapetana Jose Turna iz Kranjske. Tražio je prenoćište u Brdovcu jer je već bio umoran od puta.

Ilija ga je pitao poznaje li kojeg vojnika u selu, a Marko mu odgovori da se s Matom Gušetićem borio protiv Turaka. Matija je Iliji pričao o tom junaku koji je poštena duša pa ga je Ilija odlučio primiti u svoj dom.

Kata ih je ponudila večerom i pićem. Župnik, Ilija i Marko jeli su, pili i razgovarali. Tako je Ilija ispričao kako je došao u Brdovac. Ban mu je dopustio da služi kome hoće pa je on izabrao služiti Heningovce po preporuci podbana Ambroza.

1564. Petar Erdödi stigao je iz Želina u Zagreb na svoj dvor veoma ljutit i rastresen. Njegova žena Barbara pitala ga je što ga muči. Bio je ljut na Nikolu Zrinskog jer je njegov sin oženio Erdödijevu kćer i tako dobio mađarske gradove, a onda je ostavio Anku.

Ban je rekao da mu je dijelom oprostio, ali ljuti ga što mu se Nikola uvijek nađe na putu. Kralj Ferdinand je umro, a njegov je sin Makso sazvao vijeće državnika u Požunu zbog opasnosti od turske vojske. Za razliku od Nikole, ban nije pozvan. Nikola se sukobio sa svojim svakom Tahijem koji ima prijatelja u kraljevu dvoru. Ban je siguran da će Tahi pristati uz njega protiv Nikole Zrinskog.

U tom je trenutku na banov dvor stigla uplakana Uršula Heningova s podbanom Ambrozom Gregorijancem. Ban je bio upoznat s ugovorom kojeg su Uršula Heningova i Andrija Bator Sklopili.

U početku je sve bilo u redu, ali kad se Uršula vratila iz Brezovice u Zagreb, zet Stjepko dočekao ju je s viješću da je Bator potajno prodao i svoj i njezin dio imanja Tahiju. Tako je preko noći ostala bez svega.

Došla je s molbom da joj ban vrati djedovinu i pomogne njoj i njezinoj djeci. Ban ju je uputio da mora dokazati sve što je rekla kako bi dobila parnicu. Uršula je bila bijesna što ban ne staje na njezinu stranu, već na stranu zeta Tahija. Podban Ambroz stao je u njezinu obranu i zaprijetio banu.

U kuću Matije Gupca u Stubici došao je njegov zabrinuti nećak Đuro Mogaić. Rekao mu je da su muža Kate Marušićke potjerali u vojsku. Turci su joj ubili muža, a ona je ostala sama s petero djece.

Tahijev sluga Petar Bošnjak rekao je Tahijevoj gospođi kako Kata Marušićka govori ružno o njoj. Jelena Tahi je povjerovala u tu laž i poslala u Katinu kuću razbojnike koji su je istukli i pokrali. To je zapravio bila banova osveta Uršuli jer se Uršulina kći Marta družila s Katom Marušićkom. Đuro je obavijestio Gupca da Tahovi ljudi kažnjavaju one koji im nisu vjerni.

Gubec stajaše zamišljen skrštenih ruku. Bio se je zadubio u teške misli, a u njegovim prsima kanda je bjesnio čudan boj.

Đuro se bojao da će ga Tahi prisiliti da uđe u četu pa je tražio od ujaka dopuštenje da oženi Janu. Matija ga je uvjeravao da ga Tahi ne može prisiliti na to jer je Đuro slobodnjak, a ne kmet kao on. Đuro je to znao, ali u njemu se javio strah kad je čuo da je Tahi pozvao sve seoske starješine u grad i zatražio imena svih neoženjenih kmetskih i slobodnjačkih mladića koji bi bili dobri konjanici.

Brdovački sudac suprotstavio se Tahiju i rekao mu da zakon nalaže da slobodnjake ne smije dirati, ali Tahi mu je zaprijetio i rekao da će on sam skrojiti zakon. Majka Matije Gupca izašla je iz kuće i molila ga da oženi Đuru. Kako se na zakleo sestri prije njezine smrti da će brinuti o njezinom sinu kao o svom, Matija se odlučio suočiti s Tahijem.

Kad je Đuro otišao, Matiju je posjetio Stjepko Gregorijanec, Uršulin zet. Razgovarali su o Tahijevom odnosu prema kmetovima. Stjepko mu je rekao da Matija i ostali kmetovi moraju tražiti pravdu. Matija je uvjeren da bi takve stvari trebala rješavati gospoda, ali Stjepko mu je odgovorio da oni ne mogu ništa jer je ban Tahijev zet.

Stjepko je odlučio najprije razgovarati s Matijom jer Matija nije samo kmet, već i veoma pametan čovjek. Matija nije htio ništa poduzeti jer bi kmetovi uzalud prolili krv, a gospoda bi se kasnije pomirila.

Stjepko ga je uvjeravao da neće biti tako i da će ga odmah nakon ustanka proglasiti slobodnjakom. Matija mu je rekao da ne traži plaću za to, ali ne može gledati sirotinju kako pati. Rekao mu je da će mu poslati odgovor za nekoliko dana.

“Zakratko čulo se po noćnoj tišini kako konj prema Golubovcu leti, kako se topot sve više među bregovima gubi. Ali Gubec jošte je dugo sjedio pod orahom upirući glavu u dlan, tražeći sred mrkle noći buduće dane.”

Sljedećeg je dana Matija Gubec stigao u selo pod Susjedgrad. Oko drvenih stubova bili su privezani konji. Jela Filipčićka rekla mu je da su to kaniški konjanici gospodina Tahija. Zbog njih se u selu ne može vidjeti ni kokoška ni guska, a djevojke se skrivaju po kući. U selu se proširila vijest da će Tahi za nekoliko dana prisilno odvesti neoženjene muškarce kao konjanike u Mađarsku.

Gubec je nastavio prema Susjedgradu. Kada je stigao do prvih vrata, sluga mu je pokazao prstom na Ferka Tahija, baruna od Stettenberga. Njegov sin Gavro upravo je krotio konja i psovao. Konj je zapravo pripadao seljaku koji je sa strane sve promatrao.

Tahi ga je pitao odakle mu taj konj, a seljak mu odgovori da ga je oteo Turcima. Na to mu Tahi kaže da takav konj nije za seljaka i da će ga on uzeti sebi. U tom trenutku pojavila se Kata Marušićka s djetetom u rukama i rekla mu da su joj njegove sluge otele siromaštvo. Tahi joj se podrugljivo nasmijao i rekao da sada barem ima manje brige.

Za to je vrijeme Gavro uzjahao konja i zamalo oborio Katu s djetetom, no Gubec je skočio i uhvatio konja za uzde. Tahi ga je pitao tko je on. Gubec mu je rekao da je došao tražiti pravdu. Tahi mu je bezobrazno rekao da ga ne zanima što je njegov nećak Đuro slobodnjak, da se ne smije ženiti i da će ići s njim u katane. Gubec mu se usprotivio i još mu jednom ponovio da njegov nećak ne mora i neće ići u konjanike. Tahi je zamahnuo bičem, zaprijetio Gupcu i otišao.

Na povratku od Jane, Đuro je putem kući pred Bistrom začuo neki šum. Netko mu je prišao s leđa, bacio mu sukno na glavu i oborio ga. Napadači su ga stavili na konja i odveli. Kad su mu skinuli sukno s glave, shvatio je da se nalazi u niskoj kamenoj komori bez prozora, a do njega su stajali razbojnici koji su ga oteli.

U prostoriju je ušao Petar Bošnjak i podrugljivo mu rekao da će Tahi biti sretan što se Mogaić upisao u njegovu vojsku. Đuro se opirao i rekao da neće ići u vojsku i da će ga tužiti kralju, ali Bošnjak mu je rekao da komorica nema prozora pa ga kralj neće čuti.

“Vojnici iziđoše za Petrom, koji zaključa vrata, a Đuro osta sam na goloj zemlji u mračnoj tamnici Franje Taha na Susjedgradu. Muklo jecajući od zdvojnosti prisloni vruću glavu na hladni kamen da ne poludi, moleći da mu bog sačuva zdravu pamet za osvetu.”

Po selima se tih dana čuo plač majki čije su sinove Tahijeve sluge prisilno odvodile. Matija i Jana danima nisu mogli pronaći Đuru. U dvorištu Matije Gupca, Jana je neutješno jecala. Gubec je bio siguran da je Tahi ostvario svoju prijetnju.

Matija je sa župnikom Ivanom Babićem ponovno otišao u Susjedgrad kod Tahija i molio ga da pusti Đuru. Tahi se pravio da nema veze s tim.

Na putu kući, sreli su Andriju Horvata, slugu gospođe Uršule Hening. Andrija je protjeran iz Susjedgrada nakon što je Tahi zauzeo imanje. Matija mu je rekao da se zavuče u šumicu kod Susjedgrada, a kada Tahijeva vojska bude prolazila, neka glasno kaže: “Đuro Mogaiću, Jana te zove.”.

Uputio ga je da dobro pripazi hoće li se netko odazvati. Matija je zatim otišao u kuću Ilije Gregorića. Ubrzo se pojavio Andrija Horvat i rekao mu da se na njegove riječi netko odazvao i povikao: “Jano, moja Jano!”

Matija je naredio Iliji da okupi svoje ljude, a Andri da ode u Mokrice i poruči Stjepku Gregorijancu da će za osam dana dići pobunu.

Prošlo je osam dana. Tahi je u to vrijeme bio u Mađarskoj. Njegova žena Jelena bila je na imanju u Susjedgradu. Dok je molila, začula je pucanj lumbarda. Kad se približila prozoru, vidjela je susjedsko brdo osuto kopljem, kosama i puškama. Sin Gavro obavijestio ju je da su seljaci udarili na grad.

Za Gavrom je u sobu ušao Petričević i rekao Jeleni da se spašava dok može. Seljaci su pobili oružnike, Petra Bošnjaka su ranili i postavili zastavu Uršule Heningove na toranj. Ponosna Jelena odlučila je da neće pobjeći.

Grupa seljaka provalila je u njezinu sobu. Stjepko Gregorijanec ušao je s Uršulom Heningovom i poručio Jeleni Tahovoj da su u grad doveli pravu gospodaricu. Uršula je naredila seljacima da pograbe sve što žele jer ne želi krvničko blago. Gregorijanec je rekao Jeleni da su pripremljena kola za nju i sina i da odmah moraju odseliti u Zagreb.

“- Da, ohola Zrinjska kćeri! – viknu Uršula – zgazili smo glavu đavolskoj zmiji. Ti očinski dvori opet su moji. Zdravo da si, Doro Arlandova – okrenu se prema slici – vidiš li sada da priča laže. A vi, dobri ljudi – doviknu seljacima – uzmite, grabite, ja neću ni mrve toga krvničkoga blaga!”

Podban Ambroz Gregorijanec slavio je u društvu obitelji i prijatelja rođendan. Tijekom proslave pozvao je svoju snahu Martu Hening nasamo. Pokazao joj je prstom na mladića Tomu Milića, sina njegova pokojnog prijatelja Ivana. Tomin pokojni otac bio mu je poput brata i zakleo mu se da će biti štićenik njegova sina kad on umre.

Ambroz je osjećao dužnost da mu pronađe ženu i usreći ga. Uvjerio se da su Heningovice dobre žene i budući da je primijetio kako se Tomo i Sofika gledaju, došao je na ideju da Tomo oženi njezinu sestru.

Marta se bojala reakcije svoje majke jer je znala da Uršula želi isključivo velikaškog ili bogataškog zeta, a slično je razmišljala i sestra Anka otkako se udala za Mihajla Konjskog.

Ambroz joj je rekao da ne brine. Zamolio ju je da razgovara sa Sofikom i otkrije što ona misli o toj ideji. Bio je uvjeren da će Marta pridobiti majku prije nego što će to učiniti Anka.

Marta je odmah otišla potražiti Sofiju. Ugledala ju je u društvu Tome Milića i Jane. Tomo je sreo uplakanu Janu koja je tražila Sofiju, ali se bojala ući u grad gdje ima mnogo gospode. Jana joj je ispričala kako se trebala udati za Đuru Mogaića, ali ga je Tahi oteo. Došla je zatražiti pomoć od Sofije jer je ona jedina osoba gospodskog roda koju poznaje.

Sofija ju je tješila i povela je sa sobom kod podbana Ambroza. Usput je Sofija zahvalila Tomi što je doveo Janu, a on je skromno odvratio da ne treba zahvaljivati i otišao. Putem je Marta pitala Sofiju osjeća li nešto prema Tomi. Nije joj odgovorila, već je samo zaplakala.

Predvečer je za stolom u velikoj dvorani u Mokricama vijećalo kolo hrvatske gospode. Na čelu stola sjedio je Ambroz Gregorijanec. Razgovarali su o nesreći koja ih je sustigla. Ambroz ih je pozvao da svaki u svom kraju uputi ljude u to da su Frankopani i Zrinski uz njih, a kada stigne banski poziv, otići će u Zagreb na sabor oboriti Tahija i natjerati ga da se iseli.

U tom trenutku u dvoranu je navalio plemić Ivan Gušić. Imao je posla na sudu u Zagrebu pa je kasnije zašao u krčmu u kojoj je čuo razgovor pijanih banderijalaca. Jedan od njih rekao mu je da će ih ban za nekoliko dana povesti u Susjedgrad da napadnu Uršulu Heningovu. Ambroz ih je pozvao da se odmah pripreme za obranu. Na izlasku ih je zatekla Marta. Obavijestila je svekra da majka ne želi pristati dati svoju kćer šljivaru.

Nakon što je Uršula izbacila Tahijevu ženu i sina iz Susjedgrada, znala je da će joj se ban Petar osvetiti pa se pripremila za obranu. Za kastelane je postavila Ivana Gušića, Franju Puhakovića i Ivana Sabova. Kćeri je ostavila kod najstarije kćeri u Mokricama.

“Stara Heningovica pako bila je mudra glava, te se nije nimalo pouzdavala u taj gluhi mir. »Ban Petar miruje«, reče stara, »ej, vuk u jami skuplja pamet i oružje! Dobro da znam.« Zato ostavi Uršula neudate kćeri u Mokricama kod gospoje Marte, pregleda sama gradske zidine od vrha do temelja, uzajmi od gospodina Ambroza četiri nove lumbarde, nakupuje trideset ploča olova, četiri bačvice krupnoga praha i hrpu koplja iz zrinjske oružnice.”

U noći je Uršula probudila vratara Andriju Horvata i rekla mu da pripremi konjanike. Drugog dana ništa se nije događalo. Uršula je šetala pored zidina kad su kroz vrata grada ušli seljaci. Sluge su s dvora nosile oružje i dijelile ih seljacima.

Za jutarnjeg mraka četa je krenula na put kako bi presrela banovu vojsku. Prvu je četu prema gorskom klancu predvodio Ambroz, a drugu Kerečenj koji je svoju četu vodio prema zapadnom spustu gradskog brijega. Od samoborske strane nailazila je četa s dva konjanika: Tomom Milićem i župnikom Svete Nedjelje. S druge strane Save čekao ih je Mihajlo Konjski koji ih je vodio prema klancu.

Poslijepodne je Andrija Horvat posjetio Uršulu Heningovu i obavijestio je da banova vojska stiže u grad. Konjanik Ivan Petričević prenio joj je banovu zapovijed da odmah preda grad i imanje inače će ga oteti sabljom, kopljem i puškom.

Uršula mu se nasmijala i rekla mu da prenese banu njezinu poruku da dođe u grad na večeru. Banovi husari provalili su u selo, a ondje ih je dočekao Konjski sa svojom četom. Ivanićki bombardiri namjestili su četiri lumbarde nad mlinovima na humku nasuprot grada. Četiri čete haramija i dvije kumpanije njemačkih mušketira našle su se pod brdom nasuprot ulazu u grad, a prema zapadnom obronku gradskog brijega pohrlila je hrpa Uskoka.

Haramije je predvodio ban Petar, a uz njega je bio Ivan Alapić s banskom zastavom. Ban je mahnuo sabljom, a Alapić je dignuo zastavu i zapovjedio da se lumbarde pale. Zatim je ban naredio dvjema četama da navale na gradska vrata.

Ban Petar ranjen je tijekom borbe. Vojska podbana Ambroza presjekla im je put. Banderijalci i Uskoci su pobjegli. Ban Petar shvatio je da ne mogu pucati i nastaviti se boriti. Pokušao se sakriti u crkvicu svetog Martina, ali Ambroz ga je opazio i izbio mu sablju iz ruke. Uveo ga je u crkvu i zatražio od njega da preda zastavu jer je pogazio zakon i svoju riječ.

Ban Petar ponosno mu je rekao da želi mačem završiti sukob. Podban Ambroz nije htio ubiti čovjeka bez oružja i rekao mu je da bježi prema Zagrebu od pogibelji. Zamolio ga je da se ostavi rodbinske koristi jer je prije svega hrvatski ban i dužnost mu je služiti domovini, stoga je potrebno da okupi hrvatsko plemstvo i povede ih u borbu za djedovinu. Ban mu je hladno odgovorio da svojom sabljom piše nove knjige i da će na jednom listu pisati: “Osveta Ambrozu Gregorijancu”.

U Susjedgradu se slavila Uršulina pobjeda, a ona je stajala pred Dorinom slikom i zahvaljivala joj.

Na humku kraj Susjeda Matija Gubec sjedio je sam buljeći u krvavo bojište. Plakao je zbog nesreće koja je sustigla seljake.

Hrvatske je plemiće pogodila vijest da je vojska podbana Ambroza Gregorijanca porazila vojsku bana Petra Erdöda. S Istoka je prilazio vezir Mehmed Sokolović pa su svi znali da će u Hrvatskoj ponovno biti žrtava.

Nakon što je protjerana s imanja, Tahijeva žena utočište je pronašla u banovoj kući. Jednog je popodneva ban Petar ušao u sobu svoje žene Barbare. Barbara je prela i razgovarala s Jelenom Tahijevom.

Ban je pitao Jelenu zna li je li se Tahi potužio kralju. Jelena mu je odgovorila da ne zna, ali zna da će uskoro doći jer joj je iz Mađarske pisao da će posjetiti kralja i ako do 8.7. ne primi pismo, neka ga ona dočeka u Zagrebu.

Jelena je iz velike škrinje izvadila zastavu od crvene svile izvezene zlatom i poklonila je banu u znak zahvalnosti što ju je primio u svoju kuću. Banov svak, Gašo Ambroz, povjerio mu je svoju brigu oko Turopoljaka koje su Gregorijanci i Samoborci pobunili protiv bana. Obećao je banu potruditi se da ih pridobije na njihovu stranu.

Gašo je zašao u krčmu pod Kamenitim vratima. Ondje se sastao s Tahijevim slugom Petrom Bošnjakom koji je sa sobom doveo Šimuna Drmačića. Šimun je nekada bio fratar, ali izbacili su ga iz samostana jer je gvardijanu ukrao čizme i prodao ih za rakiju. Gašo ga je pozvao kako bi pridobio Turopoljce na njihovu stranu.

25.7.1656. godine ban Petar Erdödi sazvao je općinu plemstva na sabor u Zagrebu. Proširena je vijest da je Tahi donio od kralja neka važna pisma.

Dan prije, podban Ambroz stigao je u Zagreb u kuću gospodina Konjskog. Ondje je bila Uršula Heningova sa svoja tri zeta. Zanimalo ga je kakvo je stanje s glasovima, a Anka ga je obavijestila da Vurnović pridobio Turopoljce, stoga imaju većinu glasova.

Mihajlo Konjski zamolio je podbana da sljedećeg dana ne ide u sabor. Ambroz ih je sve zamolio da izađu kako bi nasamo razgovarao s njim. Mihajlo mu je prenio poruku biskupa Đure Draškovića da bi najbolje bilo kada podban ne bi prisustvovao saboru jer će izbiti svađa. Biskup je naslućivao da je Tahi pridobio kralja. Ambroz ih je sve pozvao natrag u sobu i rekao im da neće ići u sabor. Uršula je bila protiv toga jer je vjerovala da im jedino on može pomoći.

Sljedećeg je dana Ambroz s prozora promatrao poslanike koji su se vraćali iz Sabora. Konjski je ušao u sobu i rekao im što se dogodilo. Saborski ljudi okupili su se na Markovu trgu. Pod njihovom zastavom okupili su se svi Draganićanci, ali Pogledić, Vurnović i Turopoljci nisu to učinili kao što je očekivano.

U dvorište su ušli ban Petar, Alapić, Gašo i Tahi. Ban je pozdravio plemstvo i rekao da mu je drago što se toliko plemstva okupilo u trenutku kada Turci spremaju napad na njihovu domovinu. Dodao je da je pritom važno da se zakon poštuje i da se iskorijene oni koji žele zagušiti pravdu.

Dok je bilježnik čitao kraljevo pismo kojim se potvrđuju članci s prošlog zasjedanja u Saboru, ban je cijelo vrijeme gledao prema ulazu na kojem su se pojavili Turopoljci. Izabrani su velikaši za banski sud, Mojsije Humski postavljen je za eksikatora, kmetovi Bedekovićeva dobili su za zadatak utvrditi Križevce, a počelo se govoriti i o utvrdi Koprivnice.

U tom trenutku pod sabljom je ušla gomila turopoljskog plemstva, a pred njima Vurnović, braća Pogledići i župan Arbanas. Četa se smjestila u sredinu, a Konjskom je od radosti zaigralo srce. Stjepko Gregorijanec pogledao je Tahija, ali Tahi i ban nisu se nimalo uznemirili. Ban je izvadio pismo s velikim pečatom i predao ga bilježniku Damjanu. Damjan je pročitao kraljevo pismo u kojem je pisalo da je kralj teškog srca od svojih vjernih savjetnika doznao da su neki slavonski velikaši i plemići digli ruku na kraljeva namjesnika – bana.

Ambroz je odmah znao o čemu se radi. Kralj je odlučio smijeniti ga s mjesta podbana. Ban i Tahi vikom su pozivali sve da se izabere novi ban. Među seljacima koji su vikali u znak podrške bio je i Jakob Pogledić. Tako su shvatili da su ih turopoljski plemići izdali. Vurnović je od bijesa uhvatio Pogledića za prsa. Ban ih je pitao žele li Ivana Forčića za podbana, a seljaci su potvrdili da ga žele za podbana. Vurnović je sabljom udario u banov stol i rekao mu da je siguran da su lagali kralju, zatajili mu varku kojom je Tahi opljačkao udovicu Uršulu Heningovu i prevarili mitom neuke seljake. Zaprijetio je banu da će nakon borbe s Turcima ponovno doći do sukoba.

Ban je zanijemio od bijesa, a Tahi je skočio i povikao mu da su oni gospodari i da će Uršulu dovesti do prosjačkog štapa.

Vurnović se bacio Ambrozu na prsa i molio ga da mu oprosti što je dopustio da njegovi seljaci budu podmićeni. U sobu je ušao Ivan Petričević noseći podbanu i Uršuli kraljevo pismo.

Kralj je pozvao Ambroza, Uršulu i Uršuline zetove na sud zbog veleizdaje i vrijeđanja kralja. Po njegovoj zapovijedi Uršula mora vratiti Tahiju cijelo imanje. Uršula je rekla da nikad to neće učiniti. Svi su bili očajni, a Ambroz ih je umirivao i rekao im da sada više nije ban, ali je ponovno odvjetnik. Kao odvjetnik i brat zakonodavca Petra Gregorijanca učinit će sve da kralj razdere ta pisma. Tahi se vratio na Susjedgrad i Stubicu.

“Treći dan po Jakubovu posjede Tahi imanje Susjed i Stubicu; od strave i užasa zastrepi cijeli kraj na silnikov usklik: – Ej, sad sam vam ja gospodar!”

Na Svijećnicu 1565.  bila je ciča zima. Godinu prije osmanski je barbar oteo Kostajnicu i Krupu, ali Tahi je znao da će nakon zime ponovno izbiti rat, budući da kralj Makso nije htio platiti danak Turcima.

Već se pričalo o tome da će sultan poslati vojsku na Beč, stoga je Tahi odlučio iskoristiti primirje koje je te zime vladalo kako bi učvrstio moć i prikupio vojsku. To je ujedno bila i njegova osveta seljacima koji su se usudili usprotiviti mu se.

Razgovarao je sa svojom ženom Jelenom i rekao joj da se banova kći udaje. Ban je za zeta uzeo nekog Mađara Stjepana Držfyja, zapovjednika podunavskih konjanika. Batori su mu javili da će vjenčanje biti do jeseni.

Jelenu je zanimalo zna li se išta o parnicama, odnosno o istrazi veleizdaje Uršule i Ambroza, ali Tahi joj je rekao da još nema nikakva rješenja jer se Ambroz svim silama trudi istjerati pravdu, a i kralj je zauzet problemima s Turcima. Osim toga, Jelenin brat Nikola Zrinski poslao je kralju Maksimilijanu pismo u vezi svog štićenika Ambroza. Tahijevu ženu zanimalo je i što je s Uršulinim upraviteljem Stjepanom kojeg su uhvatili na cesti kod Brdovca.

Tahi joj je ispričao da mu je Šimun Drmačić javio da Stjepan potiče seljake na pobunu. Htio mu je suditi, ali podžupnik Đuro Raškaj rekao je da je Stjepan plemenit i da će mu suditi plemeniti sud. Tahi ga je tužio, a sud na Brdovcu utvrdio je da je Stjepan čist i pravedan.

Tahi ga je zatim s Bošnjakom i Antunom Gerecyjem doveo na sud na kojemu mu je on sudio. Antun je donio sjekiru i ubio ga.

Stjepanovu kuću dobio je Gerecy kao nagradu za dobro izvršen zadatak. Razgovor je prekinuo njihov sin Gavro i obavijestio ih da je Petričević doveo okovana čovjeka. To je bio Ivan Sabov. Tahi ga je pitao je li on taj koji je potaknuo pobunu među seljacima, napao Susjedgrad i ubio kapetana Vlašića, a Sabov mu je hrabro odgovorio potvrdno. Dodao je da je to učinio jer je služio Heningovici i zato što zna da je Susjed njezina djedovina koju joj je Tahi nepravedno oteo.

Tahi je bio ljut jer mu je Sabov ubio konja. Sabov mu je rekao da je to učinio zato što su Tahovi ljudi navalili u njegov plemićki dvor kako bi mu oteli imanje. Sabov doda da je pobjegao kako bi se sakrio od čete koja je na njega poslana i tužio Taha pred plemenitim sudom.

Tahijevi ljudi uhvatili su ga u blizini Stubice. Šimun je provalio u kuću i pronašao Sabove čizme. U zaklonu je ostavio naoružane ljude. Kako ga Sabov nije poznavao, Šimun mu je rekao da ide iz Stubice prema gospodinu Gregorijancu i zamolio ga da mu dopusti da prenoći.

Kad je Sabov zaspao, za Šimunom je došao Petričević. Svukli su mu odjeću i odveli ga. Tahi zapovjedi Petričeviću da zatvori Sabova u komoricu i da mu ne daju ni hrane ni vode. Pet dana poslije Tahi ga je posjetio i bacio mu koricu kruha. Sabov ih je preklinjao da mu daju vode, a za nekoliko trenutaka je izdahnuo.

25.9.1566. godine bio je sumoran dan. Tahi je sa svojom četom konjanika ulazio u Susjedgrad. U dvorištu ga je dočekala Jelena sa sinovima i kćerima. Jelena je bila blijeda i prestrašena. Tahi je pozdravio svoju obitelj i rekao im da je sretan što se napokon vratio.

Spomenuo je Jeleni pismo u kojem ju je obavijestio da je njezin brat Nikola Zrinski poginuo kod Sigeta 7. rujna. Njihov sin Mihajlo zarobljen je u Banja Luci.

Jelenu su te vijesti pogodile. Tahi joj je rekao da će sin uskoro biti oslobođen jer ima u kaniškoj tamnici dvije paše. Poslao je pismo Nikolinoj udovici Evi i sinovima. Rekao je Jeleni da bude spremna za polazak u Čakovec gdje će uskoro stići Nikolina glava. Turci su vratili njegovu glavu generalu Salmu koja će biti sahranjena u raku obitelji kod Svete Jelene.

Tahi je uvečer zaspao i sanjao Doru Arlandovu kako vodi za ruku blijedog mrtvaca kojemu iz ruke teče krv i koji traži vode. Tahiju je Nikolina smrt dobro došla jer mu je Nikola bio neprijatelj, a uz njega su se držali i svi ostali Tahijevi neprijatelji. Kako je Zrinski bio slavan i bogat, imao je na dvoru prijatelje pa je često znao banu pomrsiti planove.

Jednog popodneva glasnik je Gaši donio pismo za Tahija. Ban ga je obavijestio da je oženio kćer i da se vraća za Zagreb. Tahi se za nekoliko dana s Jelenom nastanio u banovoj kući.

Prošlo je tjedan dana, ali ban Petar se nije vratio kući. Tahi je bio zabrinut, ali Gašo ga je uvjeravao da se ban sigurno zadržao na putu kod svojih velikaških prijatelja.

Tahi i Jelena prisustvovali su gozbi u vinogradu Stipe Svesvetičkog. Za to je vrijeme Gašo bio u krčmi i pričao voljenoj Jagi kako su ga Turci zarobili. Po njega je došao banov vratar.

U banovoj kući djeca i služinčad su naricali. Usred velike dvorane stajala je mrtvačka škrinja, a nad njom banica. Gašo Alapić priskočio je sestri Barbari i pitao je što se događa. Uskoro su stigli Tahi i Jelena.

Barbara im je kroz suze ispričala što se dogodilo. Kada su obavili kćerinu svadbu, na putu do kuće uhvatila ih je bura. Petar je svu odjeću stavio na nju kako bi je zaštitio, a on je nosio samo surku. U Čakovcu su odlučili prenoćiti. Ona je pisala pismo Gaši, a Petar se počeo žaliti na bol u prsima i buncati. Za tri je sata umro.

Tahi je bio svjestan da banova smrt za njega nikako nije dobra vijest. Dok je biskup Đuro Drašković molio, Tahija je nešto uhvatilo za srce.

Zvono nad Zagrebom naviještalo je smrt bana Petra Erdöda. U brdovačkom župnom dvoru župnik Ivan Babić sjedio je u društvu Stjepana Grdaka. On je u ime kralja poslan da upravlja polovicom obitelji Hening dok parnica ne bude završena. Stjepan Grdak rekao je župniku da ne sumnja da će Uršula Heningova dobiti natrag svoju polovicu imanja jer svi na dvoru znaju za Tahijevu oholost.

Kako mu je župnik jedini poznanik u tom kraju, Grdak ga je zamolio da mu pomogne uvesti ponovno zakon i red. Župnik mu je rekao da nikada nije sreo zlobnijeg čovjeka od Tahija koji uživa mučiti ljude. Grdak mu je obećao da će braniti narod.

“Kmet vam nije siguran za kukavnu svojinu jer Tahi zna pol sela otjerati od grunta bez svakoga razloga i pridržava zemlje ili sebi ili ih daruje zlopakim slugama svojim. Daće je proti zakonu povisio za polovicu, na svakom imanju podigao je vješala ter veli da mu objed nije sladak ako nije vidio da se je kakva »seljačka psina« na konopcu kopitala. Ukratko, tu nema suda, nema zakona, nema duše, nema boga!”

Tahi je u kuću primio podbana Ivana Ferčića. Bio je ljutit što su mu poslali Grdaka kao uhodu. U tom trenutku sluga je najavio Grdakov posjet. Uputio ga je da zemlja nije samo njegova, već i kraljeva jer on upravlja njome dok parnica ne završi. Dodao je da time njegovi kmetovi nisu samo njegovi robovi nego i kraljevi podanici.

Grdak mu je rekao da je upućen u sve njegove grijehe, ali želi razgovarati o tome kako je Tahi preko zakona uveo sedam novih danaka. Od kmetova je za Kaptol ubrao desetinu koju oni sad ponovno plaćaju. Tahi mu je rekao da tako mora biti jer su oni njegovi robovi. Grdak je naveo i da je Tahi otimao seljacima kuće, zemlju, vinograde, polja, stoku… i dijelio ih svojim zlopakim slugama.

Tahi je udario šakom o stol i rekao mu da je to učinio zato što su seljaci bili buntovnici i zato što su služili Heningovici. Grdak ga je upozorio da će Tahi odgovarati za sve, a Tahi mu je odgovorio da bi ga objesio kao i svakog seljaka da nije kraljev časnik.

Ivan Forčić donio je Tahiju Batorovo pismo u kojemu ga je Bator obavijestio da sada imaju dva bana – biskupa Đuru Draškovića i Franju Frankopana Slunjskog. Tahi je bio bijesan jer nijedan njihov kandidat nije postao banom.

U sobi gospođe Marte bili su Sofija i Tomo Milić. Marta je primijetila da Tomo neprestano promatra njezinu sestru. Sofija se ljutila jer neprestano priča, a Tomo samo nijemo gleda. Marta ju je umirila i rekla joj da su takvi svi junaci i da se ne brinu jer je ona ispovjednik njihove ljubavi.

Rekla im je da se moraju strpjeti, ali ona će im pomoći da majka prihvati njihovu ljubav. U sobu je ušla Uršula Hening sa starijom sestrom Ankom. Obavijestila ih je da je Ankin kum Đuro Drašković postao banom i da će nakratko vratiti svoju djedovinu.

Obratila se Tomi Miliću i rekla mu da će mu dati svoju kćer pod jednim uvjetom. Kad je njezin pokojni muž opasno bolovao, zavjetovala se da će njezin sin osloboditi jednu krštenu dušu od turskog ropstva. Sin je umro i nije ispunio zahtjev. Odlučila je da Tomo Milić oslobodi Đuru Mogaića, zaručnika Sofijine sestre po mlijeku.

Tomo je rekao da je spreman staviti svoj život na kocku zbog Sofije. Marta se primaknula Anki i rekla joj da je to sigurno njezina ideja, a Anka joj mirno odgovori da je istina i da se nikada neće pokajati zbog toga.

“Svi se stvoriše kamenom, a Sofija, ciknuv i problijediv na smrt, pade bez svijesti u naručje sestre Marte.“

Na Veliku srijedu Jelena Tahi kleči i moli preklinjući izvor svojeg jada – Uršulu Heningovu. Za to se vrijeme u kastelanovoj kući Tahi zabavljao s kastelanicom Lolićkom. Ona se smiješila i tražila od njega novac za nakit koji će nositi za Uskrs. Kastelan je znao za njih dvoje.

Lolićka je s prozora ugledala starca na konju koji joj se svidio. Tahi ju je pozvao sa sobom van. Taj je starac bio župnik Antun Knežić iz Pušće i upravo je išao prema Zagrebu po sveto ulje za Veliki četvrtak.

Tahi ga je zadirkivao da bi kao apostol trebao ići pješice, a ne na konju. Siroti se župnik opravdavao da je star. Kastelan Lolić odgurnuo je starca i kroz smijeh rekao ženi da je konj sada njezin. Starac ih je preklinjao da mu vrate konja. Lolićka se dosjetila da od starca traži novac za konja jer si mora kupiti nakit. Snuždeni je starac otišao, a njih se troje grohotom nasmijalo.

Na Uskrs je Tahi zapovjedio da se svi kućegospodari okupe nakon mise i predaju ključeve svojih vinskih klijeti. Čekao je pred crkvom da završi misa i da sve svi skupe.

Kako su Susjed i Brdovac oplijenjeni, sada je red na Stubici. Upravitelj Grdak govorio je Stubičanima da ne daju svoje ključeve. Kad je misa završila, narod nije htio izaći iz crkve. Tahi je poslao mušketire iz Stettenberga da ih istjeraju van. Prvi je na redu bio Mijo Guberac. Hrabro je rekao Tahiju da mu ne da ono što je njegovo pa je Tahi pustio vojsku na ljude.

Za nekoliko trenutaka žene su grlile mrtve muževe i djecu. Među ranjenima je bio i Matija Gubec. Majka ga je odvukla do crkvenih vrata,  a za njom je došao Tahi. Zamahnuo je sabljom, ali pred njim se kao lavica ispriječila Gupčeva majka. U tom trenutku svećenik je izašao sa srebrnim raspelom i rekao:

“Na ovoj pećini podići ću crkvu svoju, i vrata paklena neće je savladati!”.

Tahi se trznu i ljutit okrene konja i poleti na grad. Tada se pojavio podžupan Đuro Raškaj. Došao je iz Zagreba na prijavu Stjepana Grdaka i u banovo ime zapovjedio da ni ruka ne smije dirnuti u seljake.

“Uskrs je, spomen krvave žrtve; tužno ležeče mrtvačko zvono, u stubičkoj crkvi leže lešine mrtvih seljaka, kraj njih kleči svećenik i moli za nevine duše, a po brdinama ori se jauk udovica, plač napuštene djece.”

Tri dana poslije župnik Babić predao je pismo za kralja trojici seljaka iz Stubice, Susjeda i Brdovca. U pismu je župnik opisao prethodni događaj.

Na smrtnoj postelji ležala je Tahijeva žena Jelena. Doznala je za Tahijevu nevjeru i željela je preživjeti samo kako bi mu se osvetila. Dok se ona tako previjala od bolova, Tahi je bio sa svojom ljubavnicom.

Tahi joj je kroz prozor prstom pokazivao na tijelo koje je bilo obješeno na obližnjem stablu. To je bio seljak koji je kastelanicu nazvao bludnicom pa ga je Tahi kaznio.

Tahija je potražio neki stranac. Donio mu je pismo kraljevskog odvjetnika Blaža Hazafyja. Tahi je pozvan pred kraljevski sud zbog svojih zločina. Bio je bijesan i odmah se vratio kući. Kad je ugledao svoju ženu Jelenu, protrnuo je. Jelena ga je pogledala, skinula s ruke vjenčani prsten i povikala:

“Proklet bio, bludniče! Zadavila te Arlandova Dora!”.

Bacila mu je prsten pred noge i izdahnula.

Namjesnik kraljevskog nadzornika Mihajlo Mérey pozvao je pismom kaptol stolne crkve zagrebačke da izabere kraljeva čovjeka koji će istražiti sve Tahove zločine, razbojništva i ubojstva.

Kaptol je izabrao podžupana Gašpara Druškovića i kanonika Franju Filipovića. Fran Frankopan razgovarao je s Draškovićem o svemu. Frankopan je bio uvjeren da je Tahi zao čovjek i da ga netko mora zaustaviti. Drašković se složio s njim, ali znao je da Tahi ima na dvoru prijatelja, a i mislio je da im je najveća briga obrana od Turaka.

2. srpnja kraljevi ljudi počeli su obilaziti Zagreb, Stubicu, Susjedgrad, Stenjevac i Kaptol. Mnogi su se ljudi digli i potvrdili da je Tahi krvnik. Kad se narod na Stubici okupio na dan suda i pravde, kmet Matija Gubec zahvalio je kraljevu čovjeku što je pomogao siromašnim seljacima. Drušković je vjerno opisao svaku muku i suzu seljaka i poslao pismo kralju.

U krčmi je pijani Šimun razgovarao s Petrom Bošnjakom o tome kako Tahiju nitko ništa ne može. Šimun je priznao da bi odavno otišao da mu nije Lolićke. Sav novac koji je Tahi davao Lolićki, ona je proslijedila Šimunu. Petar mu nije vjerovao pa je Šimun izvadio novac i dao mu. Usput mu je Petar priznao da želi oženiti Jurkovu Janu. Ostavio je pijanog Šimuna u krčmi i otišao kod Petričevića. Rekao mu je da zna kako će se riješiti kastelana Lolića koji im ugrabi svaku kost ispred usta.

U donjem dvorištu Susjeda nastala je vika. Tahijev sin Gavro tukao je nekog starca. Grdak ga je zaustavio i rekao mu da ne može kažnjavati čovjeka koji vrši svoju dužnost. Gavro mu je rekao da je starac istjerao konje iz njegove staje, a Grdak mu odgovori da je starac dobro učinio jer su oni istjerali kraljeve konje iz kraljevske staje.

U tom trenutku došao je Tahi i rekao Grdaku da će ga tužiti kralju da troši kraljevo blago za svoje goste. Grdak mu je rekao da je u goste primio svog brata Šišmana i bilježnika Mihajla iz Zagreba, a žito je podijelio seljacima koje je on do gola oplijenio.

Pred Tahijem je stajao Šimun koji je tražio novac za novosti koje mu donosi. Tahi naredi Petričeviću i Bošnjaku da ga istuku užetom. Tahi mu je rekao da prizna je li mu kastelanica ljubavnica, a Šimun potvrdi kimanjem glave. Tahi se zatim osvetio ljubavnici. Naredio je slugama da je zavežu i odvedu.

“Vrteći visoko brezove metle tjerahu dva oružnika s grada kroz selo magarca na kojem se je previjala mlada kastelanica, okrenuta prema repu. Kosa joj je odrezana, ruke svezane, gola je do košulje, krvava od sto rana. Ali šibe zviždaju, žena jauče, da bi se nebo srušilo. Tako tjerahu sluge Lolićku iz kotara susjedgradskoga, protjeraše joj i muža komu Tahi sve imanje ote.”

Sredinom svibnja 1569. godine ban i biskup Đuro Drašković uznemireno je hodao. Pred njim je stajao Gašpar Alapić. Drašković je bio uznemiren zbog turskih prijetnji i pobune seljaka. Bio je ljut i što gospoda u saboru štiti silnika Tahija.

Gašo mu je rekao da su još uvije uz Tahija jer Tahi u kraljevstvu ima poznanike. Drašković mu je u povjerenju rekao kako mora Tahija maknuti iz Susjedgrada. Baštinike Nikole Zrinskog nagovorio je da Tahija vrate u Božjakovinu u kojoj će stanovati.

Tahijev sin Gavro oženio bi Uršulinu kćer Sofiju. Uršula bi s kćeri i zetom živjela u Stubici i Susjedgradu i vratila Tahjuu 20 000 forinti. Tako bi Tahija uklonili iz Susjedgrada i pomirili te dvije obitelji. Uršula je već pristala na to, a Gašpar ima zadatak maknuti Tahija.

Upućuje ga da se posavjetuje s Uršulinom kćeri Ankom koja je pridobila majku. U tom trenutku ulazi knez Fran Frankopan i nosi banu pismo iz Požuna. Shvatili su da se prijekim putem ne mogu lišiti Tahija kraljeve potpore.

Tahi je u svoj dom primio Mađare, Đuru Hosszúa i Andru Majtényia. Obojica su bili carinari iz Nedelišća, a kraljevska ih je komora poslala za povjerenike da istraže spor komorskih ljudi s Tahijem.

Sljedećeg dana, Stjepak Grdak se došao pokloniti povjerenicima, ali nije ih pronašao. Tahi ih je odveo u lov i neće se vratiti osam dana.

Kad su se nakon deset dana vratili, Tahi je naredio Bošnjaku da potraži Grdaka i naredi mu da se dođe pokloniti povjerenicima i da ponese sve račune i ključeve. Tahi je s njima potpisao zakupni ugovor.

Zahvaljivao im je na njihovoj i kraljevoj dobroti. Kad je Grdak došao, Hosszú i Majtényi rekli su mu da preda račune i ključeve svih zgrada jer su ustanovili da nije dobro radio svoj posao. Dodali su da računi nisu ispravni i da znaju da je častio svoje goste, stoga su odlučili u ime komore predati Tahiju komorsku polovicu imanja u zakup. Grdak nije mogao vjerovati što čuje i uporno je tvrdio da nije prevario kralja, ali Hosszú mu je rekao da je kralj sve ispitao.

Grdak je odmah otišao u Brdovac i potražio župnika Babića. Grdak je Babiću, Andriji Horvatu i Iliji Gregoriću rekao da su ga mađarski carinari otjerali i predali imanje krvniku Tahiju. Gregorić mu je ponudio da se skloni u njegovu kućicu u ribničkom kraju.

Uršula je sa Sofijom došla u Zagreb kod Anke. Anka joj je rekla da joj je drago što su došle i što je Sofiju maknula od Marte koja bi je pokvarila. Sofija je bila zlovoljna jer već neko vrijeme nije bilo vijesti o Tomi Miliću.

Anka je uputila majku da joj je Alapić rekao da je uhoda Šimun doznao da su Turci zarobili Milića. Od fratara je doznao da Đuro Mogaić već pet godina robuje u kući nekog bega. Milić je prije tri godine donio begu novac za Mogaića, ali Turčin je i njega zarobio.Najvažnije je da njih dvije slome Sofijin otpor prema udaji za Tahijeva sina.

U tom trenutku došao je Ambroz. Znao je što Uršula namjerava učiniti i korio ju je zbog toga. Ambroz ju je pitao sjeća li se onog dana kad ga je kao podbana tražila pomoć i obećala mu da će učiniti sve što traži. Uršula se morala zakleti da će pričekati da se Milić vrati.

Dvije godine nakon što je od Mađara dobio imanje, Tahija je sustigla nesreća: žena mu je umrla, sinovi su bili u vojsci, plemstvo ga je polako napuštalo, Drašković ga je tužio kralju, s Ambrozom je vodio parnicu, ljubavnica ga je izdala.

“Sam je, sam u starim prokletim zidinama, sam sa svojom samoćom, sa svojom mukom, sa svojim strahom, sa svojom grižnjom. I stade bjesniti od muke, bjesniti od zabave, bjesniti od duga časa, bjesniti jer mu je ćud pobjesnila bila.”

U Brdovcu je bilo pusto jer su ljudi umirali od gladi. Bošnjak je došao s dva čovjeka i Tahijevim lovačkim psima po hranu za pse. Starješina Ivan Horvat rekao mu je da nemaju hrane ni za sebe. Bošnjak je poslao sluge da navale u kuću iz koje su uzeli košaricu crnog kruha. Gladni seljaci gledali su kako Tahijevi psi jedu kruh koji im je župnik donio iz Zagreba od gospođe Marte.

Gubec se požalio župniku kako seljaci ne mogu podnijeti nepravdu i morat će se dići kako bi spasili svoje živote. Ilija Gregorić dodao je da su ljudi gladni i da ne mogu trpjeti Tahijevo ponižavanje.

Župnik ih je umirivao i govorio im da se ne osvećuju jer Bog sve vidi. Gubec mu je rekao da su čvrsto odlučili da neće služiti Tahiju, već se žele vratiti staroj gospodi.

Župnik je bio kod bana i biskupa Draškovića i govorio im o njihovim jadima. Drašković se sažalio i obećao da će pisati kralju o tome i poručio im da sami odaberu dvojicu koja će ići pred kralja. Kneza Frankopana poslao je u Beč moliti kralja da ih vrati pod stare gospodare.

Na izlasku su Gubec i Gregorić razgovarali o mogućim kandidatima za put u Beč. Gubec je usput rekao da će morati pozvati Jurka i Janu k sebi jer mu je Kata rekla da je Tahijev sluga Petar Bošnjak bacio oko na Janu.

Jedan od upravitelja sa Susjeda pojavio se pred Jurkovom kućom i rekao Jani da joj prenosi zapovijed da djevojke iz Brdovca sutradan moraju ići raditi na polje. Jana je prenijela obavijest slijepom ocu i rekla mu da će ga sutra ostaviti kod Ilije jer ne može sam ostati u kolibi, a prekosutra će oboje preseliti kod Matije.

Otac ju je pitao ima li vijesti o Đuri Mogaiću, a ona mu je kroz suze odvratila da ne zna gdje je i je li živ i da se nikada neće udati ni za koga drugoga.

Dok su djevojke kopale motikom kukuruz, na konju se pojavio Tahi, a iza njega Petar Bošnjak. Tahi je na konju obilazio radnike, a kad je došao do Jane, Petar mu je prstom pokazao na nju. Tahi je djevojkama rekao da su bile marljive i za nagradu će ručati na Susjedu.

Kad je ručak završio, djevojke su krenule prema polju. Kad je Jana krenula prema gradskim vratima, Petar ju je zaustavio. Jana mu je rekla da se odmakne ako ne želi da ga udari motikom. Prebacili su joj sukno preko glave i odnijeli u Tahijevu sobu. Jana je počela vikati, a Petar ju je odnio u drugu sobu i silovao.

Jurko i Kata već su bili zabrinuti za Janu i čekali su je na vratima. Odjednom su začuli Janin smijeh i vidjeli je raščupanu i blijedu kako trči prema kući Ilije Gregorića.

“Na trijemu čuju se koraci, i u sobu skoči razgaljena, raščešljana, blijeda i propala – Jana. Sred sobe stane. Tijelo joj dršće, oči joj igraju, pa se vrte i vrte ko da ih okreće đavo. I nagnu glavu i pljesnu rukama, pa udari u smijeh: – Ha, ha, ha! Ja sam Arlandova Dora, Dora! Dora! Dora! Ha! Ha! Ha! – I zavrti se na jednoj nozi i vrti se, vrti pljeskajući – i kao mrtva pade na zemlju.”

Anka je obavijestila Uršulu da je Amroz umro od vrućice. Uršula je bila svjesna da je ostala bez potpore, a Anka joj je rekla da sada ne mora izvršiti zakletvu koju je dala Ambrozu. Osim toga, Šimun Drmačić rekao je Anki da su tijekom ustanka ubili kršćansko roblje među kojima su bili Milić i Mogaić.

Anka Konjska dovela je Sofiju i Drmačića k Uršuli. Drmačić joj je potvrdio Ankine riječi. Rekao joj je da je plemeniti Milić predvodio kršćane u borbi protiv krvnika. Netko ih je izdao i Miliću je odrubljena glava. Sofija problijedi i padne u nesvijest. Anka je predala Šimunu pismo za Alapića.

Na putu do Vukovine, Šimun je zastao da odmori i popije rakije. Iz džepa mu je ispalo pismo. Kao i uvijek, počeo je sam sa sobom filozofirati o tome zašto je Sofija vrisnula kad je čula za Milićevu smrt. Pomislio je da bi iz pisma mogao to doznati pa ga je otvorio. Anka je u pismu rekla Alapiću da je Ambroz umro i treba se potruditi pridobiti Tahijevo odobrenje za Sofijino i Gavrino vjenčanje. Dodala je i da joj je Stjepko poručio da seljaci pripremaju pobunu, ali sigurna je da će je brzo ugušiti.

Na Duhove 1572. godine, Gubec je sjedio kraj jednog mlina. Oko njega su Ilija Gregorić, Gušetić, Matija Bistrić, Ivan Svrač, Ivan Turković i Pasanac. Matija im se obratio i rekao im da je Tahi prije osam godina istjerao njihove gospodare.

Tijekom tih osam godina žito im je ukradeno, kuće su spaljene, izgladnjivani su, a žene su im silovali. Pokušali su dva puta potražiti pomoć od kralja koji im je poslao mađarskog biskupa. Taj im je biskup predao njihovu tužbu domaćoj gospodi među kojima je prvi upravo Tahi.

U Saboru u Zagrebu zaključili su da seljake treba tjerati i vješati kao razbojnike. Gubec je zatražio da se zakunu da će mu se osvetiti. Stjepko Gregorijanec i Uršula Heninogva pitali su ih jesu li spremni za bunu, a Gubec im je potvrdio da jesu.

Gubec je dodao da će se najprije dogovoriti kada i kako će dići pobunu. Stjepko i Uršula obećali su im da će im pomoći. Pasanac je u ime seljaka zatražio od Matije da bude njihov vođa jer je najpametniji među njima.

Odjednom se pojavi Šimun Drmačić. Vidjevši Ankino pismo, odlučio je pridružiti se seljacima i osvetiti se Tahiju za udarce i rane koje mu je nanio. Seljaci su ga htjeli otjerati, a on im je rekao da se Uršula i Tahi njima iza leđa mire, da će se Sofija udati za Gavru i da će na Susjedu ostati i Tahi i Uršula. Matija je uzeo pismo i shvatio da Šimun govori istinu.

“Stari gospodari rote se sa novim krvnikom proti nama. Oj crna gospodska himbo! Naša buna ima put biti tomu savezu. Proklete bile izdajice koje nam prije malo časa zadaše tvrdu vjeru, noseći u srcu zmiju. Na noge se! Ukraj s gospodom! Samo jedna budi pravda! Naša sloboda.”

Sofija je neprestano plakala za Milićem. Majka ju je molila da zaboravi Milića i pomogne joj da se riješe Tahija tako što će se Sofija udati za Gabrijela Tahija. Sofija nije htjela čuti ni riječi o tome da se uda za razbojnika, ali Anka joj je rekla da bi tako pomogla sirotoj majci i mnogim drugim ljudima.

Da bi joj Sofija povjerovala, pozvala je Stjepka Gregorijanca i Gašu Alapića. Oni su rekli da dolaze u Tahijevo ime donijeti Uršuli Tahijevu poruku da će uz odštetu vratiti imanje i odseliti se iz tog kraja ako se Sofija uda za njegova sina.

Sofija je kroz suze rekla da će se žrtvovati za narod. Pod sjenicom gdje je prvi put stisnula Milićevu ruku Sofija je plakala u naručju sestre Marte. Njihove suze prekinuo je dolazak trojice vojnika. Marta je obavijestila majku, Alapića i Gregorijanca, koji su vijećali o ženidbenom ugovoru, o njihovu dolasku.

Jedan od njih predstavi se kao Tomo Milić. Sofija problijedi i padne mu u zagrljaj. Uršula mu se obrati i kaže mu da su joj svjedoci rekli da je poginuo u Banja Luci, ali očito je da su je lagali. Dok je to izgovarala, oštro je pogledala Anku.

Milić joj je rekao da je istina da su ga Turci zarobili. Fratar mu je predao pismo u kojemu je navedeno da sljedeće noći on i Mogaić budu spremni jer stiže pomoć. Oko ponoći svi su spavali osim njih dvojice, a odjednom je begov čardak gorio. Deset Uskoka navalilo je na Turke i dozivalo Đuru i Tomu. S Tomom su pred Uršulom stajali Đuro Mogaić i Marko Nožina, jedan od junaka koji ih je spasio. Uršula ga je obavijestila o Ambrozovoj smrti i ponudila im prenoćište.

U dvorištu se Alapić opraštao s Uršulom i Ankom. Alapić joj je rekao da nije primio Ankino pismo i da zato kasni. Uršula je priznala zetu Gregorijancu da nerado daje Sofiju Miliću, ali mora to učiniti jer se zaklela. Anku je još jednom izgrdila što ju je lagala. Za to je vrijeme Marta promatrala Sofiju i Milića sretne i zagrljene.

“I nježno spusti djevojka glavicu na glavu mladićevu. Bajno šumila rijeka, slađe je pjevao slavuj na zelenoj grani, jače se ljeskala mjesečina na Savi, a u mraku sjeđaše Marta. Suza zatrepti u njezinu oku i tiho šapnu gospoja: – Evo! gledaj na nas, oče Ambroze, počivaj mirno. Tvoja je želja ovršena.”

Đuro Mogaić zaputio se s Nožinom prema Brdovcu. Na putu je susreo djevojčicu koja mu je dala vode i rekla mu da Jana i Jurko sada žive kod Gupca na Stubici. Kad su stigli do Gupčeve kuće, Jana je sjedila na kamenu pred kućom.

Jana je buncala, a Đuro je shvatio da ga njegova zaručnica ne prepoznaje. Matija je izašao iz kuće, a Đuro je pao ujaku u zagrljaj. Potvrdio je Đuri da je Jana poludjela zbog Tahija i da su zbog njezine nesreće odlučili napokon zaustaviti ga.

Zakleli su se da neće stati dok ne osvete Janu i Đuru. Obavijestio ga je da su njegova majka, odnosno Đurina baka i Janin otac umrli. Nožinu je taj prizor pogodio i odlučio je pridružiti se pobuni.

Ilija Gregorić je s Nožinom otišao u Videm obavijestiti Kranjce i Štajerce o pobuni. Ni njima za vrijeme Tahijeve vladavine nije bilo lako. Hrvatski kmetovi znali su da Kranjci i Štajerci oduvijek mrze gospodu pa su odlučili iskoristiti to kako bi dobili njihovu pomoć.

Gregorić im je objasnio da će on voditi Brdovčane, Gubec, Pasanac i Mogaić stubički puk, Nikola Kupinić Susjeđane, Ivan Turković Zaprešićane, Pavao Meličanin svijet iz Pušće, Ivan Karlovan Stenjevčane, a Pavao Fratrić Stupinčane. Bili su sigurni da će dobiti podršku i od plemića Draganićana te od puka oko Jastrebarskog, Okića, Cesargrada i Tuhlja.

Nožina mu je rekao da dolazi iz tog kraja i da je siguran da će im pomoći ne samo kmetovi nego i plemići koji su ljuti na gospodu Kegleviće. Njih će voditi Gašpar Benković, a Ivan Dolovčak iz Krapine obećao im je poslati puške. Štajerci i Kranjci odmah su pristali pridružiti im se.

U pokladnoj noći 1573. godine Ilija Gregorić ispovjedio je župniku grijehe i molio ga za blagoslov. U krčmi su seljaci pili i veselili se. U krčmu je ušao Petar Bošnjak s četiri naoružana čovjeka. Odmah je zapazio Šimuna koji mu je rekao da su mu rane zacijelile i da batina dva kraja ima, a konopac ne pita je li vrat kmetski ili velikaški. Bošnjak je odmah naredio da ga svežu, a kmetovima zaprijetio da ga ni ne pokušavaju spriječiti u tome. Ilija Gregorić podignuo je vrč i glasno povikao da je vrijeme da Tahi padne. Četrdesetak seljaka ušlo je s puškom i svezalo Tahijeve sluge.

“Puška za puškom grmi, crkveno zvono udara jače i jače, a s daljine ozivlju se druge puške, druga zvona, a širom cijeloga kraja vrvi pod oružjem narod, širom cijeloga kraja grmi kroz pokladnu noć gromoviti usklik: – U ime boga diže se kuka i motika za staru pravdu!”

Stjepko je obavijestio Uršulu o pobuni seljaka. U sobu je ušao mokrićki kastelan i rekao im da dvije tisuće hrvatskih seljaka predvođenih Gregorićem stoji kod Dubove i kreće na Brešce. Njezini Jesinčani oteli su gospodski brod, a iz Bregane su otjerali njezine upravitelje.

Stjepko je poslao seljaka Ivana Svrača da ode u Dubovu k Iliji i kaže mu da se prisjeti njihova ugovora i napadne Susjedgrad. Ivan se vratio s Gregorićevom porukom da se dižu na svu gospodu jer su ih htjeli prevariti i pomiriti se s Tahom. Gregorijanec ga je ponovno poslao k Gregoriću da mu poruči da to nije istina jer se Sofija udala za Milića, ali Svrač se nije vratio.

Breščani su odbili braniti grad od hrvatskih seljaka. Jedan je konjanik ušao u grad i pozvao građane da im se pridruže u borbi protiv gospode, a oni su odmah pristali. U županovoj kući okupili su se Nožina, Gušetić, Krobot, Kupinić, Doročić i Ivan Svrač. Pridružio im se i Ilija Gregorić i dao im daljnje upute.

U Krškom stoji vojska i čekajući Uskoke koji će se, kako je kapetane uputio Drmačić, danas priključiti seljacima. Kapetani su sjedili oko vatre i vijećali. Kupinić je rekao da bolje da ostanu čekati Uskoke kako im je Drmačić rekao.

Osim toga, iz Samobora je došao Bistrić i rekao im da Jastrebarčani i Okićani preko Mokrića doći k njima. Kako Uskoka još uvijek nema, Kupinić je predložio da u podne pošalju Bistrića prema Kostanjevici da vidi što se događa. Odjednom se odnekud začula puška.

Seljaci su se razveselili vidjevši da su to Uskoci. Jedan im je starac govorio da se zaustave jer su oni njihova braća, ali jedan od Uskoka ga ubije. Na čelu čete bio je barun Joško Turn.

Uskoci su prodirali u kuće, ubijali seljake i zapalili mjesto. Cijela je Kupinićeva četa poginula kao i on sam. Seljaci su bili svjesni da ih je netko izdao.

U Zagrebu je banski namjesnik Gašpar Alapić prebrojavao četu. Kapetan banskih husara Ladislav Plovdin poručio je Alapiću da ga ban očekuje. U palači biskupskog dvora ban i biskup Drašković bio je u društvu kapetana harmija, časnika banskih husara i vojvode Uskoka.

Drašković je pozdravio Gašpara i nazvao ga junakom. Gašpar mu je rekao da su Okić, Samobor, Jastrebarskog, Kerestinec i draganićki kosturaši planuli na njegovu sestru Barbaru u trenutku kad su Brdovčani provalili preko Sutle.

Sestra je molila baruna Turna da joj pošalje Uskoke iz Žumberka, ali on to nije mogao učiniti jer su Uskoci bili i njemu potrebni. Kmetovi su joj zapalili Kerestinac.

Alapić je okupio Turopoljce i sestrine slobodnjake. Neki Matija Doročić došao je k njemu iz Kranjske i dojavio mu što seljaci spremaju. Seljačka je vojska imala za kapetana nekog Nikolu kojega su iznimno poštivali. Nikola ih je nagovorio da ne idu u goru, već preko Samobora u Kranjsku.

Alapić je proširio glas da ide u Jastrebarsko, a vojsku je zaklonio u šumi kod Kerestinca. Kad su seljaci prolazili onuda, iz šume su izašli njegovi konjanici i pobili ih. Kasnije je Alapić otišao u Mokrice i ondje je zatekao baruna Turna koji je razbio buntovnike kod Krškog.

Turn je uhvatio Nožinu koji je blizak Iliji Gregoriću. Drašković je uputio Alapića da se kod Stubice i Zlatara okupilo 6000 seljaka koje predvodi Matija Gubec. Ako se Ilija Gregorić priključi Gupcu, to je za njih veliko zlo, stoga moraju to spriječiti.

Gupčeva vojska čekala je Gregorićevu četu. Gubec se pitao zna li Ilija da su njihovi ljudi kod Kerestinca potučeni jer ih je izdao njihov čovjek. Pasanac je pred Gupca doveo nekog čovjeka koji ga je obavijestio da se Alapić vratio iz Jastrebarskog i da će sad napasti njegovu vojsku. Matija je okupio kapetane kako bi se dogovorili oko obrane.

“Kapetani iziđoše iz crkvice; na istoku se bijelio dan, oblaci se rasplinuše, kruća bijaše zima. Samo Mogaić zaosta u crkvici. Dogorijevajući igraše luč na licu spavajuće djevojke. I junak kleknu, nadnese se nad nju i šapnu poljubiv je u čelo: – Danas je tvoj dan, Jano moja. Pomozi nam bog! – Otrv suzu, iziđe Đuro za drugima.”

9. veljače 1573. godine, kad je zora svanula, Matija je još jednom ponovio seljacima da se ne boje i da se bore za žene, djecu i pravdu. Ubrzo je započela borba protiv banskih husara.

Na polju kraj Toplica, Alapić je upozorio husare da budu oprezni jer je u Toplicama četa seljaka skrivena u polju. Husarski kapetan Plovdin izdahnuo je pod kopitom vlastite čete. Alapić se razbjesnio i potjerao četu dalje. Borba se nastavila i konjanici su stigli sve do Stubice gdje su ih dočekali Stubičani na čelu s Gupcem i Mogaićem.

Husari su se pokušali uspeti na stubički opkop gdje su ih Stubičani čekali i kad su uspjeli, seljaci su bacili oružje i pobjegli. Mogaić im je govorio da se ne predaju i sam probode časnika, a ranjenik tijekom pada ispali hitac iz pištolja i pogodi Mogaića. Gubec ga podigne i odnese u crkvicu.

Mogaić ga zamoli da poljubi Janu u njegovo ime i umre. Uskoci su se približili crkvici, ali Gubec ih na vratima zaustavi. Gubec se obratio Alapiću i rekao mu da ostavi Stubinčane na miru, a zauzvrat će mu on reći gdje se sakrio začetnik bune Matija Gubec. Alapić ga traži da se zakune da će to učiniti, a Gubec se zakune, baci oružje i poviče da ga uzme jer je on taj. Pozdravi svoju braću seljake i kaže im da ne klonu jer Bog je tako htio da se ovog puta ne izbore uspješno za slobodu. Zamoli ih da se pobrinu za Janu.

Nakon što su povješali seljake, Alapić je u Stubici proslavio pobjedu i častio časnike vinom, pečenkom i seljačkim djevojkama koje su Uskoci silom dovukli u grad. Gubec zatočen u kuli začuje gospodske pjesme i smijeh i seljački jauk.

“Suza zatrepti u njegovu oku i, dignuv oči k zvijezdama, šapnu u noć: – Oj, sretne, zlatne vi zvijezde! Tisuće ljeta gledate na svijet, tisuće ljeta još sjat će vaš mili pogled nad svijetom. Oj, sretne ste, zvijezde, jer srce pogaženo moje mi šapće da ćete gledati i slobodan, sretan moj hrvatski puk.“

Na vratima grada Mokrice franjevački fratar tražio je Stjepka Gregorijanca. To je nekadašnji brdovački župnik Ivan Babić. Zatvorili su ga u samostan jer je poticao pobunu seljaka. Stjepku Gregorijancu nosio je pozdrav dvojice mrtvaca – Ambroza Gregorijanca i Matije Gupca.

Kad mu je otac umirao, nikoga nije bilo osim Babića. Na samrti ga je zamolio da brine o Stjepku i da ga vrati na pravi put onda kada vidi da je Stjepko pao u najljući grijeh. Prije tjedan dana dobio je obavijest da ga zove neki čovjek na samrti.

Matija Gubec sjedio je na kamenu gledajući u svijeću. Rekao mu je zna da je Bog tako htio da ga izdaju njegovi ljudi. Među gospodom zamrzio je i Stjepka Gregorijanca koji ih je podmićivao i obećavao im pomoć. Zamolio je Babića da kaže Gregorijancu da mu oprašta što je seljačka krv prolivena zbog njegove prevare.

Matija Gubec i Andrija Pasanac pogubljeni su sljedećeg dana na Markovu trgu. Na glavu su im stavili užarenu željeznu krunu. Prije pogubljenja Gubec klekne pred župnika i naglas izgovori da oprašta Tahiju i Gregorijancu te zatraži Božji blagoslov.

“Za toga stajao Gubec nijem i blijed ko kamen gledajući u svijet, samo pri svakom vapaju druga zatrepti mu suza u oku.”

Fratar reče Gregorijancu da su on i Tahi za sve krivi. Oštro mu reče da se pokaje i ostavi zla.

Kraj Pišeca pod brdom stoje Gregorić i Gušetić koji su se uspjeli spasiti. Gregorić zagrli ženu i kaže joj da su ih Nožina i Drmačić izdali i da je sve propalo. Primoran je pobjeći u Tursku kako bi se spasio, a kad zaradi nešto novca, vratit će se po Katu i djecu i pobjeći u Italiju.

Gušetić ga je nagovarao da u krčmi nešto pojedu i popiju prije nego nastave put. Za njima se u krčmi pojavila četa Uskoka i sveže ih. S njima je došao i Drmačić i rekao Gregoriću da mu je žao njegove glave, ali draži mu je novac koje mu je Turn obećao. Pred Gregorićevim i Gušetićevim očima uzeo je novac za svoju izdaju.

Početkom 1573. godine, nakon punih deset godina, riješen je spor između Tahija i Heningovice. Heningovici je polovica imanja vraćena.

Plemići su polako napuštali Tahija koji je ostao sam i bolestan. Tahi je pred svijet posljednji put izašao 18. veljače 1573. kad je pred banom Draškovićem zatražio da mu dopuste da posljednje dane života provede u Susjedgradu.

Stjepko Gregorijanec žestoko se usprotivio tome. Ban mu je rekao da su kralj i sud rekli svoje i da ne može to dopustiti. Tahi im kaže da za života neće napustiti Susjedgrad i da će umrijeti na njemu. Stjepko obavijesti Uršulu o tome. Sluškinja Lolićka predloži joj da se osveti Tahiju uz pomoć lude djevojke koju su pronašli na cesti. Ta je djevojka bila Jana.

U noći 4. kolovoza 1573. Tahi je ležao na postelji. Na vratima se pojavi žena odjevena u crno sa zlatnom krunom na kosi i bijelim biserom oko vrata. Tahi se uznemirio i pitao ju je li ona Jana ili Dora. Jana ugleda sliku Dore Arlandove na zidu i kaže Tahiju da je on zlotvor njezina života. Jana ga uhvati rukama i počne ga tresti, a Tahi od straha umre. Sutradan su pronašli njegovo mrtvo tijelo u postelji, a pod prozorom je ležalo Janino tijelo.

Tako je hrvatski puk poražen. Mnogi od njih završili su u tamnici. Iliju Gregorića i Gušetića vojska je dovela u Zagreb pred banski sud koji je dao pogubiti Matiju Gupca. Umjesto da ih ubiju, poslali su ih pred bečki sud gdje su mučeni. Gušetić je podlegao ranama, a Gregorić je postao posljednja žrtva seljačke bune. Vraćen je u Zagreb i pogubljen na Markovu trgu.

U ljubljanskoj tamnici bili su hrvatski seljaci Bistrić, Svrač, Drvodelić, Bartolić, Turković i Uskok Marko Nožina. Uoči pogubljenja Nožina im predloži da provale i poginu junački. Nije mu stalo do njegova života, već do toga što je obećao Iliji da će paziti na njegovu ženu i djecu. Razvalili su vrata, oborili stražara i uspješno pobjegli.

Uršula Heningova nagodila se s djecom krvnika Tahija. Isplatila je Gavri Tahiju 40 000 forinti i zavladala cijelim imanjem.

Marko Nožina pronašao je u Klanjcu Šimu Drmačića. Podsjetio ga je kako su se posljednji put vidjeli u Videmu. Marko je ponio pismo među Uskoke kako bi se i oni pridružili pobuni. Sve je bilo dobro dok ga jednog jutra četa vojnika nije zgrabila, okovala i odvela u tamnicu u Ljubljanu.

Jedan stražar kojega je poznavao rekao mu je da je u Kostanjevici kod potpukovnika bio neki seljak. Po njegovu opisu Nožina je bio siguran da je taj seljak Drmačić. Nožina je tražio Ilijinu ženu i djecu, a onda je u gorskoj krčmi saznao da je Drmačić u Planini pobunio puk protiv njih i izdao Pavla Šterca u gospodske ruke.

Izdaju kod Krškog Drmačić je pripisao Nožini. Nožina je doznao da je Kata umrla pa je Ilijinu djecu odveo Tomi Miliću kojeg je izbavio iz turskog ropstva i zamolio ga da mu se oduži tako što će primiti djecu.

Kod strica svećenika čuo je da je Gregorić uhvaćen kod Jasenovca, a neki je Drmačić je za to dobio 500 talira. Nožina je odlučio osvetiti mu se. Pustio je bradu, uzeo gusle i išao od sela do sela praveći se da je slijepac. Sjedio je pod hrastom kad se gorskom stazom u Klanjcu uspinjao Drmačić. Drmačić mu je nudio 100 talira da ga ostavi na miru, ali Nožina ga uhvati za vrat i obojica padoše u crnu dubinu.

“Zdvojan krič prodrhta zrakom, zdvojan krič odjeknu od šumskog vrhovlja – i sve utihnu, samo je u dubini gorski potok šumeći pjevao samrtnu pjesmu, samo je mjesec stajao nad brijegom vireći u krvave valove potoka.”

Podno okićke gore stoji na brežuljku starinski drveni dvor. Pred dvorom sjedi starac sa ženom i dvojicom mladića. To je bio Tomo Milić koji je sinovima Ilije Gregorića pripovijedao o seljačkoj buni.

Analiza likova

Likovi: Matija Gubec, Franjo (Ferko) Tahi, Petar Bošnjak, Petar Erdödi, Jelea Tahi, Gavro Tahi, Uršula Hening, Sofija Hening, Stjepko Gregorijanec, Marta Gregorijanec, Mihajlo Konjski, Anka Konjska, Jana, Jurko, Ilija Gregorić, Kata Gregorić, Đuro Mogaić, Tomo Milić, Ivan Babić, Ambroz Gregorijanec, Šime Drmačić, Marko Nožina, Stjepan Grdak, Ivan Alapić, Lolićka…

Matija Gubec – stubički kmet i začetnik seljačke bune. Živio je u Brdovcu sa svojom majkom. Iako je bio kmet, svojim je izgledom i držanjem više nalikovao na plemića. Svojoj je sestri na samrti obećao da će o njezinom sinu Đuri brinuti kao o vlastitom.

Kad mu se Đuro potužio da se boji da će ga Tahi uzeti za konjanika, Matija je odmah otišao razgovarati s njim i ukazati mu da nema pravo uzeti slobodnjaka za konjanika, a Đuri je dopustio da oženi Janu. Gubec je uzor junaštva, pravdoljubivosti, plemenitosti, požrtvovnosti i odgovornosti.

Hrabro je odlučio boriti se protiv nepravde i učiniti živote kmetova – seljaka boljim. Pozvao je sve seljake da se izbore za svoju slobodu i da pokažu da ne žele više trpjeti teror, pljačkanje i nasilje. Svi su ga seljaci smatrali nadasve mudrim čovjekom i zato su ga izabrali za vođu bune. Vidjevši da je plemićka vojska nadmoćnija, odlučio je dati svoj vlastiti život u zamjenu za njihovu slobodu. Pogubljen je na Markovu trgu užarenom željeznom krunom.

“Radeći ustrajno, gotovo ne mijenja lica, ni onda kad se tvrdo drvo opire sjekirici. Ali ipak ga časomice mijenja. Reče bi da o koječem razmišlja. Kadšto se blago nasmjehne kao žena, kao dijete, kadšto mu se lice uozbilji, oko smuti, kao kad uman čovjek osjeti duboku bol. I poče jače tesati da protjera nevesele misli. Je li taj čovjek plemić? Ako i nije, plemenit je svakako.”

Ilija Gregorić – stubički kmet i Matijin prijatelj. Živio je sa svojom ženom Katom i dvoje djece u Brdovcu. Bio je veoma iskusan ratnik, lukav i inteligentan. Kao i Matija Gubec, Ilija nije trpio nepravdu i s istim je žarom pomogao organizirati bunu. Bio je jedan od kapetana koji je predvodio svoju četu naoružanih seljaka.

U pokladnoj noći 1573. godine Ilija je od župnika Babića zatražio da ga odriješi grijeha, a potom je otišao u krčmu. Kad je Petar Bošnjak ušao u krčmu, Ilija je pozvao seljake da zavežu Tahijeve sluge i da krenu u borbu za svoja prava i slobodu. Iliju Gregorića su nakon bune uhvatili i odveli pred banski sud. Ondje je mučen i tako je postao posljednja žrtva seljačke bune.

“Uz nju jaše mirno gledajući preda se vojvoda – Ilija Gregorić. To je čovjek! Slobodno gleda, za pojasom sijevaju mu srebrne kubure, ništa se ne boji.”

Franjo Tahi – hrvatski plemić mađarskog podrijetla. Njegova žena Jelena Tahi bila je sestra Nikole Zrinskog. Tahi je od Andrije Batora kupio imanje u Susjedgradu i Stubici, ali Bator mu je prodao i polovicu koja je pripadala njegovoj rođakinji Uršuli Heningovoj. Tako je Tahi na prevaru istjerao Uršulu Heningovu s njezinog posjeda i započeo svoj teror nad seljacima.

Bio je okrutan, bezosjećajan i nemilosrdan i uživao je naklonost bana Petra Erdöda. Znajući da ima podršku bana i drugih plemića, nesmiljeno je uz pomoć svojih slugu i namještenika pljačkao i ubijao seljake i silovao njihove žene.

Kad seljaci više nisu mogli trpjeti njegovo nasilje, odlučili su pobuniti se protiv njegove vlasti. Njegova je vojska ipak bila moćnija pa je iz tog krvavog okršaja Tahi izašao kao pobjednik.

Nakon bune mnogi su ga plemići napustili jer nitko nikada nije istinski podržavao njegovo nasilje, ali su se bojali suprotstaviti mu se.

Pred kraj života se razbolio i dane je provodio u postelji, a onda mu je iznenada u sobu ušla Jana, koja je poludjela nakon što ju je njegov sluga Petar Bošnjak silovao. Jana je nasrnula na njega, a okrutni je Tahi umro od straha.

“Preko čela vukla se crvena brazgotina, a od nosnica k ustima protezale se dvije crte, te se na tom obrazu vazda javljao zlorad posmijeh. Nu lice bješnjakovo, da će i vraga zadaviti.”

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslije smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”.

1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu govoreći:

“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Autor: B.D..