Ana Karenjina

Ana Karenjina obrađena lektira Lav Nikolajevič Tolstoja. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Ana Karenjina objavljena je u serijskom obliku u razdoblju između 1873. i  1877. godine. Djelo je ostavilo dubok dojam, a suvremena izvješća pokazuju kako je rusko društvo pratilo i raspravljalo o romanu, nestrpljivo isčekujući idući nastavak. Tema romana je preljub kojeg počini glavni lik Ana Karenjina nakon čega je društvo osuđujući odbacuje, priklanjajući se njenom mužu grofu Karenjinu.

Kritička reakcija bila je uglavnom pozitivna i, poput samog romana, strastvena. Djelo objavljeno uz Tolstojev veliki opus, Rat i mir (1863. – 1869.) učvrstilo je njegovu reputaciju jednog od najvažnijih ruskih pisaca 19. stoljeća. S obzirom na to da su njegovi suvremenici obuhvaćali Dostojevskog, Turgenjeva, Gogolja i Ljermontova, ovo je bio prilično velik podvig.

Sredinom 1870-ih godina, u Rusiji su se dogodile velike promjene, a naglasak se stavlja na oslobođenje seljaka 1861. godine. To je bila dugotrajna ekonomska kriza koja je rezultirala velikom promjenom u ruskom društvu, ali, na žalost, nije bila usklađena s državnom reformom. Kao rezultat toga, većina bivših kmetova (oslobođenih seljaka) nastavila je raditi na velikim farmama kao “slobodni” seljaci. “Seljačko pitanje” bilo je veliko političko pitanje u Rusiji u vrijeme pisanje Ane Karenjine stoga se Tolstoj, pored ljubavnih priča, bavi i njim u mnogim dijelovima knjige, posebno u trećem dijelu.

Neke od strahota kojih se Tolstoj pribojavao isticao je u pozitivnom svjetlu, na svoj način: “neće sve zapadne inovacije djelovati u Rusiji”. Uza svu zaostalost, Rusija nije bila Europa, a malo ideja ili tehnoloških inovacija promijenilo bi tu činjenicu. Primjerice, scena u kojoj Levin pokušava implementirati novu poljoprivrednu teoriju na svojoj farmi i nailazi na otpor svojih seljaka zapravo je, u stvarnosti, osnovana.

Kompozicija djela je takva da radnja završava upravo na onaj način kako je i počela, a pitanje preljuba, nevjere i braka se proteže kroz cijelo djelo te i na samom kraju ostaje otvoreno.

Mnogo duhovnih dijelova u djelu, posebno Levinova borba za pronalaskom Boga, temelji se na Tolstojevom životu. Jedan je kritičar Anu Karenjinu nazvao “duhovnom autobiografijom“. Tolstoj je prolazio kroz mnoge vjerske krize u svom životu i borio se s pronalaskom religioznog načina življenja koji se borio protiv licemjerja i pohlepe Grčke pravoslavne crkve. Iako se u ovom romanu crkva ne spominje često, za to postoji dobar razlog – Tolstoj je ekskomuniciran iz crkve nekoliko godina nakon početka objavljivanja svojih djela i vjerojatno je pazio da bilo kakav komentar u djelu “Ana Karenjina” ne ispadne provokacija – važno je imati na umu Tolstojeva duhovna pitanja prilikom čitanja ove knjige.

Iako je kritička reakcija na Anu Karenjinu bila pozitivna, a javnost uzdrmana snagom priče i Tolstojeve proze, sam Tolstoj bio je nezadovoljan romanom. Nazvao ga je “črčkarijom” i imao je velikih problema s pisanjem. Bio je usred nekoliko religijskih kriza i ubrzo se počeo više zanimati za objavljivanje didaktičkih pamfleta nego za pisanje romana. Doista, s izuzetkom kratke priče “Smrt Ivana Iljiča” i drugog romana Uskrsnuće, proveo je ostatak svog života pišući didaktički materijal o kršćanstvu, obrazovanju i politici.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: sedamdesete godine 19. stoljeća

Mjesto radnje: Moskva, provincija i seoska imanja u Rusiji, Italija

Tema: ljubavni životi žena iz visokog društva; Problem braka i obiteljskog života; Ekonomsko-društveni odnosi u Rusiji u 18. stoljeću

Ideja: sreća pojedinaca ponekad ovisi o društvu

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj

Prvi dio

Princ Stjepan Arkadijevič Oblonski, poznat kao Stiva, budi se iz ugodnih snova u nesretnu stvarnost: spavao je na sofi u studiju jer su se on i njegova supruga Doli (Darja Aleksandrovna Oblonska) ozbiljno posvađali. Tri dana ranije, Doli je otkrila da je imao aferu s francuskom guvernantom njihove djece. Od tog otkrića, odbija ga vidjeti i napustiti svoje odaje, a uzrokom toga kuća postaje kaotično mjesto. Iako mu je, kako tvrdi, žao samo zato što je uhvaćen, Oblonski prezire uznemirenost koju je izazvao u svojoj kući i, po savjetu dječje dadilje, poprilično komično pokušava moliti za oprost.

Trećeg dana, dok mu brijač brije lice, Stiva čita telegram u kojem mu je najavljeno da će njegova sestra Ana Arkadijevna Karenjina sutra doći u posjet.

Odjeven i obrijan, osjećajući se mirisno i ugodno, Stiva čita svoja pisma, neke uredske novine i pregledava liberalne pamflete i novine, koje zagovaraju stavove liberalne većine te zadovoljavaju njegov istinski temperament. Prekidajući čitanje, ljubazno pozdravlja dvoje svoje djece.

Dok ga čeka kočija, Stiva ugleda jednu prosvjednicu i daje joj savjet. Uzimajući šešir, osjeća se kao da je nešto zaboravio. Zapalivši cigaretu i stegnuvši remen, brzo odlazi do ženine spavaće sobe.

Darja “Doli” Aleksandrovna Oblonska skuplja svoje stvari i odjeću kako bi se spakirala i otišla u majčinu kuću. Pogledava svog supruga koji je zaprepašten onim što vidi. Iako pokušava izgledati jadno i ponizno, ona, s gnušanjem, primjećuje njegovu dobru prirodu koju svi tako hvale i vole.

Kratak razgovor između njih dvoje ne uspijeva. Doli inzistira da napusti kuću, dok Stiva priznaje svoju krivnju i moli je da mu oprosti jedinu strast u njihovih devet godina sretnog braka. Kad plače u znak suosjećanja za nju, Doli postaje ljuća nego ikad: ona traži njegovu ljubav, a ne njegovo sažaljenje.

Doli napušta sobu kako bi uzela dijete koje plače. Vraćajući se dnevnim dužnostima, ona, na trenutak, izbacuje tugu s uma. Stiva polako napušta sobu.

Iako uznemiren što su njegovi pokušaji da izgladi stvari s Doli propali, Oblonski nastavlja sa svojim dužnostima kao predsjednik vladinog odbora u Moskvi, dijela odjela u Ministarstvu u kojem njegov šogor, Aleksej Aleksandrovič Karenjin, zauzima jedno od najistaknutijih položaja. Stivina ljubaznost i dobar humor osvojili su mu poštovanje svih njegovih podređenih, kao i njegovih nadređenih. Unatoč izvrsnim sposobnostima, Stiva je bio loš učenik u školi jer je bio neradan i nestašan. Ipak dobro radi svoj posao; nikad se ne zaokupljajući previše, njegova ravnodušnost prema poslu, u ovom trenutku, povećava njegovu objektivnost i točnost.

Djelomično je optimističan što će njegova sestra, Ana, doći u posjetu sljedeći dan, a on predviđa da će njena prisutnost umiriti Doli i da će mu ona oprostiti. Anin suprug Aleksej Aleksandrovič Karenjin, ugledni je vladin ministar u Sankt Peterburgu, a Ana je poznata kao draga i šarmantna žena; kreću se u najvišim krugovima društva.

Tijekom napornog jutra, Stiva prima neočekivani posjet svog prijatelja iz djetinjstva, Konstantina Dimitrijeviča Levina, intenzivnog, promišljenog čovjeka iste dobi kao on. Levin, po uzoru na Tolstoja, jako brine za poljoprivredu, uzgoj stoke i upravljanje imanjem svojih predaka. Prezire gradski život jer je površan i neozbiljan, dok Stiva smatra Levinove poslove “sitnicama“. Unatoč razlikama, njih dvoje su ostali bliski prijatelji. Levinova ljubav prema Dolinoj najmlađoj sestri Kiti (Jekaterina Aleksandrovna Ščerbacka) također učvršćuje njihovo prijateljstvo.

Levin je došao u Moskvu kako bi ponudio brak mladoj kneginji. On Kiti smatra savršenim bićem i osjeća se nedostojnim pored nje. Iako vjeruje da je zaslužila bolje od ružnog, običnog čovjeka kao što je on, osjeća da ne može krenuti dalje dok joj ne ponudi brak.

Oblonski predlaže da se kasnije te večeri sastanu u parku u kojem Kiti inače kliže. Levin je bio posebno oprezan jer je dugi niz godina bio “zaljubljen” u cijelu njegovu obitelj. Nakon sastanka s Oblonskim, Levin odlazi u kuću svog polubrata Sergeja.

Kad Levin stigne u Moskvu, smjesti se u kuću svog starijeg polubrata. Sergej Ivanovič Koznišev, poznati je mislilac i pisac koji se bavi intelektualnim problemima i uranja u politička kretanja Rusije, a potpuno je i drugačijeg temperamenta od Levina. Umjesto da upita brata o svom osobnom problemu, Levin govori Sergeju o svom nezadovoljstvu s lokalnom organizacijom i oni razgovaraju o pokrajinskoj samoupravi.

Sergej napominje da se njihov brat Nikolaj pojavio u Moskvi i pokazuje Levinu neprijateljsku poruku koju je primio od njega. Nikolaj, nakon što je Sergej za njega uredio da dobija naknadu, piše da jedina pogodnost koju želi jest da ga njegova braća ostave na miru. Sergejev polubrat i Levinov stariji brat, Nikolaj je potrošio veći dio svog bogatstva, svađao se s braćom i živi u najčudnijoj četvrti. Levin odjednom želi posjetiti svog brata, ali prvo odlazi do mjesta gdje bi mogao upoznati Kiti.

Stigavši ​​na klizalište u zoološkom vrtu, Kitina prisutnost dominira nad njegovim mislima i ne vidi nikoga osim nje. Izgled njezinih očiju – mekan, spokojan, zamišljen – i njezin osmijeh ga “nose” i on se osjeća mekšim i nježnijim kao da je u ranom djetinjstvu. Odličan klizač, Levin otklanja dio svoje nervoze radeći odvažan skok niz stepenice. Dok on i Kiti zajedno kližu, Levin tako znakovito odgovara na njena ležerna pitanja da ona biva oduševljena njegovom rječitošću. Pita ga koliko dugo namjerava ostati u Moskvi. “To ovisi o tebi“, kaže Levin i užasne se zbog brzopletosti. Kiti posrne, a zatim požuri dalje od njega prema roditeljima. Njena majka, očekujući ju, upućuje Levinu hladan pozdrav.

Njezina se majka također čini prilično nezainteresirana zbog Levinovih očiglednih namjera. Stiže Oblonski, a Levin, osjećajući olakšanje, odlazi s njima na večeru. Jedu u poznatom restoranu nazvanom Angleterre, a Tolstoj detaljno opisuje obred obroka. Oblonski se osjeća savršeno među broncom, stolnjacima, ogledalima, konobarima. U privatnoj blagovaonici, s pomnom pažnjom, odabire vina i sljedove. Levin se osjeća gotovo uljuljkan u ovoj luksuznoj atmosferi. Nakon svježine zraka tijekom klizanja i njegove radosti zbog nevinosti Kiti, trenutna scena mu izgleda umjetno.

Stiva mu govori da ljudi u zemlji svoj život podređuju radu, a ne besposlenosti, a da oni koji žive u gradu, izgubivši dodir s funkcionalnim aspektima života, spremni su tražiti samo zadovoljstvo. Levin problijedi od ove tvrdnje. Osjeća kako Stivovi savjeti i razgovori osporavaju njegov osjećaj za Kiti.

Tijekom večere, Oblonski zadirkuje Levina za Kiti i oni raspravljaju o pitanju njegovog prijedloga. Govori mu i o svojim problemima koje ima kod kuće, a Levin ne može shvatiti da bi čovjek tek tako prevario ženu uspoređujući prevaru sa slastičarnicom i kolačem: “Ne razumijem kako bi čovjek otišao ravno u slastičarnicu i ukrao kolač”. Žestoko monogaman, Levin kaže da ima “odvratnost za pale žene“, ali se prisjeća svojih vlastitih grijeha. Stiva ističe da se život ne sastoji od jasno određenih principa: njegovu raznolikost, šarm i ljepotu čine “svjetlost i sjena” i da Levin krivo vjeruje da nečiji rad, nečije veze, nečije misli moraju uvijek odgovarati definiranom cilju u životu.

Iako ohrabruje Levina, Oblonski mu govori i o njegovom suparniku: grofu Alekseju Vronskom, bogatom, drskom mladom časniku i carskom pomoćniku. Oblonski također priznaje da malo osjeća bol zbog ideje preljuba (u ime muškaraca).

Tolstoj predstavlja Kiti, osamnaestogodišnju djevojku, koja već ima dva ozbiljna udvarača, Levina i Vronskog. Kitini roditelji, prošavši dobro s udajama dviju starijih kćeri, sada se svađaju oko svoje treće kćeri. Stara kneginja Ščerbacka govori koliko je bilo lakše u starijim danima kada mlade djevojke nisu tražile vlastitu slobodu izbora u braku. U današnje vrijeme roditeljima je teško znati kada koristiti svoj utjecaj da zaštite svoje kćeri od neuspjelog izbora.

Dok njen muž preferira Levina zbog njegove otvorenosti i iskrenosti, kneginja preferira Vronskog zbog njegova sjaja. Pita se zašto mladi časnik, otvoreno koketirajući s Kiti po balovima i pozivajući je da ga posjeti u njegovoj kući, još uvijek nije ponudio brak. Kiti razmatra svoje osjećaje prema svakom od svojih udvarača. Dok se s Levinom osjeća “savršeno jednostavno i jasno“, a pomalo “nespretno” s Vronskim, ona se odlučuje za odvažnog časnika. Kiti govori Levinu svoju odluku, a njemu srce tone u dubinu.

Stara kneginja stiže i pogađa što se dogodilo: zadovoljna, srdačno pozdravlja Levina. Vronski dolazi, a Levin ostaje vidjeti muškarca kojeg Kiti voli. Vronskog vidi kao susretljivu, iskrenu, vrlo mirnu i inteligentnu osobu. Levin uskoro pronalazi priliku da neprimjetno  ode. Dok se on priprema za san, Kiti se priprema za Vronskog. Iako oduševljena što je bila dovoljno hrabra što je odbila Levinovu ponudu, ona plače dok se prisjeća Levinovih ljubaznih, neispavanih očiju.

Njeni roditelji se nastavljaju svađati u drugoj prostoriji. Njen otac optužuje svoju suprugu da je “uništila” njihovo dijete gurajući ju, obeshrabrujući njezine osjećaje prema Levinu, daleko boljem čovjeku koji ju nikad neće prihvatiti. Ako se Kiti zaljubi u Vronskog, “pauna koji zabavlja samo sebe“, ona bi mogla bi sresti istu sudbinu kao i njihova nesretna Doli.

Vronski, nakon svog raskošnog i grubog života u Peterburgu, nalazi “veliko i delikatno zadovoljstvo” u naklonosti ove “slatke i nevine djevojke“, premda ne osjeća potrebu za vjenčanjem i ne vidi ništa loše u obraćanju pozornosti na Kiti.

Sljedećeg dana, čekajući na željezničkoj stanici svoju majku, upozna Oblonskog čija sestra stiže istim vlakom. Kad mu Stiva objašnjava da je Levinovo depresivno raspoloženje sinoć rezultat toga što ga je Kiti odbila, Vronski se osjeća kao osvajač i heroj.

Kad vlak stigne, majka ga upoznaje sa svojom pratiteljicom, šarmantnom Karenjinom, a nešto osebujno “milo i mekano” u izrazu njenog lica privlači njegovu pažnju. Grofica Vronski objašnjava da je ovo prvi put da se Ana udaljila od svog osmogodišnjeg djeteta i pomalo je uznemirena.

Vronski, nesposoban skinuti pogled s Ane, promatra je kako lagano i brzo korača s bratom do njihove kočije. Iznenadna nesreća na stanici privlači gužvu. Željeznički radnik, ne čuvši kako se vlak vraća, pada pod vlak i umire. Ana je prestravljena i još više impresionirana saznanjem da je muškarac bio jedina potpora svojoj obitelji. “Zar se nešto ne može učiniti?” upita i nekoliko trenutaka kasnije saznaje da je Vronski dao 200 rubalja u korist udovice. Sumnjajući da ova gesta ima nešto s njom, Ana se namršti. U kočiji, Ana pita brata poznaje li dugo Vronskog, a on joj odgovara da se nada da će oženiti Kiti. Ana mijenja temu i pita ga o njegovoj obitelji.

Anina ljubaznost i toplina, kao i njezino precizno sjećanje na imena, godine i prošle bolesti djece Oblonski, osvajaju Dolino povjerenje. Na kraju, Ana govori o problemu koji ju je doveo u Moskvu. Ona ističe kako se jadan Stiva osjećao zbog svoje nevjere i koliko se kaje zbog toga.

Ana uvjerljivo nagovara Doli da ne odlazi govoreći joj da ona poznaje svog brata i da ju voli.

” – Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo – njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. ” Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.

Doli joj govori da ona to zna, ali da ne zna kako da mu oprosti i ponovno bude njegova žena.

“Da, ja shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…”

Ana joj govori da poznaje njegov karakter, da razumije njenu nesreću, ali da, ako je u njenoj duši ostalo barem malo ljubavi prema njemu da mu oprosti.

“….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja ne znam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti!”

Doli, koja simpatizira Anu, osjeća se dobro nakon razgovora s njom i shvati da može imati razumijevanja za njenog brata.

Kiti se sutradan ubrzo “zaljubi” u Anu. Anina žarkost, svježina i elastičnost njenih pokreta izgledaju kao kod djevojke u njezinim dvadesetima, dok ozbiljnost i tužan osmijeh privlače Kitinu zrelost. Čestitajući Kiti na osvajanju Vronskog, Ana je ispričala incident u kojem je on spasio ženu od utapanja, priču koju joj je u vlaku ispričala grofica Vronski. Ali ne spominje incident od 200 rubalja: bojeći se nečega osobnog u toj gesti, ne voli razmišljati o tome.

Dolina djeca, vrišteći od radosti što vide tetku, prekidaju daljnji razgovor, dok Ana, smiješeći se, trči im u susret. Nakon večere, Vronski neočekivano prolazi ispred njihove kuće. Kiti pretpostavlja da dolazi potražiti nju, ali da se ne želi nametati dok imaju gosta. Posjet se svima čini čudan, posebno za Anu koja je zabrinuta.

Sljedeće se večeri održava veliki bal, a Kiti, opijena elegancijom haljina oko sebe i kristalnim lusterima, osjeća kako joj se oči sjaje dok je mladići neprestano mole da pleše s njima. Sigurna je da će je večeras grof Vronski zaprositi. Pojavljuje se Ana, prekrasno elegantna u jednostavnoj nisko rezanoj, crnoj baršunastoj haljini koja otkriva svu njezinu draž. Oduševljena što vidi Vronskog, Kiti se pita zašto se Ana namjerno suzdržava u svom ponašanju. Vronski govori Kiti da žali što je nije vidio tako dugo. Dok se međusobno suočavaju tijekom stanke prije plesa, Kiti mu upućuje pogled “pun ljubavi – pogled, koji je godinama probijao njeno srce bezizlaznim stidom.” Tijekom plesa s drugim partnerom Kii promatra kako Ana i Vronski plešu nasuprot nje. Na Aninom izrazitom licu pojavljuju se znakovi uzbuđenja i uspjeha koje i sama prepoznaje, dok je njegov izraz lica uvijek čvrst. Kitin se svijet raspada; samo joj samodisciplina omogućuje da nastavi plesati i smiješiti se te razgovarati s ostalima na balu.

Levin odlazi vidjeti starijeg brata Nikolaja, koji je bolestan i živi u razornim uvjetima. Nezadovoljan cijelim putovanjem, Levin odlazi iz Moskve na svoje imanje. Kod kuće se osjeća ugodno zbog svojih sluga i svoje zemlje, a kune se da će ovdje uvijek biti sretan, pa čak i bez žene koja bi dijelila s njim sve.

“Događalo se da se kao neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način već  je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je on ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje, dobivale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako kako se njemu ranije činilo.”

Misli koliko je bezvrijedan, a Kiti je u pravu što više voli Vronskog. Razmišlja o ružnoći života svog brata i o tome kako je nepravedno da društvo prosuđuje njegova dostignuća kada je njegova duša puna dobrote kao i kod bilo koga drugog. Mršav, Nikolaj živi sa suprugom Mašom koju je spasio iz bordela. Nalazeći brata demoraliziranog od bolesti, pijanstva i neuspjelog života, Levin je previše depresivan da bi mogao dugo ostati. Obećao je Maši da će doći u slučaju potrebe i odlazi prvim vlakom kući.

Odlučuje uvijek pomoći bratu, da se brakom neće odreći svojih snova o sreći i da se nikada neće prepustiti niskim strastima, sjećanjima koja ga sada muče neizdrživom krivnjom. Poput Doli zatečene u svom domaćinstvu, upravljanje njegovim velikim imanjem obuzima Levinove misli i privremeno umiri njegovo razočaranje. Njegova kuća predstavlja cijeli njegov svijet, jer su ovdje njegovi roditelji proveli cijeli svoj život i ovdje su on i njegov brat rođeni. Iako mu je majka umrla kad je bio vrlo mlad, njena slika za njega je sveta, a njegova buduća supruga mora zadovoljiti sveti ideal žene koji je zamislio na sliku svoje majke. Za razliku od svojih prijatelja za koje je brak tek jedna od brojnih činjenica društvenog života, Levin brak smatra glavnom životnom situacijom, temelj za čitavu njegovu sreću. Oduvijek se radovao obitelji koju bi imao.

Ana odlazi istog dana kao i Levin, u vlaku za Sankt Peterburg. Ogorčena je zbog svog novog poznanstva. Doli, koja ju smatra svojom sestrom, vidi da je neobično nervozna, ali Ana joj nije u stanju reći zašto.

Ona priznaje Doli da je Kiti ljubomorna na nju i da joj je na balu izazvala bijedu. Doli ju tješi, a Ana odlazi prije nego što je namjeravala samo kako bi izbjegla Vronskog.

Nervozna i uzbuđena, Ana je u vlaku, putuje kući svom sinu i suprugu u želji da opet nastavi svoj lijep, ugodan način života. Misli na Vronskog i pita se za njezin nejasan osjećaj stida kad se nema čega sramiti. I dalje napeta, ona silazi na sljedećoj postaji kako bi udahnula hladan zrak. Odjednom se Vronski pojavi pokraj nje i zaokupi je osjećaj radosnog ponosa zbog njegovog izgleda poštovanja i pobožnosti. “Znate da sam došao da budem tu gdje jeste” kaže, “ne mogu si pomoći.”

Zastajući prije svog odgovora, Ana osjeti kako ih je ovaj trenutak usred snježne oluje zbližio. Moli ga da ju zaboravi, kao što je i ona sve zaboravila. Još uvijek u napetom raspoloženju, Ana ne može spavati ostatak putovanja. Susrećući se sa suprugom na stanici, osjeća se nezadovoljno “njegovom impozantnom i frigidnom figurom, njegovim visokim glasom, sad primjećujući kako mu strše uši“.

Ono što ona iznenada prvi put prepoznaje je “intiman osjećaj, poput svijesti licemjerja, koje je iskusila u odnosima sa suprugom“. Kad je njen sin sišao da bi ju pozdravio, osjeća da je i on u stvarnosti nešto manje ugodan nego na slici koju je imala uvijek sa sobom. Ali njeno zadovoljstvo u njegovim milovanjima, kad vidi njegov plameni mali oblik, njegove kovrče i plave oči, djeluju na nju umirujuće.

Nakon posjete Karenjinove prijateljice, grofice Lidije Ivanovne, i nakon raspakiranja i večeranja sa sinom, Ana se osjeća odlučno i neupitno, jer pretpostavlja uobičajene uvjete svog života. Karenjin se pojavljuje na večeri točno u pet sati, a nakon toga odlazi na sastanak. Svaka minuta njegova života unaprijed je odlučena i planirana jer se Karenjin drži najstrože točnosti kako bi izvršio ono što i sam zahtijeva.

Kad se Aleksej Aleksandrovič vrati, točno u pola devet, Ana razgovara s njim, prepričavajući sve o svom posjetu Moskvi, suzdržavajući se od spominjanja Vronskog.

Vronski se vraća u svoj stan u Peterburgu i ondje pronalazi svog omiljenog prijatelja Petrovskog s nekim prijateljima, uključujući i barunicu, Petrovskovu sadašnju djevojku. Usred pomalo pijanog brbljanja i tračeva svojih prijatelja, Vronski se vraća u svijet lagodnog, ugodnog svijeta u kojem je oduvijek živio. Razgovara s barunicom o razvodu. Njezin suprug, kaže, želi zadržati svoje imanje u znak odmazde zbog njene nevjernosti.

Vronski se oblači u odoru kako bi se prijavio svojoj pukovniji. Planira, između ostalog, posjetiti svoju rođakinju princezu Betsy. Povezana s Anom, Betsy bi ga dovela u to društvo gdje bi mogao sresti Anu.

Drugi dio

Kiti biva slomljena, a njezino stanje se odrazilo na niz fizičkih simptoma. Njena cijela obitelj, posebno njezina majka, osjećaju krivicu zbog svojih uloga u forsiranju prijedloga dvojice muškaraca. Kiti je posebno emotivna na početku drugog dijela. Razdražljiva, uznemirena i slobodna pod “izgovorom” bolesti, ona govori o svojim osjećajima Doli.

Osjeća se, kaže Kiti, “grubo i vulgarno“, a također tvrdi da nikada neće učiniti ono što je učinila Doli: nastaviti živjeti u istoj kući s čovjekom koji je bio nepošten prema njoj. Kiti gotovo odmah požali zbog okrutnosti ove posljednje izjave jer se Doli još uvijek osjeća nesigurno u vezi s muževim prošlim i budućim nevjerama. Ubrzo se pomire i Kiti se vraća s njom kući kako bi joj pomogla u njezi djece zbog epidemije groznice. No, Kitino se zdravlje ne poboljšava i njezina obitelj odluči je odvesti u toplice u Njemačku.

Sljedeće poglavlje otvara se detaljnim opisom tri različita društvena kruga koje Ana ima na raspolaganju. Prvi je poslovni krug suradnika njezinog supruga, drugi je mala skupina učenih i pobožnih muškaraca i žena, popularno zvani “Savjest peterburškog društva”. I treći je ujedno i najveći krug: društvo s kojim večera, igra igre, karta, itd. Prije svog putovanja u Moskvu, Ana se obično družila s drugim krugom, ali po povratku počinje češće kružiti trećim krugom gdje se nada da će sresti Vronskog. Dijele zajedničku prijateljicu, kneginju Jelisavetu “Betsy”, koja je ujedno i rođakinja Vronskog, a koja silno uživa gledajući kako njihove strasti napreduju. Ana isprva vjeruje da ona samo dopušta Vronskom da je progoni, ali ubrzo i sama priznaje da njegovi osjećaji čine svu strast njenog sadašnjeg postojanja.

Na jednoj od večera koje Betsy rado priprema, oni su zaokupljeni razgovorom. Ana ga moli, ako je voli, kako kaže, da je ostavi na miru. Ali Vronski, s licem koje zrači dok se izjašnjava o svojoj ljubavi, kaže da mu je nemoguće živjeti odvojeno od nje. Ana mu na to ne može ništa odgovoriti. Dok gleda u njegovo lice očima punim ljubavi, Vronski je ushićen. Dolazi Karenjin i ostaje, gledajući suprugu u animiranom razgovoru s Vronskim, razgovarajući s Betsy. Iako u ponašanju svoje žene ne vidi ništa neprimjereno ili osebujno, Karenjin primjećuje negodovanje ostalih gostiju. Karenjin ipak zaključi da razgovor nije tako jednostavan. Prvi put pokušava zamisliti što njegova supruga misli i osjeća, bi li ga mogla prestati voljeti i okrenuti se drugom muškarcu. Iracionalan i nelogičan osjećaj ljubomore baca ga u očaj. S obzirom na to da je oduvijek živio za svoj rad u službenim sferama – njegov odraz života – Karenjin je užasnut što se iznenada suočio sa stvarnim životom.

Dok priprema govor koji će održati Ani, pokušava se umiriti. Ali zvuk kolica i njezina laganog koraka stepenicama, plaše ga. Ana se pretvara da ju iznenađuje njegov zahtjev za razgovorom. Iznutra, zadivljena svojim samouvjerenim odgovorima, osjeća se kao da je obučena u neprobojni oklop neistine i pita se koliko lako može lagati. Karenjin odmah primijeti promjenu. Dubina njene duše, uvijek otvorena prema njemu, sada je suzdržana i zatvorena.

Gledajući u njene nasmijane oči, Karenjin osjeća krajnju beskorisnost svojih riječi. On ju upozorava da bi njezina nepromišljenost i nesebičnost mogla izazvati da se u društvu govori o njoj, dajući za primjer njen “previše animiran razgovor” s grofom Vronskim te večeri. Ana odgovara veselo i čini se iskreno. Podsjećajući ju na svoju dužnost, Karenjin kaže da to ne utječe samo na njega, već i na Anu i njihovog sina. Ana mu, kroz smijeh govori da mu zaista nema što reći. Ovaj razgovor će značiti novi život za Karenjin i njegovu ženu.

Iako, čineći se nepromijenjeni, njihovi se intimni odnosi ipak u potpunosti mijenjaju. Moćan kada se bavi poslovima države, Karenjin se osjeća bespomoćno kada je u pitanju njegova supruga.

Vronski zadovoljava jednu svoju želju koja ga je obuzimala gotovo godinu dana. Nadvladana svojim osjećajem degradacije, Ana ne govori ništa. Njezin sram ga zarazi, a on osjeća “ubojit užas pred tijelom svoje žrtve“. Shvativši da “ubojica mora iskoristiti ono što je svojim zločinom stekao“, Ana tužno podnosi poljupce za “ono što je kupljeno sramotom“.

Vronski i Ana spavaju zajedno, a Ana, jasno daje do znanja da nikad prije nije imala aferu, kaže: “Sve je gotovo. Ja nemam ništa drugo nego tebe. Zapamti to.” Sramota, uzbuđenje i užas koji osjeća kad zakorači u novi život, izvlači iz nje sve druge osjećaje. Nema joj mirnoće u kojoj će razmišljati o onome što se dogodilo, ali u snovima se mora suočiti sa svojim ružnim položajem.

Sanja da je supruga Alekseja Aleksandroviča kao i Alekseja Vronskog. Dok ju obojica miluju, objašnjava im, kroz smijeh, da je ono što se prije činilo nemogućim sada jednostavno i zadovoljavajuće uređeno. Obojica su zadovoljni i sretni. Anin san je poput noćne more i ona se iz njega probudi u strahu.

U međuvremenu, Levin priprema svoje imanje za dolazak proljeća. Za razliku od mnogih drugih vlasnika imanja, Levin uživa u velikim naporima na svom imanju; Tolstoj, u ovom dijelu, daje mnogo Levinovog fizičkog opisa i njegovih djela.

Levin radi, ne samo zato što mu pruža zadovoljstvo, već i zato što mu rad odvlači misli od Kiti. Posjetitelj stiže na njegovo imanje. Bojeći se da je to njegov brat Nikolaj, Levin je presretan kad se ispostavi shvati da je to Oblonski koji mu najavljuje svoju prirodu dolaska: posjetiti i prodati jednu od šuma svoje supruge lokalnom trgovcu po imenu Ryabinin. Objašnjava da ga Ryabinin iskorištava plativši daleko manje nego što šuma vrijedi. Levin je bijesan na Oblonskog i iskorištava priliku da mu održi predavanje o njegovim financijskim poslovima. Oblonski ga smiri. Prije nego što ode, Oblonski kaže Levinu da je Kiti bolesna.

Stiva kaže da je Kiti imala samo “površnu privlačnost” za mladog časnika, da je Vronski bio “tako savršen aristokrat” koji je impresionirao njenu majku, ali ne i Kiti i da je Vronski napustio Moskvu u potrazi za Anom.

U Peterburgu afera “Vronski i Ana” brzo postaje općepoznata. Iako se afera “oprostila” zato što su ostali diskretni, žene Peterburga s nestrpljenjem čekaju da Ana pogriješi.

“Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

I dok se Vronski vratio svojim normalnim životnim i društvenim obvezama, njegova strast obuzima čitav njegov život. Društvo reagira drugačije. Mlađi muškarci mu zavide; njegov brat, koji uživa u svojim bračnim aktivnostima, ne odobrava njegovu aferu. Njegova majka također ne odobrava kad čuje da je Aleksej odbio važno mjesto kako bi ostao u Peterburgu, te smatra da se afera temelji na očajnoj, a ne gracioznoj i ovozemaljskoj, strasti.

Obitelj Vronskog postaje zabrinuta što ga ova afera odvraća od napredovanja u karijeri. Usred sve te brige, Vronski se priprema za jahanje u godišnjoj konjskoj utrci za časnike svoje pukovnije. Osim poslovnih i društvenih interesa, Vronski je strastveno volio konje i trke. Ujutro prije utrke provjerava svoju kobilu Frou-Frou, i, uvjeren da je u najboljem mogućem stanju, odlazi do Anine kuće. Odlučuje prekinuti njihov nemogući položaj koji zahtjeva toliko laganja i obmane. Anina zamišljena poza u kojoj odiše ljepotom i gracioznošću iznova ga impresionira, a on ju ljutito gleda dok ona ne osjeti njegovu prisutnost i okrene se da ga pozdravi.

Vronski primijeti da ju nešto novo zabrinjava, ali ona nerado odgovara na njegov upit. Napokon, šapućući da je trudna, Ana ga vraća u stvarnost. Vronski inzistira na tome da će se samo razvodom “zaustaviti obmana u kojoj sada živimo. Naša sudbina je zapečaćena.“. Zbog straha od gubitka Serjože, Ana odbija razmotriti razvod, ali ne spominje to Vronskom. Zvuk njenog sina završava njihov razgovor, a Vronski odlazi na utrku.

Vronski susreće brata koji iznosi nekoliko uvredljivih komentara o njegovoj aferi s Anom. Ana i njezin suprug sudjeluju na utrci, ali sjede odvojeno na tribinama. Vronski započinje s trkom u vodstvu, ali ne uspijeva ostati u prednosti sa svojom nervoznom kobilicom Frou-Frou tijekom zapreke. Konj padne i slomi leđa, a Vronski u ljutnji udara umiruću kobilu, iako je i sam neozlijeđen. Liječnik i časnici potrče prema njemu, brzo odlučivši ustrijeliti kobilu. Vronski napušta stazu i prvi put u životu upozna najtežu vrstu nesreće – onu prouzrokovanu vlastitom krivnjom.

Karenjin na utrci promatra Anine reakcije na Vronskog. Bijesan je kad je vidi kako se otvoreno mršti na Vronskog dok neoprezno jaše, a zatim i vidi kako fizički reagira kad on padne. Uz velik napor, jer Ana ne zna je li Vronski ozlijeđen ili ne, uspijeva ju natjerati da se vrati s njim kući. U kočiji se suoči  s njom o svojoj aferi i “nepristojnom ponašanju“, ovaj put s više snage. Ana, ne samo da priznaje svoje osjećaje prema Vronskom, već je nasrnula na Karenjina govoreći mu da ga mrzi. Karenjin joj govori da će ju držati na oku.

Unatoč promjeni u njihovoj vezi, Karenjin posjećuje Anu svaki tjedan u njihovoj ljetnoj vili. Kad razgovaraju, ona lagano i brzo razgovara, dok Karenjin, više ne promatrajući prijevaru kao takvu, odgovara samo na doslovno značenje njenih riječi. Međutim, njegovo neprijateljstvo izražava se posebnom hladnoćom prema sinu. Sramežljiviji nego ikad, Serjoža šuti dok mu se Karenjin obraća.

U njemačkim toplicama Kiti upoznaje Varenjku, mladu ženu koja brine o Madame Stahl, njenoj posvojiteljskoj majci. Stahl je tajanstveni lik, članica najvišeg društva koja brine za bolesne, a previše ponosna da bi se družila s drugim (ne aristokratskim) Rusima. Varenjka je pobožna, s dubokim osjećajem za moral i mnogo svog vremena posvećuje brinući se za manje sretne. Kiti se povodi za Varenjkom i pokušava oponašati njezin osjećaj duboke duhovnosti. Nikolaj Levin i njegova suputnica Maša također su u istom odmaralištu. Loše je odjeven i nema interesa za društvene aktivnosti. Kiti se osjeća neugodno prisjećajući se odbijanja i zato što ju podsjeća na Levina.

Varenjka uvjerava Kiti da na svijetu postoje daleko važnije stvari od braka. Tako osramoćena, Kiti teži tome da bude dobrotvorna i počne paziti na Petrova, bolesnog slikara. Uskoro se Petrov zaljubi u Kiti i njegova supruga se naljuti na djevojčinu pozornost. U početku je Kiti žalosna što ne može biti poput Varenjke, ali tada upoznaje misterioznu madam Stahl i otkriva da je ona, za koju tvrdi da je pobožna, zapravo licemjerna i prilično okrutna prema Varenjki. Kiti se priprema za povratak u Moskvu spoznavši više o sebi. Zadržava svoju ljubav prema Varenjki, moleći ju da joj nekad dođe u posjet. Varenjka obećava da će doći kad Kiti bude udavala.

Treći dio

Ljeto je i Levinov polubrat odluči se odmoriti od svojih intelektualnih radova i posjetiti Levina. Levin je sretan što ga vidi, premda ga živciraju razlike u namjeni seoskog imanja. Levin je aktivno uključen u sve što se tiče njegove farme, dok Koznišev na zemlju gleda kao mjesto za odmor i besposlenost – “koristan protuotrov protiv razvratnosti”.

Vidljive su i razlike između dva brata u pogledu seljaka. Koznišev voli “ljude”, čak i do točke idealizacije njihove jednostavnosti i dobrog stava, dok je Levin poznatiji po karakteriziranju njihovih slabosti te stoga ne može idealizirati njih ili njihovu ulogu na tržištu rada. U podnevnom odmoru ostaje sa seljacima, dijeli obrok slanog kruha sa starcem i pije toplu riječnu vodu. Iscrpljen, Levin se osjeća spokojno. Koznišev primjećuje obnovljenu duhovnost svoga brata kad se Levin vrati.

Dok razgovaraju, Levin sumnja da su Kozniševo zanimanje za politiku, progresivni trendovi i obrazovanje seljaka samo subjekti intelektualne vježbe. Osjeća da bratu nedostaje emocionalne snage u svim njegovim vjerovanjima. Slažući se s Levinovim stavom da bi “akcija utemeljena na materijalnim interesima bila poželjnija“, Koznišev shvaća da Levin, s vlastitom intenzivnom, gotovo primitivnom prirodom, zahtijeva “intenzivno energično djelovanje“. Koznišev također želi da Levin preuzme položaj odgovornosti u tom području i kritizira ga zbog napuštanja okružnog vijeća.

Levin se fizički osjeća odlično što vidljivo utječe na njegovo raspoloženje te često biva humorističan, a kao rezultat toga se poboljšavaju odnosi između njega i Kozniševa.

U međuvremenu, Oblonski je otišao u Peterburg radi obnašanja birokratske funkcije, poslavši Doli i djecu na njihovo imanje u Jergušovu (dio njenog miraza) kako bi uštedjeli novac. Odselivši se iz Moskve, ona izbjegava burne situacije u kojima bi joj trgovci mogli reći da joj nedostaje sredstava na računu. Dok Oblonski prisustvuje utrkama konja i živi poput prvostupnika u Peterburgu, njegova se obitelj teško prilagođava poteškoćama u seoskom životu. No, sad kad je odvojena od muža, Doli svoje najveće životno zadovoljstvo pronalazi u svojoj djeci. Nakon tjedan dana, seoska kuća je u potpuno sređena, a Doli ima trenutak matrijarhalnog trijumfa u izvrsnom ponašanju svoje djece na misi. Levin joj prilazi nakon pričesti, a Doli sugerira da opet predloži Kiti brak. Ovaj prijedlog sramoti Levina i oni se malo raspravljaju. Čini se da njihov loš humor utječe na djecu, čije se dobro ponašanje koje su imali ranije tog dana pogoršava. Levin, ismijavajući Doline majčinske sposobnosti, brzo odlazi.

Jednog dana u srpnju, Levin se vozi u selo na imanje svoje sestre kako bi nadgledao podjelu žetve sijena. Kad je sve zadovoljavajuće raspoređeno, sjedi na sijenu i promatra livadu prepunu seljaka. Pozornost mu privlači mladi seljak koji utovara sijeno sa svojom lijepom ženom. Dok se mladi par zajedno smije, udari ga snažna, mlada, svježe probuđena ljubav koju vidi na njihovim licima.

Udubljen u ovo more veselog truda, pada mu na pamet da bi se mogao, ako želi, odreći svog umjetnog, sebičnog postojanja s krajnje beskorisnom edukacijom za ovaj užurban, častan život pun jednostavnog truda. Duboko u razmišljanju, Levin napušta livadu dok ga miluje hladan noćni povjetarac. Dok kočija prolazi pored njega, na prozoru vidi spokojan, zamišljen izraz djevojčinog lica, a zatim Kitine iskrene oči padaju na njega. Lice joj svijetli od čuđenja i iznenađenja, ali opet ne gleda u njega. Dok kočija prolazi i dnevno svjetlo osvjetljava nebo, Levin donosi svoju odluku. “Ne” kaže on, “Ma koliko dobar bio jednostavan život, ne mogu se vratiti tome, volim je.”

Karenjin se bori s Aninom objavom da voli Vronskog, razmišljajući o njegovim mogućnostima. Kad dođe kući, bolje će ispitati ovaj problem. Poput prestanka zubobolje nakon vađenja zuba, osjeća olakšanje zbog Aninog iskrenog priznanja. Unatoč svom dubokom kukavičluku, prvo razmišlja o izazivanju Vronskog na dvoboj, ali nakon pomnog razmišljanja zaključuje da su dueli nepošteni i glupi. Budući da je neophodan za ministarstvo, ne smije dopustiti da se ništa miješa u njegove dužnosti i ugled: “Najvažnije mi je zaštititi svoj ugled, što mi je potrebno da bih nesmetano mogao nastaviti karijeru”. Da bi se razveo, morao bi pružiti “dokaz” o Aninoj nevjeri i smatra da su takve stvari grube. Osim toga, razvod bi bio za njega javno ponižavajući. Stoga odlučuje da je jedina opcija prisiliti Anu da prekine odnose s Vronskim i ostane s njim.

Jedino mu je razmišljanje da drži svoju ženu uz sebe, skriva od svijeta ono što se dogodilo, koristi svaku mjeru u svojoj moći da prekine spletku, a iznad svega (iako to ne priznaje) da je kazni. Njegova odluka ga veseli i osjeća se zadovoljnim što se sankcija tako povoljno podudara s njegovim osobnim interesom. Odlučuje napisati Ani pismo kojim najavljuje svoju odluku za održavanje statusa quo.

Kad stigne kući u Peterburgu, Karenjin prvo piše Ani, a zatim se okreće poslu. Nakon obavljenih važnih stavki, Karenjin se povlači, zadovoljan sobom.

Unatoč suprotstavljanju Vronskom kada je rekao da je njihov položaj nemoguć, Ana želi prije svega zaustaviti svoj lažan i nečastan brak. Ali kamo bi se ona okrenula ako napusti kuću svog muža? U svojoj nevolji zamišlja da je Vronskom već na teret. Ne, ona mu se ne može ponuditi.  Ana je uplašena: u svom novom duhovnom stanju osjeća da je sve u njezinoj duši dvostruko, svaki dio je u sukobu s vjernošću prema dvojici muškaraca u njenom životu. Ako su njeni odnosi s Vronskim i Karenjinom u pitanju, nema nikakve dvojbe o Serjoži. Njezin je cilj i jedina podrška ostati u životu svog sina. Ali ona mora djelovati brzo kako bi osigurala njegov bespomoćni položaj. Govori služavkama da joj spakiraju njihove stvari, ona odluči otići s njim u Moskvu. Zatim pročita Karenjinovu poruku koja je upravo stigla i osjeća svoju patnju još gorom nego ikad.

Zadrhtavši od njegove prijetnje da će joj oduzeti sina ako ustraje na svojim nezakonitim načinima, Ana utvrdi kako suprug insistira da vodi isti život u kojem uvijek žive daljnji dokaz njegove spremnosti da ju obaspe lažima i licemjerjem. Ogorčena i frustrirana, shvaća da nije dovoljno jaka da pobjegne iz ove nepodnošljive situacije. Nikada u ljubavi ne bi mogla spoznati slobodu, ostala bi kriva supruga koja je stalno prijetila izlaganjem, obmanjujući muža zbog sramotne veze s muškarcem čiji život nije mogla dijeliti. Plačući, Ana ne može zamisliti kako će se to završiti.

Kasnije tog popodneva ona prisustvuje zabavi princeze Betsy te rano odlazi naći se s Vronskim u šest sati. Kao što to radi četiri ili pet puta godišnje, Vronski provodi taj dan sređujući svoje račune i uređujući sve svoje poslove. Unatoč svom neozbiljnom životu, mrzi nepravilnosti i uvijek upravlja pažljivo svojim financijama. Tijekom cijele karijere Vronski je živio po principu kodeksa koji odgovara na probleme u njegovom životu: “kockarski dugovi moraju biti plaćeni, krojač ne mora biti; muškarac ne može lagati, ali žena može; nikad nikoga ne smije prevariti ali može i muž; ne smije se oprostiti uvredama, ali može vrijeđati druge i tako dalje.”

U posljednje vrijeme, međutim, Vronski smatra da ta pravila ne podnose trenutne izvanredne situacije njegove intenzivne ljubavi. Sad kad Anina trudnoća znači da im se životi moraju ujediniti, on se pita je li spreman podnijeti potrebne žrtve. Ambicioznost u karijeri suparnika izravnava ga njegovom strašću prema Ani, a zavidio je i svom dobrom prijatelju i školskom kolegi Šerpukovskom koji je postao general i sada čeka na zapovijed za poziciju s velikim političkim utjecajem.

Kad se sastanu na zabavi, Serpuhovski taktično kaže Vronskom da su žene glavne prepreke za muškarčevu karijeru. Brak, međutim, raščisti put i moli Vronskog da mu odobri “carte blanche” da iskoristi svoj utjecaj u napredovanju karijere svog prijatelja. Rusiji su potrebni ljudi poput Vronskog. Obećavši da će sve razmisliti, Vronski krene u susret Ani.

Kad pročita Karenjinovu poruku i ona mu sve ispriča, radosno misli da je “dvoboj sada neizbježan” i pojavljuje mu se slika na onaj časni trenutak kada, nakon što puca u zrak, čeka pucanj bijesnog muža. U glavi mu bljesne Šerpukovskov savjet – da je bolje ne vezati se za nekog – i on zna da tu misao ne može spojiti s Anom. Ugledavši nedostatak odlučnosti u njegovu licu, Ana gubi nadu.

“Stvari ne mogu ostati onako kako pretpostavlja”, kaže Vronski razmišljajući o dvoboju. Govori joj da mora napustiti muža, ali ona to odbija govoreći mu da time napušta svoje dijete. Objašnjava joj da je izbor jednostavan: ona mora napustiti svoje dijete ili zadržati taj ponižavajući položaj.

Dok ona jeca, Vronski, koji je na rubu suza, osjeća se bespomoćnim znajući da je kriv za njezinu nesreću. Nažalost, Ana se suočava sa svojim strahom: sve će ostati isto, neće napuštati Karenjina.

Tog ponedjeljka, na uobičajenom zasjedanju Povjerenstva, Karenjin dolazi do pobjede, a nakon prijedloga, čak i protiv argumenata njegovog suparnika Stremova, imenovana su tri nova povjerenstva koja će istražiti reorganizaciju domorodačkih plemena. Peterburško društvo samo govori o posljednjoj pobjedi Karenjina. Sljedećeg dana Ana stiže u Peterburg, čestitajući Karenjinu na jučerašnjem trijumfu. Zahtijevajući da se ponašanje njegove žene nalazi iznad svih sumnji, Karenjin zabranjuje Ani da se nalazi za svojim ljubavnikom. Zauzvrat, on joj omogućuje sve privilegije ugledne supruge.

Karenjin je usredotočen na svoj rad, a privremeni trijumf nad političkim neprijateljem odvraća ga od obiteljskih problema. Kad mu Ana dođe u emocionalnom očaju, njegovo je ponašanje hladno i osvetoljubivo. Kaže mu, bez sumnje, da će ostati s njim i prekinuti odnose s Vronskim.

Levin provodi ostatak ljeta razmišljajući o ekonomskim i poljoprivrednim strategijama, dok pokušava izbjeći razmišljanja o Kiti, a koja boravi s Doli udaljena od njega manje od dvadeset milja. Posjećuje vlasnika obližnjeg imanja, kako bi otišao pucati, te se upuštaju u raspravu o seljačkom radu. Iako se ne slaže s Svijažskim, koji želi ponovno uvesti kmetstvo (ukinuto 1861.), razgovor pokreće Levinovo razmišljanje o seljacima. Levin vjeruje da je najbolji način da ih se potakne rad tako da ih se ne prisiljava, već da im se da vlasnički udjel u njihovom radu kroz vlasništvo. On razvija “teoriju” ekonomskog rada koja uključuje kooperativni rad i vlasništvo. Pokušava primijeniti ovu teoriju na svojoj farmi, ali seljaci na tu ideju odgovaraju s puno manje entuzijazma nego Levin.

Krajem rujna, Levin primi iznenađujući posjet svog brata Nikolaja. Osakaćen i očito vrlo bolestan; smrt mu je neizbježna. Iako je Levin užasnut izgledom svog brata i zabrinut za svoju budućnost, Nikolajeva sudbina nije tema za raspravu. Nikolaj čak tvrdi da se njegovo zdravlje poboljšava. Umjesto toga, oni se žustro raspravljaju oko Levinove ekonomske teorije. Nikolaj se ruga vjerovanjima svog brata, nazivajući ih iskrivljenim oblikom komunizma. Ovo razočara Levina o potencijalu njegove ideje. Nikolaj odlazi, a Levin tone u depresiju. Počinje svuda vidjeti smrt i depresivan je zbog vlastite duše.

Četvrti dio

Kako se ovaj dio knjige otvara, obitelj Karenjin živi zajedno u svakodnevnim napetim međuodnosima. Oni su “krajnji stranci”, a Ana i dalje viđa Vronskog daleko od kuće. Karenjin je toga svjestan i ne radi ništa po tom pitanju. Sve troje trpe svoju bijedu samo zato što se nadaju promjeni. Karenjin očekuje da će ta strast proći s vremenom, dok se Ana nada da će se “nešto” pojaviti kako bi se riješilo stanje.

Vronski čeka da se problem riješi sam, bez da on išta poduzima. Usred zime, Vronski provodi naporan tjedan pokazujući stranom princu znamenitosti grada. Princ je glupa, samozadovoljna, besprijekorna osoba. Dostojanstven i oštar sa svojim nadređenima, slobodan i jednostavan sa svojim ravnopravnim, prezirno popustljiv prema svojim nadređenima, uznemirujuća je zrcalna slika samog Vronskog. Kad napokon ode, Vronski se upusti se u čitav noćni užitak da se “pročisti”. Vraćajući se kući, Vronski pronalazi poruku od Ane koja ga moli da se vide dok je Karenjin na sastanku.

Vronski se pojavi i naleti na Karenjina na vratima. Karenjin, koji izgleda kao glasnik smrti, upućuje mu pogled kao da će ga ubiti. Pomalo ošamućen, Vronski se osjeća poput zmije u travi, nečeg stranog njegovoj prirodi što ga ljuti i frustrira. Čuvši za njegov najnoviji užitak, Ana se osjeća nesretnije nego ikad prije i vrijeđa ga u jednom od svojih sve češćih napada ljubomore. Iako zna da je sve potaknuto iz njene velike ljubavi prema njemu, Vronski se ipak prestraši njenih riječi. U tim trenucima njegova ljubav iščezava, a on primjećuje njen gubitak čvrste linije, pomalo izblijedjelu ljepotu i novi pakostan izraz koji joj ponekad prelazi preko lica. Ipak osjeća da veza među njima nikada ne može biti prekinuta. Pitajući je što je rekao liječnik, Vronski saznaje da će se njihovo dijete uskoro roditi. Njihov će položaj tada biti riješen, ali ne onako kako očekuju. Suze su joj u očima, ali misli da se sve bliži kraju “Uskoro ćemo biti u miru i više nećemo patiti”

Ana uživa u ismijavanju svog supruga i govori mu o noćnoj mori koju je imala o prljavom seljaku koji mrmlja o tome kako se “mora tući, udarati, mijesiti”.

Kad se vrati, Karenjin krene izravno u Aninu sobu. Bijesan što se usudila vidjeti Vronskog u njihovoj kući, on izjavljuje da će se vidjeti s odvjetnikom i započeti postupak razvoda. Serjoža će ostati s njegovom sestrom dok se slučaj ne odluči. Ana ga moli da joj pusti Serjožu govoreći mu da ga ne voli te da ju time što joj ga oduzima samo želi nju kazniti i povrijediti. Karenjin joj to u bijesu i priznaje: “Povezujem svog sina s mojom mržnjom prema vama.”

Sutradan angažira poznatog peterburškog odvjetnika da preuzme slučaj oko razvoda. Dosadašnja pobjeda Karenjina na posljednjem zasjedanju povjerenstva pretvara se u poraz. S potpunim informacijama o stanju zavičajnih plemena (okupljenim preko svih upravnih službenika u tim udaljenim dijelovima) njegov neprijatelj Stremov zauzima svoju stranu vodeći sa sobom i druge članove. Ne slažući se samo s Karenjinom, Stremov predlaže još radikalnija rješenja problema, tako da se mjere, dovedene do krajnosti, pokažu smiješnima. Sva ogorčenost javnog mišljenja i službenosti pada na Karenjina.

Zbog prezira onih koji poznaju Karenjinove privatne probleme, kao i ove posljednje poslovne pogreške, njegov je položaj pomalo neodređen. Kako bi popravio stvari, Karenjin odlučuje otputovati – o svom trošku – u daleke provincije i istražiti stanje domorodačkih plemena. Zaustavivši se u Moskvi na tri dana, Karenjin upoznaje Oblonskog te nevoljko pristaje večerati s njim sljedeće večeri.

Stiva je presretan što je Karenjin najistaknutiji gost njegove zabave na kojoj također trebaju prisustvovati Kiti i Levin. Ova prigoda naglašava njegov sretan život. Iako još uvijek nema novca, uspijeva osigurati lijepe poklone za lijepu glumicu koju je nedavno uzeo pod svoju zaštitu, a Doli je prilično vesela. Vraćajući se iz crkve, Karenjin radi svoj posao. Piše odvjetniku, priloživši nekoliko pisama koje je Vronski poslao Ani kao dokaz njene nevjere, a zatim piše deputaciju za domorodačka plemena na putu za Peterburg.

Iako jedan od posljednjih koji je stigao u njegov dom, Oblonski na prvi pogled primjećuje da njegovi gosti još nisu sasvim zaokupljeni. U trenu je upoznao sve. Spajajući Kozniševa i Karenjina u razgovoru o rusifikaciji Poljske, Stiva je živahno razgovarao, a njegovo se društvo opustilo i počelo uživati.

Pri Levinovom dolasku, Kitino lice biva obasjano od radosti i ona se gotovo rasplače. Za Levina njezina riječ ima neizrecivo značenje i cijelo je njegovo biće ispunjeno nježnošću za nju. Dok svi drugi raspravljaju o ženskim pravima, Levin i Kiti tiho razgovaraju, oduševljeni svojim savršenim razumijevanjem.

U međuvremenu Doli poziva Karenjina na razgovor. Ona započinje protestiranjem oko Anine nevinosti i pokušava promijeniti njegovo mišljenje – “sve osim razvod” moli ona – prizivajući njegov osjećaj ljubavi prema vjeri. Ali čak i nakon intenzivne rasprave, Karenjinovo mišljenje ostaje isto.

Levin i Kiti razgovaraju za stolom s kartama, Kiti piše kredom, a on je zaprepašten što su njihovi umovi u tako “savršenom dogovoru“. Koliko god loše izrazio neku misao, ona ga uvijek razumije. Uzevši kredu od nje, on piše samo početna slova odgovora na svoje pitanje: “Kad ste mi rekli da se to ne može dogoditi – je li to značilo nikad ili tada?” Kiti pokazuje na slovo “n” i govori mu da je odgovor “nikad”, ali da sada to nije istina.  Još nekoliko rečenica razmjene kredom, a onda Levin piše: “Nikad te nisam prestao voljeti.” S kredom ju pita da se uda za njega, a Kiti odgovori “Da” i prije nego on završi s pisanjem. Kad obitelj Ščerbacki krene kući, Levin se osjeća sigurno, čak i bez nje, toliko da jedva čeka naredno jutro da ih pozove.

Nakon večere, Levin prati Kozniševa na sastanak, ispunjen radošću, otkriva da su svi sjajni i dobrodušni. Levin sluša raspravu o nestalim novčanim iznosima i polaganju kanalizacijskih cijevi te zaključuje da je tema nevažna za članove koji raspravljaju i da oni jednostavno uživaju.

Levino uzbuđenje ne dopušta mu da se odmori te noći. Sutradan iza podneva stiže u kuću Ščerbacki i Kiti mu potrči u susret. Njeni roditelji su ljubazni i privrženi; oboje imaju suze u očima. Tada im sluge počinju čestitati. Levin osjeća kako mu Kiti ima mnogo toga za oprostiti. Jedna stvar je njegov nedostatak vjere, ali njegovu zaručnicu nije briga. Kaže da poznaje njegovu dušu i u njoj vidi dobrotu koju cijeni. Druga se stavka odnosi na njegov prošli život, a Levin žali što nije tako čist kao ona. Želeći podijeliti sve njegove tajne, on joj daje svoj dnevnik, a Kiti gorko plače nad bilježnicom.

Kad mu oprosti, Levin se osjeća više nego ikad nedostojan njene ljubavi. Moralno se klanjajući pred njom, svoju veliku nezasluženu sreću nagrađuje više nego prije.

Vraćajući se svojoj kući, Karenjin se prisjeća svog razgovora s Doli. Iznerviran njezinim podsjetnikom na ljubav prema vjeri, Karenjin razmatra svoj obilazak u obliku inspekcije u provincijama. Prvo pročita svoja dva telegrama. Jedna sadrži vijest da je Stremov primio upravo imenovanje koje je sebi zaželio. Drugi je od Ane. “Umirem“, piše. “Molim, molim vas da dođete. Mirnije ću umrijeti od vašeg oproštenja.”

Shvativši da je njezin porod blizu, on zaključuje da poruka nije samo neki lažni trik. Odmah će otputovati u Peterburg, izvršavat će zadnju dužnost prema njoj, zadržati svoje samopoštovanje. Ali on ne može odagnati razmišljanje da bi njezina smrt riješila njegov najnužniji problem.

Kod kuće Karenjin saznaje da je Ana jučer rodila djevojčicu (koja se također zove Ana), ali da je sada vrlo bolesna. Ulazeći u Aninu sobu pronalazi Vronskog s licem u rukama kako plače za njenim pisaćim stolom. Karenjinov izgled ga zbunjuje. “Ona umire” kaže Vronski, “Liječnici kažu da nema nade. Potpuno sam u tvojim rukama, samo mi dopusti da ostanem ovdje.”

Okrećući se od njegovih suza, Karenjin prilazi Aninom krevetu. S ispranim obrazima, svjetlucavim očima ona brzo zvoni glasom. Govori o Serjoži i svom suprugu koji, čini se, ni sama ne zna koliko je dobar. Karenjino lice se podrhtava kad vidi kako se on zagleda u njega s tako nježnom i ekstatičnom naklonošću kakvu nikad prije nije vidio u njoj. A onda mu ona priznaje da se boji “druge sebe”.

“Evo što sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim – ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne, ne, idi, ti si isuviše dobar – jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

Iznenada Karenjin ustupi mjesto emociji koja mu pruža novu sreću koju nikad nije poznavao. Klečeći, s glavom prema njezinoj ruci koja gori poput vatre kroz njegov rukav, plače. Ona zove Vronskog, koji, vidjevši Anu, zakopa lice u svoje ruke. “Otkrijte svoje lice!” ona naređuje. “Pogledajte ga! On je svetac!” Suprugu ona viče: “Otkrij mu lice, Aleksej Aleksandrovič, želim ga vidjeti!” Karenin odvlači Vronskom ruke, otkrivajući pogled strašan u svojoj agoniji i sramoti.

“Pruži mu ruku” – kaže Ana, “oprosti mu”. Karenjin ispruži ruku, dok mu nemirne suze teku niz obraze. “Hvala Bogu, hvala Bogu ” – promrmlja Ana. Tada bolovi ponovo počinju.

Plačući pod morfijem, ona pada natrag na krevet. Ana je imala porođajnu groznicu, rekli su liječnici, a devedeset i devet slučajeva od stotine je smrtno. U komi je Anin kraj samo nekoliko trenutaka daleko. Krajem jutra dolazi svijesti, a zatim opet spava. Liječnici se nadaju oporavku. Tog dana Karenjin dolazi kod Vronskog u boudoir. Spokojan izraz ispunjenih suza impresionirao je Vronskog.

Obećavši da će ga zvati ako ga Ana poželi vidjeti, Karenjin predlaže da Vronskom da ode. Vronski stoji na stubama. Sva pravila njegovog poznatog svijeta sada se čine lažnim i neprimjenjivim. Ana je svog prevarenog muža podigla na povišen položaj iz kojeg se doimalo to prezreno stvorenje, ne smiješno ili lažno, već ljubazno, izravno i dostojanstveno. Njihovi su stavovi suprotni: Karenjin je uzvišen, veličanstven, a on oboren, sitan i varljiv. Osjećajući se dalje odbijenim otkad se njegova ljubav prema Ani povećala tijekom njene bolesti, Vronski je pred njom bio ponižen na samom vrhu njegove ljubavi i sada ju je izgubio zauvijek. Vraćajući se kući svog brata, Vronski smatra da je počinak nemoguć čak i nakon budnosti od tri dana i noći.

Iz očaja i bijede cilja svojim pištoljem u srce i puca. Kako ga svijest napušta, Vronski je odjednom svjestan da je promašio.

U sljedećim tjednima Karenjin se opijao osjećajem unutarnjeg mira. Sada kada slobodno ljubi i slobodno oprašta, život mu je jednostavan. Ima veliku naklonost za novorođenu kćer i posjećuje njenu sobu više puta dnevno. Ipak osjeća da ga svijet neće razumjeti, da se od njega očekuje nešto više. Iako je shvaćanje njegovih odnosa s Anom još uvijek nestabilno i neprirodno, Karenjin ne želi da se situacija promijeni.

Vronski je molio Anu da ga vidi još jednom prije nego što krene na novo radno mjesto u daleku provinciju Taškent. Ana se pomalo boji svog supruga, ali ga pita za dopuštenje, no Karenjin se ne može izraziti pod Betsyinim prezirnim pogledom. Osjeća olakšanje kad ih Betsy napusti. Karenjin je svjestan Anine razdraženosti u njegovoj prisutnosti. Njegova fizička blizina ju je odbila. Odlučivši da više nikada ne vidi Vronskog, Ana osjeća bijedu svog lažnog položaja s punom snagom. “O, Bože, zašto nisam umrla”.

Shvaćajući Aninu mržnju prema njemu i shvativši da svijet zahtijeva njihov razvod, Karenjin je u dilemi. Razvodom bi stavili Anu u bespomoćan položaj, osramotili oba djeteta i lišili sebe svega što mu je stalo. Ipak shvaća da bi svijet prevladao nad onim što smatra ispravnim i ispravnim. Oblonski stiže dok Betsy odlazi. Nalazeći svoju sestru u bijedi, Stiva pokušava uvjeriti Karenjina da pristane na razvod. Nakon što razgovaraju o tom pitanju, on daje dozvolu Stivi da uredi stvari kako bude smatrao prikladnim.

Vronski lebdi između života i smrti u danima nakon pokušaja samoubojstva. Njegovo djelovanje riješilo je jedan izvor njegove bijede i on se može suočiti s Karenjinom veličanstvo, bez poniženja. Odlučivši da se više neće nalaziti između pokajane supruge i njenog muža, prihvaća posao koji je Serpuhovski našao za njega i moli Betsy da ugovori posljednji sastanak s Anom prije nego što krene u Taškent. Betsy stiže s vijestima da je Karenjin pristao na razvod. Vronski se uputio u Aninu kuću.

Ne gledajući jesu li sami ili ne, on joj pruža poljupce, dok Ana drhti od emocija. Konačno kad može govoriti, Ana mu govori da ne želi razvod, da je zabrinuta zbog Serjože. Suze joj teku niz obraze i ona se ne može osmjehnuti. Vronski odbija svoj posao i, primjećujući neodobravanje visokih dužnosti u ovoj akciji, brzo daje ostavku na svoju misiju. Mjesec dana kasnije Karenjin i njegov sin ostaju sami u kući. Ana odlazi u inozemstvo s Vronskim bez da se razvela i razvod je odlučno odbila.

Peti dio

U tijeku su pripreme za vjenčanje Levina i Kiti. Kako bi ispunio crkvene zahtjeve za brak, Levin prolazi kroz predavanja o zajedništvu.  Levin se pojavljuje u crkvi, priznajući starom svećeniku svoj grijeh sumnje u sve, čak i u postojanje Boga. Nakon što je dobio oprost, razmišlja o svećenikovim pitanjima o tome kako će osigurati djeci “duhovni napredak u svjetlu istine“. Levin večera sa svojim prvostupnicima noć prije vjenčanja. Svećeničko inzistiranje na postojanju Boga uznemiruje ga, čak i do te mjere da je pokušao u posljednjem trenutku razgovarati s Kiti da se uda za njega, ali ne pred Bogom.

Odbijajući ponudu, Levin se pomiri s činjenicom. Vjenčanje će se održati u svom složenom sjaju. Levin je na ceremoniji preplavljen radošću i ljubavlju, ali brojni gosti ubacuju notu ozbiljnosti pričajući o propalim brakovima, uključujući i njihove vlastite. Koznišev ističe da se supruga ne smije miješati u muževe užitke. Ali Levin smatra da mu je najveća sreća biti s Kiti i ispunjavanje njezinih želja. Odjednom nesiguran u kakve su joj želje, ponovno je ljubomoran na Vronskog. Tražeći Kiti, Levin je pita je li sigurna da se želi udati za njega. Kad se opet smiri, ona mu objasni zašto ga voli: jer ju savršeno razumije, jer zna što ona želi, a dobro je i sve što mu se sviđa. Vjenčanje se odvija sljedećeg dana, a mladi par te večeri odlazi iz zemlje.

Ana i Vronski putuju Italijom tri mjeseca prije nego što se smjeste u malom gradu, osjetljivi na reakcije svojih poznanika. Izbjegavajući kontakt s Rusima, otkrivaju da većina ljudi koje poznaju karakteriziraju ih prema njihovoj nezakonitoj vezi. U ovom prvom razdoblju slobode i brzog povratka zdravlju, Ana se osjeća “neobično sretnom”, a njezina bolest, kriza Karenjinovog stava i napuštanje sina izgledaju poput dijelova groznog sna. Vronski je neprestano pažljiv, ne pokazuje žaljenje što je žrtvovao obećavajuću karijeru zbog nje. Iako traži nesavršenosti u Vronskom, Ana ne može pronaći nijednu. Vronski, međutim, ubrzo saznaje da se sreća “ne sastoji samo u ostvarenju nečijih želja.”

Nakon razdoblja zadovoljstva, osjeća se ugodno. Svakog dana ispunjava šesnaest slobodnih sati, posvećuje se nizu intenzivnih interesa: prvo politika, zatim knjige, a sada slikanje.  Vronski susreće starog prijatelja, ruskog intelektualca po imenu Goleniščev, a koji piše knjigu “Dva načela” u kojoj tvrdi da je rusko tajno nasljeđe Bizant. Također potiče novi interes Vronskog za slikarstvo te on počinje slikati Anin portret. Iako se smatra pomalo talentiranim, njegovo je proučavanje i bavljenje umjetnošću kratko.

Vronski i Ana susreću i poznatog slikara po imenu Mihajlov, Iako Goleniščev ne odobrava njegov rad. Vronski i Ana su impresionirani, iako oboje okreću glavu od Mihajlovog remek-djela, Pilateove opomene, u korist bukoličke studije dva zgodna mladića koji pecaju. Mihajlov pristaje napraviti Anin portret. No, kad Vronski uvidi da je Mihajlov portret kudikamo bolji od njegovog, odluči prestati baviti se slikarstvom. Napuštaju Italiju i vraćaju se na seosko imanje obitelji Vronski gdje planiraju provesti ljeto na seoskom imanju. Planiraju se, nakratko, zaustaviti u Peterburgu, kako bi Vronski riješio neki posao s nekretninama, a Ana vidjela svog sina.

Nakon 3 mjeseca braka, Levin i Kiti još uvijek se bore s tim da se naviknu dijeliti kućanstvo. Unatoč velikoj ljubavi, prvo razdoblje njihovog bračnog života Levinu je naporno. On je sretan, ali razočaran što se njegov brak sastoji od sitnih svađa zbog kojih se jednom smijao drugim bračnim parovima. Oboje su raspoloženi za svađe i ostaju strastveni jedno prema drugom, ali ipak ne razumiju međusobne uloge i zahtjeve.

Tek tijekom njihovog trećeg mjeseca braka, nakon četverotjednog boravka u Moskvi, život počinje nesmetano. Radeći na svojoj knjizi koja objašnjava njegov sustav zemljišne reforme, s Kiti kraj sebe, Levin se sjeća kako je pisao kako bi umanjio osjećaj sveprožimajuće smrti. Sada radi na poticanju osjećaja “neizrecive vedrine” i radosti. Oduvijek je vjerovao da je brak vrijeme kada se ozbiljno započinje posao života, Levin se divi svojim mjesecima besposlenosti jer od vjenčanja nije radio na farmi niti dodirnuo knjigu. Ne razumije Kitinu bezobzirnost i nedostatak “ozbiljnih” interesa koji proizlaze iz njezinih instinkta izgradnje njihova gnijezda. Tolstoj objašnjava da se Kiti priprema za vrijeme kada kućanstvo i odgoj djece postaju ukupni značaj njezina života.

Stvari ne teku dobro sve dok Levin ne primi vijest da je njegov brat Nikolaj u Moskvi na rubu smrti. Rastužen, odlazi ga vidjeti, a Kiti inzistira na tome da ide s njim, unatoč Levinovoj nevoljkosti da se njegova supruga suoči s “palom ženom”. Stižu u raspadnutu, prljavu seosku gostionicu u kojoj odsjedaju Nikolaj i Maša. Levin je odbijen prljavštinom i neredom bolesničke sobe, zgrušavanjem i stenjanjem živog leša što je njegov brat. Kiti sjedi uz Nikolajev krevet, držeći ga za ruku i utješivši ga simpatičnim, bezobličnim riječima. Naruči bolju sobu za Nikolaja, nadgleda sluškinju pri čišćenju, donosi mu svježu posteljinu na krevetu, svježu odjeću za pacijenta, šalje liječnika, kemičara, poziva konobara. Nikolaj ima novi izraz nade na licu dok je svježe odjeven, udobno se odmarajući u slatkoj mirisnoj urednoj sobi.

Na Kitin nagovaraj, pristaje primiti sakrament i krajnju povezanost. Ali njegova jedina vjera, šapne Levinu, počiva u fijalu opijuma koji ga oslobađa od njegove stalne boli. Tri dana Nikolaj lebdi na rubu smrti. Dugo bdjenje strašno je fizičko i emocionalno naprezanje za one oko njega. Kad brat konačno umre, Levin je u krajnjem očaju zbog njegove smrti. Mora se snažnije od ikada zalijepiti za život, za ljubav. U ovom trenutku saznaje da je Kiti trudna.

Kako Karenjin pati od poniženja javnog mišljenja i stagniranja karijere, postaje plijen ekstatične zavodljivosti socijalistice, grofice Lidije Ivanovne. Lidija vjeruje u mondenu vrstu emocionalnog kršćanstva i, iako osjeća glupost koja stoji iza njenog poziranja, Karenjin nalazi utjehu u njezinim riječima i pažnji. Učinivši ono što može kako bi mu "olakšala teret sitnih briga" grofica počinje voditi Karenjinovo kućanstvo. Unatoč tome što je svoju religioznost smatrala pretjeranom i neukusnom, Karenin je utješi svojim molitvama i pohvalama. Ali Lidija je također osvetoljubivo raspoložena prema Ani: ona kaže Serjoži da je njegov otac svetac, a majka mrtva.

Potom sudjeluje u praktičnim kućanskim poslovima, iako se pokazala nesposobnom. Karenjinov sluga tiho ispravlja sve njene nemoguće naredbe i stvari glatko teku pod njegovim vodstvom. Lidija se često zaljubljuje, posebno u ljude povezane sa sudom, i sada usmjerava sve svoje naklonosti prema Karenjinu. Posebno je ponosna što ga je iz apatičnog vjernika pretvorila u gorljivog kršćanina. Sa svojom uobičajenom sljepoćom, ona ne shvaća da je njegovo uvjerenje samo prikladan način da prevlada svoje poniženje i jad. Naravno da je ljubomorna na Anu, i kad Ana pošalje poruku u kojoj traži dozvolu da vidi Serjožu, ona uvjerava Karenjina da joj odbije zahtjev.

Karenjin se jako brine da svom sinu pruži izvrsno obrazovanje. Angažirajući izvrsne učitelje u svakoj disciplini, on sam daje Serjoži lekcije iz Novog zavjeta. Serjoža, u međuvremenu, ne vjeruje da je njegova majka mrtva. Njegovo najdraže zanimanje tijekom njegovih šetnji je da je traži. Svaka zgodna tamnokosa žena šalje takav nalet nježnosti kroz njega da mu se oči napune suzama. Zamišlja kako bi njegova majka došla do njega, otkrila svoje nasmiješeno lice dok podiže veo kako bi ga poljubila.

Dolazeći u Peterburg, Ana ne misli samo na svog sina i na to kako ga vidjeti. Ponižena zbog nedostatka reakcije grofice, Anin sram postaje gnjevan kada joj Lidija piše kako će ideali njenog sina biti razbijeni prisustvom njegove majke.

Unatoč ovoj zabrani, Ana ulazi u kuću da svog sina vidi ujutro na njegov rođendan. Serjoža je strašno bio nesretan za vrijeme Anine odsutnosti. Loše se snalazi u školskim obavezama, nesvjesno shvaća napetu prirodu osjećaja oca prema njemu i nedostaje mu majka. Ana i on imaju emocionalno okupljanje, prekinuto dolaskom Karenjina. Serjoža je postao mlad dječak od njene odsutnosti, mršaviji, viši, zreliji. Ana ga ljubi dok još spava. Vidjeti da je njegova majka stvarno ovdje, a ne samo lijep san, šokira ga. Serjoža joj pruža ruke i snažno se pritisne uz nju. Iako joj je odbio zahtjev da vidi dijete i Karenjin je preplavljen prizorom, samo pogne glavu i dopušta joj da prođe. Ana u strasti ostavlja sina iza sebe. Vraća se u hotel.

Unatoč svojoj intenzivnoj čežnji i pripremivši svoje emocije za sastanak, ona nije mogla predvidjeti koliko će se snažno susret na nju odraziti. Sada joj dadilja donosi djevojčicu obučenu u novu odjeću, čije okruglo ružičasto lice razvlači u osmijehe kad vidi majku. Ipak, Ana osjeća da njezina ljubav prema maloj Ani nije tako intenzivna kao ona za njezinog sina, prvo dijete koje je usmjerilo svu ljubav prema njoj, a koju nije mogao dati svom ocu. Gledajući fotografiju svog sina, na istoj stranici albuma vidi sliku Vronskog, odjednom se sjetivši da je on uzrok njezine sadašnje bijede.

Odjednom, uz navalu ljubavi prema Vronskom, ona mu zamjera što nije bio ovdje da podijeli njenu nesreću. Možda je ne voli, pomisli ona i pronađe sve vrste dokaza koji to dokazuju: njihove odvojene hotelske sobe, gosti koje Vronski dovodi sa sobom donosi, umjesto da se vidi s njom na samo.

Vronski obilazi društvene krugove kako bi osjetio kako će Peterburško društvo prihvatiti njega i Anu. Dobio je hladan prijem i uvjeren je da je Ana posebno prognana. Iako Vronski i dalje može uživati ​​u društvu muškaraca, poput svog starog prijatelja Jašvina, Ana je zatvorena u svoju sobu. Ljubomorna i razdražena zbog ovog nedostatka slobode, odlučuje počiniti društveno samoubojstvo odlaskom na operu.

Kad se Vronski i Ana te večeri sastanu na večeri, on je zatekne u neobičnom, bezobzirnom raspoloženju. Pozvala je goste da večeraju s njima, flertuje s muškarcima i sprema se prisustvovati dobrotvornoj predstavi u toj operi te večeri, gdje će biti cijeli Petersburg da je vidi. “Vaša prisutnost prepoznat će vašu poziciju pale žene” Vronski govori Ani. Moleći je da ne ide, on pokušava ne gledati njezinu ljepotu, sada uvećanu haljinom koju će nositi u kazalište. Ana mu govori da za nju nije važno ništa osim ljubavi prema Vronskom, da ne žali zbog onoga što je učinila.

Stigavši kada je predstava u punom jeku, Vronski odlazi do Anine lože. Saznaje da ju je grofica uvrijedila u susjednoj loži, a njezino je ime svakome na usnama. Tek kod kuće Ana podlegne emocijama koje je probudilo njezino poniženje. Ona ga okrivi za svoju sramotu, a Vronski ju može utješiti samo opetovanim jamstvima njegove ljubavi. Njena zasljepljujuća ljepota ga iritira, a u srcu mu zamjera njezino djelovanje. Sljedećeg dana, potpuno pomireni, odlaze iz zemlje.

Šesti dio

Iz raznih razloga, Levin i Kiti moraju imati mnogo mjesta u svojoj seoskoj kući. Doli i njezina djeca su u posjeti, velikim dijelom zato što je njihova seoska kuća ruševna. Varenjka, Kitina pobožna prijateljica, ispunila je svoje obećanje da će doći u posjet kada se Kiti bude udavala. Stara kneginja Ščerbacka odlučna je ostati uz Kiti tijekom njene prve trudnoće. I Koznišev, kao i obično, traži rješenje da se oslobodi od gradskog stresa i vreve. Kozniševa privlači Varenjka, a to uzbuđuje cijelu kuću. Kiti i Doli s nestrpljenjem planiraju mogućnost da Koznišev predloži brak Varenjki, dok se stara kneginja brine za Kiti, govoreći joj da je uzbuđenje loše za njeno zdravlje i inzistira na svim vrstama pretjeranih mjera opreza za zdravlje nerođenog djeteta.

Kad Varenjka i Koznišev izađu brati gljive, Koznišev odlučuje da mu je ovo prilika da joj predloži brak. No, kad se približi Varenjki, obuzme ga stidljivost i oni završe banalnim razgovorom o gljivama. Trenutak prolazi i oboje znaju da se to više nikada neće ponoviti.

Oblonski stiže s Vasenkom Veslovskim, zgodnim mladim playboyem. Levin je razdražen jer je očekivao starog Ščerbackog i zato što odmah primjećuje da Vasenka privlači Kiti. Naglo osjeća ljubomoru i  nesigurnost zbog svog odnosa s Kiti. Kad Doli, stara kneginja i Kiti željno slušaju Vasenkove priče na večeri, Levinova se ljubomora pojačava. Zamišlja da je Kiti već zaljubljena u Vasenka i da je možda čak planirala sastanak. Sklon je pretjerivanju, kako primjećuje Tolstoj: “Već je sebe vidio kao prevarenog muža, kojem su bila potrebna njegova supruga i njen ljubavnik samo kako bi im osigurao životne blagodati i užitke”.

Kasnije je Levin uspio ignorirati svoje sumnje prema Kiti. Objašnjava si da je tako intenzivno slušala Vasenka jer im je pričao o Aninom život s Vronskim. Namjeravajući biti srdačan, Levin s Vasenkom i Stivom kreće u dvodnevnu streljačku ekspediciju, a Vasenkova nesposobnost ga tješi. Unatoč tome, Levin nadvladava svoje neprijateljstvo i zaključuje da je, na kraju krajeva, Vasenko jednostavan, dobrodušan i čestit. Još jednom kod kuće, Levinova ljubomorna boja ponovno bljesne. Kiti se, također, nesretno osjeća zbog Vasenkove pažnje. Unatoč priznanju osnovne krivnje svog gosta, Levin traži od njega da ode. Svima se to čini smiješnim, smatraju da Levin nema pravo upuštati svoju preosjetljivost u nepotrebno vrijeđanje gosta. Ali Kiti i Levin mnogo se bolje osjećaju kada se riješe Vasenkove burne nazočnosti.

Doli održi svoje obećanje i odlazi posjetiti Anu na seosko imanje Vronskog, jednodnevnim prijevozom kočijom od Levinove kuće. Vozeći se, razmišlja o problemima bračnog života. Uzdahne, smatrajući da je cijelo njezino postojanje provedeno bilo u trudnoći ili među dojiljama. Pita se zašto su svi toliko protiv Ane? Ana ima nekoga tko je voli, dok ona (Doli) ima muža koji voli druge. Razmišljajući o svom životu i ljubavnim vezama, svim vrstama strastvenih, nemogućih romansi. “Ana je učinila sasvim ispravno.” Doli zaključuje, “barem je sretna i usrećuje drugu osobu. Sigurno nemam zamjerki za nju”

Kad se njezina kočija približi imanju Vronskog, Doli susreće Anu kako jaše s Veslovskim, njenom tetkom i Vronskim. Doli otkriva sve o Ani obasjana novom ljubavlju; sada je ljepša nego ikad. Diveći se imanju, Doli je impresionirana mnogim novim zgradama, a Ana joj objašnjava da su to kućice se sluge. Ističe staju, novi park i “Aleksejevu najnoviju strast”, potpuno novu, dijelom izgrađenu bolnicu izgrađenu za njihove seljake.

Ana odvodi Doli u dobro uređenu rasadnicu, opremljenu modernom i skupom engleskom mašinerijom. Impresionirana zdravom tamnoputom malom Anom, Doli primjećuje koliko dobro puže i kako lijepo izgleda. Uvijek imamo posjetitelje, kaže Ana. Muškarcima je potrebna rekreacija, a Alekseju je potrebna publika. “Moram sve učiniti živahnim ili će Aleksej potražiti nešto svježe.” objašnjava Ana.

Kad Doli razgovara s njenom tetkom, ona joj govori da je ovdje da stane uz svoju nećakinju sada kad su ju svi ostali odbacili. “Oni žive kao najbolji bračni parovi”, kaže tetka, “Na Bogu je da im sudi, a ne nama.”

Ana predlaže šetnju prije večere kako bi pokazala Doli imanje. Nalazeći se s Vronskim, Doli se osjeća nelagodno jer nikad nije voljela njegove ponosne manire. No, dok s entuzijazmom objašnjava svoje planove za gradnju, njihov arhitektonski dizajn, namjere nove bolnice, Doli se počinje zainteresirati za njega i razumije kvalitete koje Ana voli. Odvlačeći ju od njihovih prijatelja, Vronski moli Doli da iskoristi njen utjecaj i nagovori Anu da se razvede. “Sada imamo jedno dijete, kaže, a možda i drugo. Pa ipak, oni s pravom pripadaju Karenjinu“.

“Ako se ne uspije razvesti, djeca žene koju volim pripast će nekome tko ih mrzi i neće imati nikakve veze s njima”

Duboko ganuta, Doli obećava da će razgovarati s Anom.

Večera je elegantna i dobro pripremljena: Vronski je odgovoran za odličan izbor hrane i vina. Ana se pojavljuje u trećoj haljini koju je Doli vidjela tog dana, dok se Doli srami nositi onu dobru haljinu koju je donijela sa sobom te jednu već zakrpanu. Uznemirena je u koketirajućim razmjenama između Ane i Veslovskog u kojima Vronski izgleda kao da uživa. Doli se sjeća kako je Levin potjerao Vasenka zbog istog ponašanja. Bezlična atmosfera ove svakodnevne, a opet elegantne večere pruža Doli neugodu. Njeni se osjećaji pojačavaju tijekom igre poslije večeri u tenisu na travnjaku, koji za nju ima “neprirodnost odraslih ljudi koji igraju dječju igru u nedostatku djece.”

U toj neaktivnoj atmosferi iznenada joj nedostaju majčinske brige nakon samo jednodnevnog odmora od njih. Dok se Doli priprema za krevet, Ana dolazi k njoj na privatni razgovor. Ona pita što Doli misli o svom životu. Iako se raduje kraju ljeta kada će ona i Vronski biti sami, Ana kaže da sve pokazuje da će on “provesti pola svog vremena izvan kuće.”

Ana još uvijek odbija prihvatiti Karenjinovu ponudu za razvod braka unatoč želji da se uda za Vronskog. Želi da njegova djeca budu zakonita kako bi mogla naslijediti njegove zemlje. Doli pokušava uvjeriti Anu u plemenitost odluke da pristane na razvod, ali Ana odbija razmotriti njen prijedlog. Doli savjetuje razvod kako bi se Ana i Vronski vjenčali i legitimirati buduću djecu. Kad Ana čvrsto izjavi da “više neće biti djece” jer ona to tako želi, Doli po prvi put bude šokirana. “Moje jedine veze s Aleksejem su ljubav, nastavlja Ana, i ona mora uvijek biti svježa i draga da bi zadržala njegov interes.” Doli osjeća neprolazan niz pitanja oko kojih se nikako ne mogu složiti i koja ostaju neizgovorena. Razvod bi značio trajni gubitak sina.

Voljeti sina i svog ljubavnika podjednako, “ali oboje više od mene”, nastavlja, nemoguća je dilema. “Ne mogu ih imati oboje, i to je jedino što želim … Ništa drugo nije važno”, zaključuje Ana.”

“Serjoža? – sjeti se ona – Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Doli također zabrinuto primjećuje da se Ana uopće ne zanima za svoju djevojčicu te nastavljaju razgovor u kojem joj Ana otkriva da noću uzima morfij kako bi zaspala. Ispunjena sažaljenjem zbog Anine patnje, Doli svoj vlastiti život vidi s obnovljenim šarmom. Nestrpljiva je da ide sljedećeg jutra kući, dok je Ana tužna što odlazi. Shvaća da se s Dolinim odlaskom osjećaji koji su u njoj sad probuđeni više nikada neće pobuditi.

Vronski i Ana nastave živjeti na isti način kao i prije, imaju ih mnogo posla. Osim što čita mnoge romane, Ana proučava arhitektonske i poljoprivredne časopise kako bi išla ukorak s Vronskim. Njeno znanje i sjećanje zadivljuju ga i on često s njom razgovara o problemima i smatra kako su mu njeni prijedlozi korisni. Cijeneći sve što radi iz ljubavi prema njemu, on ipak brine o ljubavnim zamkama u kojima ga drži. Da nije bilo scene svaki put kad prisustvuje građanskom sastanku ili utrci, njegova karijera progresivnog vlasnika zemlje u potpunosti bi ga zadovoljila.

U listopadu se održavaju plemićki izbori u provinciji Kašin. Vronski je zadivljen kako Ana mirno prima vijest o njegovom odlasku. Ne usuđujući se ispitivati njeno dublje razmišljanje, on odlazi na izbore kao gest neovisnosti i ublažava svoju dosadu.

Od rujna Levin i Kiti žive u Moskvi i čekaju njen porod. S obzirom na to da mu je dosadno u gradu, Levin pristaje pratiti Kozniševa na Kašinove izbore. Koznišev mu pojašnjava da su ovi izbori osobito važni jer provincijski maršal vježba ogromnu moć obrazovanja, upotrebe javnih sredstava i imenovanja skrbnika. Sada je potrebno izabrati mladog i modernog progresivnog maršala za daljnju pokrajinsku samoupravu. Kašin, bogat i u avangardi napretka, mogao bi poslužiti kao primjer drugim zemljama da ih kopiraju.

Levin ne razumije svađe političke moći među plemićima okupljenim na skupštini, niti pridaje veliku važnost raspravama, govorima ili glasanju. Drago mu je što upoznaje starog vlasnika zemlje kojeg je upoznao prošle godine i njihov razgovor izražava ono što bi Levinovi prijatelji nazvali reakcionarnim gledištem.

Dok dvojica govore o odanosti svojim farmama, unatoč niskoj dobiti i mnogo posla, Levin prepoznaje da on i ovaj stari posjednik zemlje predstavljaju drevnu tradiciju posjedovanja zemljišta koju pridošlice, poput Vronskog, mijenjaju pretvarajući poljoprivredu u industriju. Levin i njegov prijatelj rade više za ljubav nego za kapitalni dobitak. Stari posjednik usmjerava Levina prema njihovoj skupini pobjedonosnih liberala. Ne mogavši izbjeći susret s Vronskim, Levin mu govori s nesvjesnim animozitetom i taktičnošću, pokazujući svoje potpuno nepoznavanje izbornog postupka.

Vronski je domaćin pobjedonosne izborne stranke. Toliko se zainteresirao za pokrajinsku politiku i aktivno je sudjelovao u napredovanju pobjedničkog kandidata. Čak misli da bi se i on mogao kandidirati na sljedećim izborima. U tom sretnom raspoloženju, Vronski dobiva poruku od Ane, u kojoj mu ona govori da je njihova kći bolesna od upale pluća i da je jako zabrinuta. Gorko, Vronski uspoređuje nevine izborne svečanosti sa “sumornom burnom ljubavlju” kojoj se mora vratiti.

Ana nije imala mira od kada ju je Vronski tako hladno ostavio. Ona zna da će biti nezadovoljan što je od njega tražila da se vrati kući, a mala Ana više nije ozbiljno bolesna. Kao i obično kad Vronski traži svoja prava na slobodu, Ana zaključuje osjećajem vlastitog poniženja: “Može ići tamo gdje hoće, dok ja ne mogu“.

Barbara se žali da Ana uzima morfij kad ga nema. Ana je poželjela da se vrati kući jer je bila ljubomorna i usamljena. Oni se ponovno ujedinjuju strastveno, ali Vronski se osjeća sve više iziritirano njenim stalnim zahtjevima. Ana prepoznaje da on žudi za slobodom, za onim što naziva “ muškom neovisnošću” i da o tome ovisi budućnost njihove veze, ali ne može zamisliti da mu pruži više prostora. Njezina vlastita usamljenost i visok stupanj nesigurnosti u svom položaju onemogućavaju joj da se ponaša drugačije od toga da se prilijepi za njega.

Njegov hladan pogled pokazuje da se njegova ljubav hladi, ali čak i ako se njihov odnos nikada ne može promijeniti. Samo njezina ljubav i šarm mogu ga zadržati. Svake se noći umiruje s tim morfijem kako bi mogla spavati. Samo će brak jamčiti Vronskom nježnost, odlučuje Ana i piše Karenjinu poruku za razvod. Krajem studenog preselili su se u Moskvu i opremili kuću poput bračnog para. Svakog dana očekuju odgovor od Karenjina, a zatim razvod.

Sedmi dio

Kako se ovaj dio romana otvara, Levini su bili u Moskvi više od dva mjeseca. Kiti već kasni s porodom i Levin, unatoč tome što ga gradski život ne veseli, prilagođava se rutini moskovskog života. Posjećuje koncerte, prima i uzvraća besmislene društvene pozive, pohađa engleski klub kako bi večerao, pio, pa čak i igrao neke od raznih igara kako bi se opustio. Levin i Kiti se još više povezuju te se rijetko svađaju kad dođu u Moskvu.

Tijekom posjeta obiteljskoj prijateljici, Kiti i njezin otac upoznaju Vronskog. Kiti impresionira samu sebe tretirajući ga mirno, ali bez interesa. Levin je daleko uznemireniji, premda se uspije smiriti i odluči da će Vronskog tretirati s ljubaznošću sljedeći put kad ga ugleda, sad kad nema razloga biti ljubomoran.

Kao i uvijek, Levinu je neugodno u gradu. Nerviranje zbog velikih, naizgled neozbiljnih troškova koji dolaze sa životom u gradskom središtu ga sve više uznemiruje. Teško mu je raditi na svojoj poljoprivrednoj teoriji i ne želi ulaziti u rasprave u društvu. Obnavlja prijateljstvo sa starim sveučilišnim prijateljima i upoznaje nove intelektualce, poput Metrova. Posjećuje Kitinu obitelj, uključujući njenu sestru Natali, koju prati na koncert.

Tijekom posebno neugodnog posjeta obitelji Bols, susreće Oblonskog koji ga pozdravlja tipičnim šarmom. Pod Oblonskijevim utjecajem, Levin ne samo da sklapa mir s Vronskim, nego i pristaje posjetiti Anu, koju nikad nije upoznao. Stiva mu objašnjava da je njen položaj težak jer ju nitko od prijateljica ne zove. Unatoč svojoj usamljenosti, i dalje je zauzeta. Osim što je napisala obećavajuću dječju knjigu, Ana vodi računa i o siromašnim ovisnicima. Trenira dječaka za školu i odvela je jednu djevojčicu svojoj kući.

Levinovo prvo upoznavanje Ane je kroz portret koji on vidi u radnoj sobi. Očarava ga slika žene gotovo savršene ljepote. Ugledavši Anu, shvati da je umjetnik uhvatio njezine kvalitete, ali otkriva da je u stvarnosti svježija i zavodljivija, iako manje zasljepljujuća. Levin je dirnut, ne samo njenim šarmom, kultivacijom i inteligencijom, već i dubokom iskrenošću.

Kad se vrati kući, Kiti se rasplamsala od ljubomore primijetivši “osebujan sjaj njegovih očiju” nakon njegova posjeta Ani. Kiti kaže da ga je Ana začarala, da se zaljubio u nju. Konačno se pomiruju nakon dugog razgovora.

Nakon što Levin ode, Ana analizira svoju situaciju. Uložila je poseban napor da šarmira Levina, u nastojanju da isproba svoje moći. Ona je ogorčena i ljuta jer se osjeća zapostavljeno i uskraćeno za ljubav. Ana se pita kako se ne čak i oženjen muškarca zaljubljen u svoju suprugu ne može suzdržati od njenih čari. Čini se da jedina osoba na koju ne utječe je Vronski i optužuje ga za nedostatak suosjećanja prema njenoj patnji. Vronski se vraća kasno kući iz kluba. Lice mu postane hladno kad Ana zaplače. Ana zna da je to destruktivno, ali ne može si pomoći. Osjeća kako je njihova borba postala nužna. “Osjećala je da je zajedno s ljubavlju koja ih povezuje zajedno porastao neki zli duh svađe koji nije mogla izbaciti iz njegova srca, a još manje svog“. Od Karenjina još ništa nije čula s njezinim zahtjevom za razvod, zbog čega su njihovi odnosi još napetiji. Kaže mu da se ponaša hladno. Uznemiren, Vronski postaje nježan.

Te noći, ranije ujutro, Kiti budi Levina i kaže da se ne osjeća dobro. Počinje porod. Došla je primalja Marija, a Levin žuri po liječnika. Liječnika čeka nekoliko sati koji se tada pojavi ravnodušan, što ljuti Levina, ali liječnik objašnjava da nema žurbe. Uspaničen, Levin žuri liječniku, ljekarniku i pita se zašto se čini da se sve kreće nepodnošljivom sporošću, dok je Kitin život u opasnosti. Zaista, porod traje 22 sata, tijekom kojih Levin svojim dramatičnim zahtjevima i ispadima muči primalje, Doli i staru kneginju. Ali i on moli, prvi put nakon godina, i misli na svog brata Nikolaja. Kad se dijete rodi (dječak Dimitrij), Levin doživljava duboku radost i sreću.

Osjeća strah od svoga sina – u ovom novom bespomoćnom životu koji dolazi niotkuda i koji se odjednom potvrđuje kao dio čovječanstva.

Oblonski, traži unosniji posao i bolju poziciju. Dobivanje te pozicije zahtijeva i samoodricanje na brojne ponižavajuće načine. Odlazi u Peterburg kako bi se povezao s utjecajnim ljudima, osobito svojim šogorom Karenjinom. Namjerava razgovarati s njim o Ani kao i o novoj poziciji. Kad Stiva iznese pitanje razvoda, Karenjin kaže da će potražiti “vodstvo” i dati konačan odgovor za dva dana.

Na izlasku Stiva posjećuje Serjožu. Pita ga sjeća li se majke. Crveneći se, dječak mrmlja “Ne” i napušta sobu. Spominjanje njegove majke pobudilo je bolna sjećanja koja Serjoža uvijek pokušava potisnuti.

Na jednoj od zabava na kojima Stiva sudjeluje kod Betsy saznaje da na Karenjina ne utječe samo “ona poludraga Lidija lvanovna“, već i čovjek po imenu Landau, koji je toliko zaokupljen peterburškim društvom da ga je jedna žena usvojila kao svog sina. Karenjin i Lidija ne čine ni korak bez da traže savjet ovog šarlatana. Oblonski zove Lidiju da ju zamoli da ga preporuči među svojim utjecajnim prijateljima. Tamo upoznaje mistika Landau i sreće Karenjina. Oni razgovaraju samo o njegovoj novoj vjeri. Tada Landau pada u trans.

Stiva sljedećeg dana prima poruku od Karenjina, odlučno odbijanje razvoda. Shvaća da se ta odluka temelji na onome što je šarlatan rekao u stvarnom ili sramotnom transu.

Ana postaje sve više ljubomorna, a Vronski putuje bivajući sve hladniji i udaljeniji od nje. Vronski provodi više vremena izvan kuće, a majka ga potiče na udaju za mladu princezu Sorokin. Ana se želi vratiti u zemlju, gdje iskušenja prvostupnika neće biti tako velika. Vronski se slaže, ali ne želi odmah otići. Očekuje se da će sutradan posjetiti majku. Na tu vijest Ana biva ljubomorna. Sumnja da njegova majka pokušava dogovoriti brak između Vronskog i princeze Sorokin; bijes u njoj izaziva još jednu razornu svađu.

U iščekivanju razvoda, odnosi između Ane i Vronskog nastavljaju se pogoršavati. Oboje su razdražljivi jedno prema drugom. Ana osjeća kako se njegova ljubav hladi, Vronski se kaje što umjesto da pokušava olakšati ovaj položaj u koji se sam stavio zbog nje, Ana to teže podnosi. Bez razgovora o svom problemu, svaki koristi svaku priliku da dokaže drugom da je u krivu.

Sljedećih nekoliko poglavlja odvija se uglavnom u Aninoj glavi.

Suočena s gubitkom ljubavi, Ana pretpostavlja da njegove naklonosti pripadaju nekom drugom. Ljubomora je glavni razlog svađa iako Vronski ostaje vjeran. Unatoč gorčini, uživaju u kratkim trenucima nježnosti. Njihova posljednja svađa započinje kada Vronski odlazi na putovanje natrag u Moskvu jer mora vidjeti majku u vezi s nekim imanjem. Ana odbija pustiti ga, pretpostavljajući da Vronski želi posjetiti atraktivnu princezu Sorokin koja živi sa starom groficom. “Bit će ti žao zbog ovoga“, prijeti mu dok Vronski ulazi u kočiju.

Ana odmah požali rečeno, otpremivši slugu s porukom moleći Vronskog da se vrati i razgovara s njom. Kad mu nestane poruka, ona mu piše telegram šaljući ga kući njegove majke, a čekanje je čini očajnom. Ana odluči kod Doli potražiti utjehu i savjet. Misli tijekom vožnje gorke su joj i rastrojene.

Izgubila je Serjožu, a sada i Vronskog. Kada stiže kod Doli, obavještavaju ju da je i Kiti ovdje, i da je ljubomorna zbog ljubavi Vronskog prema njoj. Ne želeći ju u početku upoznati, Kitino neprijateljstvo nestaje kad ponovno ugleda “Anino drago ljupko lice“.

Tri žene razgovaraju o bebi sve dok Ana, ustajući, najavi da se došla pozdraviti jer će uskoro otići iz Moskve. Nasmiješena, Ana izražava zadovoljstvo što je ponovno vidjela Kiti, toliko je čula o njoj, čak i od svog supruga. Doli kasnije napominje da nikada nije vidjela Anu u “tako čudnom i razdražljivom raspoloženju.”.

Osjećajući se gore nego prije, svjesna da je se Kiti “zgrozila i odbacila”, Ana osjeća kako se svi ljudski odnosi temelje na mržnji. Kod kuće čita od Vronskog telegram: “Ne mogu se vratiti prije desetog.”

Pokušala bi ga sresti na željezničkoj stanici, odlučila je; ako ga nema, otišla bi u njegov seoski dom. Kao posljedica tamošnjeg prizora, nejasno misli, krenula bi vlakom niz Nižnji i zaustavila se u prvom gradu u koji dođe. Na putu do stanice njezini dojmovi obuzeli su joj um – Kiti, Vronski hladne strasti, njezin sin. “Prvo smo bili neodoljivo sastavljeni, a sada smo neodoljivo razdvojeni” misli ona. “Moja ljubav postaje strastvenija i sebičnija dok njegova umire. Nije ljubomora ono što me čini mržnjom, već moje nezadovoljstvo. Dok zahtijevam da se u potpunosti prepusti meni, želi se dalje i dalje maknuti od mene. Znam da je uvijek vjeran, ali želim njegovu ljubav, a ne njegovu ljubaznost nadahnutu osjećajem dužnosti. To je puno gore od toga da me mrzi. Tamo gdje ljubav umire, počinje mržnja.”

Ana baci pogled na kuće pokraj kojih prolazi, u kojima žive ljudi i u kojima svi mrze jedni druge. Ana se pita bi li se stvari promijenile kad bi se razvela i zaključuje da ne. To im ne bi donijelo sreću, samo odsustvo muke.

“Ja izazivam njegovu nesreću i on je moj, misli ona. Život nas podnosi. Ljubav je prolazna, a mržnja je svugdje.”

Voljela je Serjoža, ali zamijenila ga je za još jedna ljubav i nije se žalila “dok ju je ova druga ljubav zadovoljavala“.

Na putu do željezničke stanice, Ana je u zastrašujućem mentalnom stanju. Njoj je sve prezirno i svijet je prepun ružnoće, jada i mržnje. Ona analizira ljude na stanici i u vlaku. Čini se da je par koji sjedi preko puta lažan i smiješan; djevojčica na platformi prepuna je grimasa i vulgarnosti.

Ana se zaustavlja na stanici, zauzima mjesto u kutu vlaka kako bi izbjegla druge ljude. Dostavljač joj donosi poruku Vronskog. “Ne. Neću dopustiti da me mučite“, misli Ana, a njezine riječi nisu upućene Vronskom, već “silama zbog kojih je patila” Na sljedećoj stanici ona zadivljeno korača do ruba perona.

“Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo… On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali… Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni, a ne bude ono što ja hoću – to je onda čak tisuću puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”

Odjednom se sjeća radnika koji je umro prvog dana kad je upoznala Vronskog i odluči što mora učiniti. Spusti se na pruge i čeka vlak. Moli Boga za oproštaj, a zatim podigne pogled – posljednja joj je vizija prljavi seljak iz sna.

Osmi dio

Sredina je ljeta. Koznišev se sprema preseliti na Levinovo seosko imanje. Koznišev je tijekom posljednjih godinu dana doživio mnoge životne promjene; najveća je objavljivanje njegove knjige o teorijama vlasti. Proveo je šest godina pišući knjigu i uložio je puno truda u njezin rad; vrlo je uznemiren što je jedva napravio pomutnju u bilo kojem krugu društva. Čini se da ju nitko nije pročitao, a prikupio je samo jednu recenziju, koja je bila negativna. Srećom, objavljivanje njegove knjige podudara se s pokretom ruske simpatije prema slavenskim narodima kojima vladaju Srbi. Iako Koznišev prepoznaje da se slavensko pitanje “pretvorilo u jednu od onih modnih diverzija koje u stalnom slijedu uvijek služe društvu kao žarište interesa”, on se baca na rad.

Kad Koznišev i Katavasov odu na željezničku stanicu, nailaze na nekoliko skupina muškaraca koji se dobrovoljno bore sa Slavenima. Jedna od žena koja je došla poslati volontere kaže im da je i Vronski ovdje. Prije nego što Koznišev može saznati više, Oblonski se pojavljuje u gomili sa svojim uobičajenim šalama. Svi su nervozni zbog njegove nazočnosti, uključujući i Vronskog, kojeg muči ulazak u zadnji vlak.

Tijekom vožnje Katavasov razgovara s volonterima i otkriva da su pokvareni i neugodni. U međuvremenu, Koznišev razgovara s majkom Vronskog koja ga prati dio puta u vlaku. Kaže mu da je volonterski pokret jedina nada Vronskog; bio je samo olupina od čovjeka od Anine smrti. Borba mu je dala nešto što bi ga moglo zanimati, a grofica je zahvalna na tome, iako brine za sigurnost svoga sina. Aleksej Karenjin je uzeo Vronskom kćer, a Vronski ju ne može vratiti. Kad Koznišev kasnije na putu razgovara s Vronskim, shvati da je ostario mnogo godina i ponaša se kao da živi u mentalnom zatvoru.

Levinov dom portret je sretnog domaćinstva i učinkovitog rada. Kiti je toliko zainteresirana svojim djetetom da ga hrani čim osjeti kako joj mlijeko nalijeva na grudi. Doli, koja je nedavno prodala dio vlastitog imanja kako bi platila dugove Oblonskog i njezina djeca također borave kod Levina. Sam Levin ostaje vrlo aktivan na svojoj farmi i nastavlja proučavati razne predmete. Ipak ga muče vjerske sumnje i duhovna strepnja, a ove su mu stvari toliko zabrinjavajuće da je čak i Kiti počela ispitivati ​​što se događa u glavi njenog supruga.

Od smrti svog brata Levin je ispitivao pitanja života i smrti čitajući filozofiju i moderne znanstvene koncepte koji su zamijenili religioznu vjeru njegova djetinjstva. Iako su te ideje intelektualno zanimljive, ne daju mu nikakva usmjerenja za život. Levin neumorno čita, ali i dalje ne nalazi objašnjenje. “Bez da znam što sam i zašto sam ovdje, život je nemoguć“, misli. Levinovo osnovno pitanje, kako on kaže, glasi: “Ako ne prihvatim odgovore koje je kršćanstvo dalo na pitanja iz moga života, koje odgovore prihvaćam?”. U trenucima molitve zabrinut je za Kiti i muče ga sumnje. Ponekad postane toliko loše da se želi ubiti. Smrt je jedan od načina da pobjegne od ove moći, a Levin skriva pištolj i konop u strahu od samoubojstva. Ali ubrzo biva sretan kad se prestane brinuti o smislu života.

Razvučen među tisuće svakodnevnih zadataka svog postojanja – poljoprivreda, stoka, obitelj, hobiji i strijeljanje, pčelarstvo – Levin nalazi zadovoljstvo, ali ne zna zašto. Jednog napornog dana Levin razgovara s jednim od svojih seljaka, a usred razgovora postavlja mu pitanja o Bogu. Teodorov odgovor “živi pravedno, na pobožan način” daje Levinu odgovor koji traži. Doživljava epifaniju i shvaća da je već živio za Boga. Cijeneći svoju obitelj i svoje radnike i posvećujući se dobrobiti drugih oko sebe, ponaša se onako kako Bog želi. Osjeća da će, jer sada zna odgovor, njegov život biti savršen.

Vraća se kući sretan. Dok Kit, dadilja i dijete još uvijek hodaju šumom, Levin se upušta, protiv svoje volje, u svađu s Kozniševom i Katavasom o srpsko-turskom ratu. Levin vjeruje da bi čovjek žrtvovao sebe zarad svoje duše, ali ne i za ubojstvo. Ne slaže se s tim da ulazak Rusije u rat izražava “volju naroda”, budući da je obični seljak, na primjer, zainteresiran za njegove neposredne materijalne potrebe.

Mijenjajući temu, Levin promatra okupljene olujne oblake i sugerira im da svi potraže utočište. Doli tjera djecu u kuću, a Levinu sluškinja govori da je Kiti odvela dijete u šumu. U jeku oluje, Levin se bori kroz šumu tražeći Kiti i dijete. Dok ih traži, grom udari u drvo ispred njega. Stablo je spaljeno i sruši se pred njim. Nalazi ih mokre, ali sigurne. Strah i olakšanje vratili su ga iz svijeta sofisticirane svađe, Levin se osjeća vraćenim prirodi i ovom atmosferom obiteljske ljubavi sada zna da je gromoglasna prošlost zapravo prošla. Dok su on i Kiti stajali na terasi, zureći u vedro nebo Levin se osjeća smireno. Moj život će i dalje biti isti unatoč njegovoj novoj realizaciji. I dalje će se svađati s Kiti, rugati se kočijašu, netaktično se izražavati i nakon toga osjećati kajanje.

Te noći, rasprava se nastavlja između članova kućanstva. Dok je Levin uključen u razgovor, Kiti ga zove u dječju sobu. Dječak je pokazao svoje prve znakove prepoznavanja ljudi oko sebe, još jedan trenutak koji ispunjava Levinovo srce ljubavlju.

Kasnije te noći Levin još jednom razmatra prirodu svojih pitanja i odlučuje da njegovo vjerovanje u Boga pripada samo njemu i da nema pravo razgovarati o tuđim odnosima s Gospodinom. Kiti ulazi i pita ga o čemu razmišlja, ali on poručuje da neće s njom razgovarati o tome. To je osobna stvar koja možda neće utjecati na njegov vanjski život, ali će se odraziti na njegov unutarnji mir.

“Iako još uvijek nisam u stanju razumjeti razlog zašto se molim, misli, nastavit ću moliti. Ali moj život više nije besmislen kao prije. Sada ima pozitivno značenje dobrote koje imam moć uložiti u nju.”

Likovi: Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin, Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan (Stiva) Arkadijevič Oblonski, Darja (Doli) Aleksandrovna Oblonskaja, Jekaterina (Kiti) Aleksandrovna Ščerbacka, Sergej Ivanovič Koznišev, Nikolaj Dimitrijevič Levin, Lidija Ivanovna, Betsy Tverska, Varenjka, Serjoža

Analiza likova

Likovi: Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksije Kirilovič Vronski, Konstantin (Kostja) Dmitrijevevič Levin, Nikolaj Dmitrijevevič Levin Aleksije Aleksandrovič Karenjin, Stepan (Stiva) Arkadijevič Oblonski, Darja (Dolly) Aleksandrovna Oblonska, Jekatarina (Kitty) Aleksandrovna Ščerbacka, Sergej Ivanovič Koznišev, Lidija Ivanovna, Jelisaveta (Betsy) Fjodorovna Tverska, Sergej (Serjoža) Aleksandrovič Karenjin, Varenjka

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana, u pokrajini Tula 9. rujna 1828. godine, kao četvrto od petero djece u plemićkoj obitelji. Bio je ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca.

Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla, a titulu grofa njegovim precima dodijelio je Petar Veliki, u 18. stoljeću. Njegov život bio je obilježen brojnim ljubavnim vezama. Kao mladić, često se zaljubljivao i mijenjao žene.

Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete, zbog čega su se za njega već odmalena morali brinuti njegovi rođaci. Upravo ga taj gubitak roditelja potiče na razmišljanje o životu, smrti i sreći. Osim kao velikog književnika, pamti ga se i kao velikog zagovornika mira i nenasilja.

Prvo djelo bilo mu je “Priča o jučerašnjem danu”, a prva izdana književna djela su mu bila trilogija “Djetinjstvo”, “Dječaštvo” i “Mladost”.

Njegova najpoznatija djela bila su “Rat i mir”, kojeg je pisao punih sedam godina, zatim “Gospodar i sluga”, te njegovo najpoznatije djelo “Ana Karenjina”.

Preminuo je 7. studenog 1910., u mjestu Astapovo, zbog upale pluća.

Autor: M.Z.