Oprava

Oprava obrađena lektira Josipa Kozarca. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Pročitajte cijelo djelo Oprava online >>

Analiza djela

Bilo tko tko iole poznaje Kozarčev životni put i djela, po naslovu ove pripovijetke mogao bi zaključiti da se govori o njegovoj šumarskoj opravi. No, oprava o kojoj je u ovom istoimenom djelu riječ ne veže se ovaj put uz autora, već je sredstvo otkrivenja dugogodišnje tajne.

Smještena u obiteljsko-ljubavnu tematiku, svojim se početkom razlikuje od “Tene”. “Tena” započinje negativnim tonom, dok joj “Oprava” stoji u suprotnosti. “Tenom” Kozarac slavi ljubav, a “Opravom” je guši. Jedna ima tužan početak i sretan kraj, a druga veseo početak i tužan kraj. Ali, tako je to u svijetu prirode. Prirode koja je ovom slavonskom piscu dala odgovore na pitanja glavnoga lika ove pripovijetke, koja ga niti ovaj put nije razočarala.

Ova je novela nastala u razdoblju realizma, a svoj psihološkom obilježjima daje naznake modernizma. Emil Štampar o “Opravi” navodi:

“… U njoj se Kozarac koncentrirao na jedan problem s malo osoba, a pri tome je produbio i psihološku dimenziju ličnosti. Manje je pažnje posvetio izvanjskim događajima prema kao ljubitelj prirode nije sasvim zaboravio funkciju pejzaža.”

Književni elementi

Vrsta djela: psihološka novela

Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća, kolovoz – listopad

Mjesto radnje: Gleichenberg (Austrija), Slavonija

Tema: psihološko-ljubavno-socijalna

Psihološka – stanje Đurina uma prilikom analiziranja odnosa sa suprugom; Jelenina razmišljanja o sinu

Ljubavna – ljubavna priča o bračnom paru Vučetić

Socijalna – seoska okolina; stavovi prema vanbračnom djetetu i prevari

S ovom je novelom, Kozarac je prikazao ljubavne i bračne odnose. Priroda se u njoj pobrinula da se ljudska vrsta očuva, ali na način da žena dobije dijete s ljubavnikom, a ne s teško bolesnim mužem.

Kratak sadržaj

Ova se psihološka studija, tj. novela, sastoji od šest poglavlja. Sudac Đuro Vučetić imao je ženu Jelenu i sina Dušana.

Iz svoje je Slavonije morao poći jer je obolio od tuberkuloze pazeći danonoćno na svojeg bolesnog sina. Nakon susreta sa starim poznanikom, tajnikom Barićem iz Zagreba, piše pismo svojoj ženi u kojoj joj najavljuje svoj dolazak i iskazuje sreću radi nadolazećeg povratka. Uz pismo joj šalje i opravu koju joj je dao načiniti u Gleichenbergu, iz kojeg joj piše.

Prvo poglavlje

Đuro šalje pismo Jeleni. Mjesec je kolovoz, kraj je 19. stoljeća. Piše joj da se veseli što će se uskoro vratiti kući jer mu nedostaje njihov sin, „nevaljalko“ Dušan. Naime, u Gleichenbergu je već godinu dana zbog bolesti, a prema doktorovim predviđanjima, za četrnaest bi se dana trebao vratiti kući. Supruzi priča kako je neki dan u Gleichenberg stigao i poznanik, tajnik Barić s kojim je Đuro nekoć radio. Tijekom susreta, Barić se raspitivao o Dušanu, što Đuri nije predstavljalo nikakav problem.

No, u nastavku ćemo djela vidjeti zašto je baš to pismo bilo od ključne važnosti za odnos dvoje supružnika, Đure i Jelene.

Iz drugog dijela prvog poglavlja iščitavamo, iz trećeg lica pripovjedača, kakav su život vodili Jelena i Đuro. Maleni je Dušan u ranom djetinjstvu obolio i Đuro se o njemu danonoćno brinuo. Zato je Đuro obolio od tuberkuloze i nalazi se na liječenju u Gleichenbergu. Tu glavni lik često razmišlja o svojoj ženi. On uviđa da ga ona voli više od sina, što mu je čitav život pokazivala. On nije mogao dokučiti zašto je to tako, čime je to zaslužio. Čak mu je i bilo žao što joj nije pokazivao dovoljno ljubavi i pažnje.

U Đuri su se gajili vrlo čudni osjećaji razmišljajući o svojoj obitelji. S obzirom na to da se bližio dan povratka u Slavoniju, odlučio je ženi poslati lijepu opravu (haljinu).

Zamišljao je da će ga ona dočekati na kućnom pragu, odjevena u tu opravu. Naredio je da se ta oprava pošalje uz poruku “Od starog prijatelja”, bez da se njegovoj Jeleni kaže tko je pošiljatelj, čak i ako ona pita za pošiljatelja. Nije niti slutio kakve bi probleme zbog te oprave mogao imati. Bio je jako uzbuđen zbog iznenađenja koje je sprema svojoj ženi. To ga je uzbuđenje dovelo do sjećanja o prošlogodišnjem povratku u Slavoniju.

No nije se mogao sjetiti nikakvih lijepih trenutaka tog povratka jer je tada bio hladan prema svojoj Jeleni. Poslana je haljina za njega bila dar, tj, način iskupljenja za nepokazane emocije prema ženi.

Drugo poglavlje

Dolazi i dan povratka. Nakon što je sjeo u vlak, Đuro zamišlja svoje milo slavonsko selo. To je njemu poznata okolina, a oko srca mu zbog te misli vlada milina. Oduševljen je povratkom, no čim ugleda vlastitu ženu na prozoru, ta sreća nestane, kao da je ni nije bilo.

Umoran od puta, ženu jedva pogleda, o opravi niti ne razmišlja. Sin mu dolazi u sobu, raspakirava kovčege, a Đuro ga uopće ne doživljava. Obuzima ga neobično duševno stanje koje utječe na njegov povratak. Osjeća neko nesuglasje između gleichenberških zamišljenih osjećaja i zbilje.

Vidi da u ženinim očima nema topline na koju je navikao. Uočava promjenu na njoj. To ga jako brine i pita se o uzorku te promjene. Nije mu jasno je li on krivac, njegova tuberkuloza, oprava ili Dušan.

Osjeća da između Jelene i njega nema promjene u ponašanju i govoru, ali da postoji neka magla, udaljenost, koju ne može opisati. No instinktivno naslućuje da je uzrok te udaljenosti u opravi.

Treće poglavlje

Te ga pomutnje navode na analiziranje njihovoga dvanaestogodišnjeg braka. Te sretne godine kao da su sada dobile iznenadnu mrlju. Od njegova je povratka u Slavoniju prošlo već skoro dva mjeseca, a sumnje ne prestaju.

Jelena ne spominje opravu, Đuri nije svejedno. On pati jer ne zna o čemu se radi u toj njegovoj duševnoj zagonetki. Jelenino pojašnjenje ne usuđuje se tražiti jer to ne bi bilo pošteno nakon što se ona čitav život brinula o njemu. Za njega je ona sramežljiva, stroga, suzdržljiva, hladna, dosjetljiva, samozatajna, ali više od svega, iskrena žena.

Ponekad se zbog te njezine hladnoće čak i pitao jesu li mu uskraćena prava koja muži pripadaju, no navikao se na njezinu umjerenost. Smatra je zbog toga postao plemenitiji.

A Jelena je više voljela Đuru, nego Dušana. Čak o njemu nije brinula kada je bio bolestan. Đuro je brinuo o sinu, a Jelena o Đuri. Zato ju je Đuro smatrao samaritankom (Samaritanka = milosrdna žena. Samaritanac je po bilbijskoj priči milosrdan čovjek koji je jednom zgodom pomogao nekom nepoznatom čovjeku u nevolji).

Nije mogao dokučiti zašto je ona tako ponizna i puna poštovanja prema njemu. Jedini razlog bio je taj da je ona valjda počinila nekakvu veliku krivnju zbog koje se kaje i mora je ispraviti.

Četvrto poglavlje

Misao o ženinoj krivlji stalno je proganjala Đuru. Gledao je Dušana u radnoj sobi kako crta po papiru i shvatio je da nitko iz njegove obitelji, a niti Jelenine, nije znao tako dobro crtati. Uvidio je Dušanov umjetnički dar. A iste mu je sekunde sinula ideja je taj dar očigledno nešto tuđe što nikako ne spada u obitelj Vučetić.

Instinkt je Đuri davao do znanja da su zagonetka o osjećajima prema Jeleni i Dušanovom daru nekako povezani. Đuro je počeo tražiti dokaze u svoje sjećanju, pokušavao je doći do nekih sličnosti s Dušanom. No uviđao je samo različitosti.

Đuro je bio marljiv đak, nije znao crtati, volio je životinje, a po prirodi je bio stidljiv. Za razliku od Đure, Dušan nije volio školu, izvrsno je crtao, životinje je ubijao, a u društvu je bio brz na jeziku i nije se sramio niti bojao.

Analiziranjem je Đuro došao do zaključka da između njegova sina i njega nema niti jedne sličnosti, kako karakterno, tako niti fizički! Samim time mu se javila misao da Dušan nije njegov sin! Ta ga je misao u potpunosti prikovala za krevet, oblio ga je hladan znoj.

Iako se sljedeće jutro Đuro fizički osjećao bolje, i dalje su ga proganjale misli. Uočio je da se Dušan strašno promijenio i da ga na nekoga podsjeća, samo nije znao na koga. Odlučio je detaljno analizirati svoj život kako bi saznao još štogod i time potvrdio svoje sumnje.

Znao je da je bračni život s Jelenom započeo prije dvanaest godina. Nakon četiri godine braka bio je premješten u donju Slavoniju zbog posla. Kada mu je umro otac, morao je otići u rodno selo. Jelenu je bio primoran ostaviti samu na velikom imanju, a na poslu ga je zamijenio tajnik Barić. I tu je ponovno Đuru uhvatila slabost. U tom trenu shvati Đuro zašto ga je Barić u Gleichenbergu ispitao sve o Dušanu, a i shvati na koga ga Dušan podsjeća. Znoj mu je curio niz leđa, bilo mu je loše. Sjetio se svojih sretnih dana, a sada ga probija ta bolna praznina. I nikako mu nije bilo jasno što je toliko loše učinio da mu se sad u životu ovo događa. Svoje je nesreću shvatio tek nakon devet godina.

Pita se zato Đuro što bi bilo da je Jelenu zatekao u nevjeri na početku. Propituje se bi li ona bila kriva ili bi on bio kriv. Ne zna što mu je činiti. Da je ostavi sada, svijet bi mu se rugao. Pita se je li svijet i prije devet godina znao da ga je ona prevarila? Čak i da svijet zna za prevaru, spoznaju da Dušan nije njegov ne može promijeniti. Đuro misli da Jelena od njega nije ništa skrivala, već je problem taj što Đuro nije nju razumio.

Slikoviti opis tužnog listopadskog dana upotpunjuje i Đurino pitanje o tome što bi Dušan dobio time da ga se Đuro odrekne jer nije njegov sin? Svjestan je Đuro da takvim postupkom ne bi mnogo postigao. Bilo bi mu krivo i teško slušati kako selo hvali vrijednog Dušana kojeg se otac odrekao.

U toj boli duše, Đuro opazi svoje oronulo lice, upalih očiju i obraza, dugih, sijedih brkova, neuredne brade. Shvati da se njegova propala vanjština slaže s bolnom nutrinom.

Peto poglavlje

Emotivna uzburkanost prati Đuru u besanoj noći u kojoj neprestano misli o svome životu. Loše se fizički osjeća, Jelena mu mijenja košulje, brine se o njemu pognute glave, bez puno riječi. Đuro dobiva dojam da je Jelena shvatila da Đuro zna da Dušan nije njegov sin.

Đuro ustaje iz kreveta, koliko god je to moguće, i odlazi pisati za svoj radni stol. Tu se rađa nova ideja za njegov i ovako već mučni um: Jelenino začeće prije i poslije Dušana. Đuri je jasno da je on razlog što Jelena i on nisu mogli imati djece. Đuro shvaća da on ima reproduktivnu manu, a da je Dušan spas toj mani. U toj se pomisli Đuro koristi prirodnom teorijom o zakonu jačega.

Za njega je Jelenina prevara posljedica jačih sila, a ne Jelenina samovolja. Ona je učinila grijeh prema ljudskoj poroti, ali ne i prema prirodnom zakonu. Zato prirodna pravila Đuri pružaju mir. Đuro zna da je prirodi bitno da se stvorovi rađaju. Prirodi nije važno tko je otac ili majka; važno je da stvorenja nastaju, da se o njima netko brine i da se reproduktivni krug nastavlja. Đuro je odgajao i uzdržavao Dušana koji je na svijet došao zbog Jelenine i Berićeve afere.

Đuro je bio reproduktivno zakinut, ali je zato prirodi pomogao u skrbi o živome biću. Takav je stav Đuri sasvim prihvatljiv, no žali što ga priroda nije poštedjela duševne muke i zauvijek mu zatajila da nije Dušanov otac. Prihvaća Đura stoga pravdu prirode nad tjelesnom pravdom, ali ne i nad duševnom boli.

Šesto poglavlje

Ta ga duševna bol tjera da se prirodi osveti. Želi Dušana izbaciti iz kuće, ali zna da to nema smisla jer niti jedan čovjek do sada nije uspio prkositi prirodi. Isto tako, znao je da priroda n može skrbiti i o Dušanu i o njemu.

Priroda je dužna pod svoje uzeti mlađe stvorenje i shvatio je da mu se bliži kraj. Kraj do kojeg je došao jer je odradio prirodnu dužnost. Đuri je bilo žao što mora umrijeti zbog djeteta koje nije njegovo. Nije mu teško padala dužnost, već činjenica da je Dušan tuđe dijete. Od tuge je gorko zaplakao i zgrčio se na krevetu.

Jelena je po Đurinom povratku iz Austrije znala da njena tajna više nije tajna. Mislila je da je Đuro od Barića saznao da ga je ona prevarila s Barićem. No, došlo je do zbrke u tajnama. Jelena je Đuri na postelji htjela priznati aferu, no nije skupila hrabrosti da mu kaže. Kad se u jednom trenu Đuro probudio iz polusatnog sna, rekao je Jeleni da je sanjao kako negdje putuju i da ona ima onu opravu na sebi.

U tom je trenutku Jelena pitala Đuru o kojoj opravi o govori. Kada je čula da govori o opravu koju joj je on dao sašiti u Gleichenbergu, sva je problijedjela. Ona je bila uvjerena da je opravu poslao Barić, a ne Đuro. Đuro je u njezinim očima vidio njezinu tugu i sam došao do zaključka da je ona voljela Barića, a ne njega.

Đuro je, dakle, imao pravo. Sve se te godine Jelena prema svom suprugu lijepo odnosila jer je osjećala krivnju zbog prevare. No, Đuri je bilo još teže jer je to bila druga tajna koju je otkrio. Osim što je shvatio da Dušan nije njegovo dijete, doznao je da ga je supruga namjerno prevarila i nije ga voljela. Te je noći Đuro preminuo.

Analiza likova

Likovi: Đuro Vučetić – suprug, Jelena Vučetić – supruga, Dušan Vučetić – sin, Barić – tajnik, Jelenin ljubavnik, Dušanov pravi otac

Đuro Vučetić je turbulentan lik. Voli svoju ženu, no ni sam ne zna čime je zaslužio njezinu nježnost i brigu, kojoj je svjedočio čitav njihov zajednički život. Otkrio je da ga žena nije voljela i da dijete koje je odgajao čitav život nije njegovo. Bio je vrlo razuman, mudar, promišljen. U trenutcima kada je mogao mrziti svoju suprugu, on je za njezina djela pronalazio opravdavanja i tu je pokazao svoju veličinu, čovječnost, velikodušnost, milosrdnost.

“… tihe, šutljive naravi, te što je više govorio, većma je maštao i trapio dušu umišljenim razgovorom.”

“… brada već porasla, brci su dulji, širi, pali preko usta, … ni zubi se ne vide.”

Jelena Vučetić skrbi o suprugu na najbolji mogući način koji zna jer je svjesna prevare koju je učinila. Željela o njoj reći svome mužu, no nije uspjela skupiti hrabrosti. Mislila je da je njezin ljubavnik rekao mužu o njihovoj aeri, o tome da ona voli ljubavnika, no to nije bilo točno. Kada je shvatila da njezin suprug to nije znao, bilo je prekasno. Koliko god je bila požrtvovna, toliko je svjesno prevarila supruga i živjela u laži.

“… mila crnka sa sjajnim srneći očima.”

Dušan Vučetić bio je vrstan umjetnik, volio je crtati. Zbog njega se Đuro na smrt razbolio. Nije volio ići u školu, radio se hvalio po selu, bio je uvijek glasan i znao se često svađati i prepirati s drugima.

Barić – tajnik, Jelenin ljubavnik, Dušanov pravi otac

Đurin opis tajnika Barića:

“… lice mu je još uvijek puno i rumeno, plavi brčići još uvijek pomno i graciozno zafrkani, zubi kao i neoda veliki i bijeli, jedino mu se je kosa, kraj svega umjetnoga priglađivanja, prilično prorijedila. I inače je ostao isti: smije se neprestance, zbija šale, pogleđe u ženske drskim pogledom, govori dvolično, tako da nikad ne znaš pravo misli li ozbiljno ili ti se podruguje … I sada još uvijek otima ženama i djevojkama lepeze pa riše na njima kitice cvijeća i grčke bogoce; i sada još prepisuje kajde najnovijih arija, samo da ima kakva-takva uzroka uvući se u tuđi obiteljski život .. još je uvijek neoženjen; glavni mu je razgovor – nevjerna žena i prevareni muž. … kao da je siguran da se ženama njegove pikantne priče dopadaju, pa se ne da nikako sa svoga šarenoga Pegaza zbaciti”

Bilješka o piscu

Josip Kozarac jedna je od značajnih ličnost hrvatske književnosti. O svojoj je zemlji govorio realno, iskreno i otvoreno, bez prevelikih tendencija da izgradi književnu karijeru. Kritizirao je i sebe i druge, a to je jedna od njegovih moralnih kvaliteta.

Rodio se 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima. U mladim je danima ostao bez oca. Zahvaljujući brižnoj majci, završio je osnovnu školu i gimnaziju. Najviše se zanima za prirodne znanosti i književnost.

Tijekom studija šumarstva započeo je svoje prve radove (pjesme i drame). Iako mu u ranijem obrazovanju učenje nije odgovaralo, na studiju je bio jedan od boljih studenata. Intenzivno se bavio šumarskim poslom u Slavoniji.

Pisao je rasprave i uređivao Šumarski list. Premda je rano obolio, energično je živio život koji je prerano skončan 1906. godine, 22. kolovoza u Koprivnici.

Njegovo prvo uspješnije djelo je “Biser-Kata” u kojem je razotkrio rane slavonskoga sela. Vrhunac je među pripovijestima “Tena”. Obje govore o ulozi žene u slavonskome selu.

Valja navesti i druge poznate: “Mira Kodolićeva”, “Slavonska šuma”.”Mrtvi kapitali” i “Među svjetlom i tminom” njegovi su poznati romani u kojima kritizira društveni i politički život.

S djela koja su imala realistička obilježja prešao je u moderna psihološka nijansiranja, čemu svjedoči i Oprava, psihološka studija. I sam autor u pismu upućenome Dušanu Plavšiću tvrdi da je sve svoje pripovijesti vidio i doživio te da je u njima “sve gola istina”.

Sve što je pisao prepravljao je i neprestano mijenjao. Volio je svoja djela; “sve te u duši nagomilane osjećaje bacao je na papir”. Priroda i društvo bili su mi neiscrpan izvor, uživao je u svojoj umjetnosti.

Autor: L.M.